Službeni glasnik BiH, broj 22/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3886/11, rješavajući apelaciju
DOO "Telrad" Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 27. februara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
DOO "Telrad" Bijeljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000139 10 Rev od 7. septembra 2011. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. DOO "Telrad" Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radovan Radovanović, direktor i statutarni zastupnik, podnio je 6. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000139 10 Rev od 7. septembra 2011. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 1. novembra 2013. godine a što je on i učinio 11. novembra 2013. godine. Apelant je urgencijama od 18. i 20. septembra 2013. godine zatražio da o njegovom predmetu bude prioritetno riješeno.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine usvojio apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te AD "Telekomunikacije Republike Srpske" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. augusta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. augusta 2013. godine, Okružni sud 30. augusta 2013. godine, Osnovni sud 29. augusta 2013. godine, a tuženi 27. augusta 2013. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Osnovni sud je Presudom broj 080 0 Ps 05 000 328 od 5. februara 2007. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 2.338.950,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe pa do isplate.
8. U obrazloženju presude je ukazano da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je sa mjesnim zajednicama (u daljnjem tekstu: MZ) i tuženim zaključio ugovore (u daljnjem tekstu: trojni ugovori) po kojim se sporazumio da izgradi mjesne telekomunikacijske mreže (u daljnjem tekstu: TT mreže) vlastitim sredstvima i da radove naplati putem prodaje svih slobodnih priključaka na izgrađenim kapacitetima, te da tuženi nije ispoštovao svoju obavezu, jer ga je, preuzimanjem TT mreže, spriječio da vrši dalju prodaju izgrađenog, a čime mu je pričinio štetu i neosnovano se obogatio.
9. Osnovni sud je zaključio da označeni način naplate apelantovih radova, tj. prodaja svih slobodnih priključaka na izgrađenim kapacitetima, isključuje postojanje obligacionopravne obaveze tuženog prema apelantu. U vezi s tim je ukazano da se o priključku na TT mrežu odlučuje u administrativnom postupku po zahtjevu lica koje želi da koristi javni telefonski servis na fiksnoj lokaciji. Ovaj postupak se provodi radi zasnivanja pretplatničkog odnosa u kom operater svom korisniku ne prodaje priključak, nego mu prenosi pravo na upotrebu broja bez prenosa prava vlasništva na njemu. Ovo ovlaštenje ima samo operater, u konkretnom slučaju tuženi, koji je zakonom i drugim propisima ovlašten da putem javne telekomunikacijske mreže vrši javne telekomunikacijske usluge. S tim u vezi je ukazano da novčani izraz pojedinih tačaka konekcije (priključaka) na TT mreži koju je izgradio apelant nije cijena, tj. nije potraživanje koje može biti predmet ugovora, već naknada za priključak na mrežu radi uspostavljanja korisničkog odnosa. Korisnički odnos (ispunjenost tehničkih uvjeta i dr.) utvrđuje se u upravnom postupku koji prethodi zasnivanju obligacionog odnosa između operatera i korisnika. Za razliku od priključka koji se aproksimatizira kroz administrativnu naknadu, potraživanja koja nastaju ugovornim odnosom između operatera i korisnika (cijena impulsa) se mogu prenositi. Na temelju navedenog, Osnovni sud je zaključio da priključak nije ekonomsko dobro kojim se može prometovati, pa da apelant nije mogao kompenzirati izgrađene TT mreže za priključke, ili za potraživanja u vezi sa priključcima čak i da je tako nešto i bilo ugovoreno, jer se na priključcima ne mogu zasnivati ni apsolutna ni relativna subjektivna prava.
10. Dalje, bez značaja za apelantovu poziciju je ocijenjena činjenica da je do određenog momenta prodavao priključke građanima. S tim u vezi je ukazano da je sticaj okolnosti u jednom periodu apelantu omogućio da samostalno diktira uvjete servisiranja usluge od općeg interesa, a da nije bio ograničen Zakonom o telekomunikacijama, tržišnim zakonitostima ili drugom vrstom nadzora, mada su uvjeti i rad davalaca ove vrste usluge uvijek bili predmet imperativnih normi i zakonske kontrole. Međutim, prema ocjeni suda, nezakonito ponašanje u određenom vremenskom trajanju ne može dovesti ni do ozakonjenja takvog ponašanja, ni do stvaranja bilo kakvih prava lica koje se tako ponašalo.
11. Dalje, Osnovni sud je ukazao da jedino subjektivno pravo koje apelantu pripada na temelju činjeničnih navoda tužbe i predočenih ugovora jeste da, kao izvođač radova, traži isplatu cijene radova. U vezi s tim je ukazano da je apelant sa MZ zaključio ugovore o izgradnji TT mreže, da su MZ nakon toga preuzele obavezu da provedu anketu građana, da osiguraju sredstva, te izabrale izvođača, zaključile pravne poslove, prihvatile da plate sve radove, a iz čega proizlazi da su bile naručioci posla, kako su u ovim ugovorima i označene. Pritom je ukazano da je sam apelant potvrdio da su ovi ugovori zaključeni prije trojnih ugovora upravo radi definiranja odnosa između MZ i njega u pogledu cijene radova i uvjeta plaćanja, kao i da je tuženi odbio da zaključi ugovor s njim kao investitorom, jer nije želio da preuzme obavezu i rizik isplate ukoliko ne bude dovoljno zainteresiranih građana. Shodno navedenom, zaključeno je da se tuženom ne može nametnuti više obaveza od onih koje su taksativno navedene u trojnim ugovorima: određena neutralna ulaganja, stručni poslovi i poslovi nadzora, priključenje kapaciteta na mrežu i preuzimanje kapaciteta na dalje korištenje i održavanje, a koje su, ujedno, i njegove zakonske obaveze.
