Službeni glasnik BiH, broj 25/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 69/09, rješavajući apelaciju Boška Koprivice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Boška Koprivice.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-GŽ-08-001856 od 7. novembra 2008. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Boško Koprivica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 8. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-08-001856 od 7. novembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 28. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Stojanke Jakovljević, Milice Čupić, Gordane Čupić-Mančić i Slobodanke Čupić-Pejak (druga strana u postupku) zatraženo je 23. januara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. maja 2009. godine. Osnovni sud je dostavio spis na uvid 20. maja 2009. godine. Druga strana u postupku dostavila je odgovor na apelaciju 2. februara 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 12. juna 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud je donio Rješenje broj 071-0-O-06-001970 od 16. septembra 2008. godine kojim se ostavinski postupak iza umrle Stake Koprivica (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), rođene 22. marta 1877. godine, smatra dovršenim. Istim rješenjem utvrđeno je da zaostavštinu iza ostaviteljice čini jasno precizirana nekretnina u Banjoj Luci. Rješenjem su za zakonske nasljednice proglašene Stojanka Jakovljević sa ½ dijela, Gordana Čupić-Mančić i Slobodanka Čupić-Pejak sa po ¼ dijela, te je navedeno da im se zaostavština uručuje. Rješenjem je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu da nakon pravosnažnosti rješenja provede rješenje kroz svoju evidenciju. Istim rješenjem utvrđeno je da je pretendent na naslijeđe (apelant) izgubio pravo nasljedstva usljed zastarjelosti.

7. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da su zakonske nasljednice Stojanka Jakovljević, Milica Čupić, Gordana Čupić-Mančić i Slobodanka Čupić-Pejak (u daljnjem tekstu: predlagači), koje zastupa punomoćnik, Osnovnom sudu podnijele prijedlog za pokretanje ostavinskog postupka iza ostaviteljice, na osnovu kojeg je Osnovni sud na ročištu od 6. decembra 2006. godine, u skladu sa članom 172. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80, na osnovu člana 12. Ustavnog zakona preuzet kao zakon Republike Srpske; u daljnjem tekstu: Zakon o nasljeđivanju), izvršio sastavljanje smrtovnice. Također, sud je konstatirao da je tokom postupka utvrdio da u krug zakonskih nasljednika drugog nasljednog reda ulaze: Stojanka Jakovljević, kći umrlog ostaviteljicinog brata Milenka Koprivice; Gordana Čupić-Mančić, kći pokojne Ljiljanke Čupić rođ. Koprivica, a koja je bila kćerka umrlog ostaviteljicinog brata Milenka Koprivice; Milica Čupić, kćerka pokojnog Milutina Čupića, i Slobodanka Pejak-Čupić, supruga pokojnog Milutina Čupića, sina pokojne Ljiljanke Čupić rođ. Koprivica, a koja je bila kćerka umrlog ostaviteljicinog brata Milenka Koprivice. Dalje, prvostepeni sud je naveo da zaostavštinu čini imovina pobliže precizirana u dispozitivu rješenja, te da testament nije ostavljen.

8. Osnovni sud je naveo da se u toku postupka kao pretendent na nasljedstvo pojavio apelant, unuk umrlog ostaviteljicinog brata Milutina Koprivice. U vezi s tim, sud je istakao da je tokom postupka punomoćnica predlagača izjavila da apelantu ne pripada pravo na naslijeđe jer je njegovo pravo zastarjelo, odnosno da on ne može da uđe u krug zakonskih nasljednika zato što je od ostaviteljicine smrti proteklo više od 44 godine, a apelant se nikada nije pojavio, nije tražio naslijeđe, kao i da je nakon ostaviteljicine smrti imovinu koju predstavlja predmet zaostavštine držao prednik predlagača, a predlagači poslije njegove smrti. Advokatica predlagača je u ime Stojanke Jakovljević, Gordane Čupić-Mančić i Slobodanke Čupić-Pejak izjavila da se prihvata nasljednih dijelova, a u ime Milice Čupić izjavila da se prihvata nasljednog dijela i da ga ustupa Slobodanki Čupić-Pejak. Osnovni sud je istakao da je tokom postupka apelant izjavio da je za ostaviteljicinu smrt saznao 70-ih godina prošlog stoljeća, te da ga sud treba uvrstiti u krug zakonskih nasljednika, jer je općepoznato da postupak nasljeđivanja ne može da zastari.

