Službeni glasnik BiH, broj 55/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4106/17, rješavajući apelaciju "Barpeha" d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Barpeha" d.o.o. Čitluk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 101765 14 Rev od 22. juna 2017. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Barpeh" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anela Musa, advokat iz Mostara, podnio je 30. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 101765 14 Rev od 22. juna 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca "Izvozne kreditne agencije BiH" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 13. maja 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 14. do 27. maja 2019. godine, dok Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 101765 11 Ps od 12. aprila 2013. godine apelant je obavezan da tužiocu na ime duga isplati iznos od 1.805.695,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu ugovora o faktoringu od 3. marta 2009. godine (tužilac je faktor, a apelant klijent) i tri aneksa (od 4. januara 2010. godine, 5. januara i 3. marta 2011. godine). Tim ugovorom, aneksima i prilozima uz njih regulirani su međusobni odnosi tužioca kao kreditora i apelanta kao pravnog lica koje se bavi izvozom robe i proizvoda iz svog proizvodnog asortimana. Predmet ugovora je kreditiranje apelanta od strane tužioca uz prethodno uspostavljeno osiguranje ustupanjem apelantovih potraživanja prema njegovim kupcima. Ugovor ima karakter kreditnog posla, ugovora o namjenski odobrenom kreditu i finansijskoj podršci izvozniku uz ugovoreno odgođeno plaćanje u visini od 80% iznosa faktura ispostavljenih od strane tuženog prema ino-kupcima. Apelant se obavezao tužiocu prijaviti i notificirati svoja potraživanja od ino-kupaca, sve kao sredstva osiguranja i realizacije ugovora o faktoringu, odnosno kao sredstvo osiguranja naplate odobrenih i plasiranih avansa od strane tužioca u apelantovu korist. Osim toga, ugovorne strane su ugovorile i utvrdile plaćanje kamata na odobreni kredit (član 6), administrativnih troškova (član 7), plaćanje troškova nastalih radi naplate dospjelih neotplaćenih potraživanja (član 8), plaćanje poreza, uplate kredita na račun izvoznika (član 4), zatim povrat kredita i drugih iznosa kao apelantove obaveze (član 5), dužnost davanja informacija izvoznika o kupcu i obavještavanja o kupčevoj docnji davaocu kredita, tj. tužiocu (član 10). Zatim, ugovoreno je i da je tužilac ovlašten da naplati svoja potraživanja na način da apelantov kupac po asigniranom računu mora izvršiti plaćanje računa u korist i na račun tužioca (član 13). Općinski sud je dalje naveo da prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke i njegovom iskazu na glavnoj raspravi proizlazi da je apelant putem notifikacija asignirao 52 računa čija je vrijednost 2.049.042,00 KM, a tužilac je prema asignirana 52 računa apelantu odobrio avans shodno ugovoru u visini od 80% vrijednosti notificiranih potraživanja, što ukupno iznosi 1.639.231,00 KM, što ujedno predstavlja i visinu glavnice duga. Vještak je također konstatirao da apelantovi kupci nakon uplate utvrđenog duga, ni do trenutka sačinjavanja nalaza vještaka, nisu uplatili niti jedan iznos prema asigniranim računima. Nadalje, vještak je konstatirao da je apelant prema ugovoru bio dužan obavještavati tužioca o eventualnim problemima u naplati asigniranih računa, što je apelant prvi put učinio dopisom prema tužiocu od 4. augusta 2011. godine kojim ga obavještava da su potraživanja koja nisu dospjela do 30. juna 2011. godine služila za pokriće gubitaka u Hrvatskoj i Srbiji. Također, iz nalaza vještaka proizlazi da neplaćena potraživanja nisu plaćena ni direktno u apelantovu korist, pa se da zaključiti da su avansirane uplate tužioca prema apelantu očigledno služile za pokrivanje njegovih gubitaka iz poslovnog odnosa izvoza robe njegovim "sestrinskim preduzećima" u Hrvatskoj i Srbiji, što potvrđuje dopis tuženog upućen tužiocu od 4. augusta 2011. godine. Također, iz nalaza vještaka proizlazi da je tužilac shodno ugovoru o faktoringu i ugovoru o kreditu apelantu obračunavao redovnu kamatu, zateznu kamatu i administrativne troškove, što ukupno iznosi 166.464,64 KM.