12. Dalje, ukazano je da trojni ugovori, kako ih je označavao apelant, nisu ugovorni odnos triju lica sa međusobnim obavezama sva tri ugovarača, već samo dva ugovorna odnosa: ugovorni odnos između MZ i tuženog koji ima imperativni karakter, jer su elementi tog ugovara limitirani imperativnim zakonskim normama, te ugovorni odnos između MZ i apelanta koji je obligacionopravnog karaktera, ugovor o građenju, a u kom su se sve karakteristike tog odnosa stekle na strani MZ, kao naručioca, i apelanta, kao investitora i izvođača radova. Osnovni sud je ukazao da je u ugovorima navedeno da apelant zadržava pravo da prodaje priključke do pune iskorištenosti kapaciteta, ali da se ovo ne može smatrati izrazom volje tuženog da se obaveže prema apelantu da prenese neko pravo ili potraživanje, pogotovu ne naknadu za priključke, kao neprenosivo, buduće, neizvjesno primanje. Dalje, preuzimanje izgrađenih kapaciteta od tuženog na temelju odluke iz 1999. godine ne predstavlja raskid ugovora, kako je apelant tvrdio, već konačno ispunjenje obaveza iz ugovora koje je tuženi preuzeo prema MZ i obaveza koje je imao prema Zakonu o telekomunikacijama. U vezi s tim je ukazano da ugovorni odnos između apelanta i tuženog nije ni nastao, da preuzimanje izgrađenih kapaciteta nije preuzeto bez pravnog osnova, već na temelju valjanog odnosa između MZ i tuženog, te zakona, pa da nema mjesta za primjenu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Shodno navedenom, zaključeno je da po osnovu trojnih ugovora apelant i tuženi nisu u dužničko-povjerilačkom odnosu, i to ne zbog toga što je taj odnos voljom konstituiran, ali sa nedostacima iz člana 103. ZOO, već zato što i nije postojala volja subjekata koja bi dovela do nastanka tog odnosa. Nasuprot tome, ugovorni odnos između apelanta i MZ ocijenjen je kao perfektan, te je ukazano da apelant po osnovu ovog odnosa može isticati zahtjev za isplatu cijene radova, ali da ovaj odnos nije bio predmet raspravljanja konkretne parnice.
13. Najzad, Osnovni sud je kao neosnovan ocijenio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se isplati označeni novčani iznos u vezi sa ugovorom o izgradnji telefonskih kapaciteta na području MZ Tobut, te ugovorom o izgradnji telefonskih kapaciteta na području sela Kovačići i Ljeljenča a koje je zaključio sa tuženim. U vezi s tim je ukazano da su u oba slučaja bile ugovorene fiksne cijene, da je među strankama bilo nesporno, a iz provedenih dokaza utvrđeno, i da su i isplaćene. Dalje, ukazano je da apelant u toku postupka nije dokazao da je o svom trošku proširio telefonske kapacitete preko granica koje su ugovorene, odnosno da to nije učinio do tehničkog prijema, a kako bi, prema navedenim ugovorima, imao pravo da traži prodaju slobodnih telefonskih priključaka.
14. Okružni sud je Presudom broj 012 0 Pž 07 000 140 od 29. septembra 2009. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio, tako da je tuženog obavezao da apelantu isplati iznos od 1.833.337,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu.
15. Okružni sud je pravilnim ocijenio i u cjelini se složio sa razlozima i obrazloženjem iz prvostepene presude u dijelu kojim je kao neosnovan ocijenjen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se isplati označeni iznos u vezi sa ugovorom o izgradnji telefonskih kapaciteta na području MZ Tobut, te ugovorom o izgradnji telefonskih kapaciteta na području sela Kovačići i Ljeljenča.
16. Dalje, Okružni sud je ukazao da je apelant u tužbenom zahtjevu u vezi sa trojnim ugovorima tražio da se tuženi obaveže da mu isplati označeni iznos kao razliku između procijenjene vrijednosti izgrađenih kapaciteta i naplaćene cijene uloženih radova, materijala i opreme, te označeni iznos na ime cijene neprodanih priključaka na telefonsku mrežu, a sve sa zakonskim zateznim kamatama.