9. Osnovni sud je naveo da je članom 142. Zakona o nasljeđivanju propisano da pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca zaostavštine, a najkasnije za 10 godina, računajući za zakonskog nasljednika od ostaviočeve smrti, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta, dok prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za 20 godina. Također, sud je naveo da se, ako u toku ostavinskog postupka nasljednik istakne prigovor da nekom licu ne pripada pravo nasljedstva ili da ga je izgubilo usred zastare, navedeni prigovor raspravlja u ostavinskom postupku, te da se u ostavinskom postupku utvrđuje kome pripada pravo nasljedstva, kao i ko je izgubio pravo nasljedstva usljed zastare.

10. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant za ostaviteljicinu smrt saznao 70-ih godina prošlog stoljeća, pa kako je proteklo više od 30 godina od dana saznanja za njenu smrt, sud je zaključio da je prigovor osnovan, jer su protekli rokovi iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju. Također, sud je naveo da je apelantovo pravo da zahtijeva predaju zaostavštine od ostalih nasljednika zastarjelo, zbog čega je u toku ostavinskog postupka apelant isključen iz reda zakonskih nasljednika. Imajući u vidu navedeno, te primjenom odredbi člana 233. Zakona o nasljeđivanju, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-GŽ-08-001856 od 7. novembra 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 071-0-O-06-001970 od 16. septembra 2008. godine.

12. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je naveo da je ispitao prvostepeno rješenje u onome dijelu u kojem se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Sud je zatim ponovio hronologiju prvostepenog postupka i činjenično utvrđenje prvostepenog suda prema kojem ostaviteljica nije imala nasljednika prvog nasljednog reda pa se nasljeđivanje zaostavštine, kako je navedeno u obrazloženju, trebalo ostvarivati po pravu predstavljanja između zakonskih nasljednika drugog nasljednog reda, na način kako je određeno prvostepenim rješenjem. Konstatirano je da je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbu člana 142. Zakona o nasljeđivanju, utvrdio da apelant nema pravo na naslijeđe jer je protekao zastarni rok od 20 godina, računajući od dana ostaviteljicine smrti, ističući da apelant nije bio u posjedu predmeta zaostavštine zbog čega više ne može postavljati zahtjev za predaju zaostavštine. Dalje, Okružni sud je istakao da je članom 133. Zakona o nasljeđivanju propisano da zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, te u vezi s tim, da se od momenta ostaviočeve smrti do podjele njegove zaostavštine na nasljednike nad zaostavštinom uspostavlja nasljednička zajednica, pa počinju teći rokovi propisani za zastarjelost. Navedeno je da do diobe ne važe pravila o održaju i slično u odnosu na nasljednike, jer oni imaju zajedničko vlasništvo, a tek na osnovu rješenja o naslijeđu dolazi do suvlasništva.

13. Zatim, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju između stranaka postoji spor oko prava na naslijeđe, te da se ostavinska rasprava provodi bez obzira na istaknuti prigovor jer se taj prigovor odnosi samo na pravo određenog pretendenta na nasljedstvo. Zbog toga se, prema zaključku Okružnog suda, ako se u toku ostavinskog postupka istakne prigovor da nekom licu ne pripada pravo nasljedstva usljed zastare, taj prigovor treba raspraviti u ostavinskom postupku pa lica koja polažu pravo na nasljedstvo moraju u ostavinskoj raspravi isticati svoje zahtjeve i u ostavinskom postupku iznositi dokaze o svom pravu. Dalje je istaknuto da to znači da vrijeme zastare teče od momenta ostaviočeve smrti, pa i za vrijeme vođenja ostavinskog postupka, a prekida se samo ako je pretendent na nasljedstvo preduzimao kakvu radnju radi utvrđivanja ili osiguranja svog prava. Istaknuto je da ove činjenice apelant nije isticao tokom ostavinskog postupka. Drugostepeni sud je konstatirao da pretendent, odnosno apelant svoje pravo može ostvarivati i tako da se pokrene parnica nasljedničkom tužbom (hereditas petitio) za predaju stvari zaostavštine, ili u vlasničkoj parnici, ako je osnov van temelja nasljednog prava i da se takva tužba sastoji u kondemnatornom zahtjevu za predaju stvari, ili u zahtjevu za utvrđenje prava nasljedstva.

