Službeni glasnik BiH, broj 7/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3348/09, rješavajući apelaciju Federacijе Bosnе i Hercegovinе -Vladе Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001265 od 25. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0- Gž-07-000 881 od 29. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj P-291/04 od 28. marta 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Federacija Bosne i Hercegovine -Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo kao zakonski zastupnik, podnijela je 27. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001265 od 25. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0- Gž-07-000 881 od 29. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-291/04 od 28. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i učesnika u postupku Danke Samardžić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 16. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su odgovorili 23. aprila 2010. godine, Općinski sud 3. juna 2010. godine, a tužiteljica 6. maja 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te odgovor tužiteljice su dostavljeni apelantici 23. novembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj P-291/04 od 28. marta 2006. godine naloženo je apelantici da, u skladu sa zahtjevom tužiteljice, a na osnovu člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), sa tužiteljicom zaključi ugovor o kupoprodaji stana u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa sadržinom ugovora kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke). Navedenom presudom je određeno da ta presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo i da je na osnovu te presude tužiteljica ovlaštena tražiti upis vlasništva u zemljišnim knjigama i drugim knjigama, odnosno provođenje tog ugovora (stav II izreke). Istom presudom apelantici je naloženo da tužiteljici naknadi parnične troškove u preciziranom iznosu (stav III izreke) dok je tužiteljica oslobođena parničnih troškova za sudsku taksu na tužbu i presudu (stav IV izreke).

7. U obrazloženju presude je navedeno da je uvidom u rješenje Komande Garnizona Bihać od 27. juna 1986. godine i ugovor o korištenju stana od 18. decembra 1986. godine Općinski sud utvrdio da je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava Vladan Alimpić, te da predmetni stan koristi sa članovima porodice, tužiteljicom kao suprugom i kćerkom. Općinski sud je, dalje, uvidom u Odluku Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 511-1660-1/1 od 8. oktobra 2002. godine utvrdio da je tom odlukom potvrđeno da je Vladan Alimpić 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu da stupe u posjed stana. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je Odlukom CRPC-a broj R-511-1660-1/1-90-1442 od 2. septembra 2003. godine odbijen zahtjev apelanticinog prednika - Federalnog ministarstva odbrane za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine. Također je utvrđeno da je ponovni zahtjev apelanticinog prednika za preispitivanje drugostepene odluke CRPC-a odbačen kao nedopušten Odlukom CRPC-a broj R-511-1660-1/1-01-40/04 od 21. oktobra 2005. godine. Općinski sud je, također, u dokaznom postupku izvršio uvid, pored ostalih dokaza, i u presudu o razvodu braka tužiteljice i Dragana Radonića od 15. jula 2002. godine, rješenje o promjeni prezimena tužiteljice iz Radonić u Samardžić od 22. augusta 2002. godine, te zahtjev tužiteljice za otkup stana od 21. jula 2003. godine.

