Službeni glasnik BiH, broj 38/25

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2548/21, rješavajući apelacije Gojka Vukovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje su podnijeli:

Gojko Vuković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 293847 21 Gž od 17. maja 2021. godine i presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 71 0 Mal 293766 22 Rev od 22. novembra 2022. godine i 71 0 Mal 293846 22 Rev od 14. decembra 2022. godine,

Đuro Krčić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 307513 21 Gž od 22. oktobra 2021. godine,

Momčilo Bukejlović protiv presuda Okružnog suda u Banjaluci br. 71 0 Mal 342127 22 Gž od 21. februara 2023. godine i 71 0 Mal 341023 22 Gž od 25. maja 2023. godine,

Dalibor Đajić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Mal 035784 22 Gž od 13. februara 2023. godine,

Čedomir Spasojević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 296888 22 Rev od 25. aprila 2023. godine,

Jadranka Ivetić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 325482 23 Gž od 16. juna 2023. godine i

Zoran Knežević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Mal 038992 22 Gž od 5. juna 2023. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

AP-2548/21

1. Gojko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant Vuković) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 293847 21 Gž od 17. maja 2021. godine.

AP-47/22

2. Đuro Krčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor-Varoši, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 307513 21 Gž od 22. oktobra 2021. godine.

AP-705/23

3. Apelant Vuković je 10. februara 2023. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 Mal 293766 22 Rev od 22. novembra 2022. godine.

AP-1625/23

4. Apelant Vuković je 1. aprila 2023. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 Mal 293846 22 Rev od 14. decembra 2022. godine.

AP-2212/23

5. Momčilo Bukejlović (u daljnjem tekstu: apelant Bukejlović) iz Doboja, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 9. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 342127 22 Gž od 21. februara 2023. godine.

AP-2230/23

6. Dalibor Đajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branimir Barić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 73 0 Mal 035784 22 Gž od 13. februara 2023. godine.

AP-3043/23

7. Čedomir Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Saša Grabež, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 296888 22 Rev od 25. aprila 2023. godine.

AP-3649/23

8. Apelant Bukejlović je 11. augusta 2023. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 341023 22 Gž od 2. maja 2023. godine.

AP-3657/23

9. Jadranka Ivetić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. augusta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 325482 23 Gž od 16. juna 2023. godine.

AP-3959/23

10. Zoran Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milana Vukojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 73 0 Mal 038992 22 Gž od 5. juna 2023. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

11. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.

12. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije i oni su proslijeđeni apelantima na eventualno izjašnjenje. Apelanti su u predmetima br. AP-2548/21, AP-47/22 i AP-3649/23 dostavili izjašnjenja, dok ostali apelanti to nisu učinili.

III. Činjenično stanje

13. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodna napomena

14. Apelanti su sudski vještaci različitih struka i oni su na osnovu naloga sudova u ranije vođenim parničnim i vanparničnim postupcima izvršili vještačenja. U skladu s tim sudovi su donijeli rješenja kojima je određeno da se apelantima izvrši isplata preciziranih novčanih iznosa na ime naknade troškova vještačenja. Međutim, te naknade im nisu isplaćene.

Parnični postupci u kojima su donesene osporene odluke

15. Apelanti su podnijeli tužbe Osnovnom sudu u Banjaluci i Osnovnom sudu u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sudovi) protiv tužene kojima su tražili isplatu dugovanja po osnovu troškova za izvršena vještačenja.

