Službeni glasnik BiH, broj 25/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od šest sudija, u predmetu broj AP 2405/09, rješavajući apelaciju Sejuba Mašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Sejuba Mašića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001769 od 22. maja 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku odlučiti o troškovima postupka, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Sejub Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 23. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001769 od 22. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-08-003599 od 11. oktobra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Lido-osiguranja" d.d. Sarajevo, Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 19. novembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 9. decembra 2009. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. aprila 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-Mal-08-003599 od 11. oktobra 2008. godine, stavom I izreke, odlučio da se tužba apelanta kao tužioca smatra povučenom. Stavom II izreke istog rješenja odbijen je apelantov zahtjev za naknadu sudskih troškova.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant Općinskom sudu 10. juna 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi duga u vrijednosti od 1.361,00 KM. Dalje je navedeno da je apelant svojim podneskom od 10. septembra 2008. godine povukao tužbu, budući da je tuženi apelantu izmirio potraživanje u cijelosti. Istim podneskom apelant je potraživao troškove postupka u iznosu od 360,00 KM, koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 240,00 KM i sudske takse na tužbu u iznosu od 120,00 KM. Općinski sud je obrazložio da je imao u vidu član 59. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), kojim je propisano da tužilac može povući tužbu prije nego što je tužba dostavljena tuženom i da se povučena tužba smatra kao da nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti. Kako je utvrđena činjenica da konkretna tužba nije dostavljena tuženom, sud je, u skladu sa navedenom odredbom, donio odluku kao u izreci rješenja.

8. Općinski sud je apelantu kao tužiocu odbio zahtjev za naknadu troškova sudskog postupka zbog toga što sud nije dostavio tužbu tuženom na odgovor, te je ocijenio da za tuženog parnica još nije bila počela teći, jer je odredbom člana 60. stav 1. ZPP propisano da parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom. Obrazloženo je da iz navedenog razloga sud ne može obavezivati tuženog za plaćanje troškova postupka koji za tuženog ne postoji.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj 032-0-Mal-08-003599 od 11. oktobra 2008. godine, Kantonalni sud je donio rješenje kojim je odlučio sljedeće: "Žalba se odbija i prvostepeno rješenje, u stavu II izreke, potvrđuje, dok u ostalom dijelu (stav I izreke), prvostepeno rješenje ostaje neizmijenjeno. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka."

10. Kantonalni sud je podsjetio na to da je prvostepenim rješenjem, stavom I izreke, odlučeno da se apelantova tužba smatra povučenom, te da je stavom II izreke odbijen apelantov zahtjev za naknadu sudskih troškova. Zatim je Kantonalni sud naveo da se protiv navedenog rješenja, u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, apelant žali zbog povrede odredaba parničnog postupka, te predlaže da se žalba uvaži, prvostepeno rješenje u osporenom dijelu preinači tako što će se apelantu dosuditi troškovi parničnog postupka nastali podnošenjem tužbe, kao i troškovi žalbenog postupka.

11. Izražavajući stav da žalba nije osnovana, Kantonalni sud je naveo da iz ožalbenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka zbog toga što je apelant kao tužilac povukao tužbu u predmetnoj pravnoj stvari i prije nego što je tužba tuženom dostavljena na odgovor, pa kako parnica nije počela teći, prema mišljenju prvostepenog suda, neosnovan je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. Apelant ni u žalbi ne osporava činjenično utvrđenje prvostepenog suda da je on povukao tužbu u predmetnoj pravnoj stvari prije nego što je tužba dostavljena tuženom na odgovor, ali smatra da mu i pored toga pripada pravo na naknadu troškova postupka, zato što je izmirenje obaveze tuženog prema apelantu uslijedilo nakon podnošenja tužbe. Međutim, Kantonalni sud nalazi da se ne može prihvatiti pravno shvatanje žalbe da je za odlučivanje o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka bilo odlučno to što je zahtjevu apelanta kao tužioca udovoljeno nakon podnošenja tužbe, te da je zbog tih razloga obaveza tuženog za naknadu troškova postupka i da se obaveza tuženog za naknadu troškova postupka vezuje za moment podnošenja tužbe. Tačno je da podnošenjem same tužbe sudu nastaju određene pravne posljedice, ali se odnos između suda, tužioca i tuženog zasniva tek dostavljanjem tužbe tuženom na odgovor, s obzirom na to da parnica počinje teći tek onda kada je tuženom dostavljena tužba na odgovor, shodno odredbi člana 60. stav 1. ZPP, a u pogledu zahtjeva koji je stranka postavila tokom postupka, parnica počinje teći od trenutka kada je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka, u smislu stava 2. ovog člana istog zakona.

