Službeni glasnik BiH, broj 95/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2178/10, rješavajući apelaciju "Soda so" d.d. Poliuretanska hemija "Polihem" - Tuzla u stečaju i "Soda so" d.d. Izocijantna hemija TDI - Tuzla u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija "Soda so" d.d. Poliuretanska hemija "Polihem"- Tuzla u stečaju i "Soda so" d.d. Izocijantna hemija TDI - Tuzla u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 901329 08 Rev od 29. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-000 133 od 21. novembra 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. "Soda so" d.d. Poliuretanska hemija "Polihem" - Tuzla u stečaju i "Soda so" d.d. Izocijantna hemija TDI – Tuzla u stečaju (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Edin Mukanović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 4. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 901329 08 Rev od 29. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-000 133 od 21. novembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i Udruženja dioničara "Polihem" (u daljnjem tekstu: Udruženje dioničara), kao umješača na strani apelanata, te od "Salus-Hotel Stella" Neum (u daljnjem tekstu: tuženi), kao i umješača na strani tuženog Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, i Preduzeća "Bumes" d.o.o. Split - Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: umješači na strani tuženog) zatraženo je 28. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. maja 2011. godine, tuženi 19. maja 2011. godine, umješač na strani tuženog 18. maja 2011. godine, a Kantonalni sud, Federalno pravobranilaštvo i Udruženje dioničara nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 3. oktobra 2011. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901329 03 Ps od 13. aprila 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku po tužbi apelanata protiv tuženog, uz učešće Udruženja dioničara kao umješača na strani apelanata, a radi utvrđivanja, vraćanja u posjed i poništenja upisa utvrđeno je (stav I izreke) da su apelanti vlasnici sa po 1/2 dijela nekretnine Hotel "Stella" u Neumu, u izreci presude preciznije označene zemljišnoknjižnim i katastarskim podacima (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Stavom II iste presude naloženo je tuženom da sporne nekretnine, bliže označene u stavu I izreke prvostepene presude, preda u posjed i na slobodno raspolaganje apelantima sa svim inventarom. Stavom III ove presude je utvrđeno da je ništavo Rješenje Višeg suda u Mostaru o privremenom upisu broj U/r-1044/94 o osnivanju UTP Hotel "Stella" d.o.o. Neum broj U/I-1044/94 od 5. maja 1994. godine u registarskom ulošku broj 1-55/14. Dalje, stavom IV je utvrđeno da je ništavo Rješenje Višeg suda u Mostaru broj U/I-922/97 od 29. augusta 1997. godine o osnivanju Preduzeća - društva sa ograničenom odgovornošću u mješovitom vlasništvu "Salus - Hotel Stella" Neum, registarski uložak broj 19320. Stavom V navedene odluke je utvrđeno da je ništav upis u zemljišnim knjigama u zk. uložak broj 1552 k.o. Gradac u vlasničkom listu u korist tuženog, te upis u C listu prava korištenja na nekretninama iz lista A u korist tuženog. I, konačno, stavom VI ove presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da je ništavo Rješenje Višeg suda u Mostaru broj U/1- 129/98 od 17. marta 1998. godine o pripajanju UTP "Obala plaža" d.o.o. Neum KTP d.o.o. "Obnova tad" Neum kao neosnovan.

