Službeni glasnik BiH, broj 64/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1015/13, rješavajući apelaciju Sulje Levića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Sulje Levića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 002008 12 Kž od 21. novembra 2012. godine u dijelu koji se odnosi na Sulju Levića.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli, da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Suljo Lević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnio je 11. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 002008 12 Kž od 21. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 002008 10 K2 od 14. novembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 23. maja do 22. juna 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Postupajući u ponovnom postupku (nakon što su rješenjima Kantonalnog suda ukinute dvije prvostepene presude), Općinski sud je donio novu Presudu broj 33 0 K 002008 10 K2 od 14. novembra 2011. godine kojom su apelant i Omer Bebaković (u daljnjem tekstu: prvooptuženi, a obojica u daljnjem tekstu: optuženi) proglašeni krivim što su kao saizvršioci iz nehata motornom silom izazvali opasnost za život ljudi uslijed čega je nastupila smrt jedne osobe, čime su počinili krivično djelo - teška djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 308. stav (4) u vezi sa članom 304. stav (4) u vezi sa stavom (1) i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02; u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa im je taj sud, uz primjenu istih zakonskih odredaba i čl. 40, 41, 42, 50. i 51. KZFBiH, te člana 346. Zakona o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) izrekao uvjetnu osudu kojom im je utvrđena kazna zatvora u trajanju od po šest mjeseci i istovremeno određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne učine novo krivično djelo (sve detaljnije navedeno u izreci presude).

6. Istom presudom, na osnovu odredbe člana 101. stav (2) ZKPFBiH i člana 201. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) optuženi su obavezani da M. B. (u daljnjem tekstu: majka oštećenog), na ime imovinsko-pravnog zahtjeva zbog pretrpljenih duševnih boli, isplate iznos od po 6.000,00 KM u roku od mjesec dana od pravomoćnosti presude, dok je majka oštećenog s viškom imovinsko-pravnog zahtjeva upućena na parnicu, uz istovremeno obavezivanje optuženih da naknade i troškove krivičnog postupka.

7. Nakon što je Općinski sud proveo dokaze, koje je taksativno pobrojao na strani 5. obrazloženja presude (saslušavanjem očevidaca spornog događaja, majke oštećenog i ostalih osoba koje su se kritičnog dana nalazile na odlagalištu smeća, uključujući i optužene, zatim saslušavanjem tehničkog rukovodioca firme JP "Komunalac" iz Banovića (u daljnjem tekstu: Komunalac), te drugih bivših i sadašnjih zaposlenika firme, vještačenjem po vještacima saobraćajne struke, zaštite na radu, te ljekarske struke, rekonstrukcijom spornog događaja, uvidom u materijalne dokaze - uviđaj s lica mjesta, fotodokumentaciju i sl.), utvrđena je odgovornost optuženih za krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret. Općinski sud je, prije svega, naveo da tokom postupka nije bilo sporno da se kritičnog dana u kritično vrijeme desio tragičan događaj u kojem je šesnaestogodišnji A. B. (u daljnjem tekstu: oštećeni) smrtno stradao djelovanjem motornog vozila firme Komunalac, da su optuženi kao zaposlenici Komunalca došli na odlagalište smeća na PK "Ćubrić" RMU u Banovićima (koje je rješenjem Općine Banović određeno za deponiju smeća) s namjerom da istovare kontejner sa smećem, da je prvooptuženi upravljao teretnim vozilom, da je apelant obavljao poslove u vezi s odvozom smeća, čišćenjem i sl., da se kritičnog dana apelant nalazio u teretnom vozilu zajedno s prvooptuženim, da su optuženi prilikom dolaska na odlagalište smeća na odlagalištu zatekli majku oštećenog, oštećenog i njegova dva mlađa srodnika, te H. Ž. i H. B., koji su čekali da se kontejner istovari kako bi "prebrali" smeće.

8. Sporna pitanja koja su se postavila za Općinski sud odnosila su se na činjenični supstrat predmetnog slučaja, a to su: da li je prvooptuženi kritične prilike, upravljajući spornim vozilom na odlagalištu smeća, propustio da pomoću bočnih ogledala prati situaciju na vozilu i oko njega, odnosno da li je apelant kao pomoćni radnik propustio da izađe iz vozila i na eventualnu opasnost upozori osobe koje su se zatekle na odlagalištu smeća i koje su se nalazile u neposrednoj blizini vozila koje se kretalo unazad, odnosno da li je uslijed tih propusta došlo do tragičnog događaja.

