Službeni glasnik BiH, broj 98/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1132/09, rješavajući apelaciju Pilipa Gluvakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Pilipa Gluvakovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000329 od 29. januara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-0-V-07-0000066 od 15. aprila 2008. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Pilip Gluvaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ivo Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000329 od 29. januara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-V-07-0000066 od 15. aprila 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predlagatelj) zatraženo je 16. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. oktobra 2009. godine, Osnovni sud 23. novembra 2009. godine, a predlagatelj 9. novembra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. decembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 096-0-V-07-0000066 od 15. aprila 2007. godine određena je naknada za eksproprirane nekretnine, koje su apelantovo vlasništvo sa dijelom 1/1, označene kao k.č. broj 370/1, šuma 4. klase, površine 3.455 m², upisane u zk. ul. broj 33, Privremeni registar za k.o. Dubrave (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) u ukupnom iznosu od 88.704,20 KM, i to 79.464 KM za zemljište i 9.239,20 KM za šumu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. marta 2006. godine, te je obavezan predlagatelj da apelantu isplati utvrđenu naknadu u roku od osam dana po pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obavezan je predlagatelj da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.034 KM.

7. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je predlagatelj tom sudu podnio 22. marta 2007. godine zahtjev za određivanje naknade ze eksproprirane nekretnine, u skladu sa članom 40. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji) i da je u zahtjevu naveo da je rješenjem o eksproprijaciji od 9. decembra 2004. godine usvojen prijedlog predlagatelja kao korisnika eksproprijacije da se u svrhu izgradnje tržnice „Arizona“ u potpunosti ekspropriraju predmetne nekretnine koje su apelantovo vlasništvo. Također je predlagatelj istakao da je aktom Direkcije za finansije Porezne uprave Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine utvrđena tržišna vrijednost za eksproprirane nekretnine, da je vještak šumarske struke izvršio procjenu vrijednosti šume, te da je tu ponudu apelant odbio, pa je predloženo da sud odredi pravičnu naknadu.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, proveden uviđaj i vještačenje, te saslušani svjedoci, Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza odlučio kao u izreci rješenja. Naime, Općinski sud je istakao da apelant nije prigovorio naknadi ponuđenoj za zemljište i posječenu šumu, te da je utvrđena naknada u iznosu od 79.465,00 KM za zemljište, a za posječenu šumu 9.239,20 KM. Općinski sud je, dalje, istakao da je apelant potraživao kamatu od 23. jula 2004. godine, smatrajući to datumom stupanja u posjed korisnika eksproprijacije, odnosno danom kada je on kao vlasnik saznao za ulazak u njegovo zemljište. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 28. Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed eksproprirane nekretnine danom pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatio naknadu za eksproprirane nekretnine, a u protivnom, danom isplate. Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju, prema iskazu svjedoka i dokumentaciji u spisu, nije mogao sa sigurnošću utvrditi tačan datum da li je i kada predlagatelj ušao u posjed predmetnih nekretnina, pa je primjenom citirane odredbe Zakona o eksproprijaciji utvrdio to datumom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji (14. marta 2006. godine). S obzirom na to da do tada nije isplaćena naknada apelantu a nesporno je da apelant nije u posjedu predmetnih nekretnina od dana pravosnažnosti tog rješenja, Osnovni sud je utvrdio apelantu i pravo na kamatu od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, shodno članu 28. Zakona o eksproprijaciji.

9. Protiv prvostepenog rješenja žalbu su izjavili i apelant i predlagatelj. Apelant je žalbu protiv prvostepenog rješenja izjavio u pogledu odluke o sporednim potraživanjima (kamate i troškovi postupka).

10. Odlučujući o žalbama, Apelacioni sud je Rješenjem broj 096-0-V-07-0000066 od 15. aprila 2007. godine djelomično uvažio žalbu predlagatelja i prvostepenu presudu preinačio u pogledu zateznih kamata na način što je obavezao predlagatelja da apelantu, pored glavnice u iznosu od 88.704,20 KM, umjesto od 14. marta 2006. godine, isplati zakonsku zateznu kamatu od 15. aprila 2008. godine do isplate, u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja i pod prijetnjom izvršenja, dok je prvostepeno rješenje u pogledu naknade određene u visini od 88.704,20 KM potvrdio. Apelacioni sud je navedenim rješenjem djelomično uvažio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje preinačio u pogledu troškova postupka tako što je predlagatelj obavezan da apelantu, umjesto iznosa od 4.034 KM, na ime troškova postupka isplati iznos od 4.652 KM u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja i pod prijetnjom izvršenja, dok je višak apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen.