17. Okružni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripada pravo da od tuženog zahtijeva isplatu razlike između procijenjene vrijednosti kapaciteta i naplaćene cijene uloženih sredstava. S tim u vezi je ukazano da je osnovan apelantov navod da MZ prema trojnim ugovorima nisu preuzele obaveze materijalnopravne prirode (da plate cijenu izgradnje kapaciteta) i da nisu stranke koje za svoje obaveze odgovaraju svojom imovinom, već da su kapaciteti izgrađeni za račun tuženog kojem su, u skladu sa ugovorima i zakonom, i predati kao njegovo osnovno sredstvo sa pravom vlasništva. Osnovanim je ocijenjen i apelantov navod da je prema trojnim ugovorima imao pravo da na ime cijene izgrađenih kapaciteta u ime tuženog, a za svoj račun, naplati od zainteresiranih građana sve priključke na telefonsku mrežu sve do potpune iskorištenosti, te da ga je tuženi, uskraćujući mu to pravo donošenjem odluke iz 1999. godine, spriječio da naplati svoja potraživanja. Shodno navedenom, ocijenjen je osnovanim i apelantov navod da je tako na tuženog prešao dio njegove imovine bez valjanog pravnog osnova u vrijednosti od 1.833.337,78 KM, pa da je tuženi, shodno članu 210. ZOO, obavezan da mu ovaj iznos i plati po osnovu neosnovanog obogaćenja.
18. Dalje, Okružni sud je zaključio da su trojni ugovori ništavi u smislu čl. 1, 12, 15. stav 1. i 103. stav 1. ZOO. U vezi s tim je ukazano da je nemoralna i, shodno tome, protivna dobrim običajima odredba ugovora kojom je određeno da će zainteresirani građani plaćati slobodne priključke na telefonsku mrežu tuženom za račun apelanta, a na ime njegovih uloženih sredstava u izgradnju kapaciteta. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, ništavost trojnih ugovora ne lišava apelanta prava da traži od tuženog, po osnovu neosnovanog obogaćenja, u skladu sa članom 103. stav 1, čl. 11, 12, 15. stav 1. i članom 210. ZOO, iznos razlike između vrijednosti kapaciteta i onog što je naplatio. Najzad, u vezi sa ništavosti ugovora, Okružni sud je zaključio da apelantu ne pripada ni pravo da po osnovu naknade štete od tuženog traži da mu isplati i iznos na ime nenaplaćenih priključaka. U prilog navedenom ukazano je da se radi o nemoralnoj normi, kao i da apelant nije registriran za obavljanje finansijske djelatnosti, tako da ne može, pored dosuđenih troškova izgradnje kapaciteta koji već sadrže i profit, naplatiti i neki dalji profit na ime toga što je većim dijelom faktički finansirao troškove izgradnje kapaciteta kao osnovnog sredstva tuženog.
19. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 Ps 000 139 10 rev od 7. septembra 2011. godine reviziju tuženog usvojio, drugostepenu presudu preinačio na način da je apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelantova revizija odbijena je kao neosnovana.
20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je pri zaključenju nekih od trojnih ugovora i tuženi bio ugovorna strana, ali da je, bez obzira na njegovo učešće, u svim ugovorima bilo određeno da izgrađene kapacitete preuzima tuženi kao svoje osnovno sredstvo na daljnje upravljanje, korištenje i održavanje. Shodno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, prelazak novoizgrađenih kapaciteta u imovinu tuženog imao je svoj osnov u ovim ugovorima, pa takvo stjecanje ne može imati karakter stjecanja bez osnova u smislu člana 210. ZOO.
21. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je trojnim ugovorima dogovorena izgradnja ili proširenje telefonskih kapaciteta u pojedinim MZ. Ove radove finansirale su MZ, odnosno njihovi stanovnici (uplatom ugovorenih iznosa za svaki pojedinačni priključak) zbog toga što (prema saglasnim navodima stranaka) tuženi nije imao sredstava za njihovu izgradnju. Najzad, prema trojnim ugovorima u kojim je bio učesnik, tuženi nije preuzeo obavezu plaćanja izvedenih radova, već je njegova obaveza bila da izgrađene telefonske kapacitete uključi u automatski telefonski saobraćaj, te da ih preuzme u svoja osnovna sredstva, na dalje korištenje i održavanje. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o telekomunikacijama (čl. 1, 33. i 35) kojim su regulirani poslovi telekomunikacija, osnivanje preduzeća koje ih obavlja, njegova prava i obaveze, te šta čini telekomunikacijsku mrežu. Na temelju navedenih odredaba, Vrhovni sud je zaključio da se predmetni radovi na izgradnji kapaciteta u MZ ne bi mogli obaviti bez učešća tuženog s obzirom na njegovu djelatnost propisanu zakonom i činjenicu da jedino on upravlja javnom telekomunikacijskom mrežom na koju je bilo nužno priključiti novoizgrađene kapacitete bez čega oni ne bi imali nikakvu upotrebnu vrijednost. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je predmetnim trojnim ugovorima predviđeno da novoizgrađeni kapaciteti postaju vlasništvo tuženog kao njegovo osnovno sredstvo. Međutim, zaključenjem trojnih ugovora tuženi nije preuzeo i finansiranje izgradnje kapaciteta, već je to bila obaveza MZ, odnosno stanovnika tih MZ. Na temelju navedenog zaključeno je da apelant nije mogao od tuženog tražiti da mu isplati naznačenu sumu ni na osnovu člana 262. stav 1. ZOO prema kojoj je dužnik obavezan da ispuni preuzetu obavezu. S obzirom na to da tuženi nije preuzeo obavezu da isplati vrijednost izvedenih radova, ne može postojati ni njena povreda, a što bi bio osnov za naknadu štete.