9. U vezi sa spornim pitanjima Općinski sud je saslušao optužene na glavnom pretresu, pa je tako apelant naveo da kritičnog dana nije izašao iz vozila jer se vozilo nije zaustavilo, da je bilo u kretanju i da taj dan nije signalizirao vozaču (prvooptuženom) kada da krene unazad jer mu vozač nije rekao da izađe iz kamiona. Međutim, Općinski sud je u vezi sa spornim pitanjima o suštinskom dijelu događaja i dotadašnjim postupanjem i praksom koju su imali optuženi prilikom dolaska na odlagalište i istovar smeća saslušao svjedoke očevice (majku oštećenog, te H. Ž. i H. B.) koji su se često, i prije tragičnog događaja, nalazili na istom mjestu na deponiji smeća.

10. Iz obrazloženja proizlazi da je majka oštećenog, između ostalog, u svom iskazu navela da je sa svojom djecom na deponiju stigla kritičnog dana ujutro, oko 7.00 sati, s namjerom da nakupi aluminija i kalaja kako bi to kasnije mogla prodati, da je na deponiji zatekla komšinice H. Ž. i H. B., da su u jednom momentu krenuli kući kada su ugledali vozilo s novim kontejnerom, te su sačekali da i njega pregledaju tako što su svi stajali s vozačeve strane, da je vidjela da je apelant klimnuo glavom oštećenom dajući mu znak da otvori kvake da bi na to "sjeo" kontejner, sve da se apelant ne bi isprljao i izlazio iz vozila jer je put bio blatnjav, što je bila i ranija praksa. Zatim je navela da je vozilo stajalo kada je oštećeni otvorio kvake sa zadnje strane vozila, te da je tada bio okrenut leđima i da mu se nešto zapetljalo oko nogu, vjerovatno lanac koji se nalazio na lijevom točku vozila, da nije mogao da pobjegne kada je vozilo krenulo unazad prešavši prvo preko njegovih nogu, nakon čega je počela da viče i da upozorava prvooptuženog da stane, ali je bilo kasno jer je vozilo već prešlo i preko glave oštećenog. Iz iskaza je nadalje proizašlo da taj dan optuženi nisu upozorili prisutne na deponiji da se sklone, niti su izlazili iz vozila prije nesreće, a prema iskazu majke oštećenog "pravilo je da vozilo treba da stane, pa da se onda skinu kuke, te da se da znak vozaču da su kuke skinute da bi on mogao dalje da radi jer čim se kuke dignu vozač treba da upali vozilo i da krene nazad". Još je navela da se u momentu nesreće nalazila na udaljenosti od oko 3,5 m od vozila, te je vidjela da su optuženi oštećenom klimnuli glavom.

11. Svjedokinja H. Ž. (očevidac) je u svom iskazu navela da je kritičnog dana, oko 12.45 sati, naišao kamion sa smećem, te je vidjela da se vozilo prije toga okrenulo i u momentu kada je krenulo unazad oštećeni je potrčao prema zadnjem dijelu vozila, s tim što nije vidjela da je apelant klimnuo glavom oštećenom da otkači kuke, ali je to kasnije čula od majke oštećenog. Zatim je vidjela da se oštećeni, u momentu kada je stigao iza vozila, uhvatio za kvačilo i da se počeo kretati unazad zajedno s vozilom. Vidjela je da se oštećeni u jednom momentu zapetljao u zemlju koja mu je bila iza leđa, ali je ostao na nogama, te se nakon toga još malo održao na nogama krećući se unazad, držeći se za vozilo. Vidjela je da je oštećeni pokušao pobjeći iza vozila u momentu kada se ono približilo istovaru smeća, ali nije mogao, i u tom momentu ga je vozilo udarilo i oborilo, te je tada stavila ruke na oči jer više nije smjela gledati, nakon čega je otišla kući. Svjedokinja H. B. je u svom iskazu navela da, iako je kritičnog dana u kritično vrijeme bila prisutna na odlagalištu smeća, tragični događaj nije vidjela jer je u tom momentu vezala svoje smeće.

12. Vještak saobraćajne struke je sačinio nalaz na okolnosti nastanka tragičnog događaja tako da je iz nalaza, između ostalog, proizašlo da se oštećeni, u momentu kada je vozilo počelo da se kreće unazad, nalazio u grupi s ostalim očevicima, udaljen od vozila 10-15 metara, pa kako se prvooptuženi vožnjom unazad počeo približavati grupi pješaka, tada se oštećeni, koji je u tom trenutku bio udaljen desetak metara od vozila, počeo približavati zadnjoj strani vozila, što je prvooptuženi mogao primijetiti sve do njegovog dolaska iza samog vozila, kada mu je oštećeni izašao iz vidnog polja. Uvažavajući konkretne saobraćajne uvjete, izračunom je utvrđeno da je kretanje oštećenog prema vozilu otpočelo približno u momentu pokretanja vozila unazad, te je utvrđeno da je oštećeni bio u mogućnosti vidjeti kretanje vozila kojim je upravljao prvooptuženi.