11. U pogledu žalbenih navoda predlagatelja koji se odnose na utvrđenu visinu naknade za šumu, Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja istakao da su ti navodi bez osnova, budući da je predlagatelj kao korisnik eksproprijacije, u skladu sa procjenom vještaka šumarske struke na ročištu pred prvostepenim sudom od 19. novembra 2007. godine, uputio apelantu ponudu u utvrđenoj visini naknade, navodeći da je visina naknade odgovarajuća i da nije sporna, kojoj ni apelant nije prigovorio. Međutim, kako dalje navodi Apelacioni sud, predlagatelj osnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu rješenja prvostepenog suda kojim je odlučeno o zateznim kamatama, jer je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelantu to pravo pripada od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, pa proizlazi i da je apelantov zahtjev da mu se zatezna kamata dosudi od dana gubitka posjeda-državine predmetnih nekretnina, također, neosnovan.

12. Naime, imajući u vidu da predlagatelj kao korisnik eksproprijacije i apelant kao raniji vlasnik nisu pred Odjeljenjem za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj Vlade Distrikta Brčko postigli sporazum o naknadi za predmetne nekretnine koje su eksproprirane rješenjem navedenog odjeljenja od 9. decembra 2004. godine, prvostepeni vanparnični sud je imao obavezu da, nakon što utvrdi bitne činjenice, donese rješenje kojim određuje visinu naknade za eksproprirane nekretnine. Dakle, kako je dalje naveo sud, iako, s jedne strane, potraživanje naknade za eksproprirane nekretnine ima svoj osnov u gubitku prava vlasništva ranijeg vlasnika, s druge strane, obaveza isplate naknade (koju je korisnik eksproprijacije dužan izvršiti prema licu koje eksproprijacijom gubi pravo vlasništva) dospijeva tek kada naknada bude određena u skladu sa članom 148. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZVP). Stoga, raniji vlasnik (kao povjerilac) ne može pozivati korisnika eksproprijacije (kao dužnika) da tu obavezu ispuni, odnosno ne može biti u docnji sa ispunjenjem sve dok njegova novčana obaveza ne dospije, tj. ne bude određena i po visini.

13. S obzirom na navedeno, Apelacioni sud smatra bespredmetnim apelantove žalbene navode koji se odnose na tačan momenat gubitka posjeda-državine na predmetnim nekretninama, jer je ta okolnost nebitna za odluku o pravu na zateznu kamatu, kao i da li je „koristio i zauzeo“ predmetne nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Naime, imajući u vidu da zatezna kamata isključivo predstavlja sporedno potraživanje zbog zakašnjenja sa ispunjenjem glavne obaveze-isplate novčane naknade (čl. 324. i 277. Zakona o obligacionim odnosima) i kroz njenu svrhu apelant kao raniji vlasnik ne može da zahtijeva ostvarenje drugih prava koja eventualno mogu biti zasnovana na činjenici gubitka državine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, odnosno prije isplate naknade.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


14. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je opširno naveo tok postupka koji je vođen povodom zahtjeva za eksproprijaciju predmetnih nekretnina, te istakao „da je morao prihvatiti iznos naknade određen od sudova, jer se ništa ne može vratiti u prvobitno stanje i kako ne bi bio na većem gubitku, ali da nije zadovoljan što mu bar nisu priznate zakonske zatezne kamate od dana ulaska predlagatelja u posjed ekspropriranog zemljišta, tj. od jula 2004. godine, pa do presuđenja“. Apelant tvrdi da je predlagatelj ušao u posjed ekspropriranog zemljišta u julu 2004. godine, da je posjekao njegovu šumu i „zauzeo zemljište za parking i na tome zaradio vjerovatno više nego što je njemu plaćeno“. Predložio je da Ustavni sud, „ukoliko nađe da ima osnova, pomogne da ostvari bar zakonske zatezne kamate na utvrđenu vrijednost oduzetih nekretnina za period od ulaska u posjed pa do presuđenja, čime bi bar djelomično sanirao nanesenu štetu u ovim silnim postupcima“.

b) Odgovor na apelaciju


15. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je istakao da donošenjem osporenog rješenja nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, da su razlozi za odluku suda da se apelantu kamate dosude od dana kada je utvrđena visina naknade za eksproprirane nekretnine dati u obrazloženju rješenja, koje je i citirano u odgovoru.

16. Osnovni sud apelantove navode smatra neosnovanim i neargumentiranim. Apelantu je omogućeno da učestvuje pred sudom, provedeni su svi predloženi dokazi, nije mu povrijeđeno pravo na imovinu, jer je odluka donesena u skladu sa važećim propisima Distrikta Brčko.

