Službeni glasnik BiH, broj 48/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici odr�anoj 8. decembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 1601/08, rješavajući apelaciju
Envera Bijedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Envera Bijedića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Trebinju, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine.
Nala�e se Vladi Republike Srpske da
Enveru Bijediću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nala�e se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Envera Bijedića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine, Presude Okru�nog suda u Trebinju broj 015-0-G�-06-000 243 od 13. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-158/94 od 26. aprila 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.
I. Uvod
1. Enver Bijedić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 29. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine, Presude Okru�nog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okru�ni sud) broj 015-0-G�-06-000 243 od 13. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-158/94 od 26. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okru�nog suda, Osnovnog suda, te Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS) i Fabrike alata u Trebinju, kao druge strane u postupku, zatra�eno je 9. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 27. juna 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, Fabrika alata u Trebinju 27. juna, Pravobranilaštvo RS 30. juna i Osnovni sud 4. jula 2008. godine.
4. Od Osnovnog suda je 11. i 27. oktobra 2010. godine zatra�eno da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj P 158/94. Osnovni sud je 26. novembra 2010. godine dostavio tra�eni spis.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva RS i Fabrike alata u Trebinju dostavljeni su apelantu 10. novembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj P-158/94 od 26. aprila 2006. godine obavezana je Fabrika alata u Trebinju (u daljnjem tekstu: prvotu�eni) da apelantu isplati iznos od 11.416,00 KM (na ime vrijednosti stvari i opreme iz predmetnog poslovnog prostora) sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan preostali dio apelantovog tu�benog zahtjeva kojim je tra�io da se prvotu�eni obave�e da mu isplati iznos od 464.754,00 KM (na ime izgubljene dobiti koju bi ostvario u predmetnom poslovnom prostoru) i iznos od 35.512,68 KM (na ime izgubljene dobiti koju bi ostvario u skladišnom prostoru). U pogledu postavljenog tu�benog zahtjeva u odnosu na Općinu Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotu�ena), Osnovni sud se proglasio nenadle�nim i naveo da će se predmet dostaviti Pravobranilaštvu RS na postupanje. U obrazlo�enju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i drugotu�ena 19. juna 1991. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u Trebinju, u kojem je apelant obavljao trgovinsku djelatnost. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je trgovinska radnja demolirana u aprilu 1992. godine, da je apelant u novembru 1992. godine dao punomoć Dušanu Bokiću i Jasni Slijepčević da mogu nastaviti sa radom u trgovinskoj radnji u njegovo ime, te da je apelant krajem 1992. godine napustio Trebinje. Dalje, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da su prvotu�eni i drugotu�ena 23. aprila 1993. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, te da je prvotu�eni u posjedu tog poslovnog prostora od maja 1993. godine. Također, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je odlukom nadle�nog organa od 21. oktobra 2003. godine apelantu kao vlasniku vraćen u posjed skladišni prostor površine 26,80 m� koji se nalazi do predmetnog poslovnog prostora.
8. Osnovni sud je naveo da je apelant u konkretnom slučaju tra�io naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario u predmetnom poslovnom prostoru za period od 15. maja 1993. godine, kada je prvotu�eni stupio u posjed poslovnog prostora, pa do 30. novembra 2005. godine, tj. do dana vještačenja. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisano da se pri ocjeni visine izmakle dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant nije obavljao djelatnost u predmetnom poslovnom prostoru od aprila 1992. godine, kada je trgovinska radnja demolirana, te da je krajem 1992. godine napustio Trebinje, kao i da lica kojima je dao punomoć nisu nastavila sa radom u predmetnoj trgovinskoj radnji. Osnovni sud je istakao da prema takvom toku stvari apelant nije ni mogao očekivati određeni dobitak u vidu izmakle dobiti budući da nije dovoljna teorijska mogućnost stjecanja dobiti, već je potrebno dokazati da bi se prema redovnom toku stvari takav dobitak zaista i mogao očekivati. Također, Osnovni sud je istakao da je prvotu�eni stupio u posjed predmetnog poslovnog prostora godinu dana nakon što je apelant prestao sa radom, iz čega jasno proizlazi da prvotu�eni nije svojom radnjom prouzrokovao apelantov prestanak obavljanja trgovinske djelatnosti u poslovnom prostoru.
9. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelant tra�io naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario da je skladišni prostor, koji je njegovo vlasništvo, izdavao u zakup u periodu od 15. maja 1993. godine do 21. oktobra 2003. godine kada mu je skladišni prostor odlukom nadle�nog organa vraćen u posjed. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je predmetni skladišni prostor predstavljao napuštenu imovinu, u smislu odredaba Zakona o korištenju napuštene imovine kojom je privremeno raspolagala Republika Srpska. S obzirom na to da je takva imovina tek Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine vraćena vlasnicima u posjed, a da su do tada tu imovinu koristila lica pod uvjetima i na način kako je bilo predviđeno Zakonom o korištenju napuštene imovine, Osnovni sud je zaključio da je u tom dijelu apelantov tu�beni zahtjev neosnovan. U pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tra�io naknadu vrijednosti stvari i opreme iz predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 11.416,00 KM, Osnovni sud je zaključio da je taj dio apelantovog tu�benog zahtjeva osnovan. Naime, Osnovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da se te stvari i oprema nalaze u posjedu prvotu�enog, koji je odbio da ih preda apelantu, te je, stoga, obavezao prvotu�enog da isplati apelantu njihovu protivvrijednost, shodno odredbama člana 154. ZOO-a. U odnosu na drugotu�enu, Osnovni sud je naveo da je odredbama Uputstva o provođenju postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Uputstvo) regulirano pitanje naknade materijalne i nematerijalne štete fizičkim i pravnim licima. Prema mišljenju Osnovnog suda, naknada štete koju apelant potra�uje od drugotu�ene predstavlja štetu nastalu u periodu ratnih djelovanja. Imajući u vidu odredbe člana 5. Uputstva kojima je propisano da će se takvi predmeti ustupiti na rješavanje Pravobranilaštvu RS, Osnovni sud je naveo da je u pogledu postavljenog tu�benog zahtjeva u odnosu na drugotu�enu odlučio kao u dispozitivu presude.
10. Odlučujući o �albama prvotu�enog i apelanta protiv prvostepene presude, Okru�ni sud je donio Presudu broj 015-0-G�-06-000 243 od 13. decembra 2006. godine, kojom je �alba prvotu�enog uva�ena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je prvotu�eni obavezan da isplati apelantu iznos od 11.416,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom tako što je apelantov tu�beni zahtjev i u tom dijelu odbijen. Apelantova �alba je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu je potvrđena. U obrazlo�enju presude Okru�ni sud je naveo da je odredbama člana 155. ZOO-a propisano da šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla dobit). Okru�ni sud je istakao da bi prema odredbama čl. 154, 155. i 158. ZOO-a postojala odgovornost nekog lica za naknadu štete potrebno je da su ispunjene sljedeće zakonske pretpostavke: da šteta postoji, da je šteta prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku i da postoji uzročna veza između radnji ili propuštanja i nastale štete. U vezi s tim, Okru�ni sud je naveo da u konkretnom slučaju prvotu�eni koristi predmetni poslovni prostor na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključio sa drugotu�enom kao vlasnikom, što znači da nije ispunjena zakonska pretpostavka koja se tiče protivpravnog postupanja drugotu�ene. Imajući u vidu navedeno, Okru�ni sud je zaključio da prvotu�eni nije pasivno legitimiran u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti kao vrste štete jer apelantov prestanak obavljanja trgovinske djelatnosti u predmetnom poslovnom prostoru nije ni u kakvoj vezi sa prvotu�enim. Dalje, u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tra�io naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario da je skladišni prostor izdavao u zakup, Okru�ni sud je naveo da iz predmetnog spisa ne proizlazi da je prvotu�eni uopće koristio skladišni prostor koji je apelantovo vlasništvo. Naime, Okru�ni sud je istakao da je apelant na ročištu odr�anom 16. marta 2001. godine izjavio: �Š...Ć da je prvotu�eni u posjedu predmetnog poslovnog prostora, te da smatra da je i u posjedu skladišnog prostora�. Međutim, Okru�ni sud je naveo da apelant osim te izjave nije pru�io nijedan dokaz za takvu tvrdnju, a što je obavezan, u smislu odredaba člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