16. Odlučujući u prvostepenim postupcima, Osnovni sudovi su donijeli presude, preciziranih brojeva i datuma, kojima su tužbeni zahtjevi apelanata usvojeni i tužena obavezana da im na ime duga za izvršena vještačenja isplati precizirane novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Također, tužena je obavezana da apelantima nadoknadi troškove postupka. U obrazloženjima prvostepenih presuda Osnovni sudovi su, između ostalog, naveli da su novčane naknade na ime predujma troškova za izvršena vještačenja uplaćene na račun posebnih namjena – depozitni račun. Dalje, sudovi su naveli da depozitnim računom, shodno odredbama Zakona o trezoru, upravlja i raspolaže Ministarstvo finansija Republike Srpske. Međutim, kako su sudovi ukazali, te naknade apelantima nisu isplaćene. U vezi s tim, Osnovni sudovi su istakli da se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužene da naknade nisu isplaćene zbog toga što je nad Bankom Srpske, u kojoj su konkretna novčana sredstva deponirana, otvoren stečajni postupak. Naime, sudovi su pojasnili da apelanti nisu ni u kakvom materijalnopravnom odnosu s Bankom Srpske tako da otvaranje stečajnog postupka ne utječe na njihovo pravo da od tužene potražuju naknade na ime vještačenja. Pri tome, sudovi su istakli da su apelanti u obligacionopravnom odnosu s tuženom jer je organ tužene, konkretno sud, dao nalog apelantima da izvrše vještačenja. Osnovni sudovi su naveli da je tužena odgovorna za svoje organe i samo ona ima stranačku sposobnost u takvoj vrsti sporova. Shodno tome, sudovi su zaključili da je tužena bez osnova zadržala sredstva koja su uplaćena na ime vještačenja, pa se u smislu odredbi člana 210. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) neosnovano obogatila za te iznose. Osim toga, Osnovni sudovi su usvajanje tužbenih zahtjeva obrazložili i primjenom odredbi člana 749. ZOO-a ukazujući da je između apelanata i tužene zasnovan ugovor o nalogu jer su sudovi angažirali apelante da izvrše vještačenja. Sudovi su također naveli da je postupanje tužene suprotno zakonskim odredbama i da je apelantima pričinjena šteta u smislu člana 155. ZOO-a za koju odgovara tužena u smislu člana 172. ZOO-a.

17. Tužena je protiv prvostepenih presuda podnijela žalbe Okružnom sudu.

18. Presudama Okružnog suda, preciziranih brojeva i datuma, uvaženo je sedam žalbi i prvostepene presude su preinačene tako što su tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni, dok su preostale tri žalbe odbijene i prvostepene presude potvrđene. U obrazloženjima presuda kojima su žalbe uvažene Okružni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da se tužena neosnovano obogatila odnosno da su ispunjeni uvjeti za primjenu člana 210. ZOO-a. Naime, sud je pojasnio da sredstva uplaćena na depozitni račun suda za potrebe vještačenja nisu prešla u imovinu tužene. Polaganje sudskog depozita, kako je sud naveo, regulirano je odredbama Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) i nije propisano da će predmet depozita deponiranjem postati vlasništvo tužene (izuzev u smislu člana 224. ZVP-a, ali to ovdje nije slučaj). Stoga je, prema stavu Okružnog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je također ukazao da se ne radi o situaciji koju regulira odredba člana 749. stav 1. ZOO-a. Naime, sud je ukazao da on nije nalogodavac niti su apelanti nalogoprimci. Činjenica da su u postupcima u kojima su provedena navedena vještačenja parnične stranke predujmile novčana sredstva za naknadu troškova vještačenja, a ne sud, dokazuje da se ne radi o ugovoru o nalogu. Dalje, Okružni sud je naveo da u radnjama organa tužene nema protivpravnosti ni uvjeta za odštetnu odgovornost u smislu čl. 155. i 172. ZOO-a. Kako je sud ukazao, odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa postoji u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada. Prema ocjeni suda, ne može se zaključiti da je tužena postupala suprotno zakonu i pravilima struke koji odudaraju od uobičajene metode rada u državnom tijelu i mimo cilja koji je određen.

19. Međutim, u obrazloženju jedne od osporenih odluka (odluka Okružnog suda osporena u AP-2548/21) Okružni sud je istakao da je apelant u svakom slučaju imao na raspolaganju pravomoćna rješenja kao izvršne naslove iz predmeta u kojima su određeni troškovi vještačenja. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da nije ni bilo potrebe da apelant u parničnom postupku zahtijeva odlučivanje.

20. S obzirom na uspjeh tužene u žalbenim postupcima, Okružni sud je ukazao da joj pripadaju troškovi postupka. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 386. stav 1, člana 387. stav 1. i člana 397. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te je naveo na šta se troškovi postupka u svakom konkretnom predmetu odnose.

