Službeni glasnik BiH, broj 71/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3221/11, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 005856 10 Gž od 1. juna 2011. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mehmed Spaho, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 005856 10 Gž od 1. juna 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo i Dženisa Ramljaka, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 23. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovori na apelaciju nisu dostavljeni u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 005856 09 P od 21. maja 2010. godine, donesenoj po tužbi tužitelja protiv "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta kao drugotuženog, koja je podnesena 2. oktobra 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu prvotuženi, a supsidijarno i apelant, na ime naknade nematerijalne štete plate iznos od 4.000,00 KM, i to po osnovu pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenog fizičkog bola i straha.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj pokrenuo spor tužbom protiv prvotuženog, a supsidijarno i protiv apelanta, jer je vozilo kojim je upravljao S.P. 30. septembra 2006. godine u mjestu Regale udarilo tada malodobnog tužitelja koji je tom prilikom zadobio teške tjelesne povrede. Kako je vozilo bilo osigurano kod Bosansko-njemačkog osiguranja, a po polisi koju je preuzeo prvotuženi, to je tužitelj tužbom obuhvatio prvotuženog. Tužitelj je supsidijarno tužio i apelanta kao odgovornog za naknadu štete ukoliko vozilo bude tretirano kao vozilo bez valjane polise osiguranja uslijed pokretanja postupka likvidacije nad osiguravajućim društvom Bosansko-njemačkog osiguranja. Općinski sud je naveo da je u odgovoru na tužbu prvotuženi istakao prigovor pasivne legitimacije, a opreza radi i prigovor zastare, a apelant je istakao prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da se događaj desio 30. septembra 2006. godine a tužba je podnesena 2. oktobra 2009. godine, prigovorio neurednosti tužbe, kao i osporio osnov i visinu potraživanja.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da prvotuženi nije pasivno legitimiran, jer je u momentu kada se desila saobraćajna nesreća, automobil bio osiguran kod Bosansko-njemačkog osiguranja. Pošto je nad njime otvoren stečajni postupak (što je potvrdio prvotuženi i što je općepoznata činjenica), Općinski sud je odbio apelantov prigovor da tužitelj nije dokazao da je otvoren stečaj nad Bosansko-njemačkim osiguranjem. Općinski sud je utvrdio da je apelant pasivno legitimiran, jer je članom 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti propisano da je Zaštitni fond dužan oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili tjelesne povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nesrećama kada je protiv društva registriranog u Federaciji Bosne i Hercegovine pokrenut postupak likvidacije ili stečaja ili uslijed drugih okolnosti koje zakon propisuje. Dalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj tužbeni zahtjev bazirao na odredbama čl. 178, 185. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je za saobraćajnu nesreću odgovoran vozač automobila, kako je utvrđeno u prekršajnom postupku. S obzirom na to da tužitelj u toku postupka nije predlagao dokaze na okolnost utvrđenja uzroka i toka saobraćajne nezgode, a na temelju rješenja suda za prekršaje, parnični sud ne može utvrditi činjenice od značaja za odlučivanje kao što su brzina kretanja automobila, da li je vozač uočio kretanje tužitelja i drugo, to je Općinski sud zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, sud nije odlučivao o visini tužbenog zahtjeva i prigovoru zastare potraživanja.

8. Protiv prvostepene presude tužitelj je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 49 0 P 005856 10 Gž od 1. juna 2011. godine kojom je potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženog a preinačio u dijelu koji se odnosi na apelanta na način da je obavezao apelanta da tužitelju na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 3.000,00 KM na ime pretrpljenog bola zbog umanjenja opće životne aktivnosti, straha i fizičkog bola sa zakonskim zateznim kamatama, dok je višak tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog odbio kao neosnovan.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženog - da on nije pasivno legitimiran. U odnosu na apelanta, Kantonalni sud je istakao da je apelant osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te istakao prigovor podijeljene odgovornosti. Što se tiče dijela presude u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na apelanta, Kantonalni sud je naveo da ne prihvata stav prvostepenog suda. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnoj situaciji ne radi o utvrđivanju odgovornosti za nastalu štetu na osnovu člana 178. ZOO (bez obzira na to što se tužitelj pozvao na navedeni član), jer se on odnosi na situaciju u kojoj jesu učestvovala dva motorna vozila, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Za konkretni predmet su, prema mišljenju suda, primjenljivi čl. 173. do 177. ZOO, kojim su regulirana pitanja odgovornosti za nastalu štetu od opasne stvari. S obzirom na to da se vozilo smatra opasnom stvari, za štetu nastalu takvim vozilom odgovara imalac, odnosno osiguravatelj takve stvari, a oni se mogu osloboditi odgovornosti ako dokažu da je do štete došlo isključivo krivicom oštećenog. Dakle, ukoliko apelant smatra da ima podijeljene odgovornosti, prema mišljenju Kantonalnog suda, trebalo je da je predlaže dokaze u tom smislu, a što nije učinio.

