Službeni glasnik BiH, broj 79/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 622/15, rješavajući apelaciju Almira Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Begića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 066987 13 Rev 2 od 28. oktobra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003791 12 Gž 2 od 2. jula 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Almir Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnio je 10. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 066987 13 Rev 2 od 28. oktobra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 003791 12 Gž 2 od 2. jula 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, kao i od Amira Omerćehajića, advokata iz Tuzle kao punomoćnika tužilaca Z. P., Š. A. S., Dž. H., M. P., S. P. i M. P. (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 9. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor 14. i 16. juna 2017. godine, dok punomoćnik tužilaca nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 066987 06 P od 10. januara 2008. godine (stav I izreke), koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 066987 11 Rev od 29. septembra 2010. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužilaca, preciznije naznačenih u izreci presude, koji je opredijeljen kako slijedi: "Utvrđuje se da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između DP 'Polet Tuzla' (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao prodavca i Stambene zadruge 'Tuzla stan' (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao kupca broj Ov.784/91 od 4. marta 1991. godine. Utvrđuje se da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između drugotuženog kao prodavca i DJL 'Libero Trade' Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetuženi), te apelanta kao kupaca broj Ov. 1005/98 od 28. februara 1998. godine. Utvrđuje se da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između trećetuženog kao prodavca i apelanta kao kupca broj Ov.147/98 od 12. januara 1998. godine", te se tuženi i apelant obavezuju da tužiocima predaju nekretnine preciznije označene u stavu I izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), uz naknadu troškova postupka (stav I izreke). Istom presudom (stav II izreke presude) usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev, te je utvrđeno da su pravno valjani svi ugovori o kupoprodaji preciznije označeni u stavu I izreke presude (u daljnjem tekstu: sporni ugovori), te da je apelant na osnovu prvostepene presude stekao valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama i da će se na osnovu te presude uknjižiti pravo vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama u apelantovu korist sve sa 1/1 dijela. Tužioci su obavezani da apelantu i tuženim solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 13.078,00 KM.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora po tužbenom zahtjevu tužilaca u ovoj parnici utvrđivanje ništavosti spornih ugovora o kupoprodaji zato što su ugovori zaključeni protivno odredbi čl. 16a. i 16e. Zakona o prometu nekretnina kojom je propisano da su svi pravni poslovi i drugi akti koji su zaključeni protivno odredbi člana 16a. Zakona o prometu nekretnina ništavi, te se ona primjenjuje od 1. januara 1991. godine.

7. Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva tužilaca i usvajanju protivtužbenog zahtjeva, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 066987 11 Rev od 29. septembra 2010. godine, Osnovni sud je utemeljio ocjenom provedenih dokaza (preciznije navedenih na strani od 3. do 6. presude), shodno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te činjeničnom utvrđenju i pravnim zaključcima da je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama upisano u zk. ulošku broj 982 u korist tužilaca, da su u posjedu predmetnih nekretnina bila preduzeća u društvenom vlasništvu (prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi), te da tužioci nisu nikada do podnošenja tužbe u predmetnom postupku tražili njihov povrat u posjed, zbog čega su nekorištenjem nekretnina duže od 10 odnosno 20 godina izgubili pravo vlasništva u smislu tada važećeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, cijeneći da se odredbama čl. 265, 268. i 278. Zakona o udruženom radu (u daljnjem tekstu ZUR), koji je važio u periodu kada su ta preduzeća koristila predmetne nekretnine, priznavalo savjesnim sticaocima pravo vlasništva ukoliko fizička lica koja su bila nosioci prava vlasništva nekretnina nisu tražila njihov povrat u posjed, zaključeno je da tužioci gube pravo zahtijevati vraćanje u posjed predmetnih nekretnina, odnosno da je prvotuženi kao savjesni sticalac na njima stekao pravo vlasništva u smislu odredaba čl. 51, 265, 268. i 278. ZUR-a, iz kojih proizlazi da se gubi pravo zahtijevati vraćanje nekretnina koje su bez valjanog pravnog osnova korištene od strane drugog društveno-pravnog lica nakon pet godina od dana saznanja za korištenje, odnosno deset godina od gubitka posjeda. U vezi s tim zaključeno je da tužioci nisu dokazali da su predmetne nekretnine nacionalizirane u smislu odredaba Zakona o nacionalizaciji na čemu su zasnivali svoj tužbeni zahtjev, te da su tuženi dokazali da su predmetne nekretnine izuzete iz zabrane prometa (član 16a. Zakona o prometu nekretnina) jer su stečene građenjem.

