Službeni glasnik BiH, broj 84/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 983/10, rješavajući apelaciju
Esada Tahirovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 27. septembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Esada Tahirovića, Rahime Hasanbegović i Nadire Čardžić, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000409 od 15. februara 2010. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci br. 071-0-I-08-005308 od 15. juna 2009 godine, 071-0-I-08-005308 od 20. augusta 2009. godine i 071-0-I-08-005308 od 16. decembra 2009. godine, te Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031688 10 Rev od 22. februara 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 031688 10 Gž od 16. jula 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Esad Tahirović i Rahima Hasanbegović iz Sarajeva, te Nadira Čardžić iz Vinipega - Kanada (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000409 od 15. februara 2010. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-1-08-005308 od 15. juna i 20. augusta 2009. godine i Rješenja o ispravci greške od 16. decembra 2009. godine. Ova apelacija je zavedena pod broj
AP 983/10. Apelanti su, također, uz apelaciju podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu da ne preduzima bilo kakve radnje usmjerene na deložaciju apelanata iz njihove imovine do donošenja konačne odluke o apelaciji, a isti takav zahtjev su postavili i podnescima od 22. i 26. aprila 2010. godine. Apelanti su podnescima od 22. i 25. marta 2010. godine urgirali rješavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere, a nakon toga su također dostavili više podnesaka u kojima su obavještavali Ustavni sud o radnjama koje su preduzeli pred drugim institucijama ili kojima su urgirali donošenje odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je, odlukama broj
AP 983/10 od 14. i 28. aprila 2010. godine, odbio zahtjeve apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Apelanti su, zatim, 16. aprila 2012. godine podnijeli Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031688 10 Rev od 22. februara 2012. godine i Presude Okružnog suda broj 71 0 P 031688 10 Gž od 16. jula 2010. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem
AP 1382/12. Apelanti su, uz apelaciju, zatražili i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio učesniku u postupku, Bošku Džajiću (u daljnjem tekstu: tuženi), da ne preduzima bilo kakve radnje na osnovu pravosnažne presude Okružnog suda usmjerene na otuđenje nekretnina koje su bile predmetom spora u parničnom postupku. Apelant je dopunio apelaciju 14. maja 2012. godine, a zatim je podneskom od 16. oktobra 2012. godine zatražio od Ustavnog suda da spoji apelacije broj
AP 983/10 i
AP 1382/12 i donese jednu odluku, a istovremeno je obavijestio Ustavni sud da odustaje od zahtjeva za privremenu mjeru, te da traži da se odluka donese po hitnoj proceduri.
4. S obzirom da se navedene apelacije odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija broj
AP 983/10 i
AP 1382/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem
AP 983/10.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od tuženog, zatraženo je 26. marta 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju broj
AP 983/10. Zatim je, 19. aprila 2012. godine, zatraženo od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od tuženog, da dostave odgovor na apelaciju broj
AP 1382/12.
6. U apelaciji broj
AP 983/10 Okružni sud je dostavio odgovor 17. maja, Osnovni sud 9. aprila, a tuženi 20. aprila 2010. godine. U apelaciji broj
AP 1382/12 Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. maja, Okružni sud 11. maja, a tuženi 30. aprila i 7. maja 2012. godine.
7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, svi odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. februara 2013. godine.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
9. Presudom Osnovnog suda broj P-819/01 od 29. maja 2003. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni nekretnina zaključen 1. septembra 1993. godine, po kojem su prvoapelant i njegova majka zamijenili svoje nekretnine u Banjoj Luci, bliže označene u dispozitivu navedene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), za nekretnine tuženog u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: zamjenske nekretnine), te da se odredi brisanje prava vlasništva tuženog na spornim nekretninama, kao i da mu se naloži da te nekretnine preda apelantima u posjed. Presudom Okružnog suda broj Gž-127/04 od 12. oktobra 2004. godine usvojena je žalba apelanata i prvostepena presuda je preinačena tako da je tužbeni zahtjev apelanata usvojen u cijelosti. Protiv ove presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
10. Za vrijeme trajanja revizijskog postupka pred Vrhovnim sudom Osnovni sud je, Rješenjem o izvršenju broj I-3229/04 od 17. decembra 2004. godine, odredio prinudno izvršenje navedene pravosnažne presude Okružnog suda. Rješenjem isti broj od 18. marta 2005. godine, Osnovni sud je odbio prigovor tuženog protiv rješenja o dozvoli izvršenja, pa je tuženi protiv tog rješenja izjavio žalbu Okružnom sudu. Međutim, prije nego što je Okružni sud odlučio o žalbi, rješenje o izvršenju je provedeno i apelanti su uvedeni u posjed spornih nekretnina 22. decembra 2005. godine.
11. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-392/07 od 26. januara 2007. godine uvažena je revizija tuženog protiv presude na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje (presude Okružnog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata), ukinute su obje nižestepene presude i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. S druge strane, u izvršnom postupku, odlučujući o žalbi tuženog protiv rješenja od 18. marta 2005. godine (o odbijanju prigovora tuženog protiv rješenja o izvršenju), Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-06-000266 od 26. decembra 2007. godine uvažio žalbu tuženog, pa je rješenje Osnovnog suda od 18. marta 2005. godine ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom izvršnom postupku Osnovni i Okružni sud su nekoliko puta donosili rješenja čiji sadržaj nije odlučujući za odlučenje o konkretnoj apelaciji, jer te odluke nisu predmet ove apelacije.