7. U vezi s apelantovim prigovorima kojima je osporavao nalaz vještaka finansijske struke, Općinski sud je naveo da su ti navodi neosnovani i paušalni zato što je vještak u svom nalazu decidirano naveo na osnovu čega je sačinio nalaz, a to je na osnovu dokumentacije spisa i na osnovu dokumentacije koju je dostavio tužilac. Apelant je imao mogućnosti da na pripremnom ročištu predloži eventualno rasvjetljavanje svih sumnjivih i nejasnih okolnosti u vezi s predmetnim potraživanjem, što nije učinio, iz čega proizlazi da je vještak u cijelosti zadovoljio zadatak iz rješenja o određivanju vještačenja. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nalaz vještaka dat u skladu s pravilima struke kojim je vještak u cijelosti objektivizirao sporno potraživanje prema ugovoru o faktoringu kako u pogledu izračuna visine potraživanja osnovom glavnice duga, redovnih i zateznih kamata, te obračunatih administrativnih troškova prema ugovoru o faktoringu, i kao takvom sud mu je u cijelosti poklonio vjeru. Također, iz provedenih materijalnih dokaza koje je predložio apelant iz bilansa stanja na dan 31. decembar 2010. godine za društva Barpeh d.o.o. Zagreb i Barpeh d.o.o. Beograd može se zaključiti da su ta preduzeća poslovala s gubicima, što potvrđuje tužiočevu tvrdnju da na njegov račun nisu uplaćena nostrificirana potraživanja koja su mu prenesena od apelanta.

8. Prema tome, imajući u vidu da je tužilac u cijelosti poštovao svoje ugovorne obaveze, a apelant u cijelosti prekršio svoje ugovorne obaveze, tužioca nije obavještavao o problemima u naplati asigniranih i avansiranih računa, već je odobrena mu sredstva iskoristio za pokriće gubitaka svojih kupaca "sestrinskih preduzeća" u Zagrebu i Beogradu, što je u cijelosti potvrdio i priznao tužiocu svojim dopisom, a suprotno nije ni dokazao, Općinski sud je naveo da je u skladu sa članom 1065. u vezi sa članom 1020. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci odluke.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 101765 11 13 Pž od 27. marta 2014. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako da je tužilac odbijen s tužbenim zahtjevom, te je obavezan da plati troškove postupka.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju prvenstveno naveo da su osnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je apelanta obavezao i na plaćanje zakonskih zateznih kamata od kojih je tužilac odustao na glavnoj raspravi 18. marta 2013. godine.

11. Dalje, Kantonalni sud je u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva naveo da ugovorne strane sporni ugovor različito tumače u pogledu nastalih obaveza, zbog čega taj ugovor treba tumačiti u smislu člana 100. ZOO kojim je propisano da kada je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju ili kada je ugovor bio na drugi način pripremljen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Prema tome, imajući u vidu da je ugovor sačinjen od tužioca, treba ga tumačiti u apelantovu korist. U vezi s tim, drugostepeni sud je istakao da je faktoring sporazum između tužioca i kojim tužilac kupuje potraživanja, što podrazumijeva odgovornost za finansijsku sposobnost kupca, pa ako je kupac finansijski nesposoban da plati svoj dug izvozniku faktor-tužilac snosi odgovornost za plaćanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da su obaveze trebali platiti krajnji kupci, a ne apelant, posebno jer odredbe o apelantovoj obavezi da plati dug onako kako to traži tužilac ne postoje u samom ugovoru. U konkretnom slučaju postoji odredba o raskidu (član 25) zbog neizvršenja obaveza od strane jedne ugovorne strane, ali u konkretnom slučaju tužilac nije tražio raskid ugovora, niti štetu po tom osnovu. Iz navoda tužbe jasno se vidi da tužilac traži dug na ime neizmirenih obaveza po plasiranim avansima, obračunatu kamatu i administrativne troškove. Također, u Aneksu I postoje odredbe o zalogu kojim je ugovoreno da je izvoznik saglasan da se u korist tužioca uspostavi zaloga na imovini izvoznika, ali tužilac nije tražio ništa ni po tom osnovu.