12. Iz navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da za tuženog nastupaju posljedice procesnopravne prirode od onog momenta kad parnica počinje teći, odnosno kad je on obaviješten o zahtjevu protivne stranke, a kako apelant ni u žalbi ne spori da je njegovo povlačenje tužbe uslijedilo prije nego što je tužba dostavljena tuženom na odgovor, odnosno prije nego što je parnica počela teći, apelantova podnesena tužba za tuženog nije mogla proizvesti nikakve procesnopravne posljedice, pa tako ni obavezu naknade troškova postupka, sve i kada su apelantu kao tužiocu prouzrokovani troškovi podnošenjem predmetne tužbe, stav je Kantonalnog suda.

13. Kantonalni sud je dodao da ni to što sud nije postupao u skladu sa odredbom člana 69. ZPP, odnosno nije tuženom dostavio tužbu na odgovor u roku od 30 dana, što je bio dužan učiniti, ni zbog takvog postupanja suda tuženi ne može snositi nikakve štetne posljedice, s obzirom na to da za njega pravne posljedice podnošenja tužbe nastaju tek nakon dostavljanja tužbe na odgovor, kako je već obrazloženo. Stoga, taj sud nalazi da je odluka prvostepenog suda, kojom je apelantu kao tužiocu odbijen zahtjev za naknadu troškova, pravilna i zasnovana na odredbama ZPP, na koje se pozvao prvostepeni sud, pa nisu učinjene ni povrede odredaba parničnog postupka, kako se neosnovano tvrdi u žalbi. Imajući u vidu navedeno, apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno, u stavu II izreke, primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP, dok je u ostalom dijelu, u stavu I izreke, prvostepeno rješenje ostalo neizmijenjeno, shodno odredbi člana 221. ZPP. Kantonalni sud je svoje obrazloženje završio navodom da je, primjenom odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. ZPP, odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, s obzirom na to da apelant kao tužilac nije postigao uspjeh u ovom postupku, pa mu stoga ne pripada pravo na naknadu tih troškova.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


14. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kao argumentaciju u prilog povredi navedenih prava apelant je istakao da je vansudskim sporazumom o naknadi štete između apelanta i tuženog od 4. februara 2008. godine tuženi bio u obavezi apelantu isplatiti iznos od 1.361,00 KM na ime naknade štete. Kako dužnik, tj. tuženi nije izvršio svoju obavezu u ugovorenom roku a ni poslije naknadnih usmenih i pismenih opomena, apelant je podnio tužbu za isplatu prema vansudskom sporazumu. Predmetna tužba je podnesena Općinskom sudu 10. juna 2008. godine. Tuženi je svoju obavezu iz sporazuma o naknadi štete izvršio 3. septembra 2008. godine, dakle poslije podnošenja tužbe, te je i apelant kao tužilac povukao svoju tužbu, ali je uz podnesak o povlačenju tužbe zahtijevao i troškove parničnog postupka u smislu člana 390. ZPP.

