Službeni glasnik BiH, broj 18/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 2550/07, rješavajući apelaciju
Amera Coce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
>Miodrag Simović, predsjednik>
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija
Amera Coce.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-2/00 i I-08-64/03.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka da bez odgađanja okonča postupak u predmetu broj 05-050-02-02-2/00 i I-08-64/03, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Ameru Coci iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amer Coco (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Emira Coco iz Banje Luke, podnio je 13. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka) u predmetu vraćanja u posjed stana i izvršenju Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 701-100948-1/1 od 8. oktobra 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. januara 2008. godine, 14. jula 2008. godine, 8. septembra 2008. godine, 26. februara 2009. godine i 5. oktobra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odsjeka Banja Luka je zatraženo 8. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 16. februara 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Ministarstvo 9. februara 2009. godine, a Odsjek Banja Luka nije dostavio odgovor. Vrhovni sud je 3. septembra 2009. godine dostavio na uvid spis tog suda broj 05-050-02-02-2/00 i I-08-64/03.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva su dostavljeni apelantu 15. oktobra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak po apelantovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a
6. Odlukom CRPC-a broj 701-100948-1/1 od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno je da je Enisa Coco (apelantova baka) bila nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Banjoj Luci, Ulica Franca Prešerna broj 12/1, nova adresa: Drage Vasića broj 20, površine 52 m�. Apelant je Odsjeku Banja Luka 24. marta 2003. godine podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, a 25. juna 2007. godine je podnio žalbu Ministarstvu zbog šutnje administracije.
7. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P624/07 od 18. oktobra 2007. godine kojim je uvažilo apelantovu žalbu zbog šutnje administracije, a Odsjeku Banja Luka je naloženo da u roku od 30 dana, računajući od dana prijema ovog rješenja, odluči o apelantovom zahtjevu broj I-08-64/03 od 24. marta 2003. godine.
8. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 011-0-U-07-001 025 od 7. marta 2008. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu podnesenu protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-P624/07 od 18. oktobra 2007. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbom osporavao zakonitost osporenog rješenja Ministarstva, jer je bilo dužno odlučiti ? njegovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a prema odredbi člana 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, ili, shodno odredbi člana 3. istog zakona, spojiti postupke s obzirom na činjenicu da se pred ovim organom paralelno vodi i postupak po njegovom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana. Ovaj sud je utvrdio da je apelant, kao član porodičnog domaćinstva svoje bake, podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, kojom je potvrđeno da je njegova baka 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Tu činjenicu je, prema ocjeni ovog suda, organ uprave dužan utvrditi u upravnom postupku. Slijedeći navedeno, Okružni sud je zaključio da je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je uvažilo apelantovu žalbu, a da je prvostepeni organ dužan da, nakon raspravljanja o činjenici da li se apelant, u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, može smatrati članom porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, odluči o apelantovom zahtjevu za izvršenje Odluke CRPC-a od 24. marta 2003. godine. Također, Okružni sud je zaključio da je, s obzirom na to da je apelant podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, pa je naknadno podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, prvostepeni organ dužan spojiti navedene postupke.
9. Odsjek Banja Luka je 13. novembra 2008. godine donio Rješenje broj I-08-64/03 kojim je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 701-100948-1/1 od 8. oktobra 2002. godine. Ovaj organ je, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, utvrdio da je apelant sa bakom živio u zajedničkom domaćinstvu u periodu od 1979. godine do 1987. godine, odnosno dok je pohađao osnovnu školu, i da je prvi put promijenio adresu prebivališta 6. jula 1988. godine. Naime, apelant se preselio u Ulicu braće i sestara Kapor broj 22, što je adresa njegovih roditelja, pa je sa tim datumom, prema ocjeni ovog organa, zajednica stanovanja prekinuta. Na navedeni zaključak upućuje i obavijest Administrativne službe Grada Banja Luka da je apelant u vojnoj evidenciji prvi put prijavljen 15. februara 1989. godine na adresi Ulica braće i sestara Kapor broj 22 i da je 29. aprila 2003. godine ponovo promijenio adresu prebivališta na Ulicu Franca Prešerna broj 12. Prema tome, ovaj organ je zaključio da je apelant 30. aprila 1991. godine živio na adresi roditelja, a da je sa nositeljicom stanarskog prava živio do 1988. godine, kada je zajednica života i stanovanja prekinuta.
10. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P 30/09 od 4. februara 2009. godine kojim je uvažilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Odsjeka Banja Luka od 13. novembra 2008. godine, osporeno rješenje je poništeno i predmet je vraćen Odsjeku Banja Luka na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno utvrđeno da je apelant 3. januara 2000. godine, na osnovu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 39/03 i 96/03), podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u statusu člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, te da je, također, 24. marta 2003. godine ovom organu podnio zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 701-100948-1/1 od 8. oktobra 2002. godine, pa je stoga potrebno spojiti navedene postupke i donijeti jedinstvenu odluku. Ministarstvo je, dalje, utvrdilo da je prvostepeni organ propustio da izvrši kako pojedinačnu, tako i sveobuhvatnu ocjenu dokaza i da je izostala dosljedna primjena odredaba člana 195. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku koje se tiču sadržaja uvoda rješenja, konkretno označavanje predmeta postupka, a te nedostatke prvostepeni organ je dužan otkloniti u ponovnom postupku.
11. Odsjek Banja Luka je 18. februara 2009. godine donio zaključak broj I-08-64/03 i broj 05-050-02-02-2/00 kojim se spajaju postupci povodom apelantovih zahtjeva pokrenutim pod brojem 05-050-02-02-2/00 od 3. januara 2000. godine za vraćanje u posjed predmetnog stana i pod brojem I-08-64/03 od 24. marta 2003. godine za izvršenje Odluke CRPC-a broj 701-100948-1/1 od 8. oktobra 2002. godine radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedinstvene odluke. U obrazloženju zaključka Odsjeka Banja Luka je navedeno da je ovaj organ, postupajući u ponovnom postupku po Rješenju Ministarstva od 4. februara 2009. godine, utvrdio da je, s obzirom na to da se oba apelantova zahtjeva zasnivaju na istom činjeničnom stanju i pravnom osnovu i da je ovaj organ nadležan za njihovo rješavanje, izvršeno spajanje postupaka radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedinstvene odluke.
Postupak vraćanja u posjed stana
12. Apelant je 3. januara 2000. godine podnio zahtjev Odsjeku Banja Luka za vraćanje u posjed predmetnog stana, a 5. juna 2002. godine je podnio žalbu Ministarstvu zbog šutnje administracije.
13. Odsjek Banja Luka je donio Rješenje broj 05-050-02-02-2/00 od 4. juna 2003. godine kojim je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ovaj organ u toku provedenog postupka utvrdio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine bila apelantova baka, koja je umrla 11. marta 1993. godine, što je utvrđeno uvidom u ugovor o korištenju stana zaključen sa Stambenim preduzećem 1971. godine. Također, nakon izvršenog uvida u Uvjerenje o prebivalištu apelanta Ministarstva unutrašnjih poslova, Centra javne bezbjednosti Banja Luka, broj 10-05/2-207-31205 od 24. aprila 2003. godine utvrđeno je da je apelant 1. aprila 1992. godine bio prijavljen na adresi Ulica braće i sestara Kapor broj 22, odnosno na adresi stanovanja njegovih roditelja, nakon čega je odjavio navedeno prebivalište i prijavio se na Garešnicu 26. septembra 1994. godine. Na osnovu navedenog, ovaj organ je zaključio da apelant 1. aprila 1992. godine nije bio član porodičnog domaćinstava svoje bake, ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, niti je bio nosilac stanarskog prava na tom stanu, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
14. Apelant je 19. juna 2003. godine podnio žalbu Ministarstvu protiv Rješenja Odsjeka Banja Luka broj 05-050-02-02-2/00 od 4. juna 2003. godine. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-01-53/04 od 30. januara 2004. godine kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja. Ministarstvo je utvrdilo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/93, u daljnjem tekstu: Zakon o stambenim odnosima), kojim je sužen broj lica članova porodičnog domaćinstava nosioca stanarskog prava radi eliminiranja unuka iz tog kruga. Utvrđeno je da je navedeni zakon bio na snazi u vrijeme smrti apelantove bake, koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu do 11. marta 1993. godine, kada je umrla u Banjoj Luci, a da je zahtjev za povrat stana podnio apelant, koji nije bio član porodičnog domaćinstva svoje bake u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 14/84) i koji nije živio u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava. Osim toga, utvrđeno je da, budući da odredba člana 1. Zakona o ukidanju članova Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik RS" broj 31/99), koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine, ne sadrži odredbe o njegovom povratnom djelovanju, zaključeno je da je Odsjek Banja Luka pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.