22. Vrhovni sud je kao neosnovan ocijenio apelantov navod da je tuženi svojom odlukom od 28. maja 1999. godine kojom je konstatirano da preuzima izgrađene kapacitete kao osnovno sredstvo raskinuo ugovor. S tim u vezi je ukazano da iz navedene odluke proizlazi da je tuženi konstatirao da svi korisnici telefonskih usluga koji su zasnovali pretplatnički odnos posredstvom kapaciteta koje je izgradio tuženi (plaćanjem radova izvedenih preko MZ) ostaju sa svim zakonskim pravima njegovi telefonski pretplatnici, preuzeta je obaveza stvaranja tehničkih mogućnosti za uključenje u TK saobraćaj svih učesnika koji su izmirili obavezu prema apelantu kao izvođaču radova a nisu uključeni u TK saobraćaj, te, najzad, da će se preuzeti sva izvedbeno-tehnička dokumentacija, građevinske i upotrebne dozvole i svi kapaciteti koje je izgradio apelant ili koji su u izgradnji u osnovna sredstva tuženog. Shodno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, tuženi se samo ponašao u skladu sa ugovornim odredbama koje su mu davale pravo na to, te je zaključeno da se apelantov tužbeni zahtjev ne može temeljiti ni na članu 132. ZOO koji regulira posljedice raskida ugovora.
23. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na član 2. tačka 8, te član 41. Zakona o telekomunikacijama, shodno kojim je tuženi dužan i jedini ovlašten da na zahtjev pravnog ili fizičkog lica priključi telefonski uređaj u javnu telekomunikacijsku mrežu. Shodno navedenom, odredba sadržana u nekim od trojnih ugovora prema kojoj je apelant imao pravo prodaje slobodnih telefonskih priključaka, prema ocjeni Vrhovnog suda, ništava je, u smislu člana 103. ZOO, jer je protivna citiranim odredbama Zakona o telekomunikacijama, prema kojim samo tuženi, kao ovlašteni operater, ima ovo pravo. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da ova odredba nije bila uvjet za zaključenje navedenih ugovora, kao ni odlučujuća pobuda da se ti ugovori zaključe, zbog čega ne povlači ni ništavost samog ugovora u smislu člana 105. ZOO. U vezi s tim je ukazano da je apelant prije zaključenja trojnih ugovora zaključio ugovore samo sa MZ o izgradnji kapaciteta na njihovom području, da nije ni ulazio u posao dok MZ nisu osigurale i uplatile iznose koji pokrivaju materijalne troškove izgradnje, te da su ti ugovori gotovo u cjelini realizirani. Shodno navedenom, zaključeno je i da se apelantov tužbeni zahtjev ne može zasnivati ni na članu 104. ZOO kojim su regulirane posljedice ništavosti ugovora.
24. Prema ocjeni Vrhovnog suda, kada bi se i uzela cijena slobodnih telefonskih priključaka kao jedinica mjere na osnovu koje se utvrđuje cijena za izvedene radove na izgradnji telefonskih kapaciteta, to ne bi bio razlog za drugačiju odluku, jer tuženi nije preuzeo obavezu njenog plaćanja. U vezi s tim je ukazano da u toku postupka nije utvrđena cijena po kojoj su se mogli prodati slobodni priključci, a čija je prodaja, što su potvrdile obje strane, nakon izgradnje znatno pala, odnosno smanjena do te mjere da se danas telefonski priključak dobija bez naknade. Također, ukazano je da apelant visinu svog tužbenog zahtjeva i nije temeljio na cijeni neprodanih priključaka, nego je, kako je u žalbi i izričito naveo, "zahtijevao isplatu građevinske vrijednosti izgrađenih kapaciteta", a koji zahtjev iz već navedenih razloga u presudi nije osnovan.
25. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da se svi navedeni razlozi odnose i na odluku o odbijanju dijela apelantovog tužbenog zahtjeva u vezi sa potraživanjima iz ugovora zaključenih sa MZ Tobut i Kovačići. U vezi s tim je ukazano da je ovim ugovorima utvrđena fiksna cijena za izvedene radove i da nije bilo sporno da je tuženi tu cijenu i isplatio. Pored toga, ukazano je i da je apelantovo pravo da prodaje slobodne kapacitete (i da je bilo moguće da bude ugovoreno) u ovim ugovorima bilo ograničeno samo do tehničkog prijema, a ne do iskorištenosti slobodnih kapaciteta i pod uvjetom da sam apelant finansira proširenje pristupne mreže, a što tokom postupka nije dokazano.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. U prilog navodima o povredi prava na pravično suđenje apelant je istakao da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je ništava samo odredba trojnih ugovora prema kojoj mu je pripadalo pravo da prodaje slobodne telefonske priključke i pravo na naplatu naknade za priključke od krajnjih potrošača, a da su sve ostale odredbe ugovora pravno valjane i da ostaju na snazi. Apelant smatra da je Vrhovni sud na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je, prema njegovom mišljenju, trebalo da bude zauzet stav da su trojni ugovori ili u cjelini zakoniti, ili u cjelini ništavi. Dalje, apelant smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda u vezi sa tumačenjem i primjenom člana 105. ZOO, jer je Vrhovni sud pritom zanemario činjenicu da ugovor o građenju bez cijene, koja je određena ili odrediva, ne može postojati, te da je ugovor koji nema kauzu, odnosno kojim je ugovorena nemoguća, neodrediva, nedopuštena ili neodređena obaveza, ništav. U vezi s tim apelant je ukazao na čl. 630. i 635. ZOO shodno kojim je cijena bitan element ugovora o građenju, odnosno može biti određena i po jedinici mjere ugovorenih radova. S obzirom na to da Vrhovni sud proglašava ništavom samo jednu odredbu ugovora na temelju koje on ima pravo da naplati naknadu za svoju uloženu imovinu, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud cijelom ugovoru oduzima kauzu i ugovorni odnos između stranaka pretvara u ugovor o poklonu kojim apelant poklanja svoju imovinu tuženom, a što mu nije bila namjera. Prema apelantovom mišljenju, bez odredbe ugovora koju je poništio Vrhovni sud nema ni ugovora, jer je ona bila uvjet da bi ugovori uopće nastali. U vezi sa povredom prava na imovinu apelant ukazuje da je Vrhovni sud prihvatio kao utvrđeno činjenično stanje da je u osnovno sredstvo tuženog uložio svoju imovinu u vrijednosti od 6.964.087,78 KM, a da je naplatio iznos od 5.130.750,00 KM. Prema apelantovom mišljenju, ovo znači da je i Vrhovni sud utvrdio da je iz njegove imovine u imovinu tuženog prešla vrijednost u iznosu od 1.833.337,78 KM, a da za imovinu u ovoj vrijednosti on nije dobio nikakvu naknadu. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da mu pripada pravo na imovinsku zaštitu u smislu člana 210. ZOO. S tim u vezi, apelant navodi da nije zakonit i pravilan stav Vrhovnog suda prema kom odluke tuženog kojim preuzima izgrađene kapacitete kao svoja osnovna sredstva predstavlja pravni osnov za prelazak njegove imovine u imovinu tuženog, jer ove odluke ne mogu biti pravni osnov za prelazak imovine bez naknade ili bez nekog drugog vida kompenzacije. Zbog toga, apelant smatra da osporena presuda Vrhovnog suda direktno zadire u njegova imovinska prava, jer je tom presudom lišen imovine u iznosu od 1.833.337,78 KM. Prema apelantovom mišljenju, ovo miješanje je nedopušteno, jer je izvršeno protivno zakonu. Pritom je apelant ukazao na čl. 15, 46 -50, 51, 52, 105, te 630. i 635. ZOO. Također, apelant smatra da ovo miješanje ne služi zakonitom cilju u javnom interesu, jer je izvršeno u privatnom interesu tuženog, koji je u međuvremenu privatiziran, a sa ciljem da se pribavi protivpravna imovinska korist. Najzad, apelant smatra da nema ni pravične ravnoteže, jer mu se oduzima imovina u značajnoj vrijednosti bez prava na bilo kavu naknadu ili kompenzaciju.
b) Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je ukazao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje presude tim prije što apelant i u apelaciji ponavlja identične navode koje je istakao i u reviziji i koji su bili predmet razmatranja pred ovim sudom. Dalje, ukazano je da činjenica da apelant nije uspio u konkretnom sporu sama po sebi ne znači da su mu povrijeđena prava na koja ukazuje. Najzad, Vrhovni sud je istakao da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim, te da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženju iz osporene odluke.
29. Okružni sud je istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženju iz svoje odluke.
30. Osnovni sud je istakao da nije proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je za svoje zaključke dao detaljna i jasna obrazloženja u svojoj presudi.
31. Tuženi je istakao da apelant parcijalno i netačno opisuje činjenično stanje, odnosno da svjesno izostavlja činjenice da su ugovori o izgradnji kapaciteta zaključeni između apelanta, kao izvođača radova, i MZ, kao investitora, a u kojim je on učestvovao bez ikakvih obaveza prema apelantu, već samo zbog razloga tehničke prirode, jer je u to vrijeme bio jedini ovlašteni operater telekomunikacija za vršenje stručnog nadzora, tehničkog prijema i kontrole kvaliteta funkcioniranja kapaciteta, te programiranje i povezivanje na javni automatski telefonski saobraćaj. Shodno članu 35. Zakona o telekomunikacijama, bez njegovog učešća izgrađeni kapaciteti ne bi imali nikakvu upotrebnu vrijednost. Dalje, ukazano je da zaključenim trojnim ugovorima tuženi nije preuzeo obavezu da finansira izgradnju kapaciteta, već je to bila MZ, koja je u to vrijeme imala status pravnog lica, a shodno čemu je jedino ona mogla biti pasivno legitimirana u ovoj parnici. Dalje, ukazano je da su izgrađeni kapaciteti prešli u njegovo osnovno sredstvo na temelju ugovora i Zakona o telekomunikacijama, jer je bio jedino preduzeće ovlašteno za vršenje poslova telekomunikacija, održavanje i funkcioniranje mreže. Nezavisno od navedenog, tuženi je istakao da nema nikakve koristi od neiskorištenih kapaciteta, jer zbog razvoja mobilne telefonije i drugih modernih komunikacija, ove kapacitete i neće moći prodati i zbog njih ima samo dodatne troškove održavanja i amortizacije. Imajući u vidu sve navedeno, tuženi smatra da se na sporni odnos nisu mogli primijeniti član 210. ZOO, kao ni član 154. istog zakona, jer zaključenim ugovorima prema apelantu nije preuzeo bilo kakvu obavezu, niti u njegovim radnjama ima protivpravnosti. Također, ukazano je da je identičan stav zauzet i u odluci Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci a u povodu identičnog činjeničnog i pravnog pitanja. Dalje, vezano za apelacione navode o kršenju ravnopravnosti stranaka u postupku, tuženi je istakao da apelant na njih ukazuje tek u postupku po apelaciji iako mu je pred redovnim sudovima bilo omogućeno da iznosi sve činjenice i izvede sve dokaze, što ni u apelaciji ne dovodi u pitanje.
