Službeni glasnik BiH, broj 92/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3105/12, rješavajući apelaciju Ramadana Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ramadana Derviševića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 001067 12 Kvlz od 18. decembra 2012. godine i broj 12 0 K 001067 11 Kžž od 12. juna 2012. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Ramadan Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 001067 11 Kžk od 12. juna 2012. godine.

2. Apelant je 25. januara 2013. godine zatražio da se u njegovoj apelaciji postupa hitno, u skladu s članom 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, usvojilo apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo), Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: okružni tužilac), te MUP-a RS-a, Centra javne bezbjednosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJB), kao učesnika u postupku zatraženo je 31. januara 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud je odgovor dostavio 5. februara, Okružni sud 11. februara, Republičko tužilaštvo 7. februara, Okružno tužilaštvo 15. februara, a CJB 14. februara 2013. godine.

6. Ustavni sud je 14. marta 2013. godine od Okružnog suda zatražio da mu dostavi Presudu Vrhovnog suda broj 12 0 K 001067 12 Kvlz od 18. decembra 2012. godine, što je i učinjeno 15. marta 2013. godine.

7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. februara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Okružni sud je Presudom broj 12 0 K 001067 10 K od 19. jula 2011. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), a sve u vezi s članom 22. istog zakona, te mu je, na temelju istog zakonskog propisa, a primjenom čl. 38. i 41. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

10. Apelant je proglašen krivim zato što je za vrijeme oružanog sukoba, kao pripadnik oružanih snaga Bosne i Hercegovine, a suprotno označenim međunarodnim konvencijama, s ciljem da izvrši ubojstva, 26. maja 1992. godine na navedenoj lokaciji, naoružan lovačkom puškom, spazivši svoje komšije, braću M.M. i S.M. koji su bili u civilnoj odjeći, nenaoružani, s još jednim NN licem, napravio zasjedu tako što se sakrio iza stijene pored puta, u namjeri da ih ubije, pucao u njih, pogodivši oštećenog M.M. koji je od opisanih zadobivenih povreda preminuo na licu mjesta.

11. Protiv presude Okružnog suda apelant je izjavio žalbu. Okružno tužilaštvo nije izjavljivalo žalbu.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 12 0 K 001067 11 Kž od 10. novembra 2011. godine apelantovu žalbu uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda i odredio održavanje glavnog pretresa pred ovim sudom. Vrhovni sud je kao osnovan ocijenio žalbeni navod da pobijana presuda nije na nesumnjiv način utvrdila činjenicu postojanja oružanog sukoba i uzročne veze između tog sukoba i djela koje se apelantu stavlja na teret, niti je pravilno ocijenila iskaz svjedoka S.M., brata oštećenog, a zbog čega je činjenična osnova pobijane presude pogrešna i nepotpuna. Zatim, kao osnovani su ocijenjeni i žalbeni navodi da ne postoje odlučne činjenice o postojanju oružanog sukoba i uzročne veze između sukoba i lišavanja života oštećenog M.M.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 K 001067 11 Kžž od 12. juna 2012. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona SRBiH (u daljnjem tekstu: KZ SRBiH), te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

14. U obrazloženju presude je navedeno da je na pretresu pred ovim sudom 22. maja 2012. godine republički tužilac izmijenio optužnicu, tako što je radnju izvršenja opisao na način sadržan u izreci presude i tu radnju pravno okvalificirao kao krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH.

15. Zatim, u obrazloženju presude je ukazano da su na glavnom pretresu pred ovim sudom prihvaćeni kao dokazni materijal svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu pred Okružnim sudom, te dokazi Republičkog tužilaštva predati sudu i odbrani na pretresu od 12. juna 2012. godine, i to: zapisnik o saslušanju svjedoka S.B. od 17. juna 2006. godine koji je dao u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova, Policijska uprava Novi Sad - Uprava kriminalističke policije, Služba za otkrivanje ratnih zločina, sastavljen pod brojem 03/4-3 broj 597/06, te zapisnik o saslušanju svjedoka S.M. pred okružnim tužiocem od 18. januara 2010. godine.

16. Dalje, ukazano je da je u prvostepenoj presudi iznijet sadržaj iskaza svjedoka, sadržaj nalaza u postupku saslušanja vještaka optužbe i odbrane, te da je data ocjena svih dokaza koje prihvata i ovaj sud. Ukazano je da iz iskaza brata oštećenog, svjedoka S.M., koji je dao pred okružnim tužiocem kao i na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, nesumnjivo proizlazi da je njegovog brata, oštećenog M.M., iz lovačke puške lišio života apelant. Zatim, ukazano je da je svjedok detaljno iznio okolnosti pod kojim se to desilo, izjavljujući da je prepoznao apelanta, da je ovaj bio s još jednim licem koje nije prepoznao, ali da je samo apelant imao pušku. Ukazano je da je svjedok detaljno opisao kako se događaj odigrao, te da je nakon pucnja vidio da je brat pao, a onda primijetio da se apelant s licem koje je s njim bilo u društvu udaljava uz stijenu s koje je pucao. Najzad, ukazano je da je ovaj svjedok potvrdio da je apelanta ranije poznavao, te da je poznavao i njegove roditelje jer su njihove kuće udaljene najviše 3 do 3,5 km.