15. Vrhovni sud je donio Presudu broj U-155/04 od 19. jula 2007. godine kojom je uvažio apelantovu tužbu podnesenu protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-53/04 od 30. januara 2004. godine i osporeni akt poništio. Ovaj sud je ocijenio da je osnovan apelantov prigovor da je odredba člana 2. Zakona o stambenim odnosima, na osnovu koje je Ministarstvo donijelo osporeno rješenje, neprimjenjiva u ovoj upravnoj stvari, jer je taj zakon stupio na snagu 10. oktobra 1993. godine, dakle, nakon smrti njegove bake koja je umrla 13. marta 1993. godine. Pri takvom stanju stvari ovaj sud je zaključio da je osporenim aktom ostvaren razlog iz člana 10. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), pa je tužbu uvažio i osporeni akt poništio. Također, presudom Vrhovnog suda naloženo je Ministarstvu da u ponovnom postupku postupi po odredbi člana 61. ZUS-a.
16. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P632/07 od 24. oktobra 2007. godine kojim je apelantovu žalbu uvažilo, Rješenje Odsjeka Banja Luka broj 05-050-02-02-2/00 od 4. juna 2003. godine je poništilo i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo, postupajući u ponovnom postupku po Presudi Vrhovnog suda broj U-155/044 od 19. jula 2007. godine, utvrdilo da je rješenjem Odsjeka Banja Luka odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, a Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-53/04 od 30. januara 2004. godine je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Dalje je utvrđeno da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu člana 2. Zakona o stambenim odnosima, a da je nesporno da je navedeni zakon stupio na snagu 10. oktobra 1993. godine, tj. poslije smrti nositeljice stanarskog prava 13. marta 1993. godine, pa su zbog toga odredbe navedenog zakona u konkretnoj pravnoj stvari neprimjenjive. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je ocijenilo da je takvo pravno stanovište prvostepenog organa neispravno i kao takvo neprihvatljivo, jer je apelant na osnovu navedene odredbe zakona kao unuk ranijeg nosioca stanarskog prava eliminiran iz kruga lica mogućih članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i zaključak da apelantu kao podnosiocu zahtjeva ne pripada pravo da mu se vrati u posjed stan, jer nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Također, ovim rješenjem prvostepenom organu je naloženo da je u ponovnom postupku dužno voditi računa o činjenici da je apelant istom organu, osim zahtjeva za vraćanje u posjed stana, podnio i zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 701-100948-1/1 od 8. oktobra 2002. godine, koji je ovaj organ zaprimio 24. marta 2003. godine i koji je protokoliran pod brojem I-08-64/03, pa se ne mogu voditi dva paralelna postupka.
17. Odsjek Banja Luka, postupajući u ponovnom postupku po Rješenju Ministarstva broj 18.05/2-P632/07 od 24. oktobra 2007. godine, u predmetu zavedenom pod novim brojem 05-050-02-02-2/00 i I-08-64/03, prvu javnu usmenu raspravu zakazao je i održao 26. decembra 2007. godine, kojoj je prisustvovao apelantov zastupnik, a u ime nosioca prava raspolaganja i davaoca stana na korištenje Grada Banja Luka nije bio niko prisutan, te je rasprava odgođena za 16. januar 2008. godine. Odsjek Banja Luka je 16. januara 2008. godine nastavio raspravu u predmetnom postupku iako u ime nosioca prava raspolaganja i davaoca stana na korištenje nije bio niko prisutan, a kojoj je prisustvovao apelantov zastupnik. Ovaj organ je izvodio dokaze saslušanjem predloženih svjedoka, a rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme kako bi ovaj organ dostavio sve tražene akte. Raspravu zakazanu za 11. juni 2008. godine ovaj organ je odgodio za 27. juni 2008. godine, kojoj su prisustvovali i apelantov zastupnik i Pravobranilaštvo RS u ime nosioca prava raspolaganja i davaoca stana na korištenje. Ta rasprava je dalje odgođena za 27. august 2008. godine radi saslušanja svedokinje B.P. Rasprava zakazana za 27. august 2008. godine je odgođena zbog odsutnosti predstavnika nosioca prava raspolaganja na predmetnom stanu, tako da je nastavak rasprave zakazan za 1. oktobar 2008. godine. Rasprava je održana u odsutnosti predstavnika nosioca prava raspolaganja i davaoca stana, koji su bili pravovremeno obaviješteni o održavanju rasprave, i u prisustvu apelantovog zastupnika. Sud je nastavio da izvodi dokaze saslušanjem predloženih svjedoka. Uvidom u spise predmeta vidljivo je da je predmetni postupak u toku i da Odsjek Banja Luka nije donio rješenje kojim bi okončao prvostepeni postupak.