Službeni glasnik BiH, broj 56/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 607/11, rješavajući apelaciju mldb. S.A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpotpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija mldb. S.A., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Km 022073 10 Kžm 5 od 6. januara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Km 022073 10 Km od 24. oktobra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Mldb. S.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa zakonska zastupnica N.A., a oboje Faruk Balijagić, Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić, advokati iz Tuzle, podnio je 10. februara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Km 022073 10 Kžm 5 od 6. januara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Km 022073 10 Km od 24. oktobra 2010. godine. Apelant je 14. februara 2011. godine dostavio dopunu apelacije. Apelant je u apelaciji zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo puštanje na slobodu do stvaranja uvjeta za njegovo upućivanje u odgojnu ustanovu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 16. februara 2011. godine, a od Federalnog ministarstva pravde 28. aprila 2011. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužiteljstvo je dostavilo odgovor 23. februara 2011. godine, Općinski sud 25. februara 2011. godine, Kantonalni sud 28. februara 2011. godine i Federalno ministarstvo pravde 16. maja 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 5. aprila 2012. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda mldb. apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 Km 022073 10 Km od 24. oktobra 2010. godine prema mldb. apelantu, na osnovu člana 95. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u vezi s članom 389. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), izrečena je odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom i utvrđeno da će ova mjera trajati najmanje jednu a najviše pet godina i da će o njenom trajanju sud naknadno odlučiti. Na osnovu člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP FBiH, određeno je da će pritvor koji je apelantu određen Rješenjem Općinskog suda - sudije za maloljetnike broj 33 0 Km 022073 10 Km od 26. jula 2010. godine, koji je produžavan rješenjima pobliže navedenim u rješenju, trajati do upućivanja u odgojno-popravni dom. Također je određeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava, a oštećena N.M. iz Živinica je upućena da podnese zahtjev za imovinsko-pravnu parnicu.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo 12. oktobra 2010. godine dostavilo Općinskom sudu prijedlog za izricanje odgojne mjere upućivanja mldb. apelanta u odgojno-popravni dom u smislu odredbe člana 95. KZ FBiH zbog počinjenog krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH. U prijedlogu je obrazloženo da je apelantu stavljeno na teret da je 16. jula 2010. godine oko 17 sati ispred doma zdravlja u Živinicama, dok je S.M. stajao ispred svog vozila, s namjerom da usmrti S.M. zbog osvete, jer je otac mldb. apelanta F.A. u augustu 2009. godine ubijen u događaju u kojem je učestvovao i S.M., ispalio prema S.M. iz blizine četrnaest hitaca iz vatrenog oružja - pištolja, o čemu su podaci precizirani u navedenom rješenju, pogodio S.M. s više hitaca i tako mu nanio smrtonosne povrede, od kojih je S.M. preminuo. U vezi sa navedenim, Općinski sud je obrazložio da je nakon provedenog dokaznog postupka i procjenom svih dokaza (pobliže navedenih u rješenju, između ostalih, i saslušanje svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine i vještaka za podoblast neuropsihijatrije, vještaka medicinske struke, vještaka za mehaničke tragove i balistiku), pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, u postupku u kojem su stalno prisustvovali posmatrač vladavine prava OSCE-ovog ureda u Tuzli, kao i šef OSCE ureda u Tuzli kojima je odobrena i posjeta mldb. apelantu, van svake sumnje utvrdio da je mldb. apelant, u vrijeme i na način preciziran u rješenju, počinio predmetno krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH. Općinski sud je naveo da je, odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva za izricanje zavodske odgojne mjere - upućivanje u odgojno-popravni dom - taj sud uzeo u obzir okolnosti o ranijem životu mldb. apelanta, njegovoj ličnosti i ličnim svojstvima kao i okolnostima pod kojima je počinio krivično djelo, posebno uzimajući u obzir da se radi o bezobzirnoj osveti počinjenoj na javnom mjestu, sabrano, planirano i hladnokrvno, u vrijeme i na mjestu gdje se nalazio veći broj građana i tako što je iz neposredne blizine ispalio četrnaest hitaca iz vatrenog oružja – pištolja, što ukazuje na posebnu upornost u izvršenju navedenog krivičnog djela sa željom da ga dovrši do kraja, kao i posljedice tog djela od kojih je S.M. zadobio smrtonosne ozljede, te zaključio da je izricanje ove mjere opravdano. Obrazloženo je da je Općinski sud cijenio prilike u kojima je mldb. apelant živio do tada, te činjenicu da je pokazao naročitu upornost u izvršenju predmetnog krivičnog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Općinski sud je naveo da je mišljenja da je, kod ovakvog stanja stvari, pedagoškog i socijalnog statusa mldb. apelanta, te okolnosti da sredina i prilike u kojima apelant živi ne jamče njegov preodgoj na crti općeprihvatljivog ponašanja, obaveza suda da mldb. apelanta izdvoji iz ovakvog okruženja i prema njemu primijeni pojačane mjere preodgoja uz stalan rad psihologa i pedagoga s ciljem da ga odvikne od loših navika koje se mogu postići isključivo u odgojno-popravnom domu, zbog čega je sud i izrekao navedenu mjeru.