7. Općinski sud je u parničnom postupku proveo dokaze koje su priložili i predložili zastupnici parničnih stranaka, a koji su bliže navedeni na str. 3. i 4. prvostepene presude, te je u daljnjem tekstu obrazloženja prezentirao sadržaj provedenih dokaza. Općinski sud je utvrdio da je tuženi privremeno organizirao preduzeće UTP "Hotel Stella" d.o.o Neum 1994. godine koje organiziranje nikada nije bilo objavljeno u "Narodnim novinama" HRHB, te da je tuženi u to vrijeme na nezakonit način zloupotrijebio rješenje Višeg suda iz Mostara iz 1994. godine koje nikada nije postalo ni pravomoćno, niti je objavljeno. Dalje se navodi da je zaključenjem fiktivnog ugovora o osnivanju tadašnjeg društva iz istog registarskog spisa vidljivo da tuženi nikada nije unio imovinu u osnivanje preduzeća u mješovitom vlasništvu iz 1997. godine, odnosno kapital jednom od osnivača društva, niti u istom spisu ima bilo kakav dokaz da bi predmetna nekretnina u ovoj pravnoj stvari bila iskazana u bilo kakvoj protivvrijednosti i unesena kao kapital udio u preduzeću tuženog. Nakon provedenog postupka i ocjene svih provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da su apelanti, kao pravni sljednici SOUR-a "Soda so" RO "Poliuretanska hemija" - Tuzla postali i stvarni vlasnici na osnovu građenja poslovnog objekta Hotel "Stella" u Neumu, i to na temelju građevinske i upotrebne dozvole. Stoga je Općinski sud zaključio da je na osnovu odredaba člana 41. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/98) tuženi dužan predmetnu nekretninu predati kako u vlasništvo, tako i u posjed apelantima. Općinski sud nije prihvatio prigovor tuženog o stvarnoj nenadležnosti Općinskog suda, jer se predmetna nekretnina nalazi na području općine Neum, zbog toga što se u predmetnoj parnici radi o sporu između privrednih subjekata za čije je rješavanje nadležno Privredno odjeljenje Suda u Mostaru. Također, Općinski sud nije prihvatio navod tuženog da su apelanti sada u cijelosti privatizirani, te da zbog tog razloga ne bi bili aktivno legitimirani u ovom sporu, budući da je utvrdio da su apelanti privatizirani 2000. godine, da predmetna nekretnina nikad nije ušla u proces privatizacije u skladu sa Zakonom o privatizaciji iz 1997. godine, već da se "predmetna nekretnina još uvijek iskazuje, kao i nalazi u mješovitom vlasništvu, a sve prema Zakonu o privatizaciji preduzeća iz 1989. godine, kada je predmetna nekretnina i iskazana u državnom, tada društvenom, vlasništvu u visini od 33,07638 %". Zbog navedenog, Općinski sud je odlučio kao u izreci ove odluke na osnovu odredaba člana 41. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 6/98), odredaba člana 72. stav 1. tačka 4. Zakona o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH" br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08 - prečišćeni tekst), a u vezi sa čl. 103. i 104. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 2/92, 13/93 i 13/94).

8. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-000 133 od 21. novembra 2007. godine usvojeni su zahtjevi umješača na strani tuženog (Federacije BiH i,,Bumesа" d.o.o. Split) da kao umješači učestvuju u ovoj pravnoj stvari na strani tuženog. Dalje, istom presudom je utvrđeno da se žalbe tuženog i umješačâ na njegovoj strani uvažavaju, prvostepena presuda preinačava u usvajajućem dijelu tako što se odbija tužbeni zahtjev apelanata (stav I do V prvostepene presude). Kako je Kantonalni sud utvrdio, Federacija BiH ima pravni interes da tuženi uspije u sporu, jer je i sâm tuženi u žalbi tvrdio da apelanti nisu aktivno legitimirani s obzirom na to da su predmetne nekretnine u međuvremenu postale državno vlasništvo, dakle, vlasništvo ovog umješača. Dalje je navedeno da i "Bumes" d.o.o. Split, kao umješač na strani tuženog, ima pravni interes da tuženi uspije u ovom sporu, jer, kako je i sâm naveo u žalbi i prezentirao dokaze o tome, on je investirao u tuženika po osnovu dokapitalizacije tuženika, te ima upisano založno pravo na nekretnini koja je predmet spora i čije utvrđenje i povrat u posjed traže [apelanti]. Zbog navedenih razloga, Kantonalni sud je usvojio njihovo učestvovanje u postupku u smislu odredbe člana 370. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH).

9. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prigovor tuženog da apelanti nemaju pravo tražiti da im se vrate sporne nekretnine sa svim ostalim pravima koja iz toga proizlaze je osnovan (brisanje upisa i dr.), jer apelanti nisu aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 41. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH, pri čemu je očito mislio na odredbu člana 43. toga zakona (član 41. se odnosi na stjecanje vlasništva na pokretnu stvar). Međutim, kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud je zanemario činjenicu da je pravni prednik apelanata privatiziran i da je o pitanju sporne imovine trebalo raspraviti sa aspekta više zakona iz oblasti privatizacije (Zakon o privatizaciji preduzeća, Zakon o pretvaranju državnog vlasništva, Zakon o privrednim društvima, Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, Zakon o preduzećima i dr.) kao lex specialis, jer je od toga zavisila i aktivna legitimacija apelanata u ovome sporu. Kako je utvrdio Kantonalni sud, Agencija za privatizaciju FBiH postupala je u konkretnoj pravnoj stvari u skladu sa pozitivnim propisima, pa je u tom pravcu prvo donijela Rješenje pod brojem 01-02- 4361/2000 od 27. septembra 2000. godine o odobravanju početnog bilansa preduzeća "Soda so Holding" d.d. u mješovitom vlasništvu Poliuretanska hemija "Polihem" sa p.o. sa sjedištem u Tuzli i odobrila program privatizacije za to preduzeće. Dalje je utvrđeno da navedeno preduzeće nije postupilo po nalogu Agencije da,,do okončanja privatizacije završi započeti postupak utvrđivanja i evidentiranja prava vlasništva na nekretninama", što se jasno vidi iz dokumentacije u spisu, a posebno dopisa Agencije broj 05-19-819/05 od 24. februara 2005. godine upućenog HUTP "Salus - Hotel Stella" Neum. Kako je zaključio Kantonalni sud, sporna imovina nije bila predmet privatizacije preduzeća "Soda so Holding" d.d. u mješovitom vlasništvu Poliuretanska hemija "Polihem" sa p.o. Tuzla, pa samim tim ne može biti vlasništvo današnjih apelanata. Dalje, ona je postala vlasništvo Federacije BiH, u smislu već citiranih zakonskih propisa, te posebno odredbe člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine FBiH" broj 47/06), kojim je izmijenjen raniji član 20. istoimenog zakona. U pogledu navoda Udruženja dioničara, Kantonalni sud je utvrdio da za presuđenje nije bitna tvrdnja ovog umješača na strani apelanata da je "tužba [od apelanata] podnesena još 1998. godine i da je u to vrijeme kapital prvoapelanta bio isti kao i 1991. godine, tj. u mješovitom vlasništvu, te da je otuda neosnovan prigovor u pogledu aktivne legitimacije od tuženog, Pravobranilaštva i umješača na strani tuženog", jer su se od tada znatno izmijenile sve relevantne okolnosti. Kantonalni sud je naveo da se sud nije mogao upuštati u njegove tvrdnje da Agencija za privatizaciju nije smjela primjenjivati propise iz oblasti privatizacije na firme u kojima već postoji privatni kapital, a posebno Agencija nije mogla, niti imala pravo da dio imovine isknjižava na teret cijelog kapitala i tako isknjiženu imovinu proglasi državnom imovinom, jer predmet spora nije bio sâm postupak privatizacije i da li je on proveden zakonito ili ne. Kantonalni sud je zaključio da je predmet spora bilo vlasništvo na spornim nekretninama, pa je, primjenom relevantnih propisa, utvrđeno da sporne nekretnine nisu vlasništvo apelanata. Zbog svih navedenih razloga, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio zahtjev apelanata, odnosno odlučio, u smislu odredbe člana 229. stav 4. ZPP, kao u izreci presude.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 901329 08 Rev od 29. decembra 2009. godine revizije apelanata i umješača na strani apelanata su odbijene. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđenje nižestepenih sudova iz kojeg proizlazi da je 1993. godine Hrvatska republika Herceg-Bosna donijela Uredbu o privremenom organiziranju poslovanja privrednih subjekata na njenoj teritoriji, te je istakao da je Kantonalni sud konstatirao da je predmetna uredba prestala važiti, kao i da se na osnovu nje mogao izvršiti samo privremeni, a ne trajni upis. Međutim, navedeno je da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke konstatirao da je rješenjem Višeg suda u Mostaru od 5. maja 1994. godine na osnovu navedene uredbe donesena odluka o organiziranju društva sa ograničenom odgovornošću u društvenom vlasništvu pod nazivom UTP "Hotel Stella" d.o.o. Neum, "ali ne na određeno vrijeme, što znači da je izvršen trajan upis", te da su tom prilikom uneseni osnovna sredstva i sitni inventar u vrijednosti od 818.094,21 DM. Utvrđeno je da je nakon toga, 1997. godine, donesena odluka o osnivanju novog društva u mješovitom vlasništvu "Salus - Hotel Stella", čiji su osnivači bili Hotel "Stella", Općina Neum i "Prerada" d.d. Split u koje je Hotel "Stella" unio stvari i prava u vrijednosti od 253.802,00 DM. Vrhovni sud je, zatim, istakao da je Kantonalni sud konstatirao da je na taj način prekršeno osnovno načelo građanskog prava prema kojem niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga sâm ima, te da je, stoga, Kantonalni sud zaključio da se radi o ništavom pravnom poslu, te da je tuženik došao u posjed imovine pravnog prednika apelanata na osnovu ništavog pravnog posla, a ne ništavosti upisa u sudski registar.