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u postupku koji je pokrenuo zahtjevom za vraćanje u posjed stana i zahtjevom za izvršenje odluke CRPC-a. U vezi sa postupkom za izvršenje odluke CRPC-a, apelant se, također, žali na nezakonito postupanje Odsjeka Banja Luka i Ministarstva, jer nisu odmah postupili prema odredbama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Naime, oni su bili dužni da, u situaciji kada se paralelno sa postupkom po zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a vodi i postupak za vraćanje u posjed stana, spoje predmetne postupke radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedne odluke. Smatra da mu je takvim postupanjem organa uprave povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konveciju. S tim u vezi, apelant je tražio da se obaveže Vlada Republike Srpske da mu, zbog nerazumno dugog trajanja postupka vraćanja u posjed predmetnog stana, isplati naknadu nematerijalne štete u visini koju odredi Ustavni sud.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da, budući da apelant dužinu postupka u predmetu u kojem se odlučivalo o vraćanju u posjed stana vezuje za rad organa uprave, smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
20. Ministarstvo u svom odgovoru na apelaciju iznosi hronološki tok postupaka koje je apelant vodio pred ovim organom. Ističe da, zbog velikog broja predmeta koji se rješavaju pred ovim organom, o apelantovom zahtjevu još nije riješeno.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica, niti u suprotnosti sa javnim interesom.
Š...Ć
Član 7.
Kad organi rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Š...Ć
22. Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
23. U Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik RS" br. 31/99, 39/00, 65/01 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja.
Član 3.
(1) Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. st. 1. ili 2. (tražilac izvršenja).
(3) Upravni organ nadležan za imovinskopravne poslove u općini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u vlasništvu građana, odnosno stanove na kojima postoji stanarsko pravo, po zahtjevu tražioca izvršenja.
Član 7.
(6) Ako je tražilac izvršenja podnio kod nadležnog organa uprave zahtjev za povrat u posjed iste imovine ili stana u skladu sa Zakonom o korištenju napuštene imovine, te ukoliko to lice naknadno podnese odluku Komisije na izvršenje, nadležni organ uprave će spojiti postupke za izvršenje koji se odnose na obje odluke i donijeti zaključak o dozvoli izvršenja u skladu sa ovim članom.
24. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03):
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupcima koje je pokrenuo zahtjevima radi vraćanja u posjed stana i radi izvršenja odluke CRPC-a. U vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu nadležni organi uprave nisu donijeli konačnu odluku ni o jednom od navedenih zahtjeva da bi u toku trajanja apelacionog postupka Odsjek Banja Luka zaključkom broj I-08-64/03 i broj 05-050-02-02-2/00 naložio spajanje predmetnih postupaka radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedinstvene odluke. Međutim, uvidom u spise predmeta Ustavni sud zapaža da postupak koji je nastavljen pred nadležnim organima nakon donošenja navedenog zaključka još nije okončan. Prema tome, apelantovi navodi da postupak koji je pokrenuo radi vraćanja u posjed predmetnog stana i izvršenja odluke CRPC-a traju nerazumno dugo ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant se žali zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u upravnom postupku i sporu povodom njegovih zahtjeva radi vraćanja u posjed stana i izvršenja odluke CRPC-a. Kako je Ustavni sud već konstatirao na osnovu uvida u spise predmeta, predmetni postupci su u toku trajanja apelacionog postupka zaključkom Odsjeka Banja Luka spojeni u jedan postupak, koji je nastavljen i vodi se pod novim brojem 05-050-02-02-2/00 i I-08-64/03 i koji u vrijeme donošenja ove odluke još nije okončan. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak
30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
31. Ustavni sud ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