8. Općinski sud je, dalje, uvidom u pravomoćno Rješenje Općinskog suda broj R1-46/03 od 20. augusta 2003. godine utvrdio činjenicu da je tužiteljica određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Uvidom u zapisnik o primopredaji stana od 7. jula 2003. godine Općinski sud je utvrdio da je Općina Bihać putem nadležne službe uvela tužiteljicu u posjed predmetnog stana (na temelju Zaključka o izvršenju Odluke CRPC-a broj 04-23-1014/1 od 21. aprila 2003. godine koji je donijela Služba obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać). Općinski sud je, dalje, istakao da je ocijenio prigovore apelantice koja je tražila da sud odbaci tužbu kao preuranjenu, jer je podnijela zahtjev za ponovno preispitivanje drugostepene odluke CRPC-a zbog toga što je Vladan Alimpić ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije nakon 14. decembra 1995. godine, a u pogledu stanarskog prava tužiteljice je prigovorila nedostatak aktivne legitimacije, jer je zaključila novi brak u kojem je riješila stambeno pitanje. Međutim, s obzirom na navedene odluke CRPC-a, Općinski sud je navedene prigovore smatrao neosnovanim. Budući da je o pitanju postojanja nekog prava ili pravnog odnosa već odlučio nadležni organ konačnom i obavezujućom odlukom, i to CRPC, koja je osnovana na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma, i Općinski sud svojom pravomoćnom odlukom o određivanju nosioca stanarskog prava od 20. augusta 2003. godine, Općinski sud je zaključio da nije ovlašten da preispituje navedene odluke. Stoga je, u smislu člana 8. Zakona o prodaji stanova, tužiteljica pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao nosilac stanarskog prava i tako stekla pravo u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova da pokrene sudski postupak za donošenje presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Općinski sud je izvršio uvid u apelanticin spis povodom zahtjeva tužiteljice za otkup stana i utvrdio da je u zapisniku o obilasku stana konstatirano da predmetni stan po strukturi i kvadraturi ne odgovora izvornom ugovoru, pa je uvidom u tlocrt objekta apelantica utvrdila kvadraturu na osnovu koje je obračunala vrijednost stana, te pripremio ugovor o kupoprodaji koji je potpisala tužiteljica, ali ne i apelantica. S obzirom na to da je apelantica utvrdila kvadraturu i vrijednost stana, koje tužiteljica nije osporavala, Općinski sud je u cijelosti prihvatio njenu vjerodostojnost i na taj način utvrdio vrijednost stana u kupoprodajnom ugovoru. Općinski sud je na temelju dokaza zaključio da je tužiteljica, u smislu člana 8. Zakona o prodaji stanova, stekla zakonski osnov da traži otkup predmetnog stana. Općinski sud je, također, zaključio da predmetni stan predstavlja dom tužiteljice prema članu 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je u njemu živjela od 1986. godine do rata, kada ga je napustila zbog ratnih djejstava. Također je zaključio da predmetni stan predstavlja za tužiteljicu imovinu, jer je u njemu živjela sa svojom porodicom, pa bi onemogućavanje tužiteljice da otkupi stan od apelantice bilo, prema ocjeni Općinskog suda, neopravdano, jer bi onemogućavalo tužiteljicu da nesmetano uživa svoju imovinu, to jeste stan, a to pravo uključuje i pravo da stan otkupi kao nosilac stanarskog prava.

9. Apelantica se žalila protiv navedene presude Općinskog suda. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi donio Presudu broj 001-0- Gž-07-000 881 od 29. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da činjenično utvrđenje u konkretnom predmetu žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Činjenica je da je odlukom CRPC-a utvrđeno stanarsko pravo bivšem suprugu tužiteljice na predmetnom stanu i da se protiv te odluke više ne može izjaviti pravni lijek, pa se ne može ni dovoditi u pitanje činjenica da li je bivši suprug tužiteljice imao pravo na utvrđenje stanarskog prava i predaju u posjed. Pošto je nakon toga tužiteljica pravomoćnim rješenjem nadležnog Općinskog suda utvrđena kao nosilac stanarskog prava, žalbeni navodi kojima se utvrđene činjenice dovode u sumnju nemaju osnova. Kantonalni sud je, također, istakao da to što nije bila osigurana sudska zaštita protiv odluka CRPC-a nije od utjecaja na zakonitost presude, jer je kompetencija države da uređuje postupak i pravne lijekove. Polazeći od konkretnog činjeničnog utvrđenja, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz člana 7. Zakona o prodaji stanova kada je izveo zaključak da tužiteljica ima pravo na otkup stana.

11. Kantonalni sud je, također, utvrdio da nema osnova apelanticin prigovor da u konkretnom slučaju bivši muž tužiteljice, prema odredbi iz člana 3.a st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nije ostvarivao pravo da mu se stan vrati i utvrdi stanarsko pravo, jer je o tome odlučeno prvostepenom odlukom CRPC-a i kasnije prilikom ponovnog razmatranja te odluke, kada je izveden zaključak da apelantica nije dokazala da bivši muž tužiteljice ne bi imao pravo na povrat stana. Stoga, donoseći pobijanu odluku, kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud nije povrijedio ni odredbu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na apelanticino pravo.

12. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-001265 od 25. augusta 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je odlukom CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno da je bivši bračni drug tužiteljice bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a da je prigovor protiv te odluke izjavljen od Federalnog ministarstva odbrane sa zahtjevom za ponovno razmatranje odbijen, dok je ponovni zahtjev za razmatranje drugostepene odluke odbačen kao nedopušten. Zatim, Rješenjem Općinskog suda broj R1-46/03 od 20. augusta 2003. godine u vanparničnom postupku određivanja nosioca stanarskog prava, nakon razvoda braka, utvrđeno je da je tužiteljica nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da joj je on predat u posjed. Dalje je utvrđeno da je tužiteljica blagovremeno podnijela apelantici zahtjev za otkup predmetnog stana, da je apelantica napravila obračun cijene stana koji je tužiteljica potpisala, te da je apelantica naknadno ponovo utvrđivala površinu stana radi utvrđivanja stvarne kvadrature. Tom prilikom je utvrđena veća kvadratura od one koja je bila navedena u ugovoru o korištenju stana. Sama apelantica je obračunala cijenu stana od 17.725,82 KM i taj iznos je unijela u obračun od 21. novembra 2003. godine i u ugovor o otkupu stana, ali taj ugovor apelantica nije potpisala. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, kako je naveo Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili čl. 7. i 8. Zakona o prodaji stanova kada su usvojili tužbeni zahtjev, te su u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje je kao pravilne prihvatio Vrhovni sud. Dalje je istakao da revizijske navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije ocijenio, jer se zbog toga revizija ne može izjaviti.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


14. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je konačnom odlukom CRPC-a potvrđeno da je Vladan Alimpić 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Zaključkom Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać od 21. aprila 2003. godine utvrđeno je da se predmetni stan vraća nosiocu stanarskog prava Vladanu Alimpiću. Apelantica je istakla da Vladan Alimpić nikada nije podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, već da je navedeni zahtjev 17. marta 2003. godine podnijela tužiteljica koja je i uvedena u posjed predmetnog stana. Apelantica je, dalje, navela da se tužiteljica razvela od Vladana Alimpića prema Presudi Opštinskog suda u Užicu, Republika Srbija, broj P.188/95 od 8. juna 1995. godine. Nakon toga je sklopila novi brak sa Draganom Radonićem, što je vidljivo iz Presude IV opštinskog suda u Beogradu broj XIII II 1979/98, kojom se maloljetni sin Đorđe Alimpić povjerava na čuvanje i vaspitanje majci Danki Radonić. Apelantica je istakla da je tužiteljica u braku sa drugim suprugom stekla pravo sunositeljice stanarskog prava, i to kao član porodičnog domaćinstva na stanu u Novom Beogradu, Ulica Goce Delčeva broj 18, Republika Srbija. Prema apelanticinom mišljenju, tužiteljica je udajom prestala biti član porodičnog domaćinstva svog bivšeg supruga Vladana Alimpića. Apelantica je, dalje, navela da Vladan Alimpić nema pravo na povrat predmetnog stana, niti na zaključenje ugovora o otkupu stana, jer je u postupku utvrđeno da je nakon 19. maja 1992. godine, odnosno 14. decembra 1995. godine, ostao u službi bivše JNA. Stoga, kako je navela apelantica, ni tužiteljica nema navedena prava budući da su njena prava izvedena iz prava Vladana Alimpića kao nosioca stanarskog prava. Apelantica je istakla da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu dali valjano obrazloženje u pogledu provedenih dokaza, da su pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili važeće pravo zbog čega su apelantici povrijeđena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju


15. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da ostaju u cjelini pri razlozima iz obrazloženja odluke tog suda, te da smatraju da nisu povrijeđena apelanticina prava na čiju povredu se pozvala u apelaciji.

16. U odgovoru Kantonalnog suda je istaknuto da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije.

17. Općinski sud je u odgovoru istakao da je u konkretnom predmetu taj sud donio zakonitu odluku i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