17. Navode apelacije predlagatelj smatra neosnovanim, jer je članom 277. ZOO eksplicitno regulirano pitanje zakonske zatezne kamate kao sporednog potraživanja na način što određuje da se kamata duguje od momenta padanja dužnika u docnju. S obzirom na to da je naknada za predmetne nekretnine utvrđena prvostepenim sudskim rješenjem, logično je da zakonska zatezna kamata počinje teći od njegovog donošenja, jer je tada utvrđen iznos na koji će se obračunati dosuđena kamata. Ovakav stav, kako je dalje naveo predlagatelj, usvojio je i Vrhovni sud RBiH u Presudi GVL.36/87 od 28. januara 1988. godine. Predlagatelj je, također, istakao da momenat gubitka državine nije relevantna činjenica za odluku o zakonskoj zateznoj kamati. Zakonska zatezna kamata predstavlja sporedno potraživanje zbog zakašnjenja sa ispunjenjem glavne obaveze-isplate novčane naknade a kroz svrhu obaveze plaćanja naknade za ekspropriranu nekretninu apelant ne može zahtijevati ostvarenje i eventualnih sporednih potraživanja.

V. Relevantni propisi


18. Zakon o eksproprijaciji nekretnina u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik DBBiH“ br. 26/04, 19/07, 2/08, 19/10, 15/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.


Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nekretnine danom pravomoćnosti rješenja ukoliko je do tada prijašnjem vlasniku isplatio naknadu utvrđenu u smislu člana 33. i člana 34. ovog zakona a u protivnom danom isplate naknade, ukoliko se prijašnji vlasnik ili nosilac prava građenja eksproprisane nekretnine i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazume.

Iznimno, na zahtjev korisnika eksproprijacije u kojem je iznio razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nekretnine i uz zahtjev podnio dokaz da je prijašnjem vlasniku ili nosiocu prava građenja eksproprisane nekretnine isplaćena naknada utvrđena u smislu člana 33. i člana 34. ovog zakona, odnosno dokaz da je prijašnji vlasnik ili nosilac prava građenja eksproprisane nekretnine pismeno pozivan ali je odbio primiti isplatu utvrđene naknade, gradonačelnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine može odlučiti da mu se ta nekretnina preda u posjed prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti ili da bi se otklonila znatnija šteta.

Član 40.


Ako se sporazum o naknadi u cjelini ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Odjeljenje će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu, radi određivanja naknade.

Ako Odjeljenje ne postupi po odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik ili nosilac prava građenja i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 277.


Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana.

Član 324.


1. Dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

2. Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

20. Zakon o vanparničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik DBBiH“ broj 5/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.


U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost Osnovni sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom Vlade Distrikta (u daljnjem tekstu: nadležni organ) nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

Član 148.


Nakon što utvrdi bitne činjenice, sud donosi rješenje kojim određuje oblik i obim, odnosno visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 097-0-Gž-08-000329 od 29. januara 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelant pobija osporene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu


26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:


Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno „jer mu nisu priznate zakonske zatezne kamate od dana ulaska predlagatelja u posjed ekspropriranog zemljišta, tj. od jula 2004. godine, pa do presuđenja“.

28. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

29. Riječ „imovina“ uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, „imovina“ koja se štiti može biti samo „postojeća imovina“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima „opravdano očekivanje“ da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A broj 332, tačka 31). Također, „legitimna očekivanja“ moraju da budu mnogo konkretnija od same nade ma koliko ona bila razumna i moraju se zasnivati na zakonskoj odredbi ili zakonskom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, 2004-XI; 41 ECHR 944, st. 48-49).

30. U konkretnom slučaju rješenjem o eksproprijaciji od 9. decembra 2004. godine usvojen je prijedlog predlagatelja kao korisnika eksproprijacije da se u svrhu izgradnje tržnice „Arizona“ u potpunosti ekspropriraju predmetne nekretnine koje su apelantovo vlasništvo. S obzirom na to da nije postignut sporazum o naknadi za eksproprirane nekretnine pred nadležnim upravnim organom, u smislu člana 40. Zakona o eksproprijaciji, predlagatelj je podnio zahtjev Osnovnom sudu radi određivanja naknade. Ustavni sud zapaža da je prvostepenim rješenjem određena visina naknade za eksproprirane nekretnine (zemljište i posječenu šumu) prema okolnostima i tržišnoj cijeni u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, u skladu sa članom 34. Zakona o eksproprijaciji, sa kojom se apelant saglasio, ali je potraživao kamate od 23. jula 2004. godine kao dana kada je, kako tvrdi apelant, korisnik eksproprijacije stupio u posjed predmetne nekretnine. Prvostepeni sud je na utvrđeni iznos naknade od 88.704,20 KM (sa kojim se apelant saglasio) osporenim prvostepenim rješenjem dosudio zakonske zatezne kamate počev od 14. marta 2006. godine, kao dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, dok je drugostepenim rješenjem djelomično uvažena žalba predlagatelja i prvostepena odluka preinačena tako što je na navedeni iznos naknade kamata dosuđena od 15. aprila 2008. godine, kao dana kada je prvostepeno rješenje o naknadi doneseno, odnosno kada je utvrđena novčana obaveza predlagatelju u smislu odredbe člana 277. ZOO.