12. Kantonalni sud je također naveo da tužilac nije dokazao ni visinu duga. Naime, Kantonalni sud je naveo da su tačni navodi žalbe da je na glavnoj raspravi od 18. marta 2013. godine vještak izjavio da nije računao kamatu prema odredbama ugovora jer mu to nije bio ni zadatak niti obim vještačenja, već ju je uzeo kao izračunatu s dokumenata koji postoje u spisu, a to je dokument tužioca – obračun kamata i administrativnih troškova na dan 16. novembar 2011. godine. Međutim, svrha vještačenja nije bila da vještak prepisuje obračun jer je to i sud mogao uraditi, već je svrha da upravo utvrdi visinu duga koja bi se sastojala od glavnog potraživanja i obračunatih kamata. Vještak to nije utvrdio, tužilac to nije dokazao, a prvostepeni sud je pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja kada je udovoljio ovom dijelu tužbenog zahtjeva. U tom pogledu, žalilac pravilno citira odredbe iz člana 6. ugovora o faktoringu, te priloge pod 1 i 2 istog, iz kojih je evidentno da se radi o različito definiranim osnovima obračuna kamatne stope, odnosno da je tužilac bio dužan u određenom vremenskom periodu kamatu obračunavati prema stopi LIBOR-a obračunatoj na bazi 60 dana, a ne prema stopi EURIBOR-a kako je to očito radio tužilac. Da tužilac nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na kamate, te da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se odnose na pravilo o teretu dokazivanja, prema mišljenju žalbenog suda, potvrđuje i Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 00673 10 Rev od 11. novembra 2011. godine u kojoj je Vrhovni sud zauzeo stav o teretu dokazivanja. Dakle, što se tiče kamata tužilac nije dokazao njihovu visinu, a objašnjenje koje je dao u odgovoru na žalbu da ima pravo da kamate mijenja shodno ugovoru nije tačno jer ih ipak ne može mijenjati samovoljno i bez datog objašnjenja. Stoga je Kantonalni sud utvrdio da tužilac nije dokazao ni osnov ni visinu duga, te da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava i pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja neosnovano udovoljio njegovom tužbenom zahtjevu.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 101765 14 Rev od 22. juna 2017. godine tužiočeva revizija je djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene tako što je apelant obavezan na ime duga isplatiti tužiocu iznos od 1.805.695,64 KM i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu, tužiočeva revizija je odbijena u odnosu na zahtjev za zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka preko dosuđenog iznosa i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

14. Vrhovni sud je naveo da je osnovan revizioni prigovor tužioca da nije bilo mjesta primjeni pravnog stava Vrhovnog suda o teretu dokazivanja iz Presude broj 58 0 P 006731 10 Rev od 1. novembra 2011. godine jer se u tom predmetu radi o drugačijoj procesnoj situaciji, gdje dokaz finansijskog vještačenja nije ni proveden, a prezentirani izvod o stanju duga nije sadržavao plan otplate kredita niti podatke o izvršenim uplatama. U predmetnoj parnici dokaz finansijskim vještačenjem je izveden osnovom knjigovodstvenih kartica tužioca i finansijske dokumentacije priložene u spise predmeta. Apelant se toj dokumentaciji nije protivio, a ta dokumentacija sadrži relevantne podatke prema ugovoru (pojedinačne fakture, datume avansa, datume dospijeća i druge ispisane podatke), a apelant nije ni tvrdio da su odredbe ugovora o kamati nezakonite. Stoga je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac na osnovu provedenog vještačenja dokazao visinu duga, o čemu je prvostepeni sud u obrazloženju dao potpune i pravilne razloge.

15. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se ugovorom o faktoringu jedna strana (klijent) obavezuje na drugu ugovornu stranu (faktora) prenijeti jedan dio ili sva svoja potraživanja (dospjela i/ili nedospjela) koja on ima trećim licima, a ova druga strana (faktor) obavezuje se da ta potraživanja uz proviziju i naknadu troškova naplati. Faktoring kao model finansiranja obuhvaća sljedeće funkcije: finansiranje, upravljanje potraživanjima, dok funkciju osiguranje naplate obuhvaća samo kod faktoringa bez regresa (pravi faktoring). Faktoring s pravom regresa (nepravi faktoring) podrazumijeva pravo faktora da u slučaju nemogućnosti naplate potraživanja od dužnika, naplatu potraživanja izvrši od klijenta po isteku roka dospjelosti plaćanja fakture, pod uvjetima definiranim ugovorom o faktoringu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da tužilac osnovano osporava pravni stav drugostepenog suda kada je pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 100. ZOO u vezi sa članom 5. ugovora, kojim je jasno i nedvosmisleno ugovorena apelantova obaveza da vrati predmetna potraživanja tužiocu (struktura obaveza iz čl. 6, 7, 8. i 9. ugovora), pa je neprihvatljiv zaključak da odredbe o apelantovoj obavezi da plati dug ne postoje u samom ugovoru. Ovo naročito jer je članom 5. ugovora pod naslovom "povrat kredita i drugih iznosa" propisano: "Izvoznik je obavezan IGA-i [tužiocu] izvršiti povrat ukupnog iznosa kredita s pripadajućim kamatama plativim u skladu s paragrafom 6. ovog ugovora, administrativne troškove u skladu s paragrafom 8. ovog ugovora i pristojbe u skladu s paragrafom 9. ovog ugovora u roku od sedam dana od dana pismenog zahtjeva za plaćanje upućenog od strane IGA-e." U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se tužba ima smatrati pismenim pozivom da apelant izvrši povrat kredita i drugih iznosa što je predmet tužbenog zahtjeva, pa kako apelant svoju ugovorenu obavezu nije izvršio do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom to je prvostepeni sud pravno osnovano usvojio tužbeni zahtjev. Opće pravilo o ispunjenju obaveze iz člana 262. stav 1. ZOO propisuje da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi. Predmet tumačenja ovog ugovora su izjave volje ugovornih strana, a ne pravne posljedice koje su ugovorne strane htjele proizvesti (član 99. ZOO). Koje su pravne posljedice učesnici htjeli proizvesti može biti predmet dokazivanja, ali ne i predmet tumačenja. Tuženi ugovor o faktoringu i njegove anekse i priloge, kao provedeni dokaz nije osporio, niti je u odnosu na konkretnu odredbu tražio tumačenje volje ugovornih strana, a ni poništavanje. Kada je u ugovoru o faktoringu jasno i nedvosmisleno izražena volja ugovornih strana, u tom slučaju nema potrebe za tumačenjem ugovora, već se ugovorne odredbe tumače onako kako one glase. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud proizvoljno odnosno nepravilno primijenio odredbu člana 100. ZOO s obzirom na to da nije ni naveo koja je to konkretna odredba nejasna ili nejasna u dijelu nejasno ugovorenih obaveza. Kod utvrđenih činjenica da naplata potraživanja od krajnjih kupaca nije ostvarena po isteku roka dospjelosti plaćanja faktura, pod uvjetima definiranim ugovorom, a apelant je obavijestio tužioca o nemogućnosti naplate svojim dopisom od 4. augusta 2011. godine navodima da su ta potraživanja "služila za pokriće gubitaka u Hrvatskoj i Srbiji" to je pravilan stav prvostepenog suda o primjeni odredbe člana 5. ugovora kojom se tuženi obavezao tužiocu vratiti sredstva data po avansu (kredit) i druge isplate, na pismeni poziv tužioca u roku od sedam dana od pismenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, valjalo je tužiočevu reviziju djelimično usvojiti i odlučiti kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U vezi s navedenim, apelant tvrdi da je osporena odluka u koliziji s odredbama važećih propisa, dokazima i navodima iz spisa, te predstavlja osnov povrede njegovog prava. U tom smislu, apelant tvrdi da je tužilac svoje potraživanje bio dužan ostvariti prvenstveno od krajnjih kupaca, što nije učinio, već je pokrenuo parnični postupak direktno protiv apelanta, čime je postupio protivno odredbama zaključenih ugovora i pripadajućih aneksa, te nije poštovao svoju ugovornu obavezu da apelantu dostavlja obračun tražbine, naročito kamata kako je bilo ugovoreno. Na taj način je i apelantu pričinio štetu jer da je preduzeo radnje u svrhu naplate potraživanja od krajnjih kupaca dio tih neplaćenih sredstava, odnosno 20% od tog iznosa bi bio vraćen apelantu. Apelant dalje tvrdi da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda po pitanju tereta dokazivanja i neprimjene stava tog suda iz Odluke broj 58 0 P 006731 10 Rev od 1. novembra 2011. godine jer stvara pravnu nesigurnost i diskriminira stranke u postupku, te ne odgovara stanju spisa. Apelant, također, tvrdi da je tokom postupka osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporavajući provedeno finansijsko vještačenje sa decidirano navedenim razlozima osporavanja s obzirom na to da vještak nije utvrdio strukturu i visinu tražbine i jer je podatke prepisao od tužioca, a ne obračune sačinio kao ovlašteni sudski vještak. U vezi s tim, apelant tvrdi da izvodi i pregledi stanja duga koje je sačinio tužilac ne predstavljaju javnu ispravu, u tom slučaju sud takav obračun nije mogao prihvatiti kao valjan i na njemu zasnivati osporenu odluku. Osim navedenog, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno odbio njegov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju s obzirom na to da je revizija samo djelimično usvojena, kao i da su troškovi postupka previsoko određeni jer u spisu nema dokaza da je tužiočev punomoćnik u sistemu PDV-a.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju i suprotno apelantovim navodima smatra da pri donošenju odluke nisu uskraćena prava na koja se pozvao u apelaciji, niti je primjena prava bila proizvoljna.