8. Općinski sud je, dalje, naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđen visok stepen odgojne zapuštenosti mldb. apelanta za čije saniranje je neophodno preduzeti intenzivnije mjere preodgoja, a da se ta odgojna zapuštenost posebno ogleda u činjenici da je kod mldb. apelanta 29. decembra 2009. godine u centru Tuzle, na javnom mjestu gdje je prolazio veliki broj građana, u smeđoj torbici koju je nosio prebačenu preko ramena, pronađen pištolj marke CZ model 75 čije su karakteristike pobliže navedene u spomenutom rješenju, i to sa četrnaest metaka, te da se tada u njegovom društvu nalazio mldb. D.A. kod kojeg je također pronađen pištolj marke CZ 83 (specifikacije pobliže navedene u spomenutom rješenju) s trinaest metaka istog kalibra. Općinski sud je naveo da iz predočenog proizlazi da mldb. apelant nije bio pod nadzorom svoje porodice, da je mnogo ranije od tog događaja posjedovao i nosio pištolj, da je pištolj imao i kod kuće i da se družio također s maloljetnicima koji su neovlašteno kod sebe imali vatreno oružje, te da je i majka mldb. apelanta predstavnici centra za socijalni rad izjavila da je njihova porodica stalno dobijala prijetnje zbog kojih se mldb. apelant nije osjećao sigurnim i da je zbog toga prekinuo školovanje u petom razredu osnovne škole zbog čega je, po ocjeni suda, bio zapušten i u obrazovanju. Prema obrazloženju Općinskog suda mldb. apelant je sabrano i hladnokrvno planirao izvršenje predmetnog krivičnog djela jer je utvrđeno da mu je bilo poznato da je ubijeni S.M. tri puta sedmično u isto vrijeme dolazio po suprugu u dom zdravlja jer je ona u posljednjih sedam mjeseci, do ubistva S.M., imala uvijek u isto vrijeme zakazanu obaveznu dijalizu, te je obrazložio i da je prihvatio u cijelosti izjave svjedoka R.B. i N.Š. kao pouzdane, jasne i precizne jer su ta lica bila očevici događaja i prepoznali su mldb. apelanta kao izvršioca tog krivičnog djela. Općinski sud je prihvatio i dio iskaza I.P. u dijelu koji se odnosio na svjedočenje da je mldb. apelant posjedovao pištolj koji je nosio u torbici jer je ovaj iskaz potvrđen ostalim provedenim dokazima.

9. Navedeno je i da su kod mldb. apelanta u dva navrata u zatvorskoj ćeliji pronađeni mobiteli, što predstavlja disciplinski prestup, te da mu je za taj disciplinski prestup izrečena disciplinska kazna ograničenja posjeta. Istaknuto je da je zbog toga Općinski sud izdao naredbu Centru za forenziku i podršku radi očitavanja podataka s oduzetih mobilnih telefona, na osnovu čega je utvrđeno da je mldb. apelant sve vrijeme boravka u zatvorskoj ćeliji komunicirao pomoću tih mobilnih telefona s raznim licima, između ostalog i sa svjedokom I.P., te licem koje se nalazilo u Njemačkoj. Navedeno je i da je mldb. apelant 15. septembra 2010. godine pokušao pobjeći iz Klinike za pedijatriju iz Tuzle gdje je bio smješten radi liječenja, ali da su ga u tome spriječili zatvorski stražari.