14. Okružni sud je istakao da se u ostavinskom postupku može ostvarivati zahtjev za utvrđenje prava nasljedstva ili obima tog prava, nasljedni dio i veličina dijela, pod pretpostavkom da ostavinska rasprava već nije provedena. Shodno tome, drugostepeni sud je istakao: "Zastara prava zahtijevati zaostavštinu kao nasljednik ostavitelja ima taj učinak što se po proteku rokova određenih u zakonu ne može s uspjehom ostvariti pravo na nasljedstvo sudskim putem, pa ni onda kada bi bilo osnova da se formalno utvrdi to pravo". Okružni sud je naveo da pod zastarom "zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja" treba smatrati gubitak prava na tužbu, a ne i gubitak nasljednog prava, te da je, ako je zastara nastupila prije pokretanja ili u toku ostavinskog postupka, ostavinski sud dužan na prigovor ostalih nasljednika utvrditi činjenicu da je zastara nastupila. Najzad, Okružni sud je konstatirao da nasljednici koji drže predmet zaostavštine moraju istaći prigovor zastare, da sud o prigovoru ne vodi računa po službenoj dužnosti, te da taj prigovor mogu isticati selektivno, po vlastitom izboru, a to ima za posljedicu da se nasljednik čije je pravo zastarjelo ne uzima u obzir kao da se odrekao nasljedstva i u ime svog potomstva. Naime, kako je naveo Okružni sud, dio koji bi pripao tom nasljedniku da nema zastare, u slučaju zakonskog nasljeđivanja, prirasta ostalim zakonskim nasljednicima. Na kraju, drugostepeni sud je istakao da slijedom svega navedenog proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio ko se ubraja u krug zakonskih nasljednika, ko drži ostavinsku masu nakon ostaviteljicine smrti, da nije bilo radnji koje su dovele do prekida zastare prije proteka rokova za zastaru, da se radi o sporu o pravu, te da je odluka donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, a prema datim nasljednim izjavama lica koja mogu da se utvrde ostaviteljicinim nasljednicima.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


15. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je zakonski nasljednik iza ostaviteljice, i to nasljednik po pravu predstavljanja iz svog umrlog oca Boška Koprivice. Također, apelant navodi da ga je nasljednica Stojanka Jakovljević svjesno prikrila kao nasljednika, kao i da je imovinu koja čini zaostavštinu iza ostaviteljice jedino koristila Stojanka Jakovljević, dok druge proglašene nasljednice cijeli život žive u Beogradu, a i one su nasljednice istog nasljednog reda. Najzad, apelant smatra da, budući da je sve vrijeme obilazio, kosio i pazio imovinu, njegova zakonska prava ne mogu zastarjeti jer iz objektivnih razloga ostavinski postupak nije proveden, a trebao je biti proveden po službenoj dužnosti. U vezi s tim, apelant je naveo da je odmah nakon ostaviteljicine smrti nadležni matičar imao dužnost da nadležnom sudu dostavi izvod iz Matične knjige umrlih, radi provođenja ostavinskog postupka, kao i to da, ukoliko se zakonski nasljednik ne odazove na poziv suda, automatski mu se uručuje njegov nasljedni dio, odnosno smatra se da se prihvata svog zakonskog nasljednog dijela.

b) Odgovor na apelaciju


16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da je osporeno rješenje doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i predložio da se izjavljena apelacija odbije kao neosnovana.

17. U odgovoru na apelaciju druga strana u postupku (predlagači) pozvala se na Zakon o nasljeđivanju i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Predlagači su naveli da ne osporavaju apelantu njegovu tvrdnju da je "zakonski nasljednik", ali smatraju da je nastupila zastarjelost. Predlagači su osporili apelantove navode da je obilazio ostaviteljicu i nekretnine. Također, predlagači su osporili apelantov navod da je sud po službenoj dužnosti morao pokrenuti postupak poslije smrti lica, te u vezi s tim ističu da je isto mogao učiniti i apelant, na način kako je to regulirano relevantnim zakonskim propisima. Propustivši to učiniti, apelant je doveo sebe u situaciju da mu zastari pravo. Zbog svega navedenog, predlagači smatraju da apelantu nije povrijeđeno pravo na imovinu.

V. Relevantni propisi


18. Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80, na osnovu člana 12. Ustavnog zakona preuzet kao zakon Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Ako je jedan roditelj ostaviočev umro prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostaviočevi), njegova unučad i praunučad i njegovi dalji potomci, po pravilima koja važe za slučaj kad umrlog nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.

Ako su oba roditelja ostaviočeva umrla prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi svakome od njih pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju njihovi potomci, prema odredbama prethodnog stava.