11. Dalje, Okru�ni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se prvotu�eni obave�e da isplati apelantu iznos od 11.416,00 KM na ime vrijednosti opreme iz predmetnog poslovnog prostora, te da je prvostepeni sud usvajajući taj dio tu�benog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okru�ni sud je naveo da iz predmetnog ugovora o zakupu proizlazi da je drugotu�ena dala u zakup prvotu�enom predmetni poslovni prostor kao i inventar iz tog poslovnog prostora. Prema mišljenju Okru�nog suda, prvotu�eni je u konkretnom slučaju savjestan dr�alac opreme u predmetnom poslovnom prostoru, te, stoga, nema obavezu da isplati apelantu naknadu za korištenje predmetnih stvari, shodno odredbama člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Pri tome, Okru�ni sud je istakao da apelant ima materijalnopravno ovlaštenje da podnese zahtjev za povrat tih stvari, te sve dok ima pravo na povrat stvari od prvotu�enog, ne mo�e biti riječi o imovinskom gubitku koji odgovara vrijednosti tih stvari. Također, Okru�ni sud je istakao da je u toku postupka nesporno utvrđeno da se sve predmetne stvari, odnosno oprema iz trgovinske radnje, još uvijek nalaze u predmetnom poslovnom prostoru. U pogledu postavljenog tu�benog zahtjeva u odnosu na drugotu�enu, Okru�ni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se proglasio nenadle�nim i odlučio da predmet dostavi Pravobranilaštvu RS. Naime, Okru�ni sud je naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 5. Uputstva, koje je doneseno na osnovu člana 7. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazlo�enju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su prvotu�eni i drugotu�ena 23. aprila 1993. godine zaključili ugovor o zakupu kojim je drugotu�ena izdala prvotu�enom u zakup predmetni poslovni prostor i inventar iz tog poslovnog prostora. S obzirom na to da je prvotu�eni u zakupnom odnosu sa drugotu�enom, te da koristi prava koja mu pripadaju iz zakupnog odnosa, u smislu odredaba člana 567. stav 1. ZOO-a, Vrhovni sud je naveo da apelantu ne pripada ovlaštenje da od prvotu�enog zahtijeva naknadu štete na ime izmakle dobiti zbog nekorištenja predmetnog poslovnog prostora niti naknadu vrijednosti pokretnih stvari iz tog prostora. Pri tome, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 38. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, kojima je propisano da savjestan dr�alac nije du�an da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog dr�anja. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev za naknadu štete na ime zakupnine koju bi ostvario izdavanjem skladišnog prostora budući da osim svog iskaza nije ponudio nijedno dokazno sredstvo kojim bi dokazao tu odlučnu činjenicu. Također, Vrhovni sud je naveo da su ni�estepeni sudovi pravilno postupili kada su se proglasili nenadle�nim za postupanje povodom apelantove tu�be u odnosu na drugotu�enu, te odredili da će predmet u tom dijelu dostaviti Pravobranilaštvu RS radi provođenja postupka priznanja prava predviđenih Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine. U pogledu apelantovog prigovora da se njegovo potra�ivanje zasnivalo na stjecanju bez osnova, a da su ni�estepeni sudovi odlučivali o zahtjevu za naknadu štete, Vrhovni sud je naveo da je apelantov punomoćnik na ročištu odr�anom 24. marta 2006. godine istakao da se pravni osnov tu�benog zahtjeva zasniva na odredbama o naknadi štete. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 210. stav 1. ZOO-a propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, tada je sticalac du�an da ga vrati, a kada to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi (stjecanje bez osnova). S obzirom na to da je apelant tra�io naknadu štete na ime izmakle koristi i na ime uništenih pokretnih stvari, Vrhovni sud je zaključio da se takvo apelantovo potra�ivanje ne mo�e podvesti pod navedenu zakonsku odredbu, te da su zbog toga neosnovani apelantovi prigovori izneseni u tom smislu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant se �ali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na �suđenje u razumnom roku� kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da prvotu�eni nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku, te da je prvotu�eni savjestan dr�alac pokretnih stvari iz predmetnog poslovnog prostora. Također, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da apelant nije dokazao da je prvotu�eni koristio predmetni skladišni prostor od 1993. do 2003. godine kada je apelantu odlukom nadle�nog organa skladišni prostor vraćen u posjed. Apelant navodi da je odredbama člana 53. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da sud nije vezan pravnim osnovom tu�benog zahtjeva. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi o njegovom tu�benom zahtjevu trebali odlučivati primjenom odredaba čl. 38, 39. i 72. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koje reguliraju zaštitu prava vlasništva, i odredaba čl. 210. i 214. ZOO-a, koje reguliraju stjecanje bez osnova. Dalje, apelant smatra da je neosnovano pozivanje redovnih sudova na propise koji reguliraju naknadu štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, zato što su prvotu�eni i drugotu�ena i nakon tog perioda stjecali bez osnova, korištenjem predmetnog poslovnog prostora, skladišnog prostora i pokretnih stvari. Također, apelant tra�i naknadu štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku budući da je predmetni sudski postupak pokrenuo 20. septembra 1994. godine, a koji je okončan nakon 14 godina.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je ispitao ni�estepene presude u granicama navoda iz revizije i po slu�benoj du�nosti, te da je za svoju odluku u pogledu svakog od pojedinih apelantovih potra�ivanja dao razloge uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Također, Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci dao razloge za odluku o ustupanju predmeta Pravobranilaštvu RS u pogledu postavljenog tu�benog zahtjeva u odnosu na drugotu�enu. Stoga, Vrhovni sud predla�e da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
15. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava, te se pozvao na razloge navedene u svojoj presudi.
16. U odgovoru na apelaciju prvotu�eni je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koje ukazuje u apelaciji. Naime, prvotu�eni smatra da su svi činjenični i pravni zaključci koji su sadr�ani u osporenim odlukama potpuno jasni, pravilni i prihvatljivi. Također, prvotu�eni je naveo da iz predmetnog spisa jasno proizlazi da je apelant isključivo odgovoran za du�inu trajanja predmetnog postupka budući da je više puta preinačavao tu�beni zahtjev.
17. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo RS je navelo da smatra da osporene odluke nisu zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također, Pravobranilaštvo RS je navelo da ni na koji način nije utjecalo na du�inu trajanja sudskog postupka jer je prisustvovalo svim zakazanim ročištima.
V. Relevantni propisi
18. U
Zakonu o parničnom postupku (�Slu�beni list SFRJ� br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te �Slu�beni glasnik Republike Srpske� br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je du�an da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. U Zakonu o parničnom postupku (�Slu�beni glasnik Republike Srpske� br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je du�an da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
20. U Zakonu o obligacionim odnosima (�Slu�beni list SFRJ� br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te �Slu�beni glasnik Republike Srpske� br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154.
1) Ko drugome prouzrokuje štetu du�an je naknaditi je, ukoliko ne doka�e da je šteta nastala bez njegove krivice.
Š...Ć
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist) Š...Ć.
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepa�njom.
Član 189.
Š...Ć
3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
21. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (�Slu�beni list SFRJ� br. 60/80 i 36/90, te �Slu�beni glasnik Republike Srpske� broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 37.
1) Vlasnik mo�e tu�bom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Š...Ć
Član 38.
Š...Ć
2) Savjestan posjednik nije du�an da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog dr�anja.
Član 39.
Š...Ć
2) Nesavjestan posjednik du�an je naknaditi vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.
3) Nesavjestan posjednik du�an je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika.
Š...Ć
7) Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tu�ba dostavljena Š...Ć.
Član 72.
Š...Ć
2) Dr�avina je savjesna ako dr�alac ne zna ili ne mo�e znati da stvar koju dr�i nije njegova.