V. Relevantni propisi
32.
Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
Ništavost
(1) Ugovor koji je protivan (…) prinudnim propisima ili (…) ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
(2) Ako je zaključenje ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Djelimična ništavost
Član 105. stav 1.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
33.
Zakon o telekomunikacijama Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom se uređuju pitanja iz oblasti telekomunikacija (…) korištenje telekomunikacija od strane domaćih i pravnih lica, (,…) prava i obaveze vlasnika, korisnika i davaoca usluga, planiranje, izgradnja, korištenje i održavanje uređaja i sredstava telekomunikacione mreže (…)
Član 2.
U smislu ovog zakona pojedini izrazi imaju sljedeće značenje:
(…)
4. Javna telekomunikaciona mreža: Telekomunikaciona mreža za obezbjeđivanje telekomunikacionih usluga za najširu javnu upotrebu;
(…)
7. Vlasnik: Nosilac prava svojine odnosno prava raspolaganja na telekomunikacionoj mreži, objektu ili sredstvu. Pod pojmom vlasnik podrazumijeva se i državno preduzeće koje raspolaže, upravlja i koristi telekomunikacione mreže, objekte i sredstva koja se nalaze u državnoj svojini;
8. Operator za javne telekomunikacije: Pravno ili fizičko lice koje je ovlašteno da upravlja javnom telekomunikacionom mrežom i javnim telekomunikacionim uslugama;
(…)
Član 33.
Jedinstvene telekomunikacione mreže na teritoriji Republike Srpske čine:
-
javna telekomunikaciona mreža
-
(…)
-
Javna telekomunikaciona mreža služi za obavljanje javnih telekomunikacionih usluga za potrebe države, privrede i građana, a koje vrši Preduzeće za telekomunikaciju osnovano od strane države (…)
Član 36.
Preduzeće za telekomunikacije može samostalno ili sa domaćim i stranim licima osnivati preduzeće za obavljanje djelatnosti iz predmeta svog poslovanja ili za obavljanje djelatnosti kojim se doprinosi njegovom efikasnijem i racionalnijem funkcionisanju.
Vlada Republike Srpske daje prethodnu suglasnost za osnivanje preduzeća iz stava 1. ovog člana (…)
Član 41.
Preduzeće za telekomunikacije je dužno da na zahtjev pravnog ili fizičkog lica priključi telefonski uređaj u javnu telekomunikacionu mrežu kada postoje tehničke mogućnsoti za priključenje, a prema uslovima i prioritetu utvrđenom opštim aktom Preduzeća za telekomunikacije.
Opšti akt iz prethodnog stava donosi se uz suglasnost Ministarstva.
Član 45.
Javne telekomunikacione usluge mogu pružati i druga pravna i fizička lica na osnovu dozvole (licence) Ministarstva saobraćaja i veza.
Dozvole se izdaju na osnovu zahtjeva pravnog i fizičkog lica i ne mogu se prenositi na druga lica bez dozvole Ministarstva.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000139 10 Rev od 7. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 6. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
41. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnju da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant izričito ukazuje da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je ništava samo odredba trojnih ugovora prema kojoj mu je pripadalo pravo da naplati svoja ulaganja naplatom priključaka, te da ova odredba ugovora ne predstavlja njihovu kauzu. Prema apelantovom mišljenju, trojni ugovori su mogli biti proglašeni zakonitim u cjelini ili ništavim u cjelini.
42. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li je osporena odlukа zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
44. U konkretnom slučaju apelant najprije ističe da Vrhovni sud nije mogao proglasiti ništavom samo odredbu ugovora prema kojoj mu je pripadalo pravo, kako tvrdi, da naplati svoja potraživanja putem naplate priključaka. Prema apelantovim tvrdnjama, navedenom odredbom bilo je regulirano da će on kao izvođač radova imati pravo da naplaćuje naknadu i za sve priključke koji preostanu nakon tehničkog prijema i nakon što tuženi sve izgrađene kapacitete zaprimi kao svoje osnovno sredstvo, a sve to do iskorištenosti kapaciteta koje je izgradio.
45. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je u postupku bilo nesporno da je apelant u jednom periodu, nakon izgradnje telekomunikacionih kapaciteta u navedenim MZ, a kako je izričito i konstatirano u obrazloženju presude Osnovnog suda, vršio prodaju slobodnih priključaka, da je imao slobodan pristup automatskoj telefonskoj centrali, da je mogao priključiti i isključiti svakog telefonskog pretplatnika iz telefonskog saobraćaja, te, najzad, da je ovakvo stanje trajalo sve do donošenja odluke tuženog od 28. maja 1999. godine. Dalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, kao i prvostepene presude koja je potvrđena osporenom presudom proizlazi da je zaključeno da je ovakav način naplate apelantovog potraživanja protivan prinudnim propisima, prije svega Zakonu o telekomunikacijama, a zbog čega, prema ocjeni prvostepenog suda, ova odredba nije mogla imati nikakav učinak, odnosno, prema ocjeni Vrhovnog suda, ona je ništava. Pritom prvostepeni sud je istakao da priključak ne predstavlja ekonomsko dobro kojim se može prometovati, da u skladu sa Zakonom o telekomunikacijama koji je važio u relevantnom periodu, priključak može biti odobren samo na temelju prethodno provedenog administrativnog postupka koji se pokreće zahtjevom budućeg korisnika usluge, te da odobrenje za priključak, u skladu sa navedenim zakonom, isključivo ima tuženi. Vrhovni sud je istakao da je tuženi kao preduzeće iz člana 35. Zakona o telekomunikacijama u relevantnom periodu jedini pružao osnovne javne telekomunikacijske usluge, te da je, u skladu sa članom 41. istog zakona, jedini bio obavezan i ovlašten da na zahtjev pravnog i fizičkog lica priključi telefonski uređaj na javnu telekomunikacijsku mrežu. U vezi s tim, kada se imaju u vidu relevantne odredbe Zakona o telekomunikacijama koje su imperativne i koje pravo na priključak ekskluzivno dodjeljuju jedino tuženom, koji je u relevantnom periodu bio državno preduzeće, Ustavni sud smatra da ne ostavlja utisak proizvoljnosti zaključak Vrhovnog suda da je odredba prema kojoj je apelant mogao naplaćivati priključke od korisnika na ime uloženih sredstava na izgradnji telefonske mreže suprotna članu 103. ZOO prema kom je ništava odredba ugovora koja je protivna prinudnim propisima. Pritom Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da je u relevantnom periodu tuženi iskoristio mogućnost iz člana 36. Zakona o telekomunikacijama i, uz odobrenje Vlade RS, sa apelantom kao domaćim licem, osnovao preduzeće za obavljanje bilo koje djelatnosti iz svog poslovanja. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da je u relevantnom periodu, u skladu sa članom 45. Zakona o telekomunikacijama, imao dozvolu (licencu) od Ministarstva saobraćaja i veza za obavljanje javnih telekomunikacijskih usluga, a koje mogućnosti su mu u relevantnom periodu eventualno mogle dati i pravo da naplaćuje priključke. Najzad, apelant u apelaciji ne dovodi u pitanje primjenu i tumačenje relevantnih odredbi Zakona o telekomunikacijama, a na kojim je i zasnovan zaključak da je navedena odredba ugovora bila protivna prinudnim propisima, pa da je kao takva, u smislu člana 103. ZOO, ništava. Shodno navedenom, a kako je i ukazano u obrazloženju prvostepene presude, nezakonito ponašanje u određenom vremenskom trajanju, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može dovesti ni do ozakonjenja takvog ponašanja, ni do stvaranja bilo kakvih prava lica koje se tako ponašalo. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su navedene odredbe Zakona o telekomunikacijama imperativnog karaktera, da su bile objavljene i dostupne apelantu u relevantnom periodu, pa je propustom da svoje ponašanje s njima i uskladi sam sebe doveo u situaciju da trpi posljedice ništave odredbe ugovora. Ovo tim prije što ne tvrdi da je pri zaključenju ugovora postojala mana volje, odnosno da nije znao ili mogao znati da je ugovoreni način plaćanja protivan imperativnim normama pozitivnog prava.