12. Ono što je relevantno je da je Osnovni sud, Rješenjem broj 071-0-I-08-005308 od 14. aprila 2008. godine, usvojio prigovor tuženog protiv rješenja o izvršenju od 17. decembra 2004. godine, stavio to rješenje van snage, ukinuo sve provedene radnje i izvršni postupak obustavio. Prijedlog tuženog za protivizvršenje, koji je u međuvremenu postavljen, odbijen je. Okružni sud je zatim, Rješenjem broj 011-0-Gž-08-001283 od 28. januara 2009. godine, odbio žalbu apelanata protiv navedenog rješenja i potvrdio to rješenje u dijelu u kojem je izvršenje obustavljeno i ukinute izvršne radnje. Međutim, u dijelu u kojem je prijedlog tuženog za protivizvršenje odbijen, prvostepeno rješenje je ukinuto i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak.
13. Protiv ovog rješenja apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu. Odlukom o dopustivosti broj
AP 929/09 od 8. septembra 2009. godine Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu navedenu apelaciju zato što je utvrdio da je "postupak o predmetu apelacije Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-392/07 od 26. januara 2007. godine, odnosno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001283 od 28. januara 2009. godine vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je postupak pred Osnovnim sudom u toku".
Osporene odluke donesene u postupku protivizvršenja (AP 983/10)
14. U ponovnom izvršnom postupku u kojem se odlučivalo o zahtjevu tuženog za protivizvršenje, Osnovni sud je donio osporeno Rješenje broj 071-0-I-08-005308 od 15. juna 2009. godine. Ovim rješenjem Osnovni sud je dozvolio protivizvršenje u korist tuženog i naložio je apelantima da tuženom vrate u posjed sporne nekretnine. U obrazloženju navedenog rješenja Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je izvršna isprava, na osnovu koje je bilo dozvoljeno izvršenje, ukinuta odlukom Vrhovnog suda od 26. januara 2007. godine. Također, nesporno je utvrđeno i da je odluka Osnovnog suda od 14. aprila 2008. godine, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženog za protivizvršenje, također ukinuta i da je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Ovo znači, kako je sud obrazložio, da je ukidanjem presude na osnovu koje je bilo dozvoljeno izvršenje otpala osnova za dozvoljeno izvršenje. Stoga je, kako je dalje obrazloženo, tuženi stekao pravo da mu se vrati ono što su apelanti takvim izvršenjem dobili, budući da izvršna isprava više "ne postoji ni po obimu ni po sadržaju". Također, Osnovni sud je naveo da je tuženi podnio prijedlog za protivizvršenje u zakonskom roku od 30 dana, zbog čega je ocijenio neosnovanim navod apelanata da je prijedlog neblagovremen. Također, Osnovni sud je ocijenio i da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da se član 54. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) odnosi isključivo na novčana potraživanja. Apelanti su protiv ovog rješenja izjavili prigovor.
15. Osporenim Rješenjem broj 071-0-I-08-005308 od 20. augusta 2009. godine Osnovni sud je odbio prigovor apelanata i u cijelosti je potvrdio rješenje od 15. juna 2009. godine. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je naveo da je u prvostepenom rješenju decidirano obrazloženo da je prijedlog za protivizvršenje podnesen blagovremeno. Također, Okružni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata u odnosu na mogućnost restitucije samo u slučaju vraćanja novca. Naime, sud je obrazložio da je protivizvršenje moguće i u slučajevima kada je tražilac izvršenja (u konkretnom slučaju – apelanti) dobio izvršenjem individualno određenu pokretnu ili nepokretnu stvar "ukoliko postoji stvarna i pravna mogućnost njihovog vraćanja izvršeniku", kako to propisuje član 57. ZIP-a. Osnovni sud je također naveo da su neosnovani navodi apelanata da tuženi nije vlasnik spornih nekretnina, zato što u spisu postoji dokaz da je tuženi upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornih nekretnina. Također, Osnovni sud je naglasio da dio prvostepenog rješenja kojim je dozvoljeno protivizvršenje ima karakter izvršne isprave, budući da izvršni sud, u skladu s članom 55. stav 3. ZIP-a, samo u zakonom propisanim slučajevima donosi odluke koje imaju svojstvo izvršne isprave.
16. Rješenjem Osnovnog suda isti broj od 16. decembra 2009. godine ispravljeno je rješenje tog suda od 20. augusta 2009. godine, ali s obzirom da se radi o ispravkama tehničkih grešaka, Ustavni sud ne smatra da je relevantno iznositi sadržaj tog rješenja. Protiv rješenja Osnovnog suda o dozvoli protivizvršenja u korist tuženog, apelanti su izjavili žalbu.
17. Osporenim Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000409 od 15. februara 2010. godine odbijena je žalba apelanata, pa su rješenja od 20. augusta 2009. godine (kojim je odbijen prigovor apelanata) i rješenja o ispravci od 16. decembra 2009. godine, potvrđena u cijelosti. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno, između ostalog, da je neosnovan žalbeni navod apelanata da tuženi kao tražilac protivizvršenja nije aktivno legitimiran da traži protivizvršenje. Naime, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je tuženi upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina sa 1/1. Dalje, Okružni sud je naveo da je drugostepena presuda, kojom je utvrđena apsolutna ništavost ugovora o zamjeni spornih nekretnina, ukinuta u tom dijelu Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-392/07 od 26. januara 2007. godine i vraćena na ponovno odlučivanje. Dosljedno takvoj odluci, ugovor o zamjeni spornih nekretnina je, kako je naveo sud, na snazi dok se drugačije ne odluči. Činjenica da su apelanti osporili ugovor o zamjeni spornih nekretnina, na osnovu kojeg je tuženi upisan u zemljišnim knjigama, kako je dalje naveo Okružni sud, nema dejstva na konkretni slučaj "sve dok se pravosnažnim odlukama ne utvrdi ništavost zaključenih ugovora (jer su zaključeni ugovori i u Republici Hrvatskoj i BiH), i dok se na osnovu takvih odluka ne ishodi promjena stanja u zemljišnim knjigama".