10. Općinski sud je naveo da je uvidom u cio spis vezan za apelantovo zdravstveno stanje utvrdio da je apelant za vrijeme vođenja krivičnog postupka imao adekvatno liječenje, a da je do kritičnog događaja - ubistva i pritvaranja bio zdravstveno zapušten, što je vidljivo i iz činjenice da čak nije bio ni zdravstveno osiguran. Osim toga, Općinski sud je obrazložio i da je prihvatio i nalaze i mišljenja vještaka za balistička i mehanoskopska vještačenja vještaka za tragove biološkog porijekla, vještaka sudske medicine, vještaka medicinske struke i vještaka psihologa, jer su svoje nalaze i mišljenja usmeno izložili na glavnom pretresu potpuno, precizno i argumentovano. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je donio rješenje i izrekao mldb. apelantu navedenu odgojnu mjeru, te pri tome istakao da je takva odluka, pored navedenih razloga, donesena i zbog toga što je mldb. apelant nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela napustio mjesto izvršenja i sve do 25. jula 2010. godine bio nedostupan organima gonjenja. Navedeno je da ta činjenica sama po sebi, uz činjenicu da je izvršenje ovog krivičnog djela još više doprinijelo usložnjavanju odnosa između porodica mldb. apelanta i porodice ubijenog, te okolnost da postoji realna opasnost od ponovnog bjekstva mldb. apelanta, jer je već pokušao pobjeći sa Klinike za pedijatriju gdje je bio smješten radi liječenja, idu u prilog neophodnosti da se izrekne navedena odgojna mjera.

11. Protiv navedenog rješenja mldb. apelant je preko svojih branitelja izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 33 0 Km 022073 10 Kžm 5 od 6. januara 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant žali da je prvostepeno rješenje doneseno uz bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ali da u žalbi nije rečeno zbog kojih bitnih povreda se pobija prvostepeno rješenje, te da iz žalbenih navoda (da su razlozi za donošenje pobijanog rješenja nejasni i proturječni) proizlazi da se mldb. apelant žali na bitne povrede iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. Kako je navedenim odredbama propisano da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ali da iz osporenog rješenja proizlazi da ova povreda ne postoji, zbog čega je ove žalbene navode Kantonalni sud odbio kao neosnovane. Branitelj u okviru ovog žalbenog osnova ustvari pobija predmetno rješenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud to također smatra neosnovanim, jer je prvostepeni sud izveo sve predložene i potrebne dokaze i sve izvedene dokaze savjesno cijenio, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, i na osnovu takve ocjene izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje za koje je u pobijanom rješenju dao jasne i određene razloge, koje prihvata i Kantonalni sud.

12. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je iz obrazloženja pobijanog rješenja vidljivo da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja činjenica koje se odnose na ličnost mldb. apelanta pravilno prihvatio iskaze vještaka medicinske struke – specijaliste za psihijatriju i vještaka psihologa i psihoterapeuta iz kojih proizlazi da je nakon izvršenih testiranja mldb. apelanta utvrđeno da su njegove intelektualne sposobnosti ispod donje granice prosjeka sa IQ=96, dok je verbalni IQ=78, i da su niži zbog nedovoljnog uticaja edukativnog faktora; da je njegova duševna razvijenost na nivou djeteta od oko trinaest godina i da kasni za kalendarskim uzrastom oko osamnaest mjeseci; da mldb. apelant boluje od juvenilnog-dječijeg dijabetesa tipa-1 zbog čega je ovisan o primanju inzulina; da se radi o klasičnom primjeru psihosomatske bolesti i da je smrt njegovog oca negativno uticala na bolest u smislu pogoršanja zbog patološke vezanosti mldb. apelanta za očevu ličnost; da je navedena bolest teška i često smrtonosna, te da zahtijeva vrlo složene, koordinirane i komplikovane mjere kontrole, liječenja i dijetalnog režima zbog čega navedeni pritvorski uvjeti mogu negativno djelovati na mldb. apelanta, ali da je on zbog navedenog u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio u stanju privremene psihičke poremećenosti odnosno u stanju bitno smanjene uračunljivosti da shvati značaj svojih postupaka.