32. Uvidom u spise predmeta Ustavni sud zapaža da je apelant 3. januara 2000. godine Odsjeku Banja Luka podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, a 24. marta 2003. godine je podnio zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 701-100948-1/1 od 8. oktobra 2002. godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja apelacionog postupka Odsjek Banja Luka donio zaključak broj I-08-64/03 kojim je spojio postupke radi vođenja jedinstvenog postupka, koji još nije okončan, i donošenja jedne odluke. Prema tome, u odnosu na apelantove navode da postupci po njegovim zahtjevima traju nerazumno dugo, Ustavni sud će analizirati predmetne postupke odvojeno do momenta njihovog spajanja u jedan postupak, a nakon toga u odnosu na postupak koji se sada vodi pod novim brojem 05-050-02-02-2/00 i I-08-64/03. Ti postupci traju više od devet godina i navedeni period će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnim postupcima i sporovima koji su vođeni po zahtjevu apelanta kao člana porodičnog domaćinstva ranije nositeljice stanarskog prava za vraćanje u posjed predmetnog stana i izvršenje odluke CRPC-a. Ustavni sud zapaža da su organi uprave pri odlučivanju o apelantovim zahtjevima prvobitno rješavali pitanje apelantove pravne pozicije u odnosu na predmetni stan. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, izvodili su dokaze saslušanjem svjedoka i uvidom u materijalne dokaze, potvrde nadležih organa o promjeni apelantovog mjesta prebivališta. U vezi sa navedenim, kao i činjenicom da su u predmetnim postupcima uključene samo dvije strane, Ustavni sud ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
34. U odnosu na postupak vraćanja u posjed stana koji je apelant pred nadležnim organom pokrenuo 3. januara 2000. godine, uvidom u spise predmeta Ustavni sud zapaža da je apelant posredstvom svog zastupnika aktivno učestvovao u postupku, prvo izjavljivanjem žalbe na rješenje prvostepenog organa kojim je njegov zahtjev za povrat stana odbijen, a nakon toga nastavkom postupka za povrat stana, u statusu člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Prvostepeni i drugostepeni organi su u periodu od 2000. godine, dakle, od podnošenja zahtjeva, do 30. januara 2004. godine odbijali njegov zahtjev za povrat stana. Razlozi su bili istovjetni, a to je da je apelant, prema odredbi člana 2. Zakona o stambenim odnosima, kao unuk eliminiran iz kruga lica članova porodičnog domaćinstava nosioca stanarskog prava, te da je zahtjev za povrat stana podnijelo lice koje, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, nije bilo član porodičnog domaćinstva svoje bake, jer nije živjelo u ekonomskoj zajednici sa ranijim nosiocem stanarskog prava. Apelant je protiv takvog rješenja, posredstvom zastupnika koji ga je sve vrijeme trajanja postupka zastupao, tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je njegovu tužbu uvažio i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon izvršenog spajanja postupka za vraćanje u posjed stana i postupka po apelantovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a, postupak još uvijek traje pred Odsjekom Banja Luka. Ustavni sud zapaža da apelantov zastupnik nije izostao ni sa jedne zakazane i održane rasprave, a održano ih je šest (26. decembra 2007. godine, 16. januara 2008. godine, 11. juna 2008. godine, 27. juna 2008. godine, 27. augusta 2008. godine i 1. oktobra 2008. godine). U apelantovom ponašanju Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini trajanja postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu, kako bi u što kraćem roku dobio odluku.
35. U odnosu na postupak po apelantovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a, uvidom u spise predmeta Ustavni sud zapaža da je apelant navedeni zahtjev podnio Odsjeku Banja Luka 24. marta 2003. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant posredstvom svog zastupnika aktivno učestvovao u predmetnom postupku, prvo podnošenjem žalbe drugostepenom organu zbog šutnje administracije, a nakon toga i podnošenjem tužbe nadležnom sudu protiv rješenja Ministarstva. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant koristio sve zakonom raspoložive pravne lijekove s ciljem rješavanja njegovog zahtjeva i okončanja predmetnog postupka. Apelant je, također, podnosio žalbe i tužbe organu uprave i nadležnom sudu, upozoravajući ih da su dužni postupiti prema odredbama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a i spojiti postupke koje je pokrenuo radi vraćanja u posjed stana. Međutim, njegove žalbe i prigovori su bili odbijani kao neosnovani. Nakon što je nadležni organ uprave spojio predmetne postupke, kao što je to navedeno u tački 34. ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelantov zastupnik nije izostao ni sa jedne zakazane i održane rasprave, a održano ih je, kako je već rečeno, šest. U apelantovom ponašanju Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu, kako bi u što kraćem roku dobio odluku.