18. Dalje, odbijen je i žalbeni navod apelanata da je Osnovni sud pogrešno tumačio odredbu člana 54. ZIP-a u odnosu na blagovremenost zahtjeva za protivizvršenje. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da je članom 54. stav 3. ZIP-a propisano da se prijedlog za protivizvršenje može podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog protivizvršenja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka. Okružni sud je naveo da je nesporno da je tuženi kao tražilac protivizvršenja saznao za razlog protivizvršenja onda kad mu je dostavljena revizijska odluka Vrhovnog suda (12. marta 2007. godine), a da je prijedlog za protivizvršenje podnio 10. aprila 2007. godine, dakle prije isteka roka od 30 dana. Također je odbijen kao neosnovan i navod apelanata da je prijedlog za protivizvršenje podnesen po proteku jednogodišnjeg roka iz člana 54. stav 3. ZIP-a. Naime, Okružni sud je naveo da izvršni postupak nije okončan, u smislu ZIP-a, onda kad su apelanti uvedeni u posjed spornih nekretnina, već je okončan rješenjem Okružnog suda od 28. januara 2009. godine o obustavi izvršnog postupka, a da je zahtjev za protivizvršenje podnesen prije tog datuma.
19. Dalje, Okružni sud je naveo da tuženom kao tražiocu protivizvršenja nije potrebna nikakva izvršna isprava na osnovu koje bi mogao tražiti protivizvršenje, zato što se protivizvršenje može dozvoliti i onda kada je izvršna isprava, na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje, ukinuta na osnovu vanrednog pravnog lijeka, što je u konkretnom slučaju revizijska Odluka Vrhovnog suda broj Rev-392/07 od 26. januara 2007. godine. U tom smislu, kako je dalje obrazloženo, "ukidajuća odluka suda nije obuhvaćena ni formalnom ni materijalnom pravosnažnošću". Zato je, kako je dalje obrazloženo, odredbom člana 54. stav 1. ZIP-a, pored zakonom propisanog razloga da je "izvršna isprava pravosnažno ukinuta", kao razlog za protivizvršenje propisano i to da je izvršna isprava "preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva". Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju izvršna isprava više ne egzistira, tj. ne postoji ni po svom obimu ni po svom sadržaju u kojem je postojala kad je poslužila kao osnova za dozvolu izvršenja. Stoga je, kako je zaključio sud, otpala i pravna osnova za izvršenje koje je na osnovu takve isprave određeno, a tuženi je stekao pravo da mu se vrati ono što su apelanti takvim izvršenjem dobili.
Osporene odluke donesene u parničnom postupku (AP 1382/12)
20. U ponovnom parničnom postupku, koji je proveden nakon što je Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-392/07 od 26. januara 2007. godine uvažio reviziju tuženog i vratio predmet na ponovno odlučenje, apelanti su uredili tužbeni zahtjev tako što su pored zahtjeva za utvrđivanje apsolutne ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog u Banjoj Luci, istakli i zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni zaključenog u Republici Hrvatskoj (oba ugovora se odnose na iste nekretnine), te zahtjev za brisanje prava vlasništva u zemljišnim knjigama na nekretninama u Banjoj Luci i Republici Hrvatskoj, kao i da se "[apelantima] naloži da nekretnine u Rijeci predaju u posjed [...] tuženom".
21. Nakon što je proveo ponovni postupak, Osnovni sud je Presudom 71 0 P 031688 08 P od 7. decembra 2009. godine u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju ove odluke, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da su prvoapelant Esad Tahirović i njegova majka Kumrija Tahirović zaključili s tuženim sporni ugovor o zamjeni nekretnina 1. septembra 1993. godine. Dalje, utvrđeno je da je Kumrija Tahirović umrla nakon izvršene zamjene, a da su iza nje kao nasljednici proglašeni apelanti i da se oni vode kao vlasnici na zamjenskim nekretninama u Republici Hrvatskoj.
22. Dalje, Osnovni sud je naveo da je prvoapelant Esad Tahirović pred sudom izjavio da je u Hrvatsku otišao "nakon što je shvatio da mu je život, kao i njegova imovina ugroženi u Banjaluci, odnosno da su u prostor dolazila uniformisana lica, da je privođen od strane policije, da je vožen u kombiju po gradu, da su ga iz svih tih okolnosti spašavali prijatelji i da je usljed tih okolnosti zaključio ugovor sa tuženim". Dalje, Osnovni sud je naveo da su druge dvije apelantice izjavile da je "njihova majka preživljavala pritiske, da je bilo lupanje na vrata, konstantnih telefonskih poziva, da su dolazila naoružana lica da isele nju i njenu majku iz kuće". Također, apelanti su u izjavama naveli "da nije bilo prinude od strane tuženog, a što i sam tuženi navodi, i da je [prvoapelant Esad Tahirović] sam našao tuženog radi razmjene nekretnina". Na osnovu navedenih iskaza, Osnovni sud je zaključio da su se apelanti "zbog svih ovih okolnosti u kojima su se našli kao pripadnici manjinskog naroda, odlučili na zaključenje predmetnih ugovora".
23. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj sva izbjegla i raseljena lica imaju pravo da se vrate u svoje domove, te imaju pravo da im se vrati imovina koje su bili lišeni u vrijeme neprijateljstava. Dalje, Osnovni sud je naveo da je zaključio da volja apelanata za zaključenje ugovora o zamjeni nije bila formirana slobodno kako to propisuje član 28. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da su stoga, primjenom člana 103. ZOO, takvi ugovori ništavi. Stoga je sud proglasio ništavim i ugovor koji je sklopljen u Banjoj Luci i onaj u Republici Hrvatskoj, zato što je zaključio da nijedan od tih ugovora nije zaključen slobodnom voljom prvoapelanta i njegove pokojne majke. Što se tiče restitucije, Osnovni sud je o tome odlučivao na osnovu člana 104. ZOO, koji propisuje posljedice ništavosti. Stoga je naložio apelantima da vrate tuženom zamjenske nekretnine u Republici Hrvatskoj, a budući da je utvrđeno da se apelanti nalaze u posjedu tih nekretnina, sud nije obаvezao tuženog da vrati apelantima sporne nekretnine u Banjoj Luci.
24. Okružni sud je, osporenom Presudom broj 71 0 P 031688 10 Gž od 16. jula 2010. godine, uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo, između ostalog, da su osnovani žalbeni navodi tuženog da su ugovori o zamjeni nekretnina zaključeni na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, te da je na apelantima bio teret dokazivanja da nije postojala njihova slobodna, saglasna i ozbiljna volja za zaključenje tih ugovora. Naime, kako je naveo Okružni sud, tokom postupka je nesporno utvrđeno da "parnične stranke nisu međusobno vršile nikakve pritiske ni prijetnje radi zaključenja spornih ugovora". Okružni sud je naveo da ne postoji "'Odluka Visokog predstavnika' koja
ex lege stavlja van snage ugovore zaključene u toku rata ili u vrijeme neposredne ratne opasnosti". Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kako je dalje navedeno, osnovana je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) koja je bila ovlaštena da odlučuje o pojedinačnim zahtjevima kada imovina nije dobrovoljno predata ili prenijeta na neki drugi način poslije 1. aprila 1992. godine, "sa opštim ciljem da se omogući brzo vraćanje izbjeglica i raseljenih lica u predratne domove".
25. Okružni sud je dalje istakao da je utvrđivanje valjanosti prenosa imovine poslije navedenog datuma dato u nadležnost sudovima, što proizlazi iz odredbe člana 13. Zakona o izvršenju odluka Komisije, kojim je propisano da će nadležni sud odlučiti o tome da li je prenos prava proveden dobrovoljno i u skladu sa zakonom. Dalje, Okružni sud je naveo da "opštepoznate okolnosti, da je sporni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u vrijeme rata na prostorima bivše SRBiH, te da [apelanti] pripadaju drugoj etničkoj zajednici u odnosu na brojčano veće stanovništvo u njegovom mjestu življenja, ne daje dovoljno osnova za zaključak o postojanju faktora koji bi (u vrijeme zaključivanja ugovora) bitno ograničavali slobodu odlučivanja i uslovili volju [apelanata]". To, kako je zaključio Okružni sud, nije dovoljno da se ugovor smatra ništavim, već se u svakom pojedinačnom slučaju mora utvrditi da li je prenos prava na nekretninama izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Okružni sud je naveo da je Osnovni sud svoj zaključak o ništavosti ugovora zasnovao isključivo na općepoznatim okolnostima, odnosno tome da je ugovor zaključen u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, te na iskazima apelanata "koji nisu potkrijepljeni drugim dokazima, svjedocima ili materijalnim dokazima, a kojima bi pouzdano dokazali da je volja [apelanata] bila ograničena zbog posebnih konkretnih okolnosti i pritisaka koji su vršeni na njih".
26. Okružni sud je naveo da je "prema članu 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine" propisano da je u slučaju spora o pravnoj valjanosti ugovora o prometu nepokretnosti, koji je zaključen u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, kada se jedna od tih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja da ugovor nije zaključen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom na strani koja to tvrdi, a to su u konkretnom slučaju apelanti. Također, Okružni sud je, u vezi s tim, ukazao i na odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojima su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Stoga su apelanti bili dužni dokazati da su ugovori ništavi "zbog ograničene volje uslovljene objektivnim i subjektivnim okolnostima koje su pratile njihovo zaključenje". Okružni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je prvoapelant od decembra 1992. godine "bio van teritorije zahvaćene ratnim dejstvima, jer se nalazio u Republici Hrvatskoj, što znači da on, suprotno njegovoj tvrdnji, prilikom zaključenja ugovora u Rijeci, a kasnije ugovora u Banja Luci koji je u njegovo ime potpisala majka Kumrija u svoje ime i kao njegov punomoćnik, nije trpio nelagodnosti svakodnevnog življenja i strahovanja i svega što bi se moglo dogoditi, a što bi moglo uticati na formiranje njegove volje". U Banjoj Luci je, kako je dalje navedeno, ostala samo prvoapelantova majka, "pa je takav pritisak i nesigurnost za lični život jedino mogla trpiti majka". Okružni sud je također naveo da se iz iskaza prvoapelanta koji je dao pred Osnovnim sudom također vidi da su "majka Kumrija i njegova mlađa sestra Nadira, [...] vršile pritisak na njega putem telefona da mijenja nekretnine, jer su preživljavale pritiske i neugodnosti življenja u Banja Luci", nakon čega je prvoapelant "preko poznanika stupio u kontakt sa tuženim sa kojim je nakon što je vidio nekretnine u Rijeci zaključio ugovor prvo u Rijeci, a zatim ugovor u Banja Luci".