21. Tužena je izjavila revizije protiv drugostepenih presuda kojima su njene žalbe odbijene. Presudama Vrhovnog suda, preciziranih brojeva i datuma, revizije su usvojene i nižestepene presude preinačene tako što su tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni. Također, apelanti su obavezani da tuženoj nadoknade troškove postupaka. Vrhovni sud je u obrazloženjima, u suštini, dao iste razloge za odbijanje tužbenih zahtjeva kao i Okružni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojedini apelanti su se pozvali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti u suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te problematizuju zaključke i obrazloženja sudova iz osporenih odluka. Apelanti su naveli da iako nije sporno njihovo pravo na isplatu konkretnih naknada, oni nemaju efikasno pravno sredstvo i postupak u kojem to pravo mogu ostvariti. Kako su apelanti ukazali, sudovi su zauzeli stav da rješenja o dosudi troškova za vještačenja ne predstavljaju izvršne isprave, a u parničnim postupcima se odbijaju njihovi tužbeni zahtjevi. Sve to, prema mišljenju apelanata, dovodi do pravne nesigurnosti. Apelanti su se pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP-2914/21 od 13. jula 2024. godine. Dalje, apelanti smatraju da su osporenim odlukama lišeni prava da uživaju svoju imovinu. Osim toga, pojedini apelanti problematiziraju odluke o naknadi troškova postupka tuženoj te ukazuju da im je time narušeno pravo na pristup sudu jer ne postoji proporcionalnost između obaveze koja im je stavljena na teret i cilja koji se želio postići. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP-1101/17 od 22. marta 2018. godine. Apelant Bukejlović je naveo da mu je povrijeđeno "pravo pristupa nepristrasnom sudu".

23. U predmetima br. AP-2548/21 i AP-2230/23 apelanti zahtijevaju da im se zbog dužine trajanja parničnih postupaka dosudi naknada nematerijalne štete u iznosu od po 1.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

24. Vrhovni sud i Okružni sud su u suštini naveli da ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima osporenih odluka. Smatraju da nisu osnovani navodi apelanata o povredi prava na koja su se pozvali u apelacijama. Predlažu da Ustavni sud odbije apelacije kao neosnovane.

25. Tužena je također ukazala da su apelacioni navodi neosnovani. Tužena je u predmetu broj AP-3649/23 navela da je apelant u izvršnom postupku vođenim pod brojem 71 0 I 310439 19 I svoje potraživanje namirio 22. septembra 2023. godine, ali je i pored toga nastavio s vođenjem parničnog postupka.

26. U izjašnjenjima na odgovore na apelaciju apelanti su u suštini ukazali da ostaju pri apelacionim navodima. Apelant Bukejlović je naveo da je upućivanjem na parnicu izložen bespotrebnim troškovima, pa da stoga nije od utjecaja činjenica da je u kasnijem izvršnom postupku, po apelaciji broj AP-4621/20, namirio glavni dug.

V. Relevantni propisi

27. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka US BiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 23. stav 1.

Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,

[…].

Član 24. stav 1.

Sudskom odlukom, prema ovom zakonu, smatra se presuda, rješenje, te druga odluka donesena u postupku pred sudom i arbitražom, a sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u postupku pred sudom i arbitražama.

Član 25. stav 1.

Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke izvršeniku, a završava se protokom zadnjeg dana određenog sudskom odlukom, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 27 . st. (1) i (2)

(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.

[…].

Član 35. stav 1.

Ako se prijedlog za izvršenje podnosi sudu koji nije odlučivao u prvom stepenu, uz prijedlog se podnosi izvršna isprava, u originalu ili ovjerenom prijepisu, na koji je stavljena potvrda o izvršnosti.

VI. Dopustivost i meritum

28. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

29. Apelanti pobijaju presude Vrhovnog suda i Okružnog suda tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, pojedini apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbenim zahtjevima tražili da se obaveže tužena da im isplati naknade na ime troškova za izvršena vještačenja. S obzirom na to da iz prezentiranih činjenica nesporno proizlazi da se u ovim slučajevima radi o specifičnim okolnostima, Ustavni sud prvo treba da ispita da li su apelanti zaista mogli imati "legitimno očekivanje" iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da će njihovi tužbeni zahtjevi biti ostvareni u konkretnim parničnim postupcima. Prije nego što odgovori na ovo pitanje, Ustavni sud će ukazati na svoju praksu u kojoj je razmatrao ista i slična činjenična i pravna pitanja.