11. U konkretnom predmetu, bez obzira na činjenicu da je Vrhovni sud potvrdio ocjenu drugostepenog suda, radi se o ništavom pravnom poslu, a tuženi je došao u posjed imovine pravnog prednika apelanata na osnovu ništavog pravnog posla, a ne ništavosti upisa u sudski registar (član 51. Zakona o upisu u sudski registar, "Službene novine FBiH" broj 4/2000), Vrhovni sud je prihvatio ocjenu Kantonalnog suda da apelanti nisu aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovo zbog toga što se prvostepeni sud poziva na odredbu člana 41. umjesto člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima koji propisuje da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari pri čemu mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Dalje je navedeno da iz provedenih dokaza drugostepeni sud konstatira da je pravni prednik apelanata privatiziran i da se o pitanju njegove imovine moralo raspraviti sa aspekta više zakona iz oblasti privatizacije kao specijalnih zakona, jer je od toga zavisila i aktivna legitimacija apelanata u ovom sporu. Vrhovni sud je, zatim, ukazao na relevantne odredbe Zakona o agenciji za privatizaciju i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu), Uredbe o načinu raspolaganja spornom imovinom, te Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju. Istaknuto je da je, postupajući po navedenim propisima, Agencija za privatizaciju FBiH prvo donijela rješenje od 27. septembra 2000. godine o odobravanju početnog bilansa preduzeća "Soda so Holding" d.d. (pravni prednik apelanata) u kojem je naložila da do okončanja privatizacije završi započeti postupak utvrđivanja i evidentiranja prava vlasništva. Navedeno je da je pravni prednik apelanata dostavio Agenciji za privatizaciju programe privatizacije i početni bilans u skladu sa navedenim propisima, ali da je utvrđeno da je nužno izvršiti ispravke i dopuniti dokumentaciju kojom se dokazuje vlasništvo na nekretninama i da je ovu dokumentaciju moguće dostaviti i naknadno, do okončanja privatizacije preduzeća. Utvrđeno je da iz provedenih dokaza proizlazi da prednik apelanata "nije postupio po nalogu Agencije i do okončanja privatizacije nije dovršio postupak utvrđenja i evidentiranja prava vlasništva". Dalje je navedeno da iz rješenja Agencije o odobrenju privatizacije HUTP "Salus - Hotel Stella" Neum sa klauzulom pravomoćnosti proizlazi da je 31. decembra 2005. godine to preduzeće u aktivnom podbilansu imalo 62,34% državnog i 37,57% privatnog kapitala.