13. Kantonalni sud je naveo i da je prema podacima u spisu s mldb. apelantom nakon lišavanja slobode postupano humano, s poštovanjem prema urođenom i na način koji uzima u obzir potrebe osobe njegove starosti, te da je u pritvoru u KPZ, koliko je to moguće u postojećim uvjetima, postupano prema njemu u skladu s odredbom člana 37. tačka c) Konvencije o pravima djeteta i da mu je omogućen pristup zakonskoj pomoći i izjavljivanju pravnih lijekova protiv rješenja o određivanju odnosno produženju pritvora, a u svako doba mu je osigurano liječenje i pružanje zdravstvene pomoći u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi - Klinici za dječije bolesti. Navedeno je i da je odredbama člana 40. Konvencije o pravima djeteta propisano pod kojim uvjetima se može voditi krivični postupak prema maloljetnicima, te da je u vezi s tim i podacima iz predmetnog spisa, Kantonalni sud mišljenja da je prema mldb. apelantu postupano u skladu s tom odredbom jer se prema njemu postupalo obazrivo, obavještavan je o svim radnjama koje je sud preduzimao u krivičnom postupku, prema njemu nisu primijenjene nikakve mjere prisile a u vođenje postupka su bili uključeni psiholog, psihijatar i centar za socijalni rad, zbog čega su žalbeni navodi o tome da se postupalo suprotno odredbama člana 37. Konvencije o pravima djeteta, prema zaključku Kantonalnog suda, neosnovani. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane i žalbene navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem zbog prihvatanja iskaza svjedoka N.Š., R.B. i I.P. jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze navedenih svjedoka od kojih su N.Š. i R.B. bili neposredni očevici predmetnog događaja i prepoznali su mldb. apelanta kao počinioca navedenog krivičnog djela.

14. U vezi sa žalbenim navodima o izrečenoj odgojnoj mjeri, Kantonalni sud je naveo da je krivično djelo koje je mldb. apelant izvršio izuzetno teško krivično djelo, da je učinjeno u vanrednim okolnostima na javnom mjestu, da je mldb. apelant ispalio četrnaest hitaca u ubijenog, da je mldb. apelanta potrebno na relativno duže vrijeme izdvojiti iz sredine i da prema njemu treba primijeniti pojačane mjere preodgoja. Stoga je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud, uzimajući u obzir i apelantovo zdravstveno stanje, pravilno zaključio da je mldb. apelantu potrebno izreći odgojnu mjeru upućivanja u odgojno-popravni dom jer se jedino na taj način može ostvariti svrha izricanja odgojne mjere propisane zakonom.

15. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je našao da su se u radnjama mldb. apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH, iz čega proizlazi da su žalbe neosnovane.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


16. Mldb. apelant u apelaciji i u dopuni apelacije navodi da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo iz čl. 37. i 40. Konvencije o pravima djeteta. Kršenje ovih prava mldb. apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da nije dokazano da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret te da se odluka prvostepenog suda, što je prihvatio i drugostepeni sud, zasniva na paušalnom navođenju da su svjedoci N.Š. i R.B. bili očevici predmetnog događaja iako, prema mišljenju mldb. apelanta, ti svjedoci nikada nisu potvrdili da se radi o mldb. apelantu te da su zaključci sudova u tom pogledu sasvim proizvoljni i ničim utemeljeni; da nalazi vještaka ne dovode ni na koji način apelantovu ličnost u vezu s predmetnim krivičnim djelom, kao i da nadležni sudovi nisu dali nikakva obrazloženja niti su učinili nespornim da je on počinio to krivično djelo već, naprotiv, da je nesporno dokazano da to djelo nije učinio. Također navodi da mu je, suprotno odredbama čl. 37. i 40. Konvencije o pravima djeteta, suđeno i da je smješten u zatvor u kojem boravi i ubica njegovog oca, te da su time narušeni principi Konvencije o pravima djeteta koju je BiH potpisala i koja obavezuje državu da se pobrine da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja osim kada sudske vlasti to odluče u skladu s odgovarajućim procedurama i zakonima i kada je takvo odvajanje u najboljem interesu djeteta, što kod njega konkretno nije slučaj. Navodi i da mu je mimo svakog zakonskog propisa zabranjeno da ga posjećuje majka.