13. Na osnovu rekonstrukcije događaja od 8. novembra 2002. godine, postavljanjem osobe iste visine kao oštećeni uz zadnji kraj vozila, utvrđeno je da zadnji dio kontejnera nije mogao ostvariti kontakt s glavom oštećenog, nasuprot tvrdnji majke oštećenog. Nadalje je rekonstrukcijom utvrđeno da prvooptuženi nije imao tehničke mogućnosti da uoči oštećenog kada se on nalazio iza vozila.

14. Vještak iz oblasti zaštite na radu je dao pismeni nalaz i mišljenje u vezi s predmetnom nezgodom, te je taj vještak saslušan i na glavnom pretresu. Prema tom nalazu i njegovom iskazu, do tragičnog događaja je došlo zato što je Sekretarijat za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove Općine Banovići donio rješenje kojim je naloženo Komunalcu da deponira smeće na odlagalištu Čubrić, a da prethodno nije propisao mjere zaštite ljudi, imovine i životne sredine, niti je obavezao Komunalac da izradi odgovarajuću dokumentaciju i propiše te mjere. Osim toga, Komunalac je propustio da obuči svoje zaposlenike i provjeri njihovo znanje iz oblasti zaštite na radu, da organizira poslove zaštite na radu i sl. Vještak je u svom iskazu na glavnom pretresu naveo da u ovom slučaju nema propusta optuženih radnika jer su oni izvršavali obaveze koje su dobili, te je još naveo da u konkretnom slučaju nije bilo signaliste da signalizira gdje kamion ide unazad i dokle smije ići, te da bi kamioni trebali imati zvučni signal pri kretanju unazad, dodavši još da vozač mora da vodi računa o sigurnosti prostora na kojem izvodi radnju kretanja unazad.

15. Općinski sud je dalje naveo da je optuženim stavljeno na teret da su počinili krivično djelo - teška djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 308. stav (4) u vezi sa članom 304. stav (4) u vezi sa stavom (1) i u vezi sa članom 23. KZFBiH. U vezi s tim, nadalje je pojašnjeno da su radnje izvršenja tog krivičnog djela određene alternativno i da se radi ili o nepostupanju po odgovarajućim propisima ili o nepostupanju po tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, te je još navedeno da je to krivično djelo blanketnog karaktera i da sadrži blanketnu dispoziciju koja upućuje na druge odgovarajuće propise, a može se raditi i o nepostupanju po odgovarajućim propisima kojima se propisuju uvjeti i način preduzimanja mjera i postupaka zaštite na radu i slično ili o nepostupanju po tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama. Nadalje je naglašeno da se pod tehničkim pravilima podrazumijevaju praktični, iskustveno provjereni i općeprihvaćeni i utemeljeni načini postupanja koji ne moraju biti predviđeni odgovarajućim propisima, što je slučaj u konkretnom predmetu.

16. Općinski sud je u cilju dokazivanja da se u konkretnom slučaju radilo o nepoštovanju tehničkih pravila o zaštiti na radu, pod kojima se podrazumijeva praktično, iskustveno i općeprihvaćeno postupanje, naveo da je cijeli postupak odvoza i istovara smeća u svom iskazu opisao tehnički rukovodilac Komunalca koji je, između ostalog, naveo da je prilikom dolaska na istovar pomoćni radnik dužan da vozaču "malo pokazuje kad je dobro, kad da stane, da ga malo navodi, ako ima osoba koje skupljaju smeće trudi se da ih ukloni, ako hoće poslušati, a što je danas problem", te da vozač i pomoćni radnik moraju da rade sinhronizirano.

17. Iz iskaza obojice optuženih je proizašlo da su taj dan više puta dovozili smeće istim vozilom i da nisu imali nikakvih problema pri istovaru, da je apelant taj dan, ali i ranije, izlazio i pomagao vozaču pri istovaru smeća, odnosno navodio kamion pri kretanju unazad, te je upozoravao prisutne na opasnost, da su iste osobe na odlagalištu bile cijeli dan i da ih je svaki put upozoravao na opasnost, osim taj put.