12. Kako je naveo Vrhovni sud, sporne nekretnine nisu bile predmet privatizacije pravnog prednika apelanata, pa samim tim ne može biti vlasništvo ni današnjih apelanata bez obzira na to što je nastao privatizacijom njegovog pravnog prednika. One su postale vlasništvo Federacije BiH u smislu odredbe člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu. Dalje je navedeno da su umješači na strani apelanata protiv odluka Agencije za privatizaciju iskoristili sva dozvoljena pravna sredstva i da nisu uspjeli. Vrhovni sud, također, navodi da je zaključkom Agencije za privatizaciju BiH od 25. januara 2007. godine odbačen prijedlog umješača na strani apelanata o obnovi postupka koji je okončan rješenjem iste agencije od 27. septembra 2006. godine kao izjavljen od neovlaštenog lica. Suprotno navodima revizije, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je zaključio da je izvršena privatizacija javnim upisom dionica i izdato rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije, te da su primjenom zakonskih odredaba prestala prava na navedenoj imovini preduzeća, a sve u skladu sa članom 20. Zakona o početnom bilansu. Vrhovni sud je zaključio da je na taj način predmetna imovina postala vlasništvo umješača Federacije BiH, a dioničari svoja vlasnička i upravljačka prava mogu da ostvaruju kod prvoapelanta. Vrhovni sud smatra da je utvrđeno da državni kapital iznosi 56,22%, a privatni 24,95%, pa je državni kapital prodat javnim upisom dionica u prvom javnom upisu - drugi krug a nakon što je izvršena prodaja državnog kapitala, Agencija za privatizaciju Federacije BiH svojim rješenjem od 12. septembra 2001. godine odobrila je upis izvršene privatizacije u sudski registar shodno članu 38. Zakona o privatizaciji preduzeća. ("Službene novine FBiH" broj 27/97). Prema ocjeni Vrhovnog suda, izvršenom privatizacijom i javnim upisom dionica, te nakon izdatog rješenja o odobrenju upisa izvršene privatizacije prestala su ranija prava na navedenoj imovini preduzeća zbog čega je predmetna imovina postala vlasništvo FBiH, a umješači na strani apelanata svoja vlasnička i upravljačka prava mogu da ostvaruju kod prvoapelanta, te nemaju ovlaštenje da pokrenu sudski postupak. Konačno, Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak drugostepenog suda da, prema odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća, proizlazi da je proces privatizacije u Federaciji BiH otpočeo krajem 1997. godine i tekao do 2000. godine, kada su nadležne agencije usvajale programe privatizacije i početne bilanse stanja a nakon toga izdavale rješenja o odobrenju programa privatizacije i početnih bilansa stanja preduzeća u kojima su bili utvrđeni iznos i struktura kapitala a, između ostalog, i vrijednost pasivnog podbilansa. I, konačno, u pogledu navoda drugoapelanta, Vrhovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi neupitna činjenica da je drugoapelant, također, privatiziran, da sporna imovina nije bila u njegovom aktivnom podbilansu i da ova imovina nije ušla u njegovu stečajnu masu, jer je isknjižena prije pokretanja stečajnog postupka, zbog čega su navodi drugoapelanta u reviziji bez ikakvog osnova.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


13. Apelanti su naveli da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Oni smatraju da su redovni sudovi nepravilnom primjenom materijalnog prava, te pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza izveli pogrešan zaključak da apelanti nisu aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, jer je pravni prednik apelanata privatiziran, smatrajući da se o pitanju spornih nekretnina moralo raspraviti sa aspekta više zakona iz oblasti privatizacije, kao specijalnog zakona, jer je od toga, navodno, zavisila i aktivna legitimacija apelanata u ovoj pravnoj stvari. Apelanti navode da se iz materijalne dokumentacije priložene u spis prvostepenog suda, a posebno upotrebne dozvole izdate 1991. godine, te zemljišnoknjižne dokumentacije jasno može utvrditi da je Hotel "Stella" d.o.o. Neum vlasništvo apelanata sa dijelom ½, te da postoji i privatni dionički kapital u visini od 36,61913% prema vlasničkoj strukturi kapitala pravnog prednika apelanata sa stanjem na 31. decembar 1991. godine. Apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju, poništi presude Vrhovnog i Kantonalnog suda i utvrdi povrede ustavnih prava apelanata na pravično suđenje i imovinu i predmet vrati na ponovno suđenje uz konkretne upute, ili da svojom odlukom ostavi na snazi presudu Općinskog suda. Također, apelanti traže da Ustavni sud dosudi apelantima troškove ovog postupka u iznosu od 946,58 KM sa porezom na dodanu vrijednost.