27. Prema tome, kako je zaključio Okružni sud, nepobitna je činjenica da je prvoapelant "znatno ranije prije razmjene nekretnina otišao sa područja Banja Luke, pronašao tuženog, vidio njegovu imovinu i tek tada donio odluku da izvrši razmjenu svojih nekretnina, pa je prvo zaključen ugovor u Republici Hrvatskoj, dana 30.08.1993. godine, a nakon toga istog sadržaja i ugovor u Banja Luci 01.09.1993. godine", nakon čega je izvršen i upis prava vlasništva i u Republici Hrvatskoj i u Banjoj Luci. Prvoapelant je, kako je sud dalje obrazložio, u vrijeme kad su ugovori zaključeni bio u Republici Hrvatskoj skoro godinu dana, a tuženi je bio također u Republici Hrvatskoj, a za stanje nekretnina u Banjoj Luci je saznao od drugih lica. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da su ugovori o zamjeni nekretnina zaključeni dobrovoljno i bez pritisaka, te da apelanti nisu dokazali, u skladu sa zakonom, da ti ugovori nisu izraz njihove slobodne volje, zbog čega je zaključio da je Osnovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 103. ZOO u vezi s članom 28. stav 2. tog zakona.
28. Osporenom Presudom broj 71 0 P 031688 10 Rev od 22. februara 2012. godine, Vrhovni sud je odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je naglasio da je za zaključenje svakog ugovora osnovni uvjet da su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, kako to propisuje član 26. ZOO, te da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, u skladu s članom 28. stav 2. ZOO. Odsustvo slobodno izražene volje jednog ili oba ugovarača, kako je naveo Vrhovni sud, svaki ugovor čini ništavim. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio cijeniti činjenicu da apelanti nisu izveli niti jedan drugi dokaz kojim bi potkrijepili svoje tvrdnje o okolnostima pod kojima su sporni ugovori zaključeni, "kao i dati značaj činjenici da su svi pregovori o zaključenju ugovora o razmjeni vođeni između [prvoapelanta] i tuženog u Rijeci, u Republici Hrvatskoj, gdje je [prvoapelant] boravio devet mjeseci prije zaključenja ugovora i gdje nedvojbeno na njega nije vršen nikakav pritisak". Stoga je, kako je zaključio Vrhovni sud, drugostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali "postojanje direktnog pritiska na [prvoapelanta] i njegovu majku za zaključenje predmetnih ugovora". Vrhovni sud je ukazao da je na okolnost volje majke apelanata za zaključenje spornih ugovora, odluka prvostepenog suda bila zasnovana isključivo na iskazu apelanata pred sudom, iako je nesumnjivo utvrđeno da se "njihovi iskazi temelje na navodnim saznanjima o okolnostima za zaključenje ugovora do kojih su [apelanti] došli na posredan način". Zbog toga je, kako je zaključio Vrhovni sud, Okružni sud pravilno utvrdio da ovi iskazi nemaju potrebnu vjerodostojnost i da nisu potkrijepljeni drugim dokazima "i da nasuprot njima stoji iskaz tuženog koji ima istu dokaznu snagu i iz kog proizlazi da na [prvoapelanta] i njegovu majku nije vršen nikakav pritisak za zaključenje predmetnih ugovora".
29. Vrhovni sud je također ponovio stavove Okružnog suda o tome da rat i opće okolnosti u Bosni i Hercegovini u vrijeme zaključenja spornih ugovora nije dovoljan razlog za zaključak da nije postojala slobodno izražena volja za zaključenje spornih ugovora. U tom smislu, Vrhovni sud je ponovo ukazao na to da je prvoapelant odluku o zamjeni nekretnina "prema utvrđenim činjenicama, donio u potpuno bezbjednom okruženju grada Rijeke gdje nije bilo ratnih dešavanja i gdje je [prvoapelant] mogao obaviti sve radnje relevantne za zaključenje ugovora". Također, Vrhovni sud je naveo da je majka apelanata "i pored neugodnosti i uznemiravanja, te ratom izazvanih opštih problema koje su imali svi građani Banja Luke", sve vrijeme bila u posjedu spornih nekretnina sve do napuštanja Banje Luke i da je "na miran način sporne nekretnine predala supruzi tuženog". Imajući sve ovo u vidu, Vrhovni sud je potvrdio zaključak Okružnog suda o tome da su sporni ugovori o zamjeni zaključeni na zakonit i dobrovoljan način, odnosno "u skladu sa relevantnim odredbama propisa o prometu nepokretnosti koji su važili u vrijeme zaključenja ugovora kao i u skladu sa odgovarajućim odredbama ZOO".