Član 133.

Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

Član 142.

Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina, računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.

Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.

Član 172.

Ako je ostavinskom sudu dostavljena nepotpuna smrtovnica ili samo izvod iz matične knjige umrlih sud će sam prema okolnostima upotpuniti odnosno sastaviti smrtovnicu ili će sastavljanje smrtovnice povjeriti matičaru koji može da sastavi smrtovnicu.

Sud može, kad je to cjelishodno, sam sastaviti smrtovnicu i van slučajeva iz prethodnog stava, ako je izvodom iz matične knjige umrlih ili drugom javnom ispravom dokazana smrt nekog lica ili njegovo proglašenje umrlim.

Član 226.

U postupku raspravljanja zaostavštine sud će raspraviti sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu, naročito o pravu na nasljeđe, o veličini nasljednog dijela i pravu na legat.

Član 229.

Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom i postupak pred organom uprave ako su među strankama poznate činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.

Sud će postupiti u smislu prethodnog stava naročito ako su sporne:

1) činjenice od kojih zavisi pravo na nasljeđe,

(...)

Član 233.

Kad sud utvrdi kojim licima pripada pravo na nasljeđe oglasiće ta lica za nasljednike rješenjem o nasljeđivanju.

(...)

VI. Dopustivost


19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-001856 od 7. novembra 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 8. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


23. Apelant osporava navedena rješenja navodeći da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:


Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud primjećuje da se apelant uključio u ostavinski postupak zbog nespornog srodstva koje je imao sa ostaviteljicom. Radi se o postupku u kojem sud utvrđuje ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima i drugim licima. Dakle, apelant je očekivao da sud konstatira da je on nasljednik (heres) – lice koje stupa u imovinske odnose umrlog lica, a iz statusa nasljednika proizlazi pravo na zaostavštinu (hereditas) koju je stekao po sili zakona momentom ostaviteljicine smrti. S obzirom na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i činjenice konkretnog predmeta, apelant je u momentu ostaviteljicine smrti nesporno bio zakonski nasljednik, pa Ustavni sud smatra da je apelant mogao u momentu njene smrti steći određenu imovinu, a o čemu redovni sud treba odlučiti u ostavinskom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se nesporno radi o postupku u kojem se, između ostalog, odlučivalo i o apelantovim imovinskim pravima, te, stoga, predmetni postupak potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste pitanje da li je osporenom odlukom, kojom je utvrđeno da postoji nasljedna imovina ali da je apelant izgubio pravo nasljedstva, došlo do miješanja u apelantovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. S obzirom na to da je odlukom Okružnog suda utvrđeno da je apelant usljed zastare izgubio pravo koje je ipso iure stekao u trenutku ostaviteljicine smrti (1963. godine), Ustavni sud smatra da se radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu.

27. Ustavni sud će ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.

28. Apelant je u vezi sa povredom prava na imovinu naveo da je zakonski nasljednik iza ostaviteljice, da je imovinu koja čini zaostavštinu obilazio, kosio i pazio, kao i da je sve vrijeme bio u posjedu imovine, te da mu pravo nije moglo zastarjeti jer ostavinski postupak nije proveden (po službenoj dužnosti), a pravo na nasljeđivanje ne zastarijeva. Dakle, apelant osporava odluku sudova da mu je zastarjelo pravo nasljedstva i to zbog suštinskih razloga koje je sud dao u osporenim odlukama, kao i zbog procesnih razloga, odnosno postupanja sudova u konkretnom predmetu.

29. Prije svega, u analizi navedenog predmeta Ustavni sud će ispitati način na koji je odlučeno o suštini predmeta, odnosno apelantovom zahtjevu da ga sud uvrsti u krug zakonskih nasljednika sa pripadajućim nasljednim dijelom. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli da je apelant nesporno srodnik, odnosno da je unuk ostaviteljicinog brata i u toku postupka ova njegova srodnička veza sa ostaviteljicom nije dovedena u pitanje. Međutim, predlagači su istakli prigovor zastare ističući da apelant ne može da uđe u krug zakonskih nasljednika jer je od ostaviteljicine smrti proteklo više od 44 godine, kao i da se apelant nikada nije pojavio, a ostali predlagači su u posjedu nekretnina koje ulaze u zaostavštinu. Sudovi su utvrdili da je apelant izgubio pravo nasljedstva zbog zastare, pozivajući se na član 142. Zakona o nasljeđivanju. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati da li je ovakvo utvrđenje sudova u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju.