17. Mldb. apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer sama činjenica da je zakonom propisano pravno sredstvo zaštite ne daje za pravo automatskom zaključivanju o suštinskoj djelotvornosti korištenog sredstva već se djelotvornost uvijek mora ispitati, zbog čega je nedvojbeno da u konkretnom slučaju nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek jer je njegova žalba isticala okolnosti i činjenice zbog kojih ju je trebalo usvojiti i na taj način otvoriti mogućnost primjeni prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i ponoviti suđenje zbog bitnih povreda koje su se odnosile na sporan sadržaj presude prvostepenog suda. Osim toga, navodi da sudovi kod izricanja odgojne mjere nisu vodili računa o nalazu vještaka prema kojem je njegovo zdravstveno stanje dovedeno u pitanje smještajem u pritvor i da mu prijeti smrtna posljedica, te zbog toga mldb. apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio njegovo puštanje na slobodu do stvaranja uvjeta za njegovo upućivanje u odgojnu ustanovu.

b) Odgovor na apelaciju


18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer prava mldb. apelanta nisu prekršena.

19. Općinski sud je naveo da su nakon provedenog prvostepenog postupka u obrazloženju osporenog rješenja dati svi razlozi i provedeni dokazi na osnovu kojih je taj sud donio prvostepeno rješenje koje je u žalbenom postupku potvrdio i Kantonalni sud, te da u tom postupku nije došlo do kršenja prava koja su navedena u apelaciji.

20. Tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana jer ne postoji kršenje prava koja se navode u apelaciji.

21. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo je navelo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da se mldb. apelant ne nalazi u istom objektu sa punoljetnim osuđenicima u KPD poluotvorenog tipa u Tuzli već da se nalazi u posebnom Odjeljenju namijenjenom za izvršenje odgojnih mjera koje je osnovano pri KPZ Tuzla aktom Federalnog ministarstva broj 01-67/09 od 7. maja 2009. godine i fizički je odvojeno od ostalih odjeljenja u kojima se izvršava mjera pritvora i u kojima kaznu zatvora izdržavaju osuđene osobe ženskog spola, te da u objektu u kojem borave maloljetne osobe nema punoljetnih osuđenih osoba kojima je izrečena kazna zatvora, koji je osnovan i bit će u funkciji do početka rada Odgojno-popravnog doma za maloljetnike u FBiH u Orašju. Federalno ministarstvo također navodi da, radi boljeg uvida Ustavnog suda u strukturu zatvorskih objekata, napominje da se KPZ PT Tuzla sastoji od objekta "Kozlovac" koji je dislociran iz gradskog jezgra i u kojem se nalaze osobe muškog spola na izdržavanju kazne zatvora, te objekta koji je lociran u gradskom jezgru, u kojem se nalaze maloljetnici, osuđene osobe ženskog spola i odjeljenje pritvora i da su maloljetnici u svakom trenutku fizički potpuno odvojeni od ostalih kategorija pa i za vrijeme slobodnih, obrazovnih, sportskih i drugih aktivnosti.

V. Relevantni propisi


22. U Krivičnom zakonu FBiH ("Službene novine F BiH" br. 6/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 95.

Upućivanje u odgojno-popravni dom

(1) Sud će izreći odgojnu mjeru upućivanja u odgojno-popravni dom za maloljetne učinitelje krivičnih djela maloljetniku prema kojem treba primijeniti pojačane mjere preodgoja.

(2) Pri odlučivanju hoće li izreći odgojnu mjeru iz stava 1. ovog člana sud će posebno uzeti u obzir težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i okolnost jesu li maloljetniku ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora.

(3) U odgojno-popravnom domu maloljetnik ostaje najmanje jednu a najviše pet godina. Pri izricanju odgojne mjere iz stava 1. ovog člana sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno odlučiti (član 97. Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama, stav 2. ovog zakona).

Član 166.

Ubistvo

(1)Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:

d) ko drugog usmrti iz koristoljublja, radi učinjenja ili prikrivanja kog drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda;

23. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju

Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

24. U Konvenciji o pravima djeteta (1989. godina) relevantne odredbe glase:

Član 37.