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
U odnosu na osporene odluke donesene u postupku protivizvršenja (AP 983/10)
30. Apelanti smatraju da su osporenim rješenjima Okružnog i Osnovnog suda (kojim je dozvoljeno protivizvršenje u korist tuženog) povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući ove navode, apelanti se pozivaju na sadržaj apelacije u predmetu
AP 929/09 koja je odbačena kao preuranjena, kao i na zahtjev za izdavanje privremene mjere u tom predmetu. U suštini, povredu ovih prava apelanti obrazlažu tvrdnjom da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe člana 54. ZIP-a. Naime, apelanti ponavljaju tvrdnje koje su iznijeli u izvršnom postupku o tome da iz odredaba st. 1. i 2. navedenog člana proizlazi da se obveza tražioca izvršenja na vraćanje onog "što je izvršenjem dobio" odnosi isključivo na novčana potraživanje i kamate, a ne na nekretnine. Također, apelanti iznose iste argumente i u odnosu na pitanje blagovremenosti prijedloga za protivizvršenje. U vezi s tim, apelanti navode da tuženi nije podnio prijedlog za protivizvršenje u roku od godinu dana od okončanja izvršnog postupka, budući da su apelanti ušli u posjed spornih nekretnina 22. decembra 2005. godine, a da je prijedlog za protivizvršenje podnesen 10. aprila 2007. godine, te da je stoga taj prijedlog sud trebao odbaciti u smislu člana 67. st. 1. i 2. ZPP-a u vezi s članom 54. stav 3. ZIP-a. S obzirom da sudovi nisu postupili na ovakav način, apelanti smatraju da su redovni sudovi postupili nezakonito.
U odnosu na osporene odluke donesene u parničnom postupku (AP 1382/12)
31. U odnosu na parnični postupak apelanti smatraju da su im prekršena prava iz čl. II/3.e), f) i k) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vrlo opširnoj apelaciji i dopuni apelacije apelanti uglavnom iznose svoje viđenje stanja u Banjoj Luci u vrijeme zaključenja spornih ugovora, te navode da smatraju da su osporene presude donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naročito, apelanti ističu da su sudovi pogrešno zaključili da nije bilo mana volje prilikom zaključenja ugovora, odnosno da sporni ugovori nisu zaključeni dobrovoljno, o čemu su iznijeli uglavnom istu argumentaciju koju su iznijeli i u postupku koji je rezultirao osporenim presudama. Apelanti se također pozivaju, između ostalog, na praksu Ustavnog suda u predmetu
U 15/99 koji je, kako smatraju, bitan za rješavanje konkretne apelacije, te ukazuju na to da je u toj odluci sud "zauzeo pravno stanovište da su ugovori zaključeni u ratu ništavi".
32. Apelanti također navode da su u postupku počinjene i povrede parničnog postupka. U tom pravcu navode da su "dvoje sudija učestvovali u donošenju presuda s pravnim stavovima koji se međusobno isključuju". Naime, apelanti navode da su dvoje sudija, D.O. i B.T., prilikom donošenja rješenja Vrhovnog suda od 26. januara 2007. godine smatrali da je ugovor o zamjeni spornih nekretnina pravno ništav, dok su drugi put, prilikom donošenja osporene presude Vrhovnog suda od 22. februara 2012. godine, zauzeli stav da je taj ugovor pravno valjan. Kao argument, apelanti dalje detaljno upoređuju navedene dvije odluke Vrhovnog suda, te smatraju da dato obrazloženje, koje je u vezi s takvim istim navodima koje su iznijeli u reviziji, nije zadovoljavajuće i da je pravno neutemeljeno. Kao zaključak u vezi sa ovim, apelanti navode da su navedene sudije "tako postupili pod pritiskom politike na što ukazuju materijalni dokazi koji su bili dostupni [apelantima]". Dalje, apelanti su vrlo opširno obrazložili zašto smatraju da je "pravosudni sistem u BiH nefunkcionalan", te niz drugih tvrdnji o navodnim političkim pritiscima na sudstvo, koje nisu posebno argumentirane, pa ih Ustavni sud neće detaljno interpretirati.
33. U spisu predmeta postoji i niz dopisa i zapažanja Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, Ureda ombudsmena BiH i Ministarstva pravde kojima su se apelanti obraćali za zaštitu prava za koja smatraju da su im prekršena osporenim odredbama. Budući da ti dopisi nisu relevantni za odlučivanje o apelaciji, Ustavni sud smatra da nije potrebno iznositi njihov sadržaj.
b) Odgovori na apelaciju
34. U odgovorima na obje apelacije, sudovi i učesnici u postupku su osporili navode iz obje apelacije, te predložili da sud obje apelacije odbije.
V. Relevantni propisi
35. U
Zakonu i izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) relevantne odredbe glase:
Razlozi za protivizvršenje
Član 54.
Nakon što je izvršenje već sprovedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio:
1) ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva,
2) ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno,
3) ako je tokom izvršnog postupka namirio tražiocu izvršenja potraživanje mimo suda tako da je tražilac izvršenja dvostruko namiren.
(2) Ako je tražilac izvršenja izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u prijedlogu za protivizvršenje može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa.
(3) Prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka.
(4) Izvršenik ne može prije isteka roka iz stava 3. ovog člana svoje potraživanje ostvarivati u parničnom postupku.
Rješenje o protivizvršenju
Član 56.
(1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je tražiocu izvršenja naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio, sud će, na prijedlog izvršenika, donijeti rješenje o protivizvršenju.
(2) Protivizvršenje se sprovodi po odredbama ovog zakona o izvršenju.
Obustava izvršenja
Član 63.
(1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.
(2) Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i kada, u skladu sa odredbama koje uređuju obligacione odnose, treće lice ispuni obvezu prema tražiocu izvršenja umjesto izvršenika.
[...]
36. U
Zakonu o obligacinim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 28.
[...](2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.[...]
Član 104.
1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. [...]
37. U
Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 16/10) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Odredbe ovog zakona se također primjenjuju na ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima [...].
[...]