18. U odgovoru tužiteljice kao učesnika u postupku je istaknuto da se odluke redovnih sudova protiv kojih je izjavljena apelacija tiču postupka otkupa – prodaje predmetnog stana, a u apelaciji su navedeni kao razlozi povrede (pitanje stanarskog prava, ostanak u službi JNA, povrat stana) oni razlozi koji su trebali biti isticani u postupku povrata stanarskog prava, a ne nakon što je ovaj postupak pravomoćno okončan. Dalje je istakla da su u apelaciji navedene netačne i proizvoljne činjenice o navodnom stjecanju drugog stanarskog prava u drugom braku tužiteljice, što je netačno i te navode apelantica nije dokazala u postupku povrata stanarskog prava koji je prethodio postupku otkupa stana a u vezi s kojim je apelacija uložena. Odlukom CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine je bivšem suprugu tužiteljice Vladanu Alimpiću vraćeno stanarsko pravo zbog čega je tužiteljica iz tog vraćenog prava izvodila svoje već ranije stečeno pravo sunosioca stanarskog prava. Naime, tužiteljica i bivši suprug Vladan Alimpić se, nakon razvoda braka 1995. godine, nisu nikada u smislu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima sporazumjeli koje će od njih ostati nosilac stanarskog prava (vodeći računa o djeci povjerenoj na izdržavanje majci, to jeste tužiteljici). Nakon povrata stanarskog prava navedenom odlukom CRPC-a raniji bračni drugovi su u vanparničnom postupku pravomoćnim rješenjem Općinskog suda od 20. augusta 2003. godine riješili da će tužiteljica sa djecom, tada malodobnom Natašom i Đorđem Alimpićem, biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Navedene činjenice su utvrđene tokom postupka za povrat stanarskog prava a, zatim, tokom postupka utvrđivanja nosioca stanarskog prava u vanparničnom postupku. Tužiteljica je, dalje, navela da je ona 17. maja 1999. godine pod brojem 5111660, a njen bivši suprug 29. septembra 1999. godine pod brojem 5142846, podnijela CRPC-u zahtjev za povrat predmetnog stana, nakon čega je CRPC donijela odluku od 8. oktobra 2002. godine kojom je potvrdila da je Vladan Alimpić bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Zatim je istakla da je na osnovu zapisnika broj 04-23-1014/1 od 7. jula 2003. godine Vladan Alimpić uveden u posjed predmetnog stana od organa uprave Općine Bihać. Tužiteljica je istakla da nikada nije stekla novo stanarsko pravo u novom braku koji je razveden o čemu govori Uvjerenje Komesarijata za izbjeglice broj sl. 46-99 od 29. januara 2003. godine.

V. Relevantni propisi


19. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 7.


Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.

Član 8. stav 1.


Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na korišćenje dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korišćenju stana, odnosno osoba kojoj je pravosnažnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.

20. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.


Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja.

Član 10.


Nosilac prava iz odluke Komisije i/ili bilo koje drugo lice sa pravnim interesom na imovinu ili stan iz odluke Komisije na dan naveden u dispozitivu odluke ima pravo podnijeti Komisiji zahtjev za ponovno razmatranje, u skladu sa pravilima Komisije. Pravilnost odluke Komisije može se preispitivati samo u postupku ponovnog razmatranja iz člana 11. ovog zakona.

Član 11.


Po prijemu zahtjeva za ponovno razmatranje Komisija može obavijestiti nadležne organe uprave koji su odgovorni za izvršenje odluke Komisije o podnesenom zahtjevu za ponovno razmatranje.

Nadležni organ uprave ne obustavlja izvršenje odluke Komisije, osim ukoliko ne primi zvaničnu obavijest od Komisije kojom se posebno zahtijeva obustava do donošenja odluke po zahtjevu za ponovno razmatranje.

Odlučujući po zahtjevu za ponovno razmatranje, Komisija može:

a) odbaciti zahtjev kao neprihvatljiv, neblagovremen ili podnesen od neovlaštenog lica;

b) odbaciti zahtjev kao neosnovan; ili

c) prihvatiti zahtjev, raniju odluku staviti van snage i donijeti novu odluku.

Odluka Komisije kojom se prihvata zahtjev za ponovno razmatranje i stavlja van snage ranija odluka, ili odbija prijem ili odbacuje zahtjev za ponovno razmatranje, dostavlja se podnosiocu zahtjeva za ponovno razmatranje i svim drugim licima kojima je ranija odluka dostavljena, kao i organu uprave odgovornom za izvršenje.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001265 od 25. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 2. oktobra 2009. godine. Apelacija je podnesena 27. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje


27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o zahtjevu tužiteljice kojim je tražila da se apelantici naloži da sa tužiteljicom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i da presuda zamjenjuje ugovor na osnovu koje se tužiteljica može upisati kao vlasnica stana, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenljiv na apelanticin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

29. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava.