Države strane pobrinut će se da:

a) niti jedno dijete ne bude podvrgnuto mučenju ili drugom okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni. Ni smrtna kazna ni kazna doživotnog zatvora bez mogućnosti puštanja na slobodu ne smije se određivati za prijestupe koje počine osobe mlađe od 18 godina;

b) niti jednom se djetetu neće nezakonito i proizvoljno oduzeti sloboda. Hapšenje, pritvaranje ili zatvaranje djeteta obavljat će se u skladu sa zakonom, kao krajnja mjera i na najkraće moguće vrijeme;

c) sa svakim djetetom kojemu je oduzeta sloboda postupat će se ljudski i s poštivanjem prirođenog dostojanstva svakog ljudskog bića, uzimajući u obzir potrebe osoba te dobi. Osobito će se svako dijete kojem je oduzeta sloboda držati odvojeno od odraslih, osim kad se odluči suprotno zbog njegove dobrobiti, te će, osim izuzetnih okolnosti, imati pravo održavati odnose sa svojom obitelji dopisivanjem i posjetima;

d) svako dijete kojemu je oduzeta sloboda imat će pravo na neodgodivu pravnu i drugu odgovarajuću pomoć te pravo na osporavanje zakonitosti oduzimanja slobode pred sudom, ili kakvim drugim odgovarajućim neovisnim i nepristranim tijelima vlasti, kao i na neodgodivo donošenje odluke o svakom takvom pitanju.

Član 40.

1. Države strane priznaju svakome djetetu koje je osumnjičeno ili optuženo, ili za kojega je utvrđeno da je prekršilo krivični zakon, pravo da se s njime postupa na način koji je u skladu s promicanjem njegova osjećaja dostojanstva i vrijednosti, kojim se jača djetetovo poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda drugih i koji uzima u obzir djetetovu dob i poželjnost promicanja njegova povratka u zajednicu te njegova preuzimanja djelatne uloge u toj zajednici.

2. U tom cilju, a uzevši u obzir odgovarajuće odredbe međunarodnih instrumenata, države strane će osobito osigurati da:

a) ni jedno dijete ne bude osumnjičeno, optuženo ili da se za njega utvrdi da je prekršilo krivični zakon za djela ili propuste koji u vrijeme kad su počinjeni nisu bili zabranjeni međunarodnim ili nacionalnim zakonima;

b) svako dijete koje je osumnjičeno ili optuženo za kršenje krivičnog zakona ima najmanje slijedeća jamstva:

i) da se drži nevinim sve dok se njegova krivnja zakonski ne dokaže;

ii) da se neodgodivo i izravno obavješćuje o optužbama protiv njega i, ako je primjereno, preko roditelja ili zakonskih skrbnika, te da ima pravnu i drugu pomoć u pripremi i iznošenju svoje obrane;

iii) da njegov slučaj neodložno razmotre stručna, neovisna i nepristrana tijela vlasti ili sudsko tijelo u pravičnoj raspravi u skladu sa zakonom i u nazočnosti pravnog ili drugog savjetnika te roditelja ili zakonskih skrbnika ako to nije protivno dobrobiti djeteta vezano za njegovu dob i stanje;

iv) da se ne prisiljava na davanje iskaza ili priznanje krivice; da može ispitati ili dati ispitati svjedoke optužbe i osigurati sudjelovanje i ispitivanje svjedoka u svoju korist pod istim uvjetima;

v) ako je prekršilo krivični zakon, da u skladu sa zakonom ima pravo tu odluku i mjere koje iz nje proizlaze dati na provjeru višim stručnim, neovisnim i nepristranim tijelima vlasti ili sudskom tijelu;

vi) da ima pravo na besplatnu pomoć prevoditelja ako ne razumije jezik na kojemu se vodi rasprava;

vii) da se poštuje njegova privatnost na svim razinama postupka.

3. Države strane nastojat će poticati uvođenje zakona, postupaka, upravnih tijela i ustanova posebno namijenjenih djeci koja su osumnjičena ili optužena, ili se utvrdilo da su prekršila krivični zakon, osobito:

a) određivanje minimalne dobi ispod koje će se držati da djeca nisu sposobna učiniti prekršaj prema krivičnom zakonu;

b) određivanje mjera postupanja s takvom djecom bez pribjegavanja sudskim postupcima, uz osiguranje punog poštivanja ljudskih prava i pravne zaštite kad god je to primjereno i poželjno.