17. Zatim, ukazano je da su na glavnom pretresu saslušani svjedoci S.S., B.P. i D.N. koji nisu očevici događaja, ali koji su izjavili da im je svjedok S.M., brat oštećenog M.M., odmah nakon događaja potvrdio da je u njegovog brata pucao apelant. Također, svjedok D.N. je potvrdio koje povrede je zadobio oštećeni M.M. jer ga je kupao.

18. Između ostalog ukazano je da su, kao i pred prvostepenim sudom, prihvaćeni nalazi i mišljenja vještaka balističara Ž.P. i Đ.O. kao i njihova svjedočenja, da su u prvostepenoj presudi detaljno iznijeti sadržaji njihovih nalaza, te data valjana obrazloženja zašto se prihvataju. Također, ukazano je da je nalaz ovih vještaka dat nakon rekonstrukcije događaja kojem su prisustvovali svjedok S.M., brat oštećenog M.M., apelant i njegov branilac, vještak odbrane N.M., te svjedok D.N.

19. Ukazano je da je apelant u toku cijelog postupka ukazivao na neuvjerljivost iskaza svjedoka S.M., tvrdeći da je njegov iskaz, koji je dao 17. novembra 2006. godine u Upravi kriminalističke policije, suprotan iskazima koje je dao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i pred Okružnim tužilaštvom, pa da se na njegovom iskazu ne može zasnivati presuda jer drugih neposrednih očevidaca nema. Ove prigovore Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane jer je svjedok S.M. u svojim iskazima bio kategoričan da je njegovog brata, oštećenog M.M., apelant lišio života pucnjem iz lovačke puške, odnosno njegovi iskazi se nisu razlikovali u odnosu na odlučnu činjenicu, a to je lišavanje života oštećenog M.M.

20. Najzad, ukazano je da je apelant istakao prigovor zastarjelosti krivičnog gonjenja jer mu je izmijenjenom optužnicom na pretresu pred ovim sudom stavljeno na teret krivično djelo ubojstva za koje se može izreći kazna zatvora od 15 godina, pa da je zbog toga za ovo djelo, u skladu s članom 95. stav 2. tačka 2. KZ SFRJ, nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja jer je proteklo 15 godina od izvršenja krivičnog djela ubojstva.

21. Vrhovni sud je ocijenio ovaj prigovor kao neosnovan. U vezi s tim je ukazano: "Naime, kada se na glavnom pretresu, ili u žalbenom postupku izmijeni pravna kvalifikacija krivičnog djela (sa teže na lakšu i obratno), smatra se da su sve ranije, od strane ovlašćenog lica, preduzete procesne radnje radi krivičnog gonjenja istog učinioca prekidale zastarijevanje krivičnog gonjenja i u odnosu na krivično djelo po izmijenjenoj pravnoj kvalifikaciji, ukoliko se krivično djelo odnosi na isti krivičnopravni događaj. U konkretnom slučaju, protiv optuženog je podignuta optužnica zbog krivičnog djela ratnog zločina za koje djelo po zakonu ne može nastupiti zastarjelost gonjenja prema odredbi člana 100. KZ SFRJ, pa kako se izmijenjena optužnica pred ovim sudom odnosi na isti krivičnopravni događaj, sve preduzete radnje od strane ovlaštenih lica radi krivičnog gonjenja apelanta prekidaju zastarjelost krivičnog gonjenja i u odnosu na krivično djelo po izmijenjenoj optužnici".

22. Vrhovni sud je zaključio da je ocjenom svih izvedenih dokaza na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, a prihvaćenih kao dokazni materijal na pretresu pred ovim sudom na način kako propisuje član 287. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, utvrđeno da je apelant u vrijeme, na način i pod opisanim okolnostima počinio krivično djelo ubojstva za koje je proglašen krivim.

23. Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 K 001067 12 Kvlz od 18. decembra 2012. godine apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan.

24. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je apelant tvrdio da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, što predstavlja okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. U vezi s ovim tvrdnjama apelant je istakao da je predmetno djelo izvršeno 26. maja 1992. godine, a da je prva radnja u vezi s ovim događajem preduzeta tek 26. juna 2007. godine, donošenjem Naredbe Okružnog tužilaštva o proširenju istrage broj Kt 3/01. Kako je rok zastarjelosti na zaprijećenu kaznu zatvora za krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH 15 godina, apelant je ukazao da je zastarjelost krivičnog gonjenja nastupila 26. maja 2007. godine.