33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu iz Odluke broj AP-4621/20 u kojoj je razmatrano pitanje da li rješenje o isplati troškova za izvršeno vještačenje ima značaj izvršne odluke, kako to reguliraju relevantne odredbe ZIP-a (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4621/20 od 8. juna 2022. godine). Prezentirajući taj predmet, Ustavni sud će se referirati i na navode apelanata u odnosu na stav izvršnih sudova da rješenja o dosudi troškova za vještačenja ne predstavljaju izvršne isprave te navode o pravnoj nesigurnosti. Naime, izvršni postupak u tom predmetu je pokrenut na osnovu rješenja o troškovima za izvršeno vještačenje. Međutim, redovni sudovi su, u konačnici, zauzeli stav da takvo rješenje ne predstavlja izvršnu ispravu u smislu odredbi člana 23. ZIP-a, već ima snagu rješenja koje se tiče upravljanja postupkom, te uputili apelanta da svoja prava ostvari u parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud je, odlučujući o podnesenoj apelaciji, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ukinuo drugostepeno rješenje i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju odluke Ustavni sud je ukazao da iz relevantnih odredbi ZIP-a (vidi tačku 33. navedene odluke) proizlazi da su izvršne isprave, između ostalog, odluke sudova i da se sudskom odlukom smatra, između ostalog, i rješenje. Također, sudska odluka je izvršna ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Dalje, izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Najzad, ukoliko nije određen rok za dobrovoljno izvršenje, rok se određuje u izvršnoj ispravi. Dakle, Ustavni sud je razmotrio stav izvršnih sudova u kontekstu primjene relevantnih odredbi ZIP-a kojima je reguliran institut izvršne isprave. Ustavni sud je, imajući u vidu okolnosti tog slučaja, tj. postojanje rješenja o isplati troškova vještačenja kojim je naloženo računovodstvu suda da apelantu s depozitnog računa isplati precizirani novčani iznos, te sadržaj, odnosno analizu prethodno navedenih odredbi ZIP-a naveo "da je proizvoljan stav redovnih sudova da nalog računovodstvu dat od sudije koji postupa u određenom predmetu nema značaj izvršne odluke, već ima snagu rješenja koje se tiče upravljanja postupkom. Kod svega navedenog Ustavni sud nalazi da je proizvoljno i upućivanje apelanta da u redovnom parničnom postupku treba da ostvari svoja prava" (tačka 34).

34. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u Odluci broj AP-367/21 bavio identičnim činjeničnim i pravnim pitanjem. Također, u ovoj odluci je, na osnovu istih razloga kao i u prethodnoj, utvrđeno kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ukinuto drugostepeno rješenje i predmet vraćen Višem privrednom sudu u Banjaluci na ponovni izvršni postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-367/21 od 28. septembra 2023. godine).

35. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u kojoj se bavio sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP-2914/21, na koju se i apelanti pozivaju, utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2914/21 od 13. jula 2023. godine). Naime, tužilac je u parničnom postupku tražio da mu tužena izvrši povrat uplaćenih novčanih sredstava kojima je u izvršnom postupku na javnoj licitaciji kupio stan. Tužilac nije ušao u posjed stana jer je izvršni postupak prekinut zbog pitanja prava vlasništva na stanu. I pored naloga suda u izvršnom postupku, tužiocu nije izvršen povrat uplaćenih novčanih sredstava. Razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva su isti kao što je to slučaj u odlukama koje su osporene apelacijama. Kako je već navedeno, Ustavni sud je u ovom predmetu utvrdio povredu prava na imovinu, te u vezi s tim ukazao da u konkretnom slučaju nije odlučujuće to da li je u radnjama organa tužene bilo protivpravnosti ili ne. Ustavni sud je zaključio da je apelant lišen svoje imovine bez ikakve mogućnosti da svoje potraživanje ostvari u bilo kojem drugom postupku.

36. Dakle, evidentno je da se razlika između navedenih predmeta ogleda u činjenici koja se odnosi na rješenja o troškovima za izvršena vještačenja kao izvršnim ispravama te, u vezi s tim, mogućnošću da se potraživanja po tom osnovu ostvare u izvršnom postupku. S druge strane, to nije slučaj u Odluci broj AP-2914/21 jer je apelant, kako je to već navedeno, lišen mogućnosti da svoje potraživanje ostvari u bilo kojem drugom postupku. Osim toga, u predmetu broj AP-2914/21, za razliku od ovih predmeta, apelant je uplatio svoja sredstva na depozitni račun suda, dok u ovim slučajevima apelantima nisu isplaćena sredstva po osnovu izvršenog vještačenja. Dakle, apelanti u ovim slučajevima ipak nisu uplatili svoja novčana sredstva na depozitni račun suda kako je to bilo u predmetu broj AP-2914/21.