3) Savjesnost dr�avine se pretpostavlja.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 254 od 3. marta 2008. godine, koja je konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na �suđenje u razumnom roku� kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje - razuman rok
27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
a) Relevantni principi
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost du�ine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o slo�enosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadle�nog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
30. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje mo�e pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
31. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadle�nih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito va�an u dr�avama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapa�a da je apelant 20. septembra 1994. godine pokrenuo predmetni postupak. Međutim, period koji
ratione temporis ulazi u nadle�nost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, pri ocjenjivanju razumnosti du�ine postupka na koji se apelant �ali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (
loc. cit., presuda
Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti du�inu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadle�nosti Ustavnog suda pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle period od 12 godina i dva mjeseca. Pri tome, Ustavni sud zapa�a da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadle�nosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 13 godina i pet mjeseci.
c) Analiza du�ine trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju, apelant je postavljenim tu�benim zahtjevom tra�io naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario korištenjem predmetnog poslovnog prostora, naknadu koju bi ostvario da je skladišni prostor koji je njegovo vlasništvo izdavao u zakup i naknadu vrijednosti pokretnih stvari iz predmetnog poslovnog prostora. Imajući u vidu postavljeni tu�beni zahtjev, kao i činjenicu da je u predmetnom postupku učestvovalo više lica u svojstvu tu�enih, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, radi o relativno slo�enom sudskom postupku.
34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je predmetni postupak na tri sudske instance trajao 12 godina i dva mjeseca, računajući od zasnivanja nadle�nosti Ustavnog suda, a od toga pred Osnovnim sudom 10 godina i četiri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati du�inu trajanja postupka pred tim sudom. Također, Ustavni sud zapa�a da iz predmetnog spisa ne proizlazi ništa što bi ukazalo na postojanje razumnog i objektivnog opravdanja za trajanje prvostepenog postupka u periodu od oko 10 godina, niti proizlazi da postoji apelantov doprinos predmetnoj du�ini postupka. Dalje, Ustavni sud ima u vidu da su Okru�ni sud i Vrhovni sud u relativno kratkom periodu donijeli svoje odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj du�ina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, mo�e biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i du�ina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud,
Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je du�nost dr�ave da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji razumno i objektivno opravdanje za trajanje postupka pred Osnovnim sudom u periodu od oko 10 godina, odnosno za ukupno trajanje predmetnog postupka u periodu od oko 12 godina.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da du�ina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev �razumnog roka� iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na �suđenje u razumnom roku� kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, mo�e odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
37. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine� broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od pribli�no 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 12 godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantu je du�na isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu
38. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadle�an supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadle�nosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 58/05).
39. Ustavni sud zapa�a da su redovni sudovi, u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tra�io naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario korištenjem predmetnog poslovnog prostora, te naknadu vrijednosti pokretnih stvari, zaključili da prvotu�eni nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazlo�enjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne mo�e zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud zapa�a da je Okru�ni sud, preinačavajući prvostepenu odluku u dijelu u kojem je apelantu dosuđen određeni novčani iznos na ime vrijednosti pokretnih stvari, jasno ukazao na to da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da se radi o individualno određenim stvarima koje su u posjedu tu�enog, te da, stoga, apelantu ne pripada pravo na podnošenje obligacionopravnog zahtjeva u vezi sa tim stvarima (član 37. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Također, Ustavni sud zapa�a da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazlo�ili zašto su odbili apelantov tu�beni zahtjev u dijelu u kojem je tra�io naknadu za izgubljenu dobit koju bi, kako je tvrdio, ostvario da je skladišni prostor izdavao u zakup, a takvo obrazlo�enje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. U pogledu apelantovih navoda kojima osporava odluke redovnih sudova u dijelu u kojem su se proglasili nenadle�nim u odnosu na drugotu�enu i ustupili predmet Pravobranilaštvu RS, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci broj
AP 519/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 8. novembra 2007. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) već odlučivao o pitanju koje je pokrenuto predmetnom apelacijom. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, koji određuje nadle�nost Pravobranilaštva RS za pitanja naknada ratne štete. Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao na to da odredbe člana 17. Zakona o parničnom postupku nala�u sudu da tokom cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadle�nost, te da je sud, nakon što je utvrdio da je u konkretnoj stvari prestala njegova nadle�nost, predmet ustupio nadle�nom Pravobranilaštvu RS. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isplatu naknade ratne štete, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazlo�enja ove odluke u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazlo�enje i razloge iz te odluke. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda izra�ene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na �suđenje u razumnom roku� kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak trajao oko 12 godina, od toga oko 10 godina pred Osnovnim sudom u Trebinju, koji nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvu du�inu postupka.
42. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazlo�ili svoje odluke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
43. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.