25. Vrhovni sud je zaključio da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. S tim u vezi je ukazano da je protiv apelanta, sve do pretresa pred Vrhovnim sudom, vođen krivični postupak zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ (za koje, shodno članu 100. istog zakona, ne može nastupiti zastarjelost), te da je na pretresu pred ovim sudom republički tužilac izmijenio pravnu kvalifikaciju djela u krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH. S obzirom da se izmijenjena optužnica odnosila na isti krivičnopravni događaj, sve radnje koje su preduzela ovlaštena lica kako bi krivično gonili apelanta, prekidale su zastarjelost krivičnog gonjenja i u odnosu na krivično djelo po izmijenjenoj optužnici. Ukazano je da su prvu procesnu radnju u ovom krivičnom predmetu preduzeli saslušanjem svjedoka M.S., brata oštećenog, 17. novembra 2006. godine, policijski službenici Uprave kriminalističke policije-Službe za otkrivanje ratnih zločina, a po zahtjevu koji je uputio MUP Republike Srpske. Nadalje, ukazano je da je ova radnja konstatirana na Zapisnik broj 03/4-3 broj 597/06 od 17. novembra 2006. godine, a saslušanje je izvršeno upravo na okolnosti ubojstva oštećenog. U prilog ovog zaključka ukazano je na sadržaj tom prilikom uzete izjave od svjedoka M.S. iz kojeg proizlazi da je on tvrdio, a ovu tvrdnju je ponovio i u svojim kasnijim izjavama, da je apelant oštećenog ubio iz lovačke puške, te da je pojasnio da se apelantova porodica u selu nazivala "Mešić". Shodno navedenom, a na temelju uvida u spis, utvrđeno je da su prvu procesnu radnju u ovom predmetu preduzeli 17. novembra 2006. godine saslušanjem svjedoka M.S. ovlaštena službena lica na okolnosti iz istog krivičnopravnog događaja, pa prema tome, preduzimanjem ove radnje prekinut je rok zastarjelosti. Na temelju navedenog zaključeno je da nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja osuđenog za krivično djelo ubojstvo iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH, jer je prva procesna radnja preduzeta 17. novembra 2006. godine, a krivično djelo je izvršeno 26. maja 1992. godine, tj. u okviru trajanja roka od 15 godina, predviđenog za zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo ubojstva iz člana 36. KZ SRBiH, za koje je apelant i proglašen krivim.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje uslijed povrede prava na obrazloženu sudsku odluku (u smislu člana 6. stav 1. EKLJP) u vezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek (u smislu člana 13. EKLJP).

27. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

28. Proizvoljna primjena materijalnog prava po apelantovom mišljenju se ogleda u načinu na koji je Vrhovni sud interpretirao odredbe o zastari krivičnog gonjenja. Apelant ističe da mu je optužnicom Okružnog tužilaštva od 19. januara 2010. godine stavljeno na teret da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, te da je za navedeno djelo proglašen krivim presudom Okružnog suda od 19. jula 2011. godine. Shodno navedenom, pitanje zastare krivičnog gonjenja nije se ni postavljalo u prvostepenom postupku. Međutim, nakon što je Vrhovni sud po njegovoj žalbi ukinuo presudu, na glavnom pretresu održanom pred ovim sudom 22. maja 2012. godine, republički tužilac je izmijenio optužnicu tako što je radnje koje su apelantu stavljane na teret kvalificirao kao krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH. Apelant navodi da je u završnoj riječi 12. juna 2012. godine isticao da je u odnosu na krivično djelo ubojstva iz člana 36. KZ SRBiH nastupila zastara krivičnog gonjenja. On tvrdi da mu se na teret stavlja događaj koji je izvršen 26. maja 1992. godine, a da je prva radnja krivičnog gonjenja u vezi s ovim događajem preduzeta 26. juna 2007. godine kada je Okružno tužilaštvo donijelo Naredbu o sprovođenju istrage broj K-3/01. S obzirom da je za krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH zakonom propisan rok zastarjelosti 15 godina, apelant ukazuje da je od izvršenja krivičnog djela pa do preduzimanja prve radnje krivičnog gonjenja proteklo 15 godina i jedan mjesec, odnosno da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja.

29. Apelant tvrdi da mu naredba o provođenju istrage Okružnog tužilaštva nikad nije dostavljena. Dalje, tvrdi da mu je Republičko tužilaštvo 5. juna 2012. godine dostavilo Krivičnu prijavu broj 45/93 od 30. juna 1993. godine, da se u njoj navodi i njegovo ime, da se ona odnosi na nekoliko krivičnih događaja ali ne i na događaj koji mu je stavljen na teret po optužnici i izmijenjenoj optužnici, te da se u njoj ne spominje kao oštećeni M.M., čije ubojstvo mu se stavlja na teret. Apelant smatra da se navedena krivična prijava ne može smatrati radnjom kojom se prekida tok zastarjelosti jer krivična prijava, ma ko da ju je podnio, ne predstavlja procesnu radnju kojom se prekida zastara. Po apelantovom mišljenju na prekid toka zastarjelosti mogu uticati samo radnje koje preduzme ovlaštena osoba, a to je, po njegovom mišljenju, samo tužilac. Također, apelant ukazuje da navedenom krivičnom prijavom nije obuhvaćeno krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da se ona odnosi na vremenski period nakon počinjenja krivičnog djela za koje je on proglašen krivim.

30. Apelant tvrdi da je sve ove navode isticao i u završnoj riječi, ali da su oni ocijenjeni kao neosnovani. Po njegovom mišljenju Vrhovni sud je potpuno zanemario da je prva procesna radnja u svrhu krivičnog gonjenja, bez obzira na kvalifikaciju djela, preduzeta nakon isteka roka zastare predviđenog za krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH. Apelant smatra da je bez značaja činjenica da je prvobitno bio optužen u povodu istog događaja za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u odnosu na koje ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja.