10. U skladu sa navedenim, pošto apelant nije predložio dokaze u pogledu istaknutog prigovora podijeljene odgovornosti, prema mišljenju suda, tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na apelanta je osnovan a na osnovu odredaba čl. 173, 174, 175, 177. i 200. ZOO. Visinu potraživanja sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka i na osnovu Orijentacionih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete iz člana 200. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava način na koji je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu, posebno navodeći da je utvrđeno da je apelant pasivno legitimiran, odnosno da je pogrešno primijenjena odredba člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, a suprotno odredbi člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Također, apelant navodi da je visinu potraživanja drugostepeni sud utvrdio na osnovu nalaza vještaka (provedenog pred prvostepenim sudom) koji je jasno naveo da ne postoji umanjenje životne aktivnosti kod tužitelja. Apelant ističe da drugostepeni sud nije odlučio o prigovoru zastare koji je izjavio apelant.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 360. st. 1. i 2.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Ustavni sud, u vezi sa apelacionim navodima, prije svega, podsjeća da apelant kao nositelj javne vlasti ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

20. Preduvjet za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrditi da li se radi o apelantovoj "imovini". U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelantu nametnuta obaveza da plati novčani iznos, što nesporno predstavlja apelantovu imovinu.

21. Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste da li način utvrđivanja obaveze apelantu onako kako je to uradio Kantonalni sud u osporenoj odluci predstavlja miješanje u apelantovu imovinu. Imajući u vidu navode apelacije i predočenu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom slučaju radi o različitim pristupima sudova u vezi sa pitanjem da li je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelant plati određeni iznos na ime naknade štete zbog saobraćajne nesreće koju je doživio tužitelj. Nakon prvostepene presude, kojom je zahtjev odbijen, Kantonalni sud je naveo da je tužbeni zahtjev osnovan, utvrđujući da je apelant pasivno legitimiran, kao i da apelant nije dokazao da je u pitanju podijeljena odgovornost. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, jer je pravosnažnom odlukom utvrđena obaveza apelantu da plati određeni novčani iznos tužitelju.

22. Dalje, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) Da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa?

23. Prije svega, u vezi sa odgovorom na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud ukazuje da je miješanje zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data državnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu od proizvoljnog miješanja. Prema tome, miješanje u pravo na imovinu ne ispunjava standarde zakonitosti ako nadležni sud primijeni relevantnu zakonsku odredbu na proizvoljan način (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1223/06 od 13. septembra 2007. godine, tačka 27. i dalje, "Službeni glasnik BiH" broj 86/07).

24. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu apelant istakao prigovor zastare potraživanja, kao i prigovorio da tužitelj nije dokazao da je nad Bosansko - njemačkim osiguranjem otvoren stečaj. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio apelantovu odgovornost u skladu sa odredbom člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, odnosno da je apelant pasivno legitimiran, a u kojem obrazloženju, s obzirom na činjenice predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Međutim, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu odgovorili na apelantov prigovor zastare. Također, Ustavni sud primjećuje da su i odredbe o zastari potraživanja regulirane u ZOO, te da je jasno navedeno koji su rokovi zastare, kada počinje zastarjelost, kada nastupa i ostalo. Pri tome ZOO je u članu 376. utvrdio da su rokovi za zastaru potraživanja štete tri godine (subjektivni rok), odnosno pet godina (objektivni rok). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da Općinski sud, nakon što je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan, nije smatrao da je potrebno da se bavi pitanjem zastare. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostepene presude, naveo da je apelant osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te istakao prigovor podijeljene odgovornosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude jasno proizlazi da je apelant, osim navedenog, istakao i prigovor zastare. Imajući u vidu da je prigovor zastare materijalnopravni prigovor o kojem sud odlučuje presudom, te da od činjenice da li je nastupila zastara ili ne zavisi i ključno pitanje (prije svih ostalih) da li je tužitelj, uslijed proteka vremena, odnosno nepodnošenja tužbe u roku, onemogućen u ostvarivanju svog prava putem suda, a time i da li je obavezivanje apelanta da tužitelju na ime nematerijalne štete isplati precizirani iznos izvršeno u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava. Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud nije raspravio o svim pitanjima koja su važna za donošenje pravilne i zakonite odluke. Zbog navedenog, pošto Kantonalni sud nije u skladu sa zakonskim obavezama riješio o prigovoru zastare koji je istakao apelant, odnosno utvrdio da li je tužitelj u skladu sa rokom određenim zakonom podnio tužbu, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije u skladu sa zakonom.

25. Dakle, Ustavni sud zaključuje da odluka Kantonalnog sudu u pogledu utvrđivanja apelantove obaveze ne zadovoljava standard zakonitog miješanja u apelantova prava na imovinu zbog činjenice da Kantonalni sud nije odgovorio na prigovor zastare koji može biti od krucijalnog značaja za konkretan predmet.

26. Ustavni sud smatra da je apelantu povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog propusta Kantonalnog suda da, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, odluči o prigovoru zastare.

28. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Odluka broj AP3221/11 (bosanski jezik)