19. Općinski sud je naveo da je apelant tokom postupka imao sva procesna prava koja mu jamči ZPP, te da je taj sud u svojoj odluci dao stav o primjeni materijalnog prava, te da su više instance u okviru svojih nadležnosti dale pravorijek i razloge u obrazloženju odluka na koje upućuje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je apelacija neosnovana i predložio da se kao takva i odbije.

20. Tužilac je naveo da su redovni sudovi ispravno cijenili dokaze i primijenili materijalno pravo, te da su pravilno utvrdili da je tužiočeva imovina ugrožena činjenicom da apelant nije želio izmiriti dug i jer je dugovana potraživanja prema tužiocu usmjeravao, kao nesavjesna ugovorna strana, na pokrivanje gubitaka u poslovanju svojih preduzeća u Srbiji i Hrvatskoj. Imajući u vidu navedeno, tužilac je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1)

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

22. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Primena odredaba i tumačenje spornih odredaba

Član 99.

(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Nejasne odredbe u posebnim slučajevima

Član 100.

U slučaju kad je ugovor zaključen prema unapred odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.

Dopunsko pravilo

Član 101.

Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja

Član 262. stav (1)

(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

Član 1020

Upućivanjem (asignacijom) jedno lice, uputilac (asignant) ovlašćuje drugo lice, upućenika (asignat) da za njegov račun izvrši nešto određenom trećem licu, primaocu uputa (asignatar), a ovog ovlašćuje da to izvršenje primi u svoje ime.

Član 1065

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

23. Zakon o faktoringu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 14/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
(Pojmovi)

U smislu odredbi ovog zakona pojedini pojmovi imaju sljedeća značenja:

(1) Fаktоring је prаvni pоsао kupoprodaje postojeće nedospjele ili buduće kratkoročne novčane tražbine nаstаle iz osnova ugоvоrа о prоdајi rоbе ili pružаnjа uslugа u zеmlјi i inоzemstvu, koja se prеnоsi na faktora ugovorom i koji preuzima tražbinu od prodavca da je naplati u svoje ime i za svoj račun.

Član 8.
(Faktoring s pravom regresa i faktoring bez prava regresa)

(1) Faktoring sa pravom regresa podrazumijeva pravo faktora da u slučaju nemogućnosti naplate tražbine od kupca zahtijeva, na dan dospjelosti tražbine, namirenje od prodavca tražbine i na taj način se obešteti za plaćeni avans, kamatu na avans, kao i naknadu faktoru.

(2) Kada faktor nije izvršio naplatu tražbine od kupca u roku dospijeća, tada je on dužan u roku osam dana od dana dospjelosti tražbine obavijestiti prodavca tražbine da naplata tražbine nije izvršena u roku dospijeća.

(3) Prodavac tražbine dužan je u roku pet dana od prijema obavještenja o neizvršenju plaćanja od kupca izvršiti povrat sredstava faktoru iz stava (1) ovog člana.

(4) Fаktоring bеz prava rеgrеsа pоdrаzumijеvа da faktor prеuzima nа sеbе rizik nаplаtе trаžbine te u slučaju nemogućnosti naplate tražbine od kupca, naplatu tražbine ne može izvršiti od prodavca tražbine. Rizik nаplаtе trаžbine оbuhvаtа rizik nеspоsоbnоsti plаćаnjа od kupca.