30. Razmatrajući apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na pogrešnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

31. Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju apelantica smatra da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili činjenicu da tužiteljica svoje pravo na povrat i otkup predmetnog stana izvodi iz prava svog bivšeg supruga a koji nema pravo na povrat stana prema članu 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je tužiteljica zaključenjem drugog braka stekla pravo sunositeljice stanarskog prava na stanu u Beogradu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da se predmetni parnični postupak odnosi na pitanje prava tužiteljice da otkupi predmetni stan prema Zakonu o prodaji stanova. Odlučujući o pravu tužiteljice na otkup stana redovni sudovi su utvrdili sve relevantne činjenice propisane čl. 7. i 8. Zakona o prodaji stanova, to jeste kao nesporno je utvrđeno da je tužiteljica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da je zahtjev za otkup stana blagovremeno podnijela. Polazeći od odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova da svaki nosilac stanarskog prava može istaći zahtjev za kupovinu stana (izuzev u slučaju iz člana 5. Zakona, koji u konkretnom slučaju nije relevantan), a da ga je prodavalac dužan prodati, te da, u slučaju da prodavalac ne sklopi ugovor u zakonskom roku, kupac može pokrenuti sudski postupak u kojem će presuda u cijelosti nadomjestiti ugovor, redovni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su za svoje odluke dali detaljno i razložno obraloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. U odnosu na apelanticine navode da bivši suprug tužiteljice nije ostvario pravo na povrat predmetnog stana prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da, s tim u vezi, tužiteljica, također, nema pravo na povrat stana, niti na njegov otkup, Ustavni sud prvenstveno naglašava da je apelantica navedene prigovore trebala isticati u prethodnim postupcima koji su se odnosili na povrat predmetnog stana, a koji su u fazi predmetnog parničnog postupka već bili pravomoćno završeni. Pritom Ustavni sud podsjeća i na odluku Evropskog suda za ljudska prava Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj je Evropski sud odlučivao o pravu aplikanata da vrate svoj prijeratni vojni stan, a u odnosu na razvedene bračne drugove kao sunosioce stanarskog prava zaključio je da se prava jednog bračnog druga ne izvode i ne zavise od pravnog statusa drugog bračnog druga, budući da u slučaju razvoda, bračni drugovi imaju pravo, prema stambenim zakonima, odabrati koji od njih će nastaviti koristiti zajednički stan, te je Evropski sud zaključio da u okolnostima tog predmeta status gospodina Mage nije trebalo da bude uzet u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana gđe Mago. Pošto aplikantica nije spadala ni u jednu od kategorija koje su podlijegale osporavanim mjerama, Evropski sud je zaključio da je došlo do kršenja aplikanticinih prava (op. cit., Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, tačka 102). Iako se Evropski sud u navedenom predmetu bavio pitanjem povrata stana, Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu analogno primijeniti i u konkretnom slučaju. Stoga, budući da je, dakle, nesporno da je pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda broj R1-46/03 od 20. augusta 2003. tužiteljica nakon razvoda braka određena za nosioca stanarskog prava na spornom stanu (a što u smislu navedene odluke Evropskog suda organi vlasti moraju poštivati) i da se u roku propisanom Zakonom o prodaji stanova obratila apelantici zahtjevom za otkup stana, a da apelantica tom zahtjevu nije udovoljila u propisanom roku, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost kada su redovni sudovi primjenom relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova udovoljili tužbenom zahtjevu tužiteljice. Ovo osobito imajući u vidu da su redovni sudovi dali iscrpna obrazloženja zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno zašto u okolnostima konkretnog predmeta odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nisu relevantne, odnosno zašto status tužiteljicinog bivšeg supruga nije relevantan u postupku otkupa predmetnog stana.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, a njeno nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama redovnih sudova nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelantica ne ukazuje na bilo kakve procesne nepravičnosti koje bi, eventualno, mogle pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, imajući u vidu i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, smatra da su ovi apelanticini navodi neosnovani.

34. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu


35. Apelantica, također, navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak


36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer u obrazloženju osporenih presuda redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka, ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluka za svoje stavove dali su detaljne, jasne i logične razloge.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!