18. Općinski sud je na osnovu iskaza očevidaca, H. Ž. i majke oštećenog zaključio da je upozorenje pomoćnog radnika prisutnima da se udalje od vozila uobičajen i do tada siguran način postupanja. To, prema ocjeni Općinskog suda, nadalje znači da je prvooptuženi propustio da kritične prilike pomoću bočnih ogledala prati situaciju na vozilu i oko njega, a da je apelant propustio da izađe iz vozila koje se kretalo unazad i prisutne, koji su se nalazili u njegovoj neposrednoj blizini, upozori na eventualnu opasnost. O suštinskom dijelu događaja svjedočila je očevidac H. Ž. čiji je iskaz prvostepeni sud prihvatio u cijelosti, koji je u bitnom dijelu potvrđen i iskazom majke oštećenog, osim u nekim detaljima koji se ne slažu. Nadalje, Općinski sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka saobraćajne struke kao objektivan i u bitnom u skladu s iskazima očevidaca, dok je nalaz vještaka iz oblasti zaštite na radu također prihvaćen kao objektivan, osim u dijelu u kojem je navedeno da u konkretnom slučaju nema propusta optuženih radnika jer su izvršavali obaveze koje su dobili, uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je bilo propusta optuženih uslijed kojih je oštećeni smrtno stradao. Općinski sud je zaključio da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje su optuženi.

19. Općinski sud je prilikom odlučenja cijenio apelantovu odbranu (njegov iskaz dat u istrazi i na glavnom pretresu), ali je takva odbrana, prema ocjeni Općinskog suda, bila usmjerena na izbjegavanje odgovornosti i, kao takva, neprihvatljiva jer su optuženi znali kakva je njihova ustaljena praksa u radu po kojoj tog dana nisu postupili. Nadalje, Općinski sud je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da su optuženi krivično djelo počinili iz svjesnog nehata, te u stanju uračunljivosti, a krivično-pravnom sankcijom Općinski sud se detaljnije bavio na strani 12. osporene presude, s tim da je prilikom odmjeravanja visine kazne prvostepeni sud uzeo u obzir i doprinos majke oštećenog tragičnom događaju.

20. O imovinsko-pravnom zahtjevu koji je postavila majka oštećenog u iznosu od 30.000,00 KM Općinski sud se detaljnije izjasnio na strani 13. osporene presude. Općinski sud je o tom zahtjevu odlučio na osnovu odredbe člana 201. stav 1. ZOO-a, te je u tom pravcu naglasio da gubitak djeteta za majku oštećenog predstavlja nemjerljive duševne boli i da joj po osnovu naknade pripada iznos od 20.000,00 KM koji je odmjeren u svjetlu Orijentacionih kriterija za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH. Kako je utvrđen doprinos majke oštećenog od 40%, odlučeno je da joj na ime pravične naknade pripada ukupan iznos od 12.000,00 KM, koji su optuženi dužni platiti, i to po 6.000,00 KM svaki od njih, budući da je njihov doprinos nastanku štete isti.

21. Odlučujući o žalbama branilaca optuženih, Kantonalni sud je na sjednici vijeća donio Presudu broj 33 0 K 002008 12 Kž od 21. novembra 2012. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. Apelantov branilac je podnio žalbu iz razloga propisanih odredbama člana 357. tač. 2, 3. i 4. ZKPFBiH, predloživši da se prvostepena presuda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Nakon što je Kantonalni sud ispitao žalbe branilaca u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, taj sud je utvrdio da su žalbe neosnovane. U vezi s prigovorima branilaca optuženih koji su se odnosili na pogrešno utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je pojasnio da se optuženim ne stavlja na teret da su krivično djelo učinili nepostupanjem po odgovarajućim propisima (određenoj blanketnoj normi), već da su krivično djelo počinili nepostupanjem po tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama koje podrazumijevaju praktično i iskustveno provjerene i općeprihvaćene i utemeljene načine postupanja koji ne moraju biti predviđeni odgovarajućim propisima. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza svjedoka tehničkog rukovodioca firme Komunalac pravilno utvrdio proceduru i način utovara i istovara smeća, koju su na isti način opisali optuženi u svojim iskazima, što su potvrdili i očevici tragičnog događaja. Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio da se na odlagalištu smeća kritičnog dana nalazilo više osoba, među kojima i djeca, i da je ta okolnost optuženim nalagala da u skladu sa svojim ustaljenim obavezama pokažu poseban oprez. Nadalje, iz iskaza očevidaca, majke oštećenog i H. Ž. proizašlo je da apelant tom prilikom nije izašao iz kamiona ni po dolasku na odlagalište smeća, niti prilikom kretanja kamiona unazad, niti mu je prvooptuženi rekao da to učini. Ocijenjeno je da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza pravilno utvrdio da je prvooptuženi propustio da pomoću bočnih ogledala prati situaciju na kamionu i oko njega, a apelant da izađe iz kamiona i prisutne upozori na eventualnu opasnost, odnosno da prvooptuženog upozori na prisustvo djece i ostalih na odlagalištu.