(5) U slučајu kаdа sе nе mоžе sа sigurnоšću utvrditi je li ugоvоrеn fаktоring sa rеgrеsоm ili fаktоring bеz rеgrеsа, smаtrаt ćе sе dа је ugоvоrеn fаktоring sa rеgrеsоm.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 101765 14 Rev od 22. juna 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 3. augusta 2017. godine, a da je apelacija podnesena 30. septembra 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate potraživanja, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama da je Vrhovni sud preinačavajući nižestepene odluke donio odluku koja je u koliziji s odredbama važećih propisa, dokazima i navodima iz spisa, te predstavlja osnov povrede njegovih prava na koja se pozvao u apelaciji.

33. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačavajući nižestepene odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu presudu, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, u pogledu apelantovih tvrdnji kojima osporava osnovanost tužiočevog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je jasno naveo osnovne karakteristike i vrste ugovora o faktoringu koji u tom trenutku nije bio propisan u zakonskim odredbama, te je polazeći od člana 5. ugovora, kojim je propisano da će apelant izvršiti povrat ukupnog iznosa kredita s pripadajućim kamatama, zaključio da je tužilac imao pravo da od apelanta zahtijeva povrat iznosa kredita s obzirom na to da mu apelantovi kupci nisu isplatili iznose koji su navedeni u fakturama. U vezi s tim, Ustavni sud naročito zapaža da apelant u prilog svojim tvrdnjama da je tužilac trebao prema njegovim kupcima preduzimati pravne radnje s ciljem naplate potraživanja, u apelaciji ne ukazuje ni na jednu odredbu ugovora ili aneksa iz kojih bi proizlazila navedena obaveza tužioca, odnosno činjenica da se u konkretnom slučaju radilo o faktoringu bez regresa. Dalje, razmatrajući apelantove navode kojima osporava zaključke vještaka ekonomske struke na kojima je Vrhovni sud zasnivao svoju odluku, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda, koji je prihvatio zaključke Općinskog suda, proizlazi da je odluka o visini potraživanja donesena na osnovu pravila o teretu dokazivanja, te da je apelant, koga je tokom postupka zastupao punomoćnik, imao mogućnost osporavanja tog nalaza, o čemu su se redovni sudovi jasno izjasnili. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja, te u okolnostima konkretnog predmeta, iz načina na koji je interpretiran sadržaj nalaza i mišljenja vještaka, nema ništa što ukazuje da je na osnovu tog nalaza i mišljenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju kako u pogledu visine osnovnog duga tako i kamata. Naposljetku, na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ne ukazuju ni apelantove tvrdnje da je sud proizvoljno postupio kada je odbio njegov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju budući da je Vrhovni sud zaključio da ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice u smislu člana 397. stav 1. ZPP, a ne da je taj zahtjev odbijen zbog toga što je revizija tuženog samo djelimično usvojena. Također, u vezi s apelantovim navodima da su troškovi parničnog postupka pogrešno određeni jer u spisu predmeta ne postoji dokaz da je apelantov punomoćnik PDV obveznik, Ustavni sud zapaža da su te tvrdnje paušalne s obzirom na to da apelant u prilogu apelacije nije dostavio bilo kakve dokaze kojima bi doveo u pitanje zaključak Vrhovnog suda o visini troškova postupka. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje je Vrhovni sud imao u vidu donoseći osporenu odluku i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

36. Dalje, u kontekstu apelantovih prigovora kojima ukazuje na Presudu Vrhovnog suda 58 0 P 006731 10 Rev od 1. novembra 2011. godine i navodi da je stav Vrhovnog suda o teretu dokazivanja neprihvatljiv jer stvara pravnu nesigurnost i diskriminira stranke u postupku, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant u prilogu uz apelaciju nije dostavio navedenu presudu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode kojima je ukazivao na navedenu odluku, te da je dao razloge zbog kojih se stavovi iz te odluke ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za što apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da bi se stavovi i zaključci Vrhovnog suda iz te odluke mogli primijeniti u apelantovom slučaju, pa su i ti navodi neosnovani.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom preinačavanja nižestepenih odluka dao jasne razloge na osnovu kojih je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja na osnovu ugovora o faktoringu, a odbio kao neosnovane apelantove prigovore kojima je osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.