46. Dalje, apelant tvrdi da je odredba trojnih ugovora prema kojoj je mogao naplaćivati priključke bila svrha, odnosno kauza trojnih ugovora, pa da je pogrešna zaključak Vrhovnog suda da proglašavanjem ništavom ove odredbe trojni ugovori ostaju na snazi. Ustavni sud najprije ukazuje da je članom 105. stav 1. ZOO regulirano da ništavost neke odredbe ugovora ne čini i sam ugovor ništavim ukoliko ona nije bila uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda za njegovo zaključenje. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima apelant najprije sa MZ zaključio ugovore o građenju TT mreže, a kako bi, kako je i sam izjavio pred prvostepenim sudom, bili definirani odnosi između njega i MZ u pogledu cijene radova i uvjeta plaćanja. Međutim, pošto izgrađena mreža nije mogla imati bilo kakvu upotrebnu vrijednost bez priključka na javnu telekomunikacionu mrežu, a na što je u relevantnom periodu jedino bio ovlašten tuženi, koji je pritom mogao biti i jedini vlasnik ovako izgrađene mreže, to su zaključeni ugovori između MZ, apelanta i tuženog. Shodno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, svrha trojnih ugovora bila je da se osigura da izgrađena TT mreža bude prikopčana na javnu telekomunikacijsku mrežu i da bude predata na raspolaganje i održavanje tuženom u skladu sa njegovom zakonskom obavezom. U prilog ovakvom zaključku ukazano je da je u ovim ugovorima bilo taksativno navedeno, a na što je izričito ukazano u obrazloženju prvostepene presude, da su obaveze tuženog: stručni poslovi i poslovi nadzora, priključak kapaciteta na nadređenu mrežu i preuzimanje kapaciteta na dalje korištenje i ulaganje. Ustavni sud primjećuje da i sam apelant u apelaciji navodi da je u svim zaključenim ugovorima bilo regulirano da će nakon tehničkog prijema izgrađeni kapaciteti biti predati u vlasništvo tuženog. Također, apelant ne osporava da je prije zaključenja trojnih ugovora zaključio ugovore o građenju sa MZ, kojim su regulirani uzajamni odnosi u vezi sa cijenom radova i uvjetima plaćanja, da su ovi ugovori i zaključeni upravo zbog toga što tuženi, prema apelantovoj tvrdnji u postupku pred redovnim sudovima, nije htio da preuzme rizik finansiranja, da on nije ni počinjao da gradi dok MZ nisu izmirile ovako preuzete obaveze, te, najzad, da su ovi ugovori, a kako je u postupku utvrđeno, uglavnom u cjelini i izvršeni. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je tuženi preuzeo obavezu da mu nadoknadi ulaganje sredstava u izgradnju TT mreže, odnosno da je ovo bio razlog za zaključenje navedenih ugovora, pa u slučaju ništavosti takve odredbe, ugovor ne bi mogao opstati u preostalom dijelu.
47. Dalje, u prilog tvrdnji da je odredba ugovora prema kojoj je mogao naplaćivati priključke bila uvjet (kauza) trojnih ugovora, apelant u apelaciji ukazuje da je cijena bitan element ugovora o građenju i da se ona može odrediti i po jedinici mjere ugovorenih radova, te da je u trojnim ugovorima bila utvrđena vrijednost njegovih radova i ugrađenog materijala po jednom priključku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda ukazano da, čak i kad bi se prihvatilo da je cijena slobodnih telefonskih priključaka bila jedinica mjere za izvedene građevinske radove, ova činjenica ne bi utjecala na drugačiju odluku, jer tuženi nije preuzeo obavezu da plaća cijene. Pritom Vrhovni sud je ukazao i da u toku postupka nije ni utvrđena cijena pojedinačnog priključka, kao i da je apelant u svoj žalbi izričito tvrdio da je tužbenim zahtjevom tražio isplatu građevinske vrijednosti izgrađenih kapaciteta.
48. Stoga, Ustavni sud smatra da je neosnovana apelantova tvrdnja da je odredba ugovora koja je proglašena ništavom a prema kojoj je apelant mogao naplaćivati uložena sredstva naplatom priključaka bila razlog (svrha) zaključenja trojnih ugovora, a čije poništenje bi imalo kao posljedicu, u smislu člana 105. stav 1. ZOO, ništavost ugovora u cjelini.
49. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je odluka tuženog iz 1999. godine valjan pravni osnov za preuzimanje izgrađenih TT mreža, odnosno za prelazak njegove imovine u imovinu tuženog. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je pravni osnov za prelazak izgrađene TT mreže u imovinu tuženog bio sadržan u trojnim ugovorima, kao i da apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nije osporio da je navedenim ugovorima bilo regulirano da, nakon tehničkog prijema, TT mreža prelazi u vlasništvo tuženog. Dalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da tuženi nije raskinuo ugovore donošenjem odluke 1999. godine, već da je postupao u skladu sa navedenom ugovornom obavezom. U prilog ovom zaključku Vrhovni sud je ukazao da je navedenom odlukom tuženi konstatirao da svi korisnici telefonskih usluga koji su zasnovali pretplatnički odnos putem kapaciteta koje je izgradio tuženi (plaćanjem radova izvedenih preko MZ) ostaju sa svim zakonskim pravima njegovi telefonski pretplatnici, preuzeta je obaveza stvaranja tehničkih mogućnosti za uključenje u TK saobraćaj svih učesnika koji su izmirili obavezu prema apelantu kao izvođaču radova a nisu uključeni u TK saobraćaj, te, najzad, da će se preuzeti sva izvedbeno-tehnička dokumentacija, građevinske i upotrebne dozvole, te svi kapaciteti koje je izgradio apelant ili koji se grade u osnovna sredstva tuženog. Shodno navedenom, ne može se zaključiti da je Vrhovni sud postupao proizvoljno kada je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu člana 210. ZOO, pa su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
50. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u osporenoj presudi, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije dovedeno u pitanje apelantovim navodima, proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na način koji bi doveo u pitanje ravnopravnost stranaka u postupku i pred zakonom na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje.
51. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
52. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu. Međutim, kako se navodi o povredi ovog prava, u suštini, temelje na istim tvrdnjama koje su već detaljno ispitane u odnosu na pravo na pravično suđenje i u vezi s kojim je zaključeno da su neosnovane, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja koje nije dovedeno u pitanje primjena relevantnih odredaba materijalnog prava bila proizvoljna.
54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.