31. Apelant smatra da su proizvoljno primijenjene i odredbe procesnog prava o zabrani reformatio in peius.

32. Apelant navodi da mu je prvobitnom optužnicom po kojoj je proglašen krivim presudom Okružnog suda stavljeno na teret da je, pored ostalog, sa još jednim NN licem napravio im zasjedu, ali da je u izmijenjenoj optužnici, za što je i proglašen krivim presudom Vrhovnog suda, navedeno napravio zasjedu. Apelant smatra da je izmijenjenom optužnicom izostavljanjem saizvršilaštva, a što je bilo od krucijalnog značaja za njegov predmet, činjenično i pravno doveden u težu situaciju jer mu se na ovakav način stavlja na teret izvršilaštvo. Izostavljanjem saizvršilaštva, apelant smatra da mu je znatno smanjena mogućnost odbrane u okviru činjeničnog opisa djela. S obzirom da je na prvostepenu presudu žalbu izjavio samo on, a ne i okružni tužilac, apelant smatra da se presuda nije mogla izmijeniti na njegovu štetu u bilo kojem obliku, odnosno da zabrana reformatio in peius štiti optuženog i u pogledu nepovoljnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Najzad, apelant tvrdi da je ovo istaknuto i u završnoj riječi, ali da je to Vrhovni sud potpuno zanemario.

33. Zatim, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno "pravo na pravično suđenje uslijed povrede prava na obrazloženu sudsku odluku (u smislu člana 6. stav 1. EKLJP) u vezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek (u smislu člana 13. EKLJP)". Apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda manjkava u pogledu obrazloženja, odnosno da ne pruža adekvatno obrazloženje svojih navoda.

34. Apelant je istakao da Vrhovni sud ne nudi nikakvo obrazloženje zašto izjavi svjedoka S.M. poklanja "toliku vjeru", posebno imajući u vidu da se radi o licu koje je imalo i svojstvo oštećenog u ovom postupku, te da je u rješenju kojim je ukinuta prvostepena presuda isti sud zaključio da nije pravilno cijenjen iskaz ovog svjedoka. Apelant tvrdi da je iskaz ovog svjedoka suprotan iskazima svih drugih svjedoka, da je nedosljedan u vezi s njegovom identifikacijom kao počinioca, te da je u najranijem iskazu ovaj svjedok tvrdio da je izvršilac izvjesni Ramadan Mešić (apelant se preziva Dervišević). Dalje, apelant tvrdi da obrazloženje osporene presude ne sadrži adekvatno obrazloženje u pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti krivičnog gonjenja u odnosu na krivično djelo iz člana 36. stav 1. KZ FBiH. Manjkavost obrazloženja osporene presude po apelantovom mišljenju se ogleda i u činjenici da se Vrhovni sud nije upuštao u ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi s drugim dokazima, već je prihvatio ocjenu dokaza koju je dao prvostepeni sud iako je u rješenju kojim je ukinuta prvostepena presuda u pogledu ocjene dokaza imao drugačiji stav. Apelant smatra da mu je pravo na efektivni pravni lijek povrijeđeno jer je način na koji je prvostepeni sud iznio obrazloženje svoje presude apsolutno nezadovoljavajući u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa da se našao u iznimno teškoj situaciji prilikom pripremanja žalbe na prvostepenu presudu, jer zbog manjkavosti obrazloženja nije bio u mogućnosti pobijati konkretne zaključke u žalbi.

b) Odgovor na apelaciju

35. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su u osporenoj presudi data valjana obrazloženja iz kojih proizlazi da u ovom slučaju nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i ocijeni iskaza svjedoka S.M.

36. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je presuda ovog suda dala razloge i obrazloženja na način kojim nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Također, ukazano je da je apelant podnosio i zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je Presudom Vrhovnog suda broj 12 K 001067 12 Kvlz od 18. decembra 2012. godine odbijen kao neosnovan.

37. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da je neosnovana tvrdnja da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja jer je prva procesna radnja u vezi s događajem od 26. maja 1992. godine preduzeta tek 26. juna 2007. godine donošenjem Naredbe Okružnog tužilaštva o proširenju istrage broj KT-3/01. Republičko tužilaštvo je ukazalo da je prava procesna radnja koja je preduzeta u ovom postupku bila saslušanje svjedoka M.S., brata oštećenog, i to 17. novembra 2006. godine i da su ga obavili policijski službenici Uprave kriminalističke policije-Služba za otkrivanje ratnih zločina (Novi Sad), koji su saslušanje preduzeli po zahtjevu koji im je uputio MUP Republike Srpske. Ova radnja je konstatirana na Zapisnik 03/4-3 broj 597/06 od 17. novembra 2006. godine, a saslušanje je izvršeno na okolnosti ubojstva oštećenog M.M. S obzirom da su ovu radnju preduzela ovlaštena službena lica na okolnosti iz istog krivično-pravnog događaja, po ocijeni Republičkog tužilaštva prekinut je rok zastarjelosti, s obzirom da je krivično djelo izvršeno 26. maja 1992. godine. Zatim, ukazano je da je članom 5. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik RS" broj 48/03), koji je važio sve do 18. januara 2012. godine, bilo propisano, između ostalog, da su policijski poslovi otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje, hvatanje i predaja izvršioca krivičnog djela. Također, ukazano je da članom 20. stav 1. ZKP RS istraga obuhvata aktivnosti koje preduzme tužilac ili ovlašteno službeno lice u skladu s ovim zakonom, uključujući prikupljanje i čuvanje obavještenja i dokaza, a Zapisnik 03/4-3 broj 597/06 od 17. novembra 2006. godine je sačinjen po zahtjevu MUP-a Republike Srpske od 20. septembra 2006. godine. Republičko tužilaštvo je istaklo da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi reformatio in peius. U vezi s tim je ukazano da je članom 22. KZ SFRJ propisano da, ako je više lica učestvovalo u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički počinilo krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo, a što znači da svako odgovara u granicama svog umišljaja ili nehata, zbog čega izmijenjenom optužnicom apelant nije doveden u teži položaj. Također, ukazano je da je tužilac taj koji disponira optužnicom u toku cijelog postupka kako u pogledu činjeničnih tako i pravnih pitanja, te da nije bilo dokaza da je NN lice učestvovalo u radnji izvršenja.

38. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da u postupku vođenom protiv apelanta nije bilo kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje.

39. CJB je u odgovoru na apelaciju istakao da nije bilo kršenja apelantovih prava ni u kojem pogledu.

V. Relevantni propisi

40. Krivični zakon Socijalističke republike Bosne i Hercegovine - Posebni dio ("Službeni list SRBiH" br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90, 24/91) i Krivični zakon Republike Srpske – Posebni dio ("Službeni glasnik RS" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96.) u relevantnom dijelu glasi:

Član 36.
Ubojstvo

(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom od najmanje pet godina.

(2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kazniće se (…)

41. Krivični zakon SFRJ ("Službeni listu SFRJ" br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90 i Krivični zakon Republike Srpske " Službeni glasnik RS" br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.
Saizvršilaštvo

Ako je više lica, učestvovavanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Član 95.
Zastarjelost krivičnog gonjenja

(1) Ako u ovom zakonu nije drugačije određeno, krivično gonjenje ne može se preduzeti kad protekne:

(…)

2) petnaest godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko deset godina;

(…)

Član 96.

(1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kada je krivično djelo učinjeno.

(2) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.

42. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 100/09 – prečišćen tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.
Osnovni pojmovi

Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrebljeni u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

ž) "ovlašteno službeno lice" je lice koje ima odgovarajuća ovlaštenja unutar (...) policijskih organa Republike Srpske, (...),

j) "istraga" obuhvata aktivnosti preduzete od tužioca ili ovlaštenog službenog lica u skladu sa ovim zakonom, uključujući prikupljanje i čuvanje obavještenja i dokaza,

Član 44.
Preduzimanje radnji

Tužilac preduzima sve radnje u postupku za koje je po zakonu ovlašten sam ili preko lica koja su na osnovu zakona obavezna da postupaju po njegovom zahtjevu u krivičnom postupku.

(...)

Član 227.
Uzimanje izjava i prikupljanje dokaza

(1) Radi izvršenja zadataka iz člana 226. ovog zakona, ovlašteno službeno lice može: prikupljati potrebne izjave od lica; (...)

(2) Pri prikupljanju izjava od lica, ovlašteno službeno lice može izdati pismeni poziv licu da dođe u službene prostorije, pod uvjetom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja. (...)

(3) Prilikom prikupljanja izjava od lica, ovlašteno službeno lice će postupiti u skladu sa članom 143. ovog zakona, odnosno u skladu sa članom 151. ovog zakona. U tom slučaju se zapisnici o prikupljenim obavještenjima mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku.

Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(..:)

Član 299.
Presuda kojom se optuženi oglašava krivim

(1) U presudi u kojoj se optuženi oglašava krivim sud će izreći:

a) za koje se djelo oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona;

(...)

Član 304.
Sadržaj presude

(1) Pismeno izrečena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.

(...)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 320.
Granice ispitivanja presude

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom.

Član 321.
Zabrana reformatio in peius

Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

VI. Dopustivost

43. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 K 001067 11 Kžž od 12. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

47. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda najprije tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

48. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije ukazuje da u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

51. Ustavni sud ukazuje da je apelant u apelaciji osporio Presudu Vrhovnog suda broj 12 0 K 001067 11 Kžk od 12. juna 2012. godine. Protiv ove presude apelant je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti o kojem je odlučeno Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 001067 12 Kvlz od 18. decembra 2012. godine koja mu je uručena za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom (7. januar 2013. godine). Apelant nije obavijestio Ustavni sud da je koristio ovu zakonsku mogućnost i nije osporio presudu Vrhovnog suda kojom je odlučeno o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

52. U konkretnom slučaju apelant je i u završnoj riječi na glavnom pretresu pred Vrhovnim sudom, kao i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, isticao da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, tj. pitanje koje se tiče primjene krivičnog zakona. Najzad, apelant i u apelaciji tvrdi da su pogrešno primijenjene odredbe o zastarjelosti krivičnog gonjenja, a na čemu i u apelaciji temelji tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