31. U okolnostima konkretnog slučaja potrebno je utvrditi da li apelantov zahtjev da mu se zatezna kamata prizna i obračuna od „dana ulaska predlagatelja u posjed ekspropriranog zemljišta, tj. od 23. jula 2004. godine, pa do presuđenja“, predstavlja zahtjev u odnosu na koji je apelant imao „legitimno očekivanje koje je zasnovano na zakonu“.

32. Ustavni sud podsjeća da, shodno članu 148. ZVP, sud nakon što utvrdi bitne činjenice donosi rješenje kojim određuje oblik i obim, odnosno visinu naknade za ekspropriranu nekretninu. Dalje, Ustavni sud napominje da je članom 277. ZOO regulirano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje i zateznu kamatu a članom 324. ZOO je propisano da dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

33. U obrazloženju osporene drugostepene odluke sud je naveo da obaveza isplate naknade, koju je korisnik eksproprijacije dužan izvršiti prema licu koje eksproprijacijom gubi pravo vlasništva, dospijeva tek kada naknada bude određena u skladu sa članom 148. ZVP, tako da raniji vlasnik - apelant ne može pozivati korisnika eksproprijacije - predlagatelja kao dužnika da tu obavezu ispuni, odnosno korisnik eksproprijacije ne može biti u docnji sa ispunjenjem sve dok njegova novčana obaveza ne dospije, tj. ne bude određena i po visini, što je u konkretnom slučaju određeno prvostepenim rješenjem od 15. aprila 2008. godine. Taj sud je, također, obrazložio da okolnost gubitka posjeda - državine na predmetnoj nekretnini nije bitna za odluku o zateznoj kamati, kao što nije bitno ni to da li je korisnik eksproprijacije zauzeo i koristio predmetnu nekretninu i prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

34. Dakle, u konkretnom slučaju je nesporno da je naknada za eksproprirane nekretnine, sa kojom se apelant saglasio, određena prvostepenim rješenjem od 15. aprila 2008. godine pa predlagatelj nije ni mogao biti u docnji prije navedenog datuma, jer naknada za eksproprirane nekretnine nije bila određena po visini, odnosno novčana obaveza predlagatelja nije bila dospjela. Ustavni sud napominje da zatezna kamata predstavlja sporedno potraživanje zbog zakašnjenja sa ispunjenjem glavne obaveze - isplate novčane naknade u smislu čl. 277. i 324. ZOO. Apelant kroz svrhu zatezne kamate ne može (kao raniji vlasnik) zahtijevati ostvarenje drugih prava koja eventualno mogu biti zasnovana na činjenici gubitka posjeda na predmetnoj nekretnini prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, odnosno prije isplate naknade. Ustavni sud, također, podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti broj AP 2534/07 od 8. septembra 2009. godine i AP 3191/07 od 17. decembra 2009. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima apelantima je za eksproprirane nekretnine dodijeljena naknada u novčanom iznosu, te je utvrđeno da im pripada zakonska zatezna kamata počev od dana donošenja prvostepenog rješenja, i to pod uvjetima i po kamatnoj stopi predviđenim članom 277. ZOO. Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio „da donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u imovinu apelanata, budući da je apelantima za utvrđeni novčani iznos naknade za eksproprirane nekretnine dodijeljena kamata u skladu sa relevantnim zakonom“.

35. Iz navedenog proizlazi da je očigledno da u okolnostima konkretnog slučaja, a prema relevantnim odredbama ZOO, nije postojala mogućnost da se apelantu na dosuđeni iznos naknade za eksproprirane nekretnine dosude kamate, kako zahtijeva apelant, od 23. jula 2004 godine, kao dana kada je korisnik eksproprijacije ušao u posjed ekspropriranih nekretnina. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata od 23. jula 2004. godine kao dana (kako to tvrdi apelant) kada je korisnik eksproprijacije ušao u posjed predmetnih nekretnina nije predstavljao „legitimno očekivanje“ zasnovano na zakonu, pa apelantu nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantov zahtjev, istaknut u postupku pred redovnim sudovima, ne predstavlja „legitimno očekivanje“ zasnovano na zakonu.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!