4. Djeci moraju biti dostupne različite mogućnosti, kao što su pravila o skrbi, usmjeravanju i nadzoru nad njima; savjetovanje i uvjetno služenje kazne, hraniteljsko zbrinjavanje, obrazovanje i programi stručne izobrazbe te druge zamjenske mogućnosti institucionalne skrbi, kako bi se osigurao pristup primjeren njihovoj dobrobiti te u skladu s okolnostima u kojima se nalaze i počinjenom prekršaju.

VI. Dopustivost


25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 33 0 Km 022073 10 Kžm 5 od 6. januara 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum


29. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo iz čl. 37. i 40. Konvencije o pravima djeteta.

Pravo na pravično suđenje i prava iz čl. 37. i 40. Konvencije o pravima djeteta


30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

32. Mldb. apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo jer nisu pravilno cijenili provedene dokaze, zbog čega smatra da nije dokazano da je počinio djelo za koje mu je izrečena odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom. Ustavni sud također primjećuje da iz navedenog proizlazi, iako to mldb. apelant nije eksplicitno naveo, da mldb. apelant smatra da su zbog navedenog prekršeni i principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud, u tom smislu, ispitati i navodno kršenje prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

33. U vezi s navodima mldb. apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05, tačka 26). Također, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/02, tačka 19. i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27).

35. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci, izvršeno vještačenje vještaka za balistička i mehanoskopska vještačenja, vještaka za tragove biološkog porijekla, vještaka sudske medicine, vještaka medicinske struke i vještaka psihologa, te izvedeni i drugi dokazi navedeni u osporenim rješenjima; da je prvostepeni sud analizirao sve izvedene dokaze, te ocjenjujući svaki dokaz ponaosob i dovodeći sve pojedinačne dokaze u međusobnu vezu nesporno utvrdio, što je u žalbenom postupku potvrdio i Kantonalni sud, da je mldb. apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti mldb. apelanta niti se iz bilo čega može utvrditi da su sudovi postupali s predubjeđenjem da je apelant počinitelj navedenog krivičnog djela ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu da nije dokazano da je mldb. apelant počinio predmetno krivično djelo. Također, Ustavni sud smatra da mldb. apelant ne nudi nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da su nadležni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i iz čega bi proizlazilo da je apelantovo pravo na pravično suđenje prekršeno, niti je iz činjenica konkretnog predmeta vidljivo da je u postupku došlo do procesnih nepravilnosti ili proizvoljne primjene procesnog prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako prvostepeni tako i drugostepeni sud u žalbenom postupku, dali argumentovana obrazloženja i u pogledu neophodnosti izricanja predmetne odgojne mjere mldb. apelantu, pri tom vodeći računa o apelantovoj ličnosti, težini i načinu na koji je konkretno krivično djelo počinjeno, kao i nalazima vještaka medicinske i psihološke struke, a takva obrazloženja nisu proizvoljna i u skladu su sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje i da su argumentovana obrazloženja osporenih rješenja u vezi s uskraćivanjem posjeta majke mldb. apelantu zbog toga što je mldb. apelant u toku boravka u pritvoru počinio disciplinski prekršaj (kod njega su pronađeni i oduzeti mu mobilni telefoni preko kojih je kontaktirao s licima navedenim u rješenjima, između ostalih i s jednim od svjedoka).