53. Stoga, imajući u vidu navedene principe Evropskog i Ustavnog suda da se pri ocjeni pravičnosti krivičnog postupka postupak mora sagledati kao cjelina, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne može zanemariti postojanje presude Vrhovnog suda po zahtjevu za zaštitu zakonitosti pri ocjeni apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, iako apelant nije obavijestio Ustavni sud da je koristio i ovu zakonsku mogućnost, odnosno nije osporio i ovu presudu Vrhovnog suda. Međutim Ustavni sud će, u specifičnim okolnostima ovog slučaja, kad je nesporno da je apelant i zahtjev za zaštitu zakonitosti između ostalog temeljio na prigovoru zastare, a što je u konačnici bilo jedno od ključnih pitanje u obje presude Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju navode o povredi ustavnih prava ispitati kako u odnosu na osporenu presuda tako i na konačnu odluku u ovom predmetu donesenu povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

54. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u osporenoj presudi Vrhovnog suda pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

55. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud naglašava svoj stav da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

56. Navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava apelant zasniva na tvrdnji da je proglašen krivim i kažnjen za krivično djelo za koje je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Apelant tvrdi da je u vezi s događajem koji mu je stavljen na teret od 26. maja 1992. godine, a koji je kvalificiran kao krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH, prvu procesnu radnju preduzetu u cilju krivičnog gonjenja predstavlja donošenje naredbe Okružnog tužilaštva o provođenju istrage od 26. juna 2007. godine. S obzirom da je za krivično djelo ubojstva rok zastarjelosti za pokretanje krivičnog postupka 15 godina, apelant smatra da je u njegovom slučaju zastarjelost nastupila još 26. maja 2007. godine, dakle jedan mjesec prije preduzimanja prve procesne radnje u svrhu krivičnog gonjenja. Po apelantovom mišljenju na prekid toka zastarjelosti mogu uticati samo radnje koje preduzme ovlaštena osoba, a to je, po njegovom mišljenju, samo tužilac. Najzad, apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da, pošto je prvobitno bio optužen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva znači da je došlo do prekida zastare u vezi s krivičnim djelom ubojstva.

57. Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelantov prigovor u pogledu zastarjelosti krivičnog gonjenja odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da se u slučaju izmjene pravne kvalifikacije krivičnog djela smatra da su sve procesne radnje koje je ranije preduzimalo ovlašteno lice radi krivičnog gonjenja istog učinioca prekidale zastarijevanje krivičnog gonjenja i u odnosu na izmijenjenu kvalifikaciju, ukoliko se krivično djelo odnosi na isti krivičnopravni događaj. Također, ukazano je da je apelant prvobitno bio optužen i osuđen za krivično djelo za koje ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja, da se izmijenjena optužnica odnosi na isti krivičnopravni događaj, pa da sve radnje koje su preduzela ovlaštena lica radi krivičnog gonjenja apelanta prekidaju krivično gonjenje i u odnosu na krivično djelo po izmijenjenoj optužnici.

58. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u Presudi broj 12 0 K 001067 12 Kvlz od 18. decembra 2012. godine, odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, apelantove navode o zastarjelosti krivičnog gonjenja također ocijenio kao neosnovane. Iz obrazloženja ove presude proizlazi da je Vrhovni sud na temelju uvida u spis utvrdio da je prva procesna radnja preduzeta protiv apelanta u odnosu na krivičnopravni događaj od 26. maja 1992. godine koji mu je prvobitno stavljen na teret kao krivično djelo iz člana 143. stav 1. KZ SFRJ saslušanje svjedoka M.S. 17. novembra 2006. godine, odnosno da je navedenog dana sačinjen zapisnik o uzimanju izjave, da je radnju preduzelo ovlašteno službeno lice, te da je ova radnja preduzeta u okviru trajanja zastarnog roka od 15 godina predviđenog za relativnu zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo ubojstvo iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH, za koje je apelant i proglašen krivim.

59. Ustavni sud ukazuje da se zastarjelost krivičnog gonjenja može definirati kao zakonsko pravo počinioca krivičnog djela da ne bude krivično gonjen ili kažnjen nakon proteka određenog vremena od počinjenja krivičnog djela. Rokovi zastarjelosti, koji su uobičajena karakteristika domaćih pravnih sistema država članica Evropske konvencije služe različitim ciljevima, koji uključuju pravnu sigurnost i konačnost i sprečavaju kršenje prava počinioca krivičnog djela (vidi Evropski sud, Coëme i drugi protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, st. 145. i 146).

60. Ustavni sud podsjeća da je za krivično djelo ubojstava iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH mogla biti izrečena kazna zatvora preko 10 godina. S obzirom na visinu zaprijećene kazne zastarjelost krivičnog gonjenja za ovo djelo, u skladu s članom 95. stav 1. tačka 2) KZ SFRJ, je 15 godina od izvršenja krivičnog djela. Najzad, u skladu s članom 96. stav 1. KZ SFRJ zastarjelost krivičnog gonjenja počinje da teče od dana kada je krivično djelo učinjeno, a u skladu sa stavom 3. istog člana prekida se svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.