15. Apelant je istakao da je, postavljajući svoj zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nakon što je tuženi ispunio svoju obavezu, što je uslijedilo nakon podnošenja tužbe, taj zahtjev zasnivao na odredbi člana 390. st. 1. ZPP, kojom je propisano: "Tužilac koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjeva od tuženog". Prostim tumačenjem ove odredbe izvodi se osnovni zaključak prema kojem je tužilac u slučaju povlačenja tužbe u obavezi protivnoj strani naknaditi troškove postupka. Analognim tumačenjem ove odredbe izvodi se nedvosmislen zaključak da je tuženik (dužnik) dužan tužiocu (povjeriocu) naknaditi troškove parničnog postupka u slučaju da je povlačenje tužbe uslijedilo nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu.

16. Kantonalni sud je, međutim, u svome rješenju apsolutno zanemario citiranu odredbu ZPP i u svojoj odluci se pozvao na odredbu o dostavljanju tužbe, koja uopće ne regulira materiju naknade troškova parničnog postupka. Takvim tumačenjem i primjenom odredaba ZPP Kantonalni sud potencira posljedice procesnopravne prirode vezane za dostavljanje tužbe. Tačno je da tuženik u slučaju nedostavljanja tužbe odnosno do trenutka kada parnica počinje teći ne snosi posljedice procesnopravne prirode. Tako njegova obaveza davanja odgovora na tužbu u roku od 30 dana počinje teći tek dostavljanjem tužbe na odgovor, njegova obaveza davanja saglasnosti na povlačenje tužbe poslije njegovog dostavljanja na odgovor itd. Sve su to posljedice procesnopravne prirode vezane za dostavljanje tužbe na odgovor. Međutim, tuženik zbog neizvršavanja svoje obaveze ne može izbjeći posljedice materijalnopravne prirode. Ako nije platio svoju obavezu na vrijeme pa uzrokovao podnošenje tužbe, on mora snositi i sve materijalnopravne posljedice koje donosi podnošenje tužbe. To je obaveza plaćanja duga, obaveza plaćanja kamata pa i obaveza plaćanja troškova parničnog postupka ukoliko svoju obavezu izvrši poslije podnošenja tužbe. Tuženik zna za svoju obavezu naknade štete (o tome je zaključio sporazum sa tužiocem), zna da u slučaju docnje tužilac može podnijeti tužbu, pa je samim tim svjestan svih posljedica koje proizvodi njegovo neplaćanje obaveze. Stoga se u kasnijoj fazi postupka ne može ekskulpirati izbjegavanjem svojih obaveza pozivanjem na činjenicu da mu tužba nije dostavljena. Svojom docnjom dužnik je uzrokovao podnošenje tužbe, pa samim tim mora snositi i sve posljedice podnošenja tužbe – platiti dug, kamate, pa i troškove parničnog postupka, kako jasno propisuje odredba člana 390. stav 1. ZPP.

17. Apelant smatra da iz svega navedenog nedvosmisleno proizlazi da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom odredaba ZPP, odnosno neprimjenjivanjem odredbe člana 390. stav 1. ZPP, uskratio tužiocu pravo na naknadu troškova parničnog postupka, odnosno prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pa predlaže da Ustavni sud odluči o meritumu ili da ukine osporena rješenja i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju


18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naglasio da je u svojoj odluci, koja je predmet preispitivanja u postupku apelacije, odgovorio na sve apelantove navode, tj. da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe procesnog zakona i obrazložio razloge koji su bili bitni i od utjecaja za primjenu odgovarajućih zakonskih normi, te da donošenjem osporene odluke nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, a materijalni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Navedeno je da primjena odredbe člana 390. stav 1. ZPP, na kojoj apelant insistira, nije moguća zbog razloga koji su obrazloženi u osporenoj odluci, jer se ovdje radi o troškovima koji su nastali do momenta do kada parnica počinje teći (član 60. ZPP), te stoga nastale troškove podmiruje sama stranka koja ih je prouzrokovala svojim radnjama, u skladu sa članom 384. ZPP.