36. Pored toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava iz Konvencije o pravima djeteta zbog, kako mldb. apelant navodi, činjenice da je smješten u zatvor u kojem se nalazi i ubica njegovog oca, budući da iz odgovora nadležne institucije proizlazi da je mldb. apelant smješten u objekat posebno namijenjen za smještaj maloljetnih lica i koji je dislociran od objekta u kojem se nalaze punoljetna muška lica na izdržavanju zatvorske kazne, kao i da su maloljetnici u toku svog boravka u predmetnom objektu u svakom trenutku odvojeni od ostalih dijelova doma. Imajući u vidu sve navedeno, te dovodeći to i u kontekst s pravima maloljetnika koja su garantirana čl. 37. i 40. Konvencije o pravima djeteta, na čije se kršenje mldb. apelant također poziva, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su s tim u vezi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pri tome Ustavni sud konstatira da u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je mldb. apelantu uskraćeno odnosno povrijeđeno bilo koje od prava garantiranih čl. 37. i 40. Konvencije o pravima djeteta. Naime, Ustavni sud zapaža da je navode o povredi ovih prava razmotrio Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, te dao iscrpne razloge iz kojih proizlazi da je s mldb. apelantom nakon lišavanja slobode postupano uz poštivanje garancija iz člana 37. Konvencije o pravima djeteta. Osima toga, Kantonalni sud je obrazložio da je prema odredbama člana 40. Konvencije o pravima djeteta u krivičnom postupku prema mldb. apelantu postupano u skladu s tom odredbom jer se prema njemu postupalo obazrivo, obavještavan je o svim radnjama koje je sud preduzimao u krivičnom postupku, prema njemu nisu primijenjene nikakve mjere prisile, a u vođenje postupka su bili uključeni psiholog, psihijatar i centar za socijalni rad. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama konkretnog predmeta nalazi bilo šta što bi ukazivalo da je mldb. apelantu povrijeđeno bilo koje od navedenih prava. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je mldb. apelantu, u smislu člana 95. KZ FBiH, izrečena mjera upućivanja u odgojno-popravni dom za maloljetne učinitelje krivičnih djela jer su redovni sudovi utvrdili, na osnovu sveobuhvatne analize činjenica konkretnog predmeta, koja je uključivala kako težinu učinjenog djela tako i apelantovo zdravstveno stanje i okruženje u kojem je živio, da prema apelantu treba primijeniti pojačane mjere preodgoja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu apelantovih ustavnih prava.

37. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza, jer u vezi s tim navodima apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje. Imajući u vidu navedeno, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do povrede principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, zbog čega i navode mldb. apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra navode mldb. apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, kao i navode o povredi prava iz čl. 37. i 40. Konvencije o pravima djeteta, neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju


39. Mldb. apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na ponovno suđenje iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je, kako navodi, u žalbi protiv prvostepenog rješenja istakao dovoljno argumenata u prilog navodima o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka zbog kojih je trebalo žalbu usvojiti i ponoviti suđenje.

40. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je mldb. apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku, te da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne mogu voditi zaključku da mldb. apelant nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek. S tim u vezi, a u kontekstu zaključaka iz prethodnih tačaka ove odluke vezanih za kršenje prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, kako se navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek i prava na ponovno suđenje, koje je garantirano članom 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom ako postoje uvjeti za obnovu (dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utječe na njegov ishod), u suštini svode na utvrđeno činjenično stanje i primjenu procesnog i materijalnog prava, te kako mldb. apelant ne nudi nikakve argumente iz kojih bi proizlazilo eventualno kršenje navedenih prava, Ustavni sud smatra i navode mldb. apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak


41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, niti prava iz čl. 37. i 40. Konvencije o pravima djeteta, kada osporene odluke sadrže jasna i zadovoljavajuća obrazloženja svih zaključaka donesenih na osnovu provedenih dokaza i uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava i kada je nesporno utvrđeno da je mldb. apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret zbog čega nema ni kršenja principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, te kada je apelant kao maloljetnik smješten u ustanovu za preodgoj odvojeno od osuđenih osoba muškog spola, te bez mogućnosti susretanja s osuđenim osobama ženskog spola koje borave u istoj instituciji.

42. Također, nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na ponovno suđenje zbog navodno učinjenih bitnih povreda krivičnog postupka iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da nema ničega što ukazuje na to da je mldb. apelantu bilo onemogućeno da koristi zakonom propisane pravne lijekove, osim što je apelant nezadovoljan ishodom krivičnog postupka koji je vođen protiv njega, odnosno kada su kao neosnovani odbijeni apelantovi žalbeni navodi u vezi s počinjenim bitnim povredama krivičnog postupka, a nisu postojali zakonom propisani razlozi za ponovno suđenje mldb. apelantu.

43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!