61. Kada se imaju u vidu citirane zakonske odredbe o zastarjelosti i prekidu zastarjelosti krivičnog gonjenja, te izričiti apelantovi navodi da je zastarjelost nastupila 26. maja 2007. godine jer je prva procesna radnja u konkretnom predmetu preduzeta donošenjem naredbe Okružnog tužilaštva o provođenju istrage od 27. juna 2007. godine, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne može se zaključiti na koji način su u okolnostima konkretnog slučaja cijenjene navedene zakonske odredbe, odnosno kojom radnjom je prekinut tok zastarjelosti.

62. Zatim, Vrhovni sud je u presudi kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti zauzeo stav da je pravna radnja preduzeta u konkretnom krivičnom predmetu saslušanje svjedoka S.M., brata oštećenog, 17. novembra 2006. godine, da je ovu radnju preduzelo ovlašteno službeno lice, pa da kao takva ima učinak procesne radnje kojom se prekida tok zastarjelosti.

63. S obzirom na dijametralno suprotna stajališta o tome koja radnja u smislu relevantnih odredbi KZ RS prekida zastaru, Ustavni sud je zatražio od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) kod kojeg se, u toku postupka pred Ustavnim sudom, nalazio spis Okružnog tužilaštva broj T14 0 KTRZ 0001789 01, da mu dostavi dokument nadležnog tužioca iz kojeg se vidi da je svjedok S.M. saslušan pod nadzorom tužioca ili eventualno po njegovom naknadnom odobrenju, te naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta.

64. Tužilaštvo BiH je dostavilo Ustavnom sudu dokument Okružnog tužilaštva broj KTN-102/04 od 30. maja 2006. godine u kojem je Stanici javne bezbjednosti Bratunac, po njenoj Krivičnoj prijavi broj 45/93 od 30. juna 1993. godine, naloženo da preduzme sljedeće istražne radnje, i to da sasluša svjedoke, pored ostalog i svjedoka S.M., na okolnost ubojstva njegovog brata M.M. (oštećenog), "(…) dok su navodno vozili klasuru koje ubojstvo (je) izvršeno iz lovačke puške od strane "Rahmanovog sina iz Moćevića početkom 1992. godine, te da kaže da li se zaista na ovakav način desilo ovo ubojstvo, gdje se desilo, u kom mjestu, vrijeme, način iz kog oružja, ko ga je ubio, da li je on tu bio prisutan (…)". Uz ovaj dokument priložen je i dokument MUP-a RS-a UKP Banjaluka broj 02/4-1928/06 od 21. decembra 2006. godine naslovljen na PS Bratunac, iz koje proizlazi da su policijski službenici MUP-a Srbije saslušali svjedoka S.M., te da će izjava na zapisnik preko Tužilaštva za ratne zločine Srbije u narednom periodu biti proslijeđena Okružnom tužilaštvu u Bijeljini, čiji tužilac je i izdao Naredbu broj SKTN-102/04 od 30. maja 2006. godine.

65. Tužilaštvo BiH je dostavilo i Naredbu Okružnog tužilaštva o proširenju istrage broj KT-3/01 od 26. juna 2007. godine iz koje proizlazi da se istraga proširuje i na apelanta zbog osnovane sumnje da je u mjestu Ratkovići početkom maja 1992. godine, pucajući iz lovačke puške, ubio iz zasjede oštećenog M.M. dok je vozio sijeno s bratom S.M.

66. U vezi sa spornim pitanjem zastarjelosti Ustavni sud ukazuje da se u skladu s članom 96. stav 3. KZ SFRJ zastarjelost krivičnog gonjenja prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.

67. U ovoj odluci je već ukazano da se Vrhovni sud u osporenoj presudi uopće nije izjašnjavao o konkretnoj radnji koja je imala učinak prekida roka zastarjelosti, smatrajući da zbog toga što je u konkretnom slučaju prvobitno podignuta optužnica za krivično djelo ratnog zločina zastara ne može nastupiti, u smislu člana 100. KZ SFRJ, prema kojem takva djela ne zastarijevaju. Dalje Ustavni sud zapaža da je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv osporene presude, Vrhovni sud ispitivao ovo pitanje te je zaključio da saslušanje svjedoka S.M. od 17. novembra 2006. godine ima učinak procesne radnje koja prekida tok zastarjelosti. U prilog ovakvog zaključka Vrhovni sud je istakao da je navedenu radnju preduzelo ovlašteno lice i da je svjedok S.M. tvrdio da je njegovog brata iz lovačke puške lišio života apelant, objašnjavajući da se porodica apelanta u selu naziva "Mešić".

68. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da, iz dokumenta Okružnog tužilaštva broj KTN-102/04 od 30. maja 2006. godine koji je dostavljen Ustavnom sudu, proizlazi da je zahtjev tužilaštva za provođenje ove istražne radnje, tj. saslušanje svjedoka S.M. bio protiv nepoznatih osoba, da se u ovom dokumentu apelant i ne spominje u punom identitetu kao izvršitelj konkretnog krivičnog djela ("Rahmanov sin iz Moćevića"), odnosno ovaj dokument ne sadrži niti jednu odredbu ZKP iz koje bi se moglo zaključiti da li je ova radnja preduzeta poslije donošenja naredbe o sprovođenju istrage protiv apelanta, a kako bi se mogao ocijeniti kakav karakter je imala izjava uzeta od svjedoka S.M. u procesnom smislu. Kada se ima u vidu navedeno, te član 96. stav 3. KZ SFRJ prema kojem zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa preduzimanjem procesne radnje radi gonjenja učinioca, proizlazi da je u konkretnom slučaju procesna radnja kojoj Vrhovni sud daje karakter procesne radnje koja prekida zastarjelost preduzeta ne protiv učinioca, već protiv nepoznatog lica. U tom smislu Ustavni sud ne može prihvatiti stav Vrhovnog suda da je ova radnja imala učinak radnje koja prekida tok zastarjelosti krivičnog gonjenja protiv apelanta. Naime, zastarjelost krivičnog gonjenja je zakonsko pravo počinioca krivičnog djela da ne bude krivično gonjen ili kažnjen nakon proteka određenog vremena od počinjenja krivičnog djela. To znači da radnje koje prekidaju tok zastarjelosti moraju biti preduzete protiv učinioca takvog djela. Ukoliko bi se ovakav učinak davao i radnjama koje su preduzete protiv nepoznatih lica, bio bi doveden u pitanje smisao instituta zastare, tj. da učinilac krivičnog djela nakon proteka određenog vremena više ne bude krivično gonjen ili kažnjen, a čime bi bio doveden u pitanje i princip pravne sigurnosti koji je inherentan pravu na pravično suđenje. Suprotno tumačenje bi vodilo zaključku da bi tužilac u svim slučajevima uvijek pokretao postupak protiv nepoznatog počinioca i periodično formalno preduzimao procesne radnje kako bi prekinuo rok zastare, zbog čega bi navedeni institut imao samo karaktere "formalnog", dakle, teorijski mogućeg a praktično neostvarivog prava, što nije, niti je mogla biti intencija zakonodavca.

69. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je u Naredbi Okružnog tužilaštva o proširenju istrage broj KT-3/01 od 26. juna 2007. godine na jasan i nedvosmislen način ukazano da se istraga proširuje i na apelanta, s naznakom njegovog punog identiteta, zbog osnovane sumnje da je na bliže opisani način lišio života oštećenog početkom maja 1992. godine. Iz navedenog nedvosmisleno proizlazi da se radi o radnji koja se preduzima protiv počinioca konkretnog krivičnog djela, tj. o radnji koja ima učinak na prekid toka zastarjelosti.

70. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ova radnja preduzeta 26. juna 2007. godine. U konkretnom slučaju, republički tužilac je na glavnom pretresu pred Vrhovnim sudom održanom 12. juna 2012. godine izmijenio pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret kvalificirajući događaj od 26. maja 1992. godine kao krivično djelo ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH. Ustavni sud ukazuje da je za krivično djelo ubojstava iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH propisana kaznа zatvora preko 10 godina. S obzirom na visinu zaprijećene kazne zastarjelost krivičnog gonjenja za ovo djelo, a u skladu s članom 95. stav 1. tačka 2) KZ SFRJ, je 15 godina od izvršenja krivičnog djela. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju krivično djelo izvršeno 26. maja 1992. godine, a prva radnja koje je preduzeta protiv apelanta radi gonjenja za učinjeno djelo je Naredba o proširenju istrage broj KT-3/01 od 26. juna 2007. godine. To znači da je od počinjenja krivičnog djela pa do preduzimanja prve radnje koja je imala učinak na prekid roka zastarjelosti proteklo 15 godina i jedan mjesec, odnosno da je zastarjelost krivičnog gonjenja nastupila 26. maja 2007. godine. To znači da je u trenutku kada je na glavnom pretresu pred Vrhovnim sudom, tj. 12. juna 2012. godine izmijenio pravnu kvalifikaciju djela tereteći apelanta za krivično djelo ubojstvа iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH, više nije postojala mogućnost pokretanja i vođenja krivičnog postupka protiv apelanta zbog ovog krivičnog djela.

71. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obje presude proizvoljno utvrdio činjenice vezane za provođenje istražne radnje saslušanjem svjedoka S.M., brata oštećenog, 17. novembra 2006. godine i na tako utvrđene činjenice proizvoljno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastarjelosti krivičnog gonjenja.

72. Stoga Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

73. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje u kontekstu pitanja zastare krivičnog gonjenja, Ustavni sud smatra da nema potrebe da detaljnije ispituje ostale apelantove navode o povredi "prava na pravično suđenje uslijed povrede prava na obrazloženu sudsku odluku (u smislu člana 6. stav 1. EKLJP) u vezi sa povredom prava na djelotvoran pravni lijek (u smislu člana 13. EKLJP)".

VIII. Zaključak

74. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenice i na tako utvrđene činjenice proizvoljno primijenili materijalno pravo zaključujući da u okolnostima konkretnog slučaja nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, što predstavlja zakonsku prepreku za pokretanje i vođenje krivičnog postupka, temeljeći ovakav stav na zaključku da je tok zastarjelosti prekinut radnjom koja ne zadovoljava zakonom propisani kriterij procesne radnje koja se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.

75. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

76. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.