22. Kantonalni sud je također istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio i iskaz, kao i nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu, te sasvim ispravno nije prihvatio dio iskaza u kojem vještak tvrdi da nema odgovornosti i propusta optuženih, budući da to nije zadaća vještaka, već suda. U vezi s ostalim dijelom njegovog iskaza Kantonalni sud je ocijenio da je irelevantan pošto se vještak izjašnjavao o nepostojanju propisa iz oblasti zaštite na radu i iz toga izvodio zaključke, iako optuženim nije stavljeno na teret da su krivično djelo učinili nepostupanjem po odgovarajućim propisima. Nadalje je Kantonalni sud utvrdio da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio krivični zakon kada je radnje optuženih iz izreke pobijane presude pravno kvalificirao kao krivično djelo iz člana 308. stav 4. u vezi sa članom 304. stav 4. u vezi sa stavom 1. i članom 23. KZFBiH jer i navedeni sud smatra da su se u njihovim "radnjama" stekla sva obilježja navedenog krivičnog djela, zbog čega se žalbama branilaca prvostepena presuda neosnovano pobija i zbog povrede krivičnog zakona.

23. Kantonalni sud je na strani 4. osporene presude ispitao prvostepenu presudu i u dijelu odluke o krivično-pravnoj sankciji, imovinsko-pravnom zahtjevu i troškovima krivičnog postupka utvrdivši da su žalbeni prigovori usmjereni u tom pravcu neosnovani, te da je prvostepena presuda i u tim segmentima pravilna i na zakonu zasnovana.

24. Shodno svemu navedenom Kantonalni sud je, ne nalazeći u smislu člana 370. ZKPFBiH ni povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odlučio kao u izreci presude pozivajući se na član 377. ZKPFBiH.

IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije

25. Apelacijom se tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se, između ostalog, navodi da je Općinski sud u Banovićima apelanta oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo koje mu je tadašnjom optužnicom bilo stavljeno na teret, ali da je u ponovnom postupku, prema apelantovoj ocjeni, neopravdano proglašen krivim da je počinio krivično djelo - teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 308. stav (4) u vezi sa članom 304. stav (4) u vezi sa stavom (1) tog člana. Iz iscrpnih navoda apelacije proizlazi da apelant suštinski ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer apelant nije počinio bilo koje krivično djelo, pa ni ono za koje je proglašen krivim. Navodi da je tokom postupka utvrđeno da je apelant u spornom periodu obavljao poslove pomoćnog radnika na odvozu smeća sa završenom osnovnom školom, te da su članom 100. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji detaljno opisani poslovi koje obavlja pomoćni radnik na odvozu smeća, u koje ne spadaju poslovi signaliste, kako je utvrdio i vještak zaštite na radu u svom nalazu (koji je apelant priložio uz apelaciju).

26. Zatim se navodi da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je smrt oštećenog nastupila u vrijeme dok se vozilo kretalo unazad, pa se postavlja pitanje da li je apelant u toku kretanja vozila unazad, prije njegovog zaustavljanja, bio u obavezi da izađe iz njega i obavi posao signaliste. Ukazuje da su redovni sudovi svoj stav o apelantovoj odgovornosti zasnovali na činjenici da apelant nije postupio po tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, što apelant smatra proizvoljnim jer je i prema stručnom mišljenju vještaka iz oblasti zaštite na radu utvrđeno da u konkretnom slučaju nije bilo apelantovog propusta, niti firma Komunalac posjeduje adekvatne akte o zaštiti na radu. Apelacijom se osporava i odluka u dijelu kojim je odlučeno o imovinsko-pravnom zahtjevu, kojom je apelant obavezan na isplatu iznosa od 6.000,00 KM, čime su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na imovinu jer nije bilo dovoljno elemenata za utvrđivanje nematerijalne štete, između ostalog, i zbog činjenice što je majci oštećenog već isplaćena nematerijalna šteta po osnovu ugovora o osiguranju u korist trećeg. Predloženo je da se apelacija usvoji, te utvrdi kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu, osporene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

27. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer su apelacioni prigovori neosnovani iz razloga sadržanih u osporenoj presudi tog suda.

28. Općinski sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, u suštini, iznio pojedinosti o dužini trajanja predmetnog postupka, nalazeći apelacione prigovore neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Kantonalno tužilaštvo je navelo da se u apelaciji ponavljaju isti činjenični navodi koji su isticani u ranijem postupku, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

30. Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:

Član 4. stav (1)

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Krivično djelo

Član 8.