19. Općinski sud je u odgovoru u cijelosti osporio navode apelacije, ističući da su sudovi u svojim odlukama dali iscrpna obrazloženja za primjenu odredaba ZPP.

V. Relevantni propisi


20. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 53.


(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.

Član 59.


(1) Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što je tužba dostavljena tuženom. Tužba se može povući i nakon dostave tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

(2) Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti.

Član 60.


(1) Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom.

(2) U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila tokom postupka, parnica počinje teći od trenutka kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka.

(3) Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

(4) Ako među istim strankama već teče druga parnica o istom zahtjevu pred sudom u Bosni i Hercegovini, stranke su o tome dužne obavijestiti sud.

(5) Sud će tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini.

Član 62.


(1) Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

(2) Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.

Član 69.


Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Član 221.


Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 383.


(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 384.


Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.

Član 387.


(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

Član 389.


Ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga, tužilac će nadoknaditi tuženom parnične troškove.

Član 390.


(1) Tužilac koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije udovoljenja zahtjevu od tuženog.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001769 od 22. maja 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 23. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelant osporava rješenja Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da su mu tim odlukama, u dijelu u kojem se odlučivalo o troškovima postupka, povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud prvenstveno zapaža da su predmet osporavanja ovom apelacijom odluke kojima je odlučivano o troškovima parničnog postupka. Dakle, postupak se odnosi na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Apelantovi navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje, prije svega, odnose se na proizvoljnu primjenu procesnog prava u sudskom postupku pred Kantonalnim i Općinskim sudom koji je rezultirao osporenom odlukom, vezanom za ostvarivanje prava apelanta kao tužioca na naknadu troškova parničnog postupka od tuženog. Apelant tvrdi da mu je kao tužiocu neprimjenjivanjem odredbe člana 390. stav 1. ZPP uskraćeno pravo na naknadu troškova sastava tužbe i takse na tužbu, a zatim i troškova žalbenog postupka.

29. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, općenito, nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

30. Ustavni sud uočava da su Kantonalni sud i Općinski sud svoju odluku zasnovali na primjeni ZPP, polazeći od toga da je apelant kao tužilac povukao tužbu u predmetnoj pravnoj stvari prije nego što je tužba tuženom dostavljena na odgovor, bez obzira na to što sud tužbu nije dostavio na odgovor u zakonom propisanom roku. Naime, Kantonalni sud je konstatirao da podnošenjem same tužbe sudu nastaju određene pravne posljedice, ali se odnos između suda, tužioca i tuženog zasniva tek dostavljanjem tužbe tuženom na odgovor, s obzirom na to da parnica počinje teći tek onda kada je tuženom dostavljena tužba na odgovor, shodno odredbi člana 60. stav 1. ZPP, a u pogledu zahtjeva koji je stranka postavila tokom postupka, parnica počinje teći od trenutka kada je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka, u smislu stava 2. navedenog člana ZPP. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da za tuženog nastupaju posljedice procesnopravne prirode od onog momenta kad parnica počinje teći, odnosno kad je tuženi obaviješten o zahtjevu protivne stranke.

31. Ustavni sud ponavlja da je predmet ovog postupka ostvarivanje apelantovog prava kao tužioca na naknadu troškova parničnog postupka od tuženog. S tim u vezi, Ustavni sud će prije analize odluka redovnih sudova ukazati na svoju praksu, odnosno na stav Ustavnog suda vezano za odluke redovnih sudova kojima je odlučivano o naknadi troškova u parničnim postupcima. Naime, Ustavni sud se u svojoj praksi često bavio apelacijama koje su za predmet imale troškove postupka. I, bez obzira na ograničenja koja je sebi postavio kada je riječ o tumačenju i primjeni pozitivnog prava, Ustavni sud se, bez obzira na to da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, u odlukama br. AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine, AP 961/08, od 15. juna 2010. godine, AP 3508/09 od 10. oktobra 2012. godine i AP 3653/09 od 18. aprila 2012. godine upuštao u ocjenu načina na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantno procesno pravo, uzimali u obzir trenutak izvršenja obaveze tuženog kao dužnika, te podsjećao na princip rizika (causae) odnosno držanje onoga ko je doveo do potrebe da se parnica vodi prije i izvan parnice i sl., utvrđivao da ne postoji ili da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je ocijenio da je način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne odredbe ZPP, odnosno što su pojedine relevantne odredbe ZPP zanemarili a proizvoljno primijenili druge odredbe ZPP u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu ili da to nije.

32. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3692/09 od 29. juna 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbio apelaciju (u kojoj je apelant bio tužilac) kao neosnovanu, podnesenu zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pogotovo kada je riječ o odluci Vrhovnog suda koji je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, istakao: "Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu člana 390. ZPP kada su obavezali apelanta da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka, jer, u konkretnom slučaju, povlačenje tužbe nije uslijedilo zbog ispunjenja zahtjeva tuženih nego zbog zakonske presumpcije povlačenja tužbe iz člana 84. stav 1. ZPP (zbog apelantovog [tužiočevog] neopravdanog izostanka sa pripremnog ročišta od 23. augusta 2006. godine), te su pravilno primijenili član 387. ZPP kada su odlučili koji troškovi su bili potrebni za vođenje postupka".

33. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom člana 386. stav 2. ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U citiranoj odluci Ustavni sud je konstatirao: "Dakle, osnovni kriterij prema kojem se određuje koja stranka je obavezna nadoknaditi parnične troškove jeste uspjeh u parnici. Prema načelu rizika (causae), odnosno odgovornosti za uspjeh, onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, pa je zbog toga parnicu izgubio, konačno je dužan snositi svoje troškove i naknaditi troškove svom protivniku. Stranka koja je prouzrokovala parnicu, odnosno koja je dala povoda za njeno održavanje povredom subjektivnih prava, pa je parnicu izgubila, dužna je konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku".

34. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3653/09 od 18. aprila 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz obrazloženja citirane odluke Ustavnog suda slijedi: "Ustavni sud zapaža da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 2422/07 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), na koju se i apelant poziva u svojoj apelaciji… Uzimajući u obzir sve navedeno u konkretnom slučaju i razloge koji su dani u citiranoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su se Općinski i Kantonalni sud, donoseći sporna rješenja, proizvoljno primijenivši odredbe ZPP, umiješali u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine…".

35. Odlukom o dopustivosti broj AP 3380/06 od 17. novembra 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbacio apelaciju tuženog kao očigledno (prima facie) neosnovanu, podnesenu protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci. U navedenoj odluci Ustavni sud je izrazio stanovište da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, u kojem je, između ostalog, navedeno: "Odredbom člana 390. stav 1. ZPP-a propisano je da je tužilac koji povuče tužbu dužan da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od tuženog. Sud je utvrdio da je tužba podnesena 16. novembra 2001. godine, dok je apelant platio glavni dug 4. decembra 2001. godine, dakle nakon podnesene tužbe (…) tužilac nije osporio da je po narudžbi apelanta pogrešno označio podatke za tuženog u publikaciji 'Žute strane za 2001-2002. godinu'. Međutim, pošto je tužilac izvršio ispravku svih objavljenih podataka u telefonskom imeniku, o čemu u spisu postoje dokazi, apelant je bio u obavezi da izvrši isplatu u roku od sedam dana od dana izvršenih ispravki. S obzirom da apelant nije izvršio svoju obavezu u navedenom roku, tužilac je podnio tužbu jer je potraživanje dospjelo. Tek nakon podnošenja tužbe apelant je izmirio glavni dug. Međutim, kako je apelant dao povoda za tužbu i time prouzrokovao troškove tužiocu, onda tužilac ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, koje je imao do donošenja prvostepenog rješenja".