8. Odlučujući o reviziji tužilaca protiv Presude Kantonalnog suda od 29. septembra 2010. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 32 0 P 066987 11 Rev od 24. maja 2012. godine kojim je revizija usvojena i drugostepena presuda ukinuta.

9. Odlučujući u ponovnom postupku o žalbi tužilaca, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 P 003791 12 Gž 2 od 2. jula 2013. godine kojom je žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je utvrđeno da su djelimično ništavi sporni ugovori o kupoprodaji, preciznije označeni u stavu I izreke presude, i to u dijelu gdje je predmet otuđenja nacionalizirana zgrada, preciznije označena u stavu I izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada). Stavom II izreke presude odbijen je zahtjev tužilaca za utvrđivanje ništavosti spornih ugovora u dijelu gdje su predmet otuđenja bili naknadno izgrađeni objekti, kao i zahtjev za povrat u posjed predmetne zgrade i naknadno izgrađenih objekata koji su bili predmet njihovog tužbenog zahtjeva. Stavom III izreke u cijelosti je odbijen protivtužbeni zahtjev uz obavezu apelanta i drugih tuženih da tužiocima naknade troškove postupka u iznosu od 6.698,02 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na održanoj sjednici vijeća tog suda odlučeno da se shodno odredbama člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zakaže i održi rasprava pred tim sudom i ponovo izvedu dokazi. Nakon održane rasprave i ocjene ponovo izvedenih dokaza, a posebno ocjenom nalaza vještaka geodetske struke N. H. od 19. aprila 2013. godine i usmene dopune na raspravi pred tim sudom, Kantonalni sud je utvrdio da je predmetna zgrada koja se nalazi na zemljišnoj parceli u društvenom vlasništvu označenoj k. č. broj 9/192, vlasništvo Ešrefa Prcića - pravnog prednika tužilaca, nacionalizirana. Također je utvrđeno da se u prizemlju stambene zgrade nalazilo privatno preduzeće (pržionica kafe i kafinih surogata i mirođija), koje je također bilo vlasništvo Ešrefa Prcića - pravnog prednika tužilaca. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz zapisnika o primopredaji od 28. aprila 1948. godine proizlazi da je izvršen popis imovine navedenog preduzeća, te da je 28. aprila 1948. godine pravni prednik tužilaca "izvlašten iz posjeda zgrade koja je nacionalizirana tako da je bivša država postala isključivi posjednik i predmetna zgrada je postala državno vlasništvo shodno odredbama Zakona o nacionalizaciji". Kantonalni sud je također zaključio da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je Odlukom Izvršnog odbora NO grada Tuzla broj 15953/51 od 21. novembra 1951. godine predmetna zgrada, koja je bila vlasništvo Ešrefa Prcića - pravnog prednika tužilaca, nacionalizirana. Također je utvrđeno da se u prizemlju stambene zgrade nalazilo privatno preduzeće - pržionica kafe i kafinih surogata i mirođija, koje je bilo vlasništvo Ešrefa Prcića - pravnog prednika tužilaca, te da je shodno odredbama Zakona o nacionalizaciji privatnih preduzeća prestalo vlasništvo pravnog prednika tužilaca na predmetnoj nekretnini.

10. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da su svi sporni ugovori djelimično ništavi, i to u dijelu koji se odnosi na predmetnu nacionaliziranu zgradu budući da je predmet svih ugovora, između ostalog, bila i predmetna zgrada koja je nacionalizirana, a čije otuđenje je bilo zabranjeno shodno odredbama člana 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama), dok su s tužbenim zahtjevom za povrat u posjed predmetne nacionalizirane zgrade i ostalih naknadno izgrađenih objekata tužioci odbijeni s tužbenim zahtjevom. Istovremeno je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih za utvrđenje da su svi sporni ugovori o kupoprodaji pravno valjani, te da predstavljaju valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama u apelantovu korist.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 066987 13 Rev 2 od 28. oktobra 2014. godine odbijena je revizija apelanta i drugih tuženih izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenični i pravni zaključak nižestepenih presuda, te je u vezi s tim citirao odredbe čl. 16a, 16e. i 16c. Zakona o izmjenama, pa shodno tome zaključio da je drugostepeni sud, suprotno revizionim navodima, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je Odlukom Izvršnog odbora NO grada Tuzla broj 15953/51 od 21. novembra 1951. godine predmetna zgrada u čijem se prizemlju nalazila pržionica kafe i kafinih surogata i mirođija, koja je bila vlasništvo pravnog prednika tužilaca Ešrefa Prcića, nacionalizirana, te da je istom odlukom određen prenos ovih nekretnina u vlasništvo države FNRJ i izvršen upis kao općenarodna imovina. Također je utvrđeno da se radi o prizemnoj zgradi, te da je cijela zgrada nacionalizirana, a da je država ušla u posjed zgrade odnosno pržionice kafe momentom potpisivanja zapisnika od 28. aprila 1948. godine shodno odredbama Zakona o nacionalizaciji. Pored toga, utvrđeno je da je na predmetnoj zgradi naknadno izgrađen sprat i dograđene druge nekretnine koje, također, čine predmet ugovora o kupoprodaji. Imajući u vidu nesporno utvrđenje da su predmetni ugovori o kupoprodaji zaključeni nakon 1. januara 1991. godine, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 16a. i 16e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina) kada je utvrdio da su predmetni ugovori djelimično ništavi, i to samo u dijelu koji se odnosi na predmetnu zgradu koja je nacionalizirana. Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda i u ostalom dijelu pravilna i zakonita, cijeneći da je drugostepeni sud i u tom dijelu dao potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud, smatrajući da ih nije potrebno ponavljati u toj revizionoj odluci.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ukazuje da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo kada su zaključili da su nekretnine koje su predmet spora oduzete na osnovu Zakona o nacionalizaciji, te da je njihovo otuđenje bilo zabranjeno shodno odredbama čl. 16a. i 16e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina. Naime, apelant smatra da je proizvoljno utvrđenje sudova da iz nalaza proizlazi da je nacionalizirana "cijela stambena zgrada jer na terenu egzistiraju tri poslovna objekta koja su bila predmet ugovora o kupoprodaji u konkretnom slučaju". Također je naveo da se iz zapisnika o primopredaji od 28. aprila 1948. godine ne može zaključiti koji je dio od objekata obuhvaćen zapisnikom, a da je vještak u zapisniku naveo da je "nacionalizirana cijela zgrada zato što to piše u zapisniku, a ne iz nekih pokazatelja".

b) Odgovor na apelaciju


13. Vrhovni sud i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima datim u obrazloženju osporenih presuda jer smatraju da nisu zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također su naveli da u predmetnom postupku nisu prekršena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" broj 22/91) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16a.


(1) Poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljena u društvenu svojinu na osnovu:

[...]

6. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63)

[...]

Član 16e.


Pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama člana 16 a., 16 b. i 16 c. ovog zakona, ništavi su.

15. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103. stav 1.


Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

[...]

VI. Dopustivost


16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 066987 13 Rev 2 od 28. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


20. Apelant pobija navedene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

23. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije je primjenjiv.

24. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti u primjeni procesnog i materijalnog prava na koju apelant ukazuje.

26. Ispitujući osnovanost apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije sudske instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključili da su shodno članu 103. ZOO sporni ugovori o kupoprodaji djelimično ništavi, i to samo u onom dijelu koji se odnosi na nacionalizirane nekretnine, zato što su zaključeni nakon 1. januara 1991. godine, a što je protivno odredbama čl. 16a. i 16e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina. Naime, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka, kao i usmene dopune na raspravi, zaključili da su predmet spornih ugovora bile, između ostalog, i nacionalizirane nekretnine čije je otuđenje bilo zabranjeno shodno odredbama čl. 16a. i 16e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datog u osporenim presudama, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina i ZOO na kojima su zasnovane osporene presude, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne vidi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


27. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina i ZOO.

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!