Krivično djelo je protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja određena zakonom i za koje je zakonom propisana krivična sankcija.

Saizvršilaštvo

Član 23.

Ako više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo.

Način izvršenja krivičnog djela

Član 30.

(1) Krivično djelo može se učiniti činjenjem ili nečinjenjem.

(2) Krivično djelo može biti učinjeno nečinjenjem samo kad učinitelj propusti činjenje koje je bio dužan izvršiti.

Glava XXVII
KRIVIČNA DJELA PROTIV OPĆE SIGURNOSTI LJUDI I IMOVINE

Izazivanje opće opasnosti
Član 304.

(1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom, jonizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne postavi propisane uređaje za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrovnih gasova ili jonizirajućih zračenja ili ove uređaje ne održava u ispravnom stanju ili ih u slučaju potrebe ne stavi u rad ili uopće ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i time izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega.

(3) Ako su djela iz st. 1. i 2. ovog člana izvršena na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi, učinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ko djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se zatvorom do jedne godine.

Teška djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine

Član 308. stav (4)

(4) Ako je uslijed djela iz člana 304. stava 4., člana 305. stava 2., člana 306. stava 3. i člana 307. stava 2. ovog zakona nastupila smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

31. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi:

c) Osnove zbog kojih se presuda može pobijati

Član 357.

Presuda se može pobijati:

2) zbog povrede krivičnog zakona;

3) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

4) zbog odluke o krivičnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnim zahtjevima, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem štampe, radija ili televizije.

Član 359.

Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:

1) je li djelo za koje se optuženi goni krivično djelo;

2) ima li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost;

3) ima li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito je li nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno uslijed amnestije ili pomilovanja, ili je stvar već pravomoćno presuđena;

4) je li u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti;

e) Granice ispitivanja prvostepene presude

Član 370.

(1) Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvijek po službenoj dužnosti ispitati:

1) postoji li povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tač. 1, 2, 5, 6, 8. do 11. ovog zakona i je li glavni pretres protivno odredbama ovog zakona održan u odsustvu optuženog ili u odsustvu branioca optuženog;

2) je li na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon (član 359).

32. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 452. st. (1) i (3)
Rješavanje predmeta primljenih u rad

(1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovog zakona nastavit će se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno.

(3) Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drukčije određeno.

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 K 002008 12 Kž od 21. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

37. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

41. U vezi s ključnim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.

43. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku proglašen krivim što je kao pomoćni radnik na čišćenju, prikupljanju, utovaru i istovaru smeća u firmi Komunalac, kao saizvršilac sa prvooptuženim (kao vozačem teretnog vozila), iz nehata motornom silom izazvao opasnost za život ljudi, uslijed čega je nastupila smrt oštećenog. Prema ocjeni redovnih sudova apelant je na taj način, "nepostupanjem po tehničkim pravilima", počinio krivično djelo - teška djela protiv opće sigurnosti imovine i ljudi iz člana 308. stav (4) u vezi sa članom 304. stav (4) u vezi sa stavom (1) i u vezi sa stavom 23. KZFBiH (vidi Relevantni propisi). Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u vezi sa članom 304. stav (1) KZFBiH na koji se pozvao naveo da su radnje izvršenja tog krivičnog djela određene alternativno, odnosno da se radi ili o nepostupanju po odgovarajućim propisima ili o nepostupanju po tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama. Još je navedeno da se radi o krivičnom djelu blanketnog karaktera koje sadrži blanketnu dispoziciju koja upućuje na druge odgovarajuće propise ili o nepostupanju po tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, kao u konkretnom slučaju, a da se pod tehničkim pravilima podrazumijevaju iskustveni i općeprihvaćeni načini postupanja koji ne moraju biti predviđeni zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza izveo zaključak da su se u apelantovim "radnjama" stekla sva obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, odnosno da je "propustio" da izađe iz kamiona, te oštećenog i ostale prisutne na deponiji smeća upozori na eventualnu opasnost, uslijed čega je "djelovanjem motorne sile" nastupila smrt oštećenog. Takav stav je prihvatio Kantonalni sud koji je u cijelosti podržao stav prvostepenog suda, nalazeći žalbe branilaca optuženih, usmjerene i u pravcu proizvoljne primjene materijalnog prava, neosnovanim.