36. U vezi sa ponašanjem organa uprave i Vrhovnog suda u postupku vraćanja u posjed stana, Ustavni sud zapaža da je Odsjek Banja Luka, rješavajući apelantov zahtjev od 3. januara 2000. godine, tek nakon dvije godine i šest mjeseci donio prvostepeno rješenje i odbio njegov zahtjev kao neosnovan. Protiv tog rješenja apelant je pravovremeno, 19. juna 2003. godine, izjavio žalbu Ministarstvu, koju je ovaj organ 30. januara 2004. godine, također, odbio kao neosnovanu. Ustavni sud primjećuje da se odluke prvostepenog i drugostepenog organa uprave zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu. Naime, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio odredbu čl. 2. i 6. Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud zapaža da je organima uprave trebalo četiri godine da donesu prvostepenu i drugostepenu odluku, čime su značajno doprinijeli da postupak traje nerazumno dugo. Vrhovni sud je, nakon što je apelant pravovremeno pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, poslije više od tri godine uvažio njegovu tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga je Ministarstvo 24. oktobra 2007. godine, postupajući u ponovnom postupku, uvažilo apelantovu žalbu i poništilo Rješenje Odsjeka Banja Luka od 4. juna 2003. godine, te je predmet ponovo vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Uvidom u spise predmeta Ustavni sud zapaža da je Odsjek Banja Luka u ponovnom postupku prvu raspravu održao 26. decembra 2007. godine i da je nakon toga zakazao još pet rasprava, i to 16. januara 2008. godine, 11. juna 2008. godine, 27. juna 2008. godine, 27. augusta 2008. godine i 1. oktobra 2008. godine, te da postupak i nakon skoro dvije godine još nije okončan. Budući da je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak, Ustavni sud napominje da ukidanje odluka nižih organa od viših organa i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put, od niže ka višoj instanci, treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka mogu biti opravdani, pogotovu ako se radi o hitnim postupcima kao što su stambeni. Upravo zbog toga, nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku.
37. U vezi sa ponašanjem organa uprave i Okružnog suda u postupku po zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a, uvidom u spise predmeta Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon podnošenja zahtjeva 24. marta 2003. godine Odsjeku Banja Luka, prvostepeno rješenje kojim je njegov zahtjev odbijen dobio tek nakon pet godina. U međuvremenu je podnosio zahtjev drugostepenom organu zbog šutnje administracije i tužbu Okružnom sudu protiv drugostepenog rješenja. Ustavni sud zapaža da su organi uprave tek nakon šest godina postupili prema odredbama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a i spojili postupke po apelantovim zahtjevima za vraćanje u posjed stana i izvršenje odluke CRPC-a radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedinstvene odluke, koji do donošenja ove odluke traje skoro dvije godine i još nije okončan.
38. Imajući u vidu navedeno, te da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, a da je započet 3. januara 2000. godine, odnosno 24. marta 2003. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se prvenstveno odgovornim smatraju organi uprave, Odsjek Banja Luka i Ministarstvo.
39. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do,
de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
40. S obzirom na činjenicu da upravni postupci po apelantovim zahtjevima za vraćanje u posjed predmetnog stana i izvršenje odluke CRPC-a do dana donošenja odluke Ustavnog suda traju više od devet godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompezacije
41. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, dosudi novčani iznos čiju će visinu odrediti Ustavni sud. Ustavni sud, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu, kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06).
42. U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o postupku koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo da se isplati iznos od po 150,00 KM, dakle, ukupan iznos od 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi
43. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa povredom prava zagarantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta, kao člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, za vraćanje u posjed stana i izvršenje odluke CRPC-a traje više od devet godina. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje kada se dužina trajanja postupka u cijelosti može staviti na teret nadležnim organima uprave, te kada organi uprave nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.