b) Odgovor na apelaciju


14. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i na imovinu.

15. Tuženi navodi da je navedena apelacija neblagovremena, te da odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda apelantima nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, niti pravo na imovinu prema važećim propisima. Uskraćivanje prava na pravično suđenje nije potkrijepljeno niti jednim argumentom u apelaciji, pa se ne može na njih ni odgovoriti. Što se tiče navoda da je navedenim odlukama apelantima uskraćeno pravo na imovinu, tuženi smatra da oni apsolutno ne stoje. On smatra da je potpuno ispravan stav Kantonalnog i Vrhovnog suda da apelanti nisu aktivno legitimirani, jer su pravni prednici apelanata privatizirani, da im sporna imovina nije ušla u početni bilans za privatizaciju i da navedenu imovinu ne mogu imati u vlasništvu. Netačan je navod apelacije da se država nezakonito umiješala u spor, jer je ta imovina državno vlasništvo čiji je nosilac FBiH i njen pravi zastupnik se ispravno umiješao i zaštitio imovinu FBiH. Odlukama Agencije za privatizaciju FBiH sav privatni kapital je, kako zaključuje tuženi, smješten u kapital apelanata i on ne može ponovno biti i u kapitalu tuženog, niti se jedno pravo može iskoristiti dva puta.

16. Umješač na strani tuženog smatra da su navodi apelacije neosnovani i neargumentirani, jer su sudovi, donoseći predmetne odluke, proveli pravilan i zakonit postupak, kao i pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje na štetu apelanata, niti pravo na imovinu. Navodi apelanata da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te izveli pogrešne zaključke da apelanti nisu aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari su neosnovani. Naprotiv, umješač na strani tuženog navodi da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata, te utvrdili da sporne nekretnine nisu u vlasništvu apelanata, niti da su bile predmet privatizacije pravnog prednika apelanata. Stoga, umješač na strani tuženog smatra da pri donošenju osporenih odluka nije došlo do povrede prava koja apelanti navode u apelaciji, niti nekih drugih prava i sloboda zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Zbog tih razloga se predlaže da sud apelaciju odbaci, odnosno odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi


17. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 6/98) relevantne odredbe glase

Član 43.


Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

18. U Zakonu o privatizaciji preduzeća ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) relevantne odredbe glase:

Član 2.


Odobravanje i provođenje privatizacije, u skladu sa ovim zakonom, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije kantona-županija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: kantonalna-županijska agencija), osnovane posebnim zakonom.

Član 11.


(1) Privatizacija preduzeća u skladu sa ovim zakonom vrši se prodajom kapitala ili imovine, kao i dionica i udjela preduzeća u drugom pravnom licu.

(2) O načinu privatizacije odlučuje i postupak privatizacije preduzeća provodi nadležna agencija.

Član 15.


Ugovor sa kupcem o prodaji dionica ili udjela preduzeća u pismenom obliku zaključuje nadležna agencija iz člana 11. stav 2. ovog zakona.

19. U Zakonu o agenciji za privatizaciju ("Službene novine FBiH" br. 18/96, 2/02) relevantne odredbe glase:

Članak 1.


Ovim zakonom osniva se Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija Federacije) i uređuje njen pravni položaj, sjedište, djelatnost i nadležnost, upravljanje i rukovođenje, financiranje, kao i osnivanje i osnove ustroja i nadležnosti kantonalnih agencija za privatizaciju.

20. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine FBiH" broj 12/98) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim zakonom uređuje se postupak i način pripreme početnih bilansa stanja: preduzeća iz člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97) i banaka iz člana 3. Zakona o privatizaciji banaka, u cilju privatizacije i poravnanja obaveza i potraživanja u međusobnim odnosima preduzeća, banaka i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 2.


Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije. Početni bilans stanja se sastoji od: 1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. 2. Neutralnog podbilansa koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom, za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije. 3. Aktivnog podbilansa stanja koji sadrži vrijednosti stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu uključene podbilanse iz tač. 1. i 2. ovog člana. Subjekti mogu prema svojim potrebama stvari i prava i kapital i obaveze iskazivati i u analitičkom obliku (podbilansi) u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 3.


U slučajevima kada dva ili vise preduzeća u svojim početnim bilansama iskazuju ista prava, iste stvari, iste obaveze i isti kapital, neće ići u proces privatizacije dok se, u skladu sa posebnim propisima, ne odredi način raspolaganja nad spornom imovinom.

21. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine FBiH" broj 47/06) relevantne odredbe glase:

Član 4.


Preostale stvari, prava i obaveze u pasivnom podbilansu kao i stvari, prava i obaveze koje preduzeće nije iskazalo i /ili koje su prodate od strane preduzeća po izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u početnom bilansu preduzeća, postaju vlasništvo Federacije/kantona, odobrenjem programa privatizacije i početnog bilansa stanja od strane nadležne agencije za privatizaciju.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 901329 08 Rev od 29. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


26. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

28. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđenja, vraćanja u posjed i poništenja upisa spornih nekretnina, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti navode apelanata da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

31. Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih odluka može zaključiti da sporne nekretnine nisu bile predmet privatizacije preduzeća,,Soda so Holding" d.d. (pravni prednik apelanata) iz čega su Vrhovni i Kantonalni sud zaključili da samim tim ne može biti vlasništvo ni današnjih apelanata bez obzira na to što je nastao privatizacijom njihovog pravnog prednika. To stoga što su sporne nekretnine postale vlasništvo Federacije BiH u smislu odredbe člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka.

32. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima apelanata, dali iscrpne razloge u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, te da u spisu predmeta nema ništa što bi ukazivalo na to da je ocjena dokaza bila proizvoljna. Dalje, imajući u vidu razloge na kojim su Vrhovni sud i Kantonalni sud utemeljili svoje odlučenje, Ustavni sud nije ustanovio nikakvu proizvoljnost u zaključku da su izvršenom privatizacijom i javnim upisom dionica, te nakon izdatog rješenja o odobrenju upisa izvršene privatizacije prestala ranija prava na navedenoj imovini preduzeća zbog čega je predmetna imovina postala vlasništvo FBiH. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda dati jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i niza drugih materijalnih propisa koji reguliraju proces privatizacije. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba navedenih propisa na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud nije ustanovio nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelanti nisu imali aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, budući da je nesporno utvrđeno da pravni prednik apelanata nije postupio po nalogu Agencije za privatizaciju i do okončanja privatizacije nije dovršio postupak utvrđenja i evidentiranja prava vlasništva na spornim nekretninama koje zbog toga i nisu bile predmet privatizacije pravnog prednika apelanata, pa samim tim ne može biti vlasništvo ni današnjih apelanata bez obzira na to što su nastali privatizacijom njegovog pravnog prednika. Data obrazloženja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno raspravili o svim prigovorima koje apelanti ponavljaju u apelaciji i dali iscrpne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


35. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ne obrazlažu kršenje ovog prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, odnosno utvrđenom činjenično stanju. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

VIII. Zaključak


36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da je nadležni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na štetu apelanata i kada obrazloženje osporenih odluka u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su dati jasni i precizni razlozi za zaključak sudova da apelanti nisu imali aktivnu legitimaciju u konkretnom predmetu.

37. Također, Ustavni sud zaključuje da zbog istih razloga nije prekršeno ni pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!