30. Zakonom o nasljeđivanju je jasno definirano da se smrću lica otvara njegovo naslijeđe (član 126) i nasljednik može biti lice koje je u životu u trenutku otvaranja naslijeđa. Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti (član 133). Također, Zakonom o nasljeđivanju je jasno definirano da se naslijediti može na osnovu zakona i testamenta, a da su predmet nasljeđivanja stvari i prava. Rokovi propisani Zakonom o nasljeđivanju računaju se od dana ostaviočeve smrti. Također, sam ostavinski postupak, odnosno postupak raspravljanja zaostavštine, pokreće se po službenoj dužnosti, jer matičar koji je upisao u matičnu knjigu umrlih činjenicu smrti određenog lica mora dostaviti nadležnom sudu u roku od 30 dana smrtovnicu za umrlog. Zakonom o nasljeđivanju je regulirano da, ukoliko nisu poznati nasljednici umrlog, sud mora oglasom pozvati lica koja misle da imaju prava na naslijeđe da se jave u roku od godinu dana od dana objave oglasa.

31. Ustavni sud napominje da u postupku raspravljanja zaostavštine sud utvrđuje nasljednike, zaostavštinu i prava koja nasljednici imaju iz zaostavštine (član 151). Nasljednik je nosilac nasljednog prava, što znači da ima pravo da zauzme u pravnom odnosu položaj ostavioca, sa svim pravima i obavezama koji iz tog položaja proizlaze. To dalje znači da nasljednik iz svoje pozicije nasljednika crpi određeni "status" – status nasljednika, kao i određenu imovinsku komponentu koja se ogleda u pravu na ostavinu (nasljedstvo). Iako u pojmu nasljednika "dominira" imovinska komponenta, jasna razlika između statusa i imovinske komponente najbolje se ogleda u situacijama u kojima sud može proglasiti nasljednike iza ostavioca kada uopće nema zaostavštine.

32. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o nasljeđivanju ne postoji rok u kojem određeno lice mora da traži da se "proglasi nasljednikom" u statusnom smislu, dok je odnos nasljednika u odnosu na ostavinu – imovinsku komponentu reguliran zakonskim odredbama koje propisuju uvjete i određene rokove. Dalje, Ustavni sud primjećuje da nasljednik ne mora nužno da dobije zaostavštinu, odnosno prava (i obaveze) iz zaostavštine. Prelazak zaostavštine na nasljednike zavisi od same volje nasljednika koju daju u nasljedničkoj izjavi (o prihvatanju ili odricanju), ali i od ispunjenja drugih uvjeta. Drugi uvjeti mogu biti zakonski i određeni ostaviočevom voljom. Dakle, prihvatanje zaostavštine može da zavisi i od ostavioca i od nasljednika, može biti uvjetovano zakonom, može biti određeno i uvjetovano rokovima (odložnim i raskidnim), s tim da su rokovi u vezi sa raspodjelom/predajom zaostavštine jasno definirani zakonom.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je sud zaključio da je apelant izgubio pravo nasljedstva usljed zastare, pozivajući se na član 142. Zakona o nasljeđivanju, a nakon prigovora suprotne strane koja je tvrdila da apelant ne može da uđe u krug zakonskih nasljednika jer je proteklo 44 godine od ostaviteljicine smrti. Ustavni sud primjećuje da ovakva konstrukcija sudova nema uporište u Zakonu o nasljeđivanju, jer "proglašenje nasljednika" (u statusnom smislu) nije određeno rokom i zavisi od činjenice koja je postojala u trenutku smrti i koja odražava "u trenutku smrti zatečeni" odnos (krvni, bračni, po usvojenju i drugi – zakonski ili voljom ostavioca, odnosno testamentarni) između ostavioca i nasljednika, koju sud proglašava deklaratornom odlukom. S druge strane, nasljedstvo je ono što nakon raspodjele ostavine/zaostavštine pripada nasljedniku, pa se postavlja pitanje da li su redovni sudovi ovakvim odlučivanjem odlučili samo o apelantovom pravu na ostavinu, odnosno onaj dio zaostavštine koji bi mu pripao (nasljedstvo), a ne i o njegovom statusnom pravu da se proglasi nasljednikom. S obzirom na to da je apelant imao zahtjev usmjeren na rješavanje svog statusa nasljednika i imovinski zahtjev u odnosu na zaostavštinu, a što su dvije odvojene stvari, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi očigledno nisu donijeli odluku u skladu sa odredbama propisanim Zakonom o nasljeđivanju, pogotovo ako se ima u vidu da je "zahtjev na predaju zaostavštine" iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju uvjetovan prethodnim proglašenjem nasljednika, nasljedničkom izjavom, kao i ostalim zakonskim uvjetima u koje se ubraja i rok u kojem iskaže takvu volju.

34. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da odluka Okružnog suda, kojom je potvrđena prvostepena odluka da je apelant izgubio pravo nasljedstva, osim što nema uporište u Zakonu o nasljeđivanju, nema uporište ni u svom obrazloženju u kojem je navedeno: "Pod zastarom ‘zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja’ treba smatrati gubitak prava na tužbu a ne i gubitak nasljednog prava i ako je zastara nastupila prije pokretanja postupka ili u toku ostavinskog postupka ostavinski sud je dužan na prigovor ostalih nasljednika utvrditi činjenicu da je zastara nastupila." To dalje, prema mišljenju Okružnog suda, ima za posljedicu da se nasljednik čije je pravo zastarjelo ne uzima u obzir kao da se odrekao nasljedstva i u ime svog potomstva. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakvo rezoniranje sudova ima za posljedicu da se apsolutno izjednačavaju "nasljednici" i "zaostavština", što ni u jezičkom smislu ni u zakonskom određenju nisu sinonimi, pa, kao što je prethodno rečeno, proglašenje nasljednika ne podrazumijeva automatski i prihvatanje zaostavštine.

35. Također, Ustavni sud zaključuje da ovakvom odlukom redovni sud nije poštovao proceduru utvrđenu Zakonom o nasljeđivanju. Naime, ovakvim odlučivanjem sud u ostavinskom postupku (vanparničnom) negira apelantu pravo za koje on tvrdi da mu pripada, ističući da se spor oko prava na naslijeđe rješava u ostavinskom postupku, odnosno da je ovlašten riješiti po prigovoru zastare, u vezi sa članom 142. Zakona o nasljeđivanju. Međutim, ovakvo rezoniranje redovnog suda nema uporište u odredbama Zakona o nasljeđivanju kojim je regulirano da će sud u postupku raspravljanja zaostavštine raspraviti sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu, naročito o pravu na naslijeđe […], a ukoliko su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo, sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke na parnicu. Ukoliko je sporna primjena prava, onda se takvo pitanje rješava u ostavinskom postupku (član 229. stav 3). Također, Ustavni sud ne može da ne primijeti da su u osporenim odlukama navedene neke činjenice (44 godine od ostaviteljicine smrti, posjed ostalih predlagača i da je apelant saznao za ostaviteljicinu smrt 70-ih godina) na kojima su sudovi zasnovali odluku. Međutim, imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da sve bitne činjenice u vezi sa osporenim pravom apelantu nisu utvrđene i redovni sud se njima nije bavio (a nije ni mogao), pa je nejasno kako je u ostavinskom postupku odlučeno da je apelantu zastarjelo pravo, pogotovo imajući u vidu njegove navode u apelaciji da je bio u posjedu zaostavštine. U tom kontekstu, Ustavni sud naglašava da odredba člana 142. Zakona o nasljeđivanju, na kojoj su sudovi između ostalog zasnovali svoju odluku, tretira savjesnog i nesavjesnog posjednika, te da je ta okolnost podrazumijevala utvrđivanje ko se zaista nalazi u posjedu spornih nekretnina i kakav je njegov posjed, a što je prema stanju spisa u konkretnom slučaju izostalo.

36. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da se Okružni sud osporenim rješenjem nezakonito umiješao u apelantovo pravo na imovinu, te Ustavni sud smatra da je bespredmetno da u smislu garancija iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju razmatra da li je miješanje bilo u javnom interesu i da li je narušen princip proporcionalnosti.

37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Imajući u vidu navedene propuste redovnih sudova koji su učinjeni i to u sadržaju osporenih odluka, kao i zakonskoj proceduri, ne prejudicirajući apelantovo pravo, Ustavni sud smatra potrebnim ukinuti osporenu Odluku Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-001856 od 7. novembra 2008. godine, te vratiti predmet Okružnom sudu kako bi se ispoštovale garancije iz Zakona o nasljeđivanju, kao i prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

VIII. Zaključak


39. Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo nezakonito zbog arbitrarne primjene Zakona o nasljeđivanju, što predstavlja povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr.
Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!