36. Iz navedene prakse Ustavnog suda jasno proizlazi stav da je onaj koji da povoda za tužbu dužan protivnoj strani naknaditi troškove, odnosno stav da onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, u slučaju povlačenja tužbe nakon ispunjenja obaveze od dužnika/tuženog, konačno dužan snositi svoje troškove i naknaditi troškove svom protivniku.

37. Ustavni sud, osim navedenog, kada je riječ o odluci osporenoj konkretnom apelacijom, podsjeća na to da, prema ZPP, podnošenje tužbe i pokretanje parničnog postupka proizvodi za stranku određene procesnopravne i materijalnopravne učinke: prekidaju se prekluzivni zakonski rokovi za podnošenje tužbe, prekidaju se rokovi zastarjelosti potraživanja i dospjelosti, kod alternativnih obaveza kod kojih pravo izbora pripada tužiocu ovo pravo se iscrpljuje podnošenjem tužbe. Trenutkom podnošenja tužbe kojom se pokreće parnični postupak zasniva se odnos između suda i tužioca. Podnošenjem tužbe počinje teći parnični postupak, iako se druga stranka još nije uključila, ali sama parnica počinje teći tek dostavljanjem tužbe tuženom. Dakle, nezavisno od trenutka kada parnica počinje teći, parnični postupak počinje teći podnošenjem tužbe. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, početak toka parnice, prema članu 60. ZPP, kojim su propisane posljedice početka toka parnice, nije relevantan za snošenje troškova postupka, već je relevantan, kao što jasno određuju st. 3, 4. i 5. člana 60. ZPP, za prigovor litispendencije (postojanja parnice), odnosno da u isto vrijeme između istih stranaka o istom zahtjevu ne mogu teći dvije parnice, te njihovu obavezu da sud obavijeste ukoliko su još pred nekim sudom pokrenuli postupak.

38. Ustavni sud uočava da odredbe člana 383. stav 1. ZPP propisuju da parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da se troškovima parničnog postupka smatraju i troškovi koji mogu nastati i prije pokretanja parnice, ali pod uvjetom da su nastali povodom postupka u kojemu treba biti donesena odluka o njima. Ustavni sud podsjeća na opće principe relevantne kod odlučivanja o troškovima postupka i to: stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove (princip causae, član 386. ZPP) i stranka je dužna nezavisno od ishoda parnice naknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio (princip cuplae, član 388. ZPP). Dalje, ZPP razlikuje posebne slučajeve dužnosti naknade parničnih troškova, primjerice ako nije bilo povoda tužbi (član 389), ako je tužilac povukao tužbu (član 390), sudsko poravnanje (član 391), izlučna parnica (član 392). Dakle, kad tužilac povuče tužbu radi se o posebnom slučaju dužnosti naknade parničnih troškova.

39. U apelantovom slučaju, tuženi kao dužnik je bio u docnji, te je zbog toga dao povod apelantu da tužbom u sudu traži izmirenje duga. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta, s aspekta apelantovog zahtjeva za naknadu troškova, relevantna odredba člana 390. stav 1. ZPP, jer apelant nije izgubio spor odnosno spor nije ni okončan u smislu donošenja presude kojom se apelantov tužbeni zahtjev odbija. Stoga, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj AP 3380/06 od 17. novembra 2008. godine, te budući da je povlačenje tužbe od apelanta uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od tuženog, smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o troškovima postupka morali voditi računa o odredbi člana 390. stav 1. ZPP koja upravo regulira situaciju kao što je apelantova, tj. kada tužilac povuče tužbu, sa posebnim naglaskom na drugi dio navedene odredbe u kojoj je sadržan izuzetak kada je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog, kao što je u konkretnom slučaju. Naime, tuženi je po vansudskom sporazumu o naknadi štete od 4. februara 2008. godine bio dužan svoju obavezu ispuniti prema tom sporazumu, ali to nije učinio ni u dogovorenom roku, ni poslije naknadnih usmenih i pismenih opomena od apelanta; apelant je podnio tužbu 10. juna 2008. godine, dakle nakon što je tuženi pao u docnju; da je zbog toga imao sporne troškove parničnog postupka i prije dostavljanja tužbe na odgovor, čime bi se smatralo da je parnica započela; apelant je povukao tužbu 10. septembra 2008. godine nakon što je tuženi 3. septembra 2008. godine ispunio svoju obavezu, dakle odmah po prestanku razloga za tužbu, čime je spriječio daljnje troškove parničnog postupka, te je imao troškove žalbenog postupka, a sve zbog toga što tuženi svoju obavezu nije ispunio prije podnošenja tužbe iako je već bio u docnji.