[...]U slučaju gdje se jedan od zamijenjenih stanova nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostave pravnog statusa prije izvršene zamjene.
38. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve id a izvode dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice. [...]
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. [...]
VI. Dopustivost
39. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
41. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom broj
AP 932/10 je Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000409 od 15. februara 2010. godine. Ovo rješenje apelanti su primili 17. marta 2010. godine, a apelacija protiv ove odluke je podnesena 19. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
42. Dalje, predmet osporavanja apelacijom broj
AP 1382/12 je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 031688 10 Rev od 22. februara 2012. godine. Ovu presudu apelanti su primili 17. marta 2012. godine, a apelacija protiv ove odluke je podnesena 16. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
43. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
45. Apelanti osporavaju navedene odluke iz izvršnog i iz parničnog postupka, tvrdeći da im je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zato što smatraju da sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
a) Pravo na pravično suđenje u odnosu na izvršni postupak (AP 983/10)
46. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
48. U odnosu na izvršni postupak, apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u, navodno, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZIP-a. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
49. U konkretnom slučaju, Ustavni suda zapaža da su sudovi ispitali i raspravili prigovor apelanata o tome da je zahtjev tuženog za protivizvršenje bio neblagovremen, te da su taj prigovor odbili uz obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim i suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno obrazložili da se zahtjev za protivizvršenje može podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog protivizvršenja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka. Budući da se u konkretnom slučaju radi o dosljednoj primjeni odredbe člana 54. stav 3. ZIP-a, te da su sudovi o tome da je zahtjev za protivizvršenje podnesen u skladu s navedenom odredbom dali veoma detaljna i jasna obrazloženja, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da im je na ovaj način prekršeno pravo na pravično suđenje.
50. Također, apelanti kršenje prava na pravično suđenje vide i u načinu na koji su sudovi u izvršnom postupku primijenili odredbu člana 54. st. 1. i 2. ZIP-a, zato što su dozvolili protivizvršenje iako se, kako navode, ne radi o novčanom potraživanju, već je predmet protivizvršenja povrat nekretnine koju su apelanti dobili od tuženog u izvršnom postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da su i na ovo pitanje sudovi u izvršnom postupku dali jasne i zadovoljavajuće odgovore, te da se ne može smatrati da je njihova odluka proizvoljna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da apelanti svoje tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na vlastitom pogrešnom tumačenju da je protivizvršenje moguće samo u slučaju novčanih potraživanja. Naime, protivizvršenje je pravni institut propisan ZIP-om koji omogućava da se u istom izvršnom postupku, nakon što je izvršenje provedeno, zatraži od suda da naloži tražiocu izvršenja (u konkretnom slučaju – apelantima) da vrati izvršeniku (u konkretnom slučaju – tuženom) "ono što je izvršenjem dobio". Ustavni sud naročito zapaža da u odredbi člana 54. stav 1. nema ništa što bi se moglo protumačiti kao ograničenje u odnosu na predmet izvršenja, tako da je protivizvršenje moguće bez obzira na to šta je bilo predmet izvršenja, pokretne stvari, nekretnine ili novčana potraživanja. Stav 2. istog člana, na kojem apelant temelji svoju tvrdnju o proizvoljnosti u odlučivanju, tiče se situacije kada je predmet izvršenja bilo novčano potraživanje, te propisuje mogućnost traženja zakonskih zateznih kamata u zahtjevu za protivizvršenje. U konkretnom slučaju ova odredba nije relevantna, jer su predmet izvršenja bile nekretnine, niti se ova odredba može tumačiti na način kako to apelanti čine. Stoga Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani i da nema ništa što ukazuje da su odluke sudova u izvršnom postupku proizvoljne.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje, već su samo nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, osporenim odlukama sudova u izvršnom postupku nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi u odnosu na AP 983/10
52. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu i na nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da apelanti svoje navode o kršenju navedenih prava nisu posebno obrazlagali, već te tvrdnje zasnivaju na istim navodima koje su iznijeli u odnosu na tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje. Uzimajući u obzir zaključak Ustavnog suda u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode apelanata o kršenju prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, jer ništa ne ukazuje da u vezi s tim apelanti imaju opravdan zahtjev.
c) Pravo na pravično suđenje u odnosu na parnični postupak (AP 1382/12)
53. U odnosu na odluke sudova donesene u parničnom postupku, apelanti povredu prava na pravično suđenje također vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
54. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti u suštini ne navode bilo kakve procesne propuste, niti tvrde da je parnični postupak pred Okružnim i Vrhovnim sudom proveden na njihovu štetu. Apelanti smatraju da su Okružni i Vrhovni sud donijeli proizvoljne odluke, a tu tvrdnju obrazlažu svojim shvatanjem relevantnih propisa koje su ovi sudovi primijenili. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut po tužbi apelanata kojom su tražili da se ponište ugovori o zamjeni nekretnina koje su apelanti zaključili s tuženim u vrijeme trajanja rata u Bosni i Hercegovini. Dalje, njihov tužbeni zahtjev su Okružni i Vrhovni sud odbili obrazloživši da apelanti nisu dokazali da su u vrijeme zaključenja ugovora kod apelanata postojale mane volje koje bi mogle voditi ništavosti spornih ugovora, iako je na apelantima bio teret dokazivanja. Ovakav stav su i Okružni i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili, pa kod činjenice da apelanti i ne osporavaju da, osim izjava koje su oni dali pred sudom, nisu predlagali izvođenje bilo kakvih drugih dokaza kako bi potkrijepili svoje tvrdnje, Ustavni sud ne može zaključiti da su presude Okružnog i Vrhovnog suda u vezi s tim proizvoljne.