37. Vraćajući se na konkretne predmete, Ustavni sud će odgovoriti na pitanje da li su apelanti mogli imati "legitimno očekivanje" da će u konkretnim parničnim postupcima biti usvojeni njihovi tužbeni zahtjevi. Prema mišljenju Ustavnog suda, osnovno pitanje u ovim slučajevima je da li su apelanti uopće trebali podnositi tužbe da bi ostvarili svoja prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti, svaki u svojoj struci, izvršili vještačenja, dakle prethodno su postupili po nalozima sudova u postupcima koji su se vodili između drugih parničnih stranaka. U skladu s tim, sudovi su donijeli rješenja kojimа su apelantima određeni troškovi za vještačenja, tj. novčane naknade za njihov rad. Međutim, te naknade im nisu isplaćene.

38. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se opravdano dovodi u pitanje da li su apelanti uopće trebali tražiti namirenje potraživanja u parničnim postupcima. Iako su redovni sudovi osporene odluke zasnovali na odredbama ZOO-a i Zakona o trezoru, Ustavni sud će konkretno pitanje sagledati iz drugog ugla. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju jedne od osporenih presuda – broj 71 0 Mal 293847 21 Gž od 17. maja 2021. godine, osporenoj u predmetu broj AP-2548/21, istakao da apelant nije ni trebao pokrenuti parnični postupak s obzirom na to da je raspolagao pravomoćnim rješenjem o troškovima vještačenja kao izvršnim naslovom. Dakle, navedeni dio obrazloženja iz osporene odluke korespondira pravnom shvatanju Ustavnog suda izraženom u citiranim odlukama br. AP-4621/20 i AP-367/21 u skladu s kojim su apelanti u izvršnim postupcima mogli ostvariti svoja prava.

39. Imajući u vidu okolnosti konkretnih slučajeva, Ustavni sud smatra da se ne može zanemariti činjenica da su apelanti već odranije raspolagali sudskim odlukama o isplati troškova za izvršena vještačenja. Dakle, u posjedu su, u smislu prethodno navedenih stavova Ustavnog suda (vidi tačku 34), izvršnih isprava i samim tim imaju mogućnost da pokrenu izvršne postupke i tako namire potraživanja od tužene. U prilog navedenom je i odgovor na apelaciju tužene u predmetu broj AP-3649/23 u kojem je, između ostalog, istaknuto da je apelant Bukejlović u izvršnom postupku naplatio od tužene svoja potraživanja (vidi tačku 25. odluke).

40. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se sam po sebi nameće zaključak da u specifičnim okolnostima konkretnih slučajeva nije ni bilo potrebe da apelanti traže odlučenje u parničnim postupcima. Naime, njihova potraživanja su nesporno utvrđena i stoga nisu ni trebala da budu predmet ponovnog razmatranja u bilo kakvom postupku. Pod pretpostavkom da bi u parničnim postupcima koji su predmet razmatranja ove odluke Ustavnog suda bilo udovoljeno tužbenim zahtjevima, apelanti bi zapravo dobili još jednu izvršnu ispravu kakvom od ranije raspolažu i koja se odnosi na identično potraživanje. Takav pristup dovodi u pitanje sam značaj i svrhu donesenih rješenja o isplati troškova za izvršena vještačenja ukoliko bi se o pravomoćno utvrđenim potraživanjima ponovo raspravljalo u nekom novom parničnom postupku.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu mogli imati "legitimno očekivanje" da će, pored postojećih rješenja o isplati troškova vještačenja, tužbeni zahtjevi kojima su tražili isplatu istih troškova za izvršena vještačenja biti ostvareni u konkretnim parničnim postupcima. Ustavni sud smatra da su apelanti po redovnom toku stvari, uprkos prvobitno zauzetom stavu izvršnih sudova da se ne radi o izvršnim ispravama, umjesto podnošenja tužbi trebali da pokrenu izvršne postupke protiv tužene i tako namire svoja potraživanja. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da pristup iz ovog predmeta korespondira praksi iz predmeta br. AP-4621/20 i AP-367/21 navedenoj u prethodnom dijelu odluke.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnim parničnim postupcima nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

45. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, kršenju prava na pristup sudu, nepristrasnosti suda, te dužini trajanja pojedinih postupaka.

46. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje tog prava dovode u vezu s odlukama o troškovima postupka, pri čemu se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP-1101/17. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u navedenoj odluci radilo o činjenično i pravno drugačijem slučaju. Naime, tom odlukom Ustavnog suda je, u specifičnim okolnostima tog predmeta, utvrđeno kršenje prava na imovinu i prava na pristup sudu kao dio prava na pravično suđenje u situaciji kada je apelantica u tom postupku obavezana na isplatu troškova postupka Pravobranilaštvu Republike Srpske (koje je zastupalo tuženu Republiku Srpsku) u postupku za naknadu nematerijalne štete koju je apelantica pretrpjela kao žrtva ratnog zločina (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1101/17 od 22. marta 2018. godine). Ustavni sud stoga ne može zaključiti da je pozivanje na navedenu odluku Ustavnog suda relevantno za konkretne apelacije i da je obavezivanjem da naknade troškove postupka suprotnoj strani apelantima uskraćeno pravo na pristup sudu.

47. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da apelanti nisu imali "legitimno očekivanje" da će u konkretnim parničnim postupcima biti udovoljeno njihovim tužbenim zahtjevima, Ustavni sud smatra da u karakterističnim okolnostima ovih slučajeva nije potrebno razmatrati navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

48. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant Bukejlović koji je ukazao na kršenje "prava pristupa nepristrasnom sudu" te navode nije obrazložio. S obzirom na činjenicu da, osim paušalnih navoda, apelant nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu ili objektivnu pristrasnost redovnih sudova, niti takvo šta proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

49. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se u predmetima br. AP-2548/21 i AP-2230/23 apelanti pozivaju na povredu prava na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanta i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelanta bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

50. Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj AP-2548/21 relevantan period od 16. oktobra 2018. godine, kada je tužba podnesena, do donošenja presude Okružnog suda 17. maja 2021. godine, dakle ukupan period od dvije godine i sedam mjeseci. Dalje, u odnosu na predmet broj AP-2230/23 relevantan period je od 2. marta 2020. godine, kada je tužba podnesena, do donošenja presude Okružnog suda 13. februara 2023. godine, dakle ukupan period kraći od tri godine. Također, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o predmetima koji su po zakonu hitne prirode, niti se u konkretnim slučajevima radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u relevantnim periodima u konkretnim postupcima donijeli po dvije meritorne odluke. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da su postupci pravomoćno okončani u periodu od dvije godine i sedam mjeseci, odnosno u periodu kraćem od tri godine, Ustavni sud ne može zaključiti da je dužina trajanja ovih postupaka prešla granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnim slučajevima nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

52. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnim slučajevima nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

53. Pojedini apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iz navoda apelanata se može zaključiti da navode o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da ti apelanti nisu koristili pravo podnošenja žalbe protiv prvostepenih presuda, odnosno revizije protiv drugostepenih presuda jer su bili zadovoljni ishodom prvostepenog i drugostepenog postupka. Međutim, apelanti su, u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a, imali mogućnost da dostave odgovore na žalbe i revizije tužene, što su, kako proizlazi iz obrazloženja drugostepenih i revizionih presuda, i učinili. Činjenica da su drugostepeni sud i revizioni sud uvažili žalbe, odnosno revizije tužene, te su nižestepene presude preinačene tako što su tužbeni zahtjevi odbijeni, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. Ustavni sud također ukazuje da nezadovoljstvo ovih apelanata ishodima parničnih postupaka ne može voditi zaključku da je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelanti nisu imali "legitimno očekivanje" iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da će i pored postojanja rješenja o isplati troškova vještačenja, koja u smislu relevantnih odredbi ZIP-a predstavljaju izvršnu ispravu, u konkretnim parničnim postupcima biti udovoljeno njihovim tužbenim zahtjevima koji se odnose na isto potraživanje.

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su apelanti bespotrebno pokrenuli parnične postupke, a imali su na raspolaganju izvršne isprave podobne za namirenje potraživanja u izvršnim postupcima, te kada u konkretnim slučajevima ne proizlazi da je bilo kršenja prava na pristup sudu. Ustavni sud također zaključuje da se dužina postupaka od dvije godine i sedam mjeseci, odnosno nešto kraće od tri godine, na dvije sudske instance ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupaka.

56. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelanti navode o povredi ovog prava vezuju za tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da to pravo nije prekršeno. Također, činjenica da osporene konačne odluke nisu donesene u korist apelanata ne ukazuje sama po sebi na povredu prava na djelotvoran pravni lijek.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.