40. Dakle, nesporna je činjenica da je tuženi svoju obavezu ispunio nakon što je apelant podnio tužbu protiv njega, koju ne spore ni tuženi ni redovni sudovi. Apelant je tužbu povukao odmah nakon što je tuženi svoju obavezu ispunio i uz podnesak o povlačenju tužbe zahtijevao i troškove postupka u smislu člana 390. stav 1. ZPP. Ako se ima u vidu prethodna analiza odredaba parničnog postupka, te s tim u vezi stav da se u konkretnom slučaju radi o posebnom slučaju dužnosti naknade parničnih troškova – povlačenje tužbe za što je relevantna odredba člana 390. stav 1. ZPP a ne odredba člana 60. ZPP koja govori o početku parnice, kao i predočena praksa Ustavnog suda iz koje proizlazi stav da je onaj koji da povoda za tužbu dužan protivnoj strani naknaditi troškove, prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta za odluku o troškovima postupka nije relevantna navedena odredba o početku parnice (član 60. ZPP) na kojoj su redovni sudovi zasnovali svoje odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka, kao ni odredba člana 386. ZPP, koja regulira naknadu troškova u slučaju kada stranka u cijelosti izgubi parnicu odnosno djelimično ili neznatno uspije u parnici (o čemu se nesporno ne radi u konkretnom slučaju), pri čemu su u cijelosti zanemarili odredbu člana 390. stav 1. ZPP koja explicite regulira pitanje naknade troškova postupka u situaciji kad tužilac povuče tužbu. U protivnom, za obrazloženje odluke za koje bi se moglo smatrati da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje redovni sudovi su morali jasno kazati kada bi se uopće mogla primijeniti odredba člana 390. stav 1. ZPP, odnosno drugi dio te odredbe koji propisuje izuzetak od pravila da je tužilac koji povuče tužbu dužan protivnoj strani naknaditi troškove parničnog postupka.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP koje se odnose na naknadu parničnih troškova u situaciji kada je apelant kao tužilac, koji je s povodom podnio tužbu protiv tuženog kao dužnika, povukao tužbu odmah poslije ispunjenja obaveze tuženog kao dužnika koja je bila predmet tužbenog zahtjeva, čime je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


42. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeni zaključak u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud neće provoditi daljnju analizu u pogledu toga da li je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti, budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni ZPP, što je već razmotreno u okviru prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak


43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP o naknadi troškova parničnog postupka na način da su, u situaciji u kojoj je apelant povukao tužbu kada je tuženi ispunio svoju obavezu nakon podnošenja tužbe za koju je tuženi dao povoda jer je bio u docnji, primijenili odredbe ZPP koje reguliraju pitanje naknade troškova parničnog postupka kada tužilac u cijelosti izgubi parnicu vezujući svoju odluku za trenutak početka parnice a ne parničnog postupka, umjesto da su primijenili odredbu člana 390. stav 1. ZPP koja explicite regulira situaciju u kojoj je tužilac koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon što je tuženi ispunio zahtjev.

44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!