55. Osim toga, u vezi s navodima o tome da su samе ratne okolnosti dovoljne da bi se zaključilo da su svi ugovori o zamjeni nekretnina ništavi, Ustavni sud također ukazuje da je u svojoj praksi koja se tiče ovog pitanja već ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo općih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidjeti, između ostalih, Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj
AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Također, situacija u predmetu broj
U 15/99, na koji se apelant također poziva u apelaciji, potvrđuje ovakav stav Ustavnog suda. Naime, u tom predmetu Ustavni sud je ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja, pa je uzeo u obzir da je apelantica u tom predmetu iselila iz svoje kuće nakon što su se, mimo njene volje, u kuću uselile izbjeglice i to na osnovu odluke nadležnog organa, kao i da se u tu kuću "vratila da živi u njoj uprkos ugovoru o zamjeni koji je zaključila" odmah nakon što su te izbjeglice njenu kuću napustile. Ustavni sud je naveo da su se, "u takvim okolnostima", ostvarili uvjeti za proglašenje ugovora o zamjeni ništavim (vidjeti Ustavni sud, Odluka broj
U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 13/01), budući da je iz apelantičinog ponašanja bilo jasno da nije željela zaključiti ugovor o zamjeni nekretnina. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoje takve ili slične okolnosti, kako su to utvrdili sudovi na osnovu dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku, o čemu su sudovi dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Upravo suprotno, apelanti nisu ničim dokazali, kako je to naglašeno u osporenim odlukama, da je na njih vršen pritisak ili da su sporne ugovore o zamjeni zaključili zbog neposrednih prijetnji, ušli su u posjed zamjenskih nekretnina i na njima se upisali kao vlasnici, što je, kako je rečeno, sasvim različita situacija od one u predmetu
U 15/99.
56. Dalje, apelanti smatraju da dvoje sudija koji su, kako navode "učestvovali u donošenju presuda s pravnim stavovima koji se međusobno isključuju", nisu bili nepristrani kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud smatra da, na osnovu utvrđenih standarda Evropskog i Ustavnog suda za ocjenu eventualne pristranosti (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2473/06 od 17. marta 2009. godine, tačka 44. sa daljnjim referencama), nema ništa što ukazuje da su ovi navodi apelanata osnovani. Naime, apelanti svoje navode zasnivaju isključivo na tome da je dvoje sudija koji su u pitanju zauzelo jedan pravni stav prilikom donošenja rješenja Vrhovnog suda od 26. januara 2007. godine, a sasvim drugačiji pravni stav prilikom donošenja osporene presude Vrhovnog suda od 22. februara 2012. godine. Dakle, apelanti ne tvrde da postoje neki objektivni razlozi zbog kojih bi se, eventualno, moglo smatrati da su ove sudije bile pristrane, već postavljaju pitanje subjektivne pristranosti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, sa subjektivnog aspekta, ne može postaviti pitanje nepristranosti sudija u konkretnom slučaju. Naime, ove tvrdnje apelanti ne obrazlažu ničim drugim nego različitim pravnim stavovima koje su, navodno, sudije koje su u pitanju zauzimale prilikom odlučivanja u revizijskom postupku. Ovo, međutim, ne može voditi zaključku o njihovoj pristranosti, a subjektivna pristranost se pretpostavlja dok apelanti suprotno ne dokažu (
idem.), što u konkretnom slučaju nisu učinili, jer samo pravna stanovišta članova sudskog vijeća s kojima se apelanti ne slažu ne mogu biti razlogom da se smatra da su pristrani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pristranosti dvoje članova vijeća Vrhovnog suda neosnovani.
57. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje, već su samo nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi u odnosu na AP 1382/12
58. U vezi s navodima o kršenju prava na dom i imovinu, te u odnosu na pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelanti svoje navode o kršenju navedenih prava nisu posebno obrazlagali, već te tvrdnje zasnivaju na istim navodima koje su iznijeli u odnosu na tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje. Uzimajući u obzir zaključak Ustavnog suda u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati apelantove navode o kršenju prava na dom i imovinu i prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica, jer ništa ne ukazuje da u vezi s tim apelanti imaju opravdan zahtjev.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u izvršnom ili parničnom postupku zato što su ovi navodi apelanata zasnovani isključivo na njihovom nezadovoljstvu osporenim odlukama. Naime, apelanti nisu dokazali da je protivizvršenje protiv njih dozvoljeno na način koji bi se mogao ocijeniti proizvoljnim ili da je na bilo koji način u izvršnom postupku prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje. Također, apelanti nisu dokazali da je u parničnom postupku proizvoljno ocijenjeno da nema uvjeta za proglašavanje spornih ugovora o zamjeni nekretnina ništavim, zato što postojanje samo općih ratnih okolnosti, bez utvrđenja individualnih okolnosti u svakom konkretnom slučaju, nije dovoljno da bi se utvrdila ništavost ugovora o zamjeni. Osim toga, navodi o pristranosti dvoje sudija – članova vijeća Vrhovnog suda, samo zbog njihovih pravnih stavova i u nedostatku bilo kakvih relevantnih dokaza o njihovoj subjektivnoj pristranosti, ne mogu dovesti do zaključka o kršenju prava na pravično suđenje.
60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sutkinje Margarite Caca-Nikolovska, suprotno odluci.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obаvezujuće.