44. Ustavnom sudu se takvo obrazloženje čini proizvoljnim jer iz sadržaja odredbe člana 304. stav (1) KZFBiH, na koji su se pozvali redovni sudovi, takva obilježja ne proizlaze. Naime, Ustavnom sudu se čini da su se redovni sudovi pozvali na član 304. stav (1) KZFBiH, a da su zapravo imali u vidu obilježja krivičnog djela iz stava (2) člana 304. KZFBiH. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da odredba člana 304. stav (1) KZFBiH, koju su redovni sudovi imali u vidu i na koju su se pozvali prilikom odlučenja, propisuje: "Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom, jonizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine." Ustavni sud, također, podsjeća da se krivično djelo iz ovog stava citiranog člana sastoji od izazivanja opasnosti za život ljudi ili imovine većeg opsega, i to "djelovanjem", između ostalih, motorne sile (kao u konkretnom slučaju), odnosno "djelovanjem" bilo koje druge "opće opasne radnje ili opće opasnog sredstva". U vezi s radnjom izvršenja kod ovog krivičnog djela Ustavni sud podsjeća da ona podrazumijeva ne samo izazivanje opasnosti samim radom motora već i radom raznih predmeta, naprava i mehanizama koji se pokreću radom motora i koji su povezani s radom motora. Isto tako je bitno napomenuti da počinilac ovog krivičnog djela može biti svaka osoba, te da to krivično djelo u zakonskom obilježju ne predviđa "nečinjenje" kao način izvršenja, kako su naveli redovni sudovi.

45. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe na koju se Općinski sud pozvao ono što prima facie ukazuje na mogući problem jeste pitanje na koji način se predmetno krivično djelo može izvršiti nečinjenjem kada to krivično djelo, u svom osnovnom obilježju, predviđa "izazivanje opasnosti opće opasnim radnjama i opasnim sredstvima", odnosno postavlja se pitanje kako je apelant kao pomoćni radnik nečinjenjem mogao izazvati opasnost djelovanjem motorne sile (teretno vozilo). Nadalje se postavlja pitanje kako su i prvooptuženi koji je upravljao teretnim vozilom i na taj način "djelovao motornom silom" i apelant kao pomoćni radnik koji je samo prevožen predmetnim kamionom istovremeno mogli biti kažnjeni za isto krivično djelo koje, u svom osnovnom obilježju, podrazumijeva "činjenje", odnosno "preduzimanje opšte opasne radnje". Ustavni sud smatra da je od redovnih sudova u tom pravcu izostalo relevantno obrazloženje.

46. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je radnja izvršenja krivičnog djela njegova osnovna karakteristika, njegovo suštinsko obilježje koje mu daje kvalitet djela koje može dovesti do povrede ili ugrožavanja zaštićenih vrijednosti. Dakle, radnja predstavlja osnovno konstitutivno obilježje svakog krivičnog djela, pa stoga bez radnje djelo ne postoji (nullum crimen sine actione) jer je radnja osnovni uvjet i osnov svakog krivičnog djela. Shodno odredbama člana 30. KZFBiH krivično djelo može biti izvršeno činjenjem koje podrazumijeva aktivnu radnju, odnosno nečinjenjem koje se sastoji u propuštanju dužnog činjenja. Zatim, Ustavni sud podsjeća da postoje zakonski regulirana neprava krivična djela nečinjenja koja imaju svoja posebna zakonska bića, u kojima je određeno u čemu se sastoji njihova radnja, u kojima je radnja postavljena kao nečinjenje ili činjenje. Kao dobar primjer za to čini se upravo krivično djelo iz člana 304. stav (2) KZFBiH (vidi Relevantni propisi) koje predstavlja poseban oblik krivičnog djela izazivanja opće opasnosti, kod kojeg se radnja izvršenja sastoji, između ostalog, i u nepostupanju po određenim pravilima, tehničkim pravilima i sl., a krug osoba, kao mogućih izvršilaca, ograničen je na službene ili odgovorne osobe.

47. S druge strane postoje zakonski neregulirana neprava krivična djela nečinjenja koja predstavljaju takva krivična djela koja nemaju svoje posebno zakonsko obilježje jer ona zakonom nisu predviđena kao nečinjenje. Nadalje, kod takvih nereguliranih nepravih krivičnih djela, kada nečinjenje nije izričito opisano u krivičnom djelu, postavlja se pitanje garanta, odnosno kruga osoba koje bi mogle biti odgovorne za propuštanje. Imajući to u vidu Ustavni sud zapaža da krivično djelo iz člana 304. stav (1) KZFBiH, u svom osnovnom obilježju, ne predviđa nečinjenje kao način izvršenja, niti propisuje ko je odgovorna osoba za eventualno propuštanje dužne radnje.

48. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da se krivično djelo iz člana 304. stav (1) KZFBiH može izvršiti i "nečinjenjem", odnosno propuštanjem dužne obaveze. Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu dali opis osnovnih obilježja krivičnog djela iz člana 304. stav (1) KZFBiH, već su u odnosu na apelanta imali u vidu obilježja krivičnog djela iz stava (2) člana 304. KZFBiH koji propisuje: "Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne postavi propisane uređaje za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrovnih gasova ili jonizirajućih zračenja ili ove uređaje ne održava u ispravnom stanju ili ih u slučaju potrebe ne stavi u rad ili uopće ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i time izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega." Ustavni sud nadalje podsjeća da krivično djelo iz stava (2) člana 304. KZFBiH predstavlja poseban oblik krivičnog djela izazivanja opće opasnosti, kod kojeg je radnja izvršenja određena alternativno i može se izvršiti činjenjem, ali i nečinjenjem i propuštanjem preduzimanja određenih radnji, odnosno "nepostupanjem po odgovarajućim tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama", upravo onako kako su redovni sudovi i obrazložili u osporenim presudama. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zapravo utvrdili apelantovu odgovornost na osnovu obilježja tog krivičnog djela, dokazavši tokom postupka da apelant nije postupao po "tehničkim pravilima zaštite na radu", što je, po mišljenju Ustavnog suda, posebno neprihvatljivo budući da u opisu apelantovog radnog mjesta ne stoji da obavlja poslove signaliste, što je u svom nalazu i mišljenju naveo i vještak zaštite na radu.

49. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu da je Ustavni sud u Odluci o dopustivosti broj AP 341/13 od 13. januara 2015. godine ispitao identične presude u kontekstu apelacionih prigovora prvooptuženog kao vozača teretnog vozila. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da su tom odlukom apelacioni prigovori prvooptuženog odbačeni kao očigledno (prima facie) neosnovani jer Ustavni sud u predmetnom postupku nije utvrdio kršenje prava prvooptuženog na koja se u apelaciji neosnovano pozvao. Ustavni sud također podsjeća da je prilikom odlučenja u citiranoj odluci imao u vidu da je prvooptuženi vozač teretnog vozila koji je upravljao teretnim vozilom kojim je izazvana nesreća s tragičnom posljedicom i da su se upravo u radnjama prvooptuženog stekla obilježja krivičnog djela za koje je konačno i proglašen krivim. Upravo navedeno čini bitnu razliku između položaja optuženih u predmetnom slučaju u kontekstu krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Navedeno stoga što iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da apelant "propuštanjem", odnosno "nepostupanjem po tehničkim pravilima" nije mogao ostvariti obilježja krivičnog djela iz člana 304. stav (1) KZFBiH koje, u svom osnovnom obilježju, podrazumijeva "radnju" odnosno "djelovanje motornom silom".

50. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, proglašavajući apelanta odgovornim da je "nepostupanjem po tehničkim pravilima iz zaštite na radu" kao pomoćni radnik na odvozu smeća počinio krivično djelo iz člana 304. stav (1) KZFBiH koje, u svom osnovnom obilježju, podrazumijeva djelovanje nekom motornom silom, pri čemu redovni sudovi nisu dali opis osnovnih obilježja tog krivičnog djela, već krivičnog djela iz stava (2) člana 304. KZFBiH kao posebnog oblika krivičnog djela izazivanja opće opasnosti, u odnosu na apelanta zapravo proizvoljno primijenili odredbu člana 304. stav (1) KZFBiH.

51. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja zbog proizvoljne primjene materijalnog prava došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

52. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s kršenjem apelantovog prava na pravično suđenje u kontekstu primjene materijalnog prava Ustavni sud ne vidi razlog da se bavi ostalim apelantovim navodima.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi apelanta proglasili krivim da je nečinjenjem počinio krivično djelo iz člana 304. stav (1) KZFBiH koje, u svom osnovnom obilježju, ne predviđa nečinjenje kao način izvršenja, pri čemu su redovni sudovi u odnosu na apelanta, čini se, imali u vidu obilježje krivičnog djela iz stava (2) člana 304. KZFBiH kao posebnog oblika krivičnog djela izazivanja opće opasnosti, iako se na tu odredbu u osporenim presudama nisu pozvali, ali ni objasnili kako bi apelant i u tom slučaju, kao pomoćni radnik s konkretnim opisom radnih poslova i zadataka, mogao počiniti navedeno krivično djelo nečinjenjem, odnosno kako je osuđen za nečinjenje, odnosno nepreduzimanje radnje koja uopće nije u opisu njegovih poslova i zadataka kao pomoćnog radnika.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.