Službeni glasnik BiH, broj 40/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 4850/14, rješavajući apelaciju
Luce Cobre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka 1, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Luce Cobre, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 014225 14 Kv 9 od 12. novembra 2014. godine i broj S1 2 K 014225 14 Krn 42 od 31. oktobra 2014. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Luce Cobre, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 014225 14 Kv 9 od 12.novembra 2014. godine i broj S1 2 K 014225 14 Krn 42 od 31. oktobra 2014. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Luca Cobre (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 014225 14 Kv 9 od 12. novembra 2014. godine i broj S1 2 K 014225 Krn 42 od 14. oktobra 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 12. marta 2015. godine, a Tužilaštvo BiH 10. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 014225 14 Krn 42 od 31. oktobra 2014. godine utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene prema apelantu mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH, zabrane sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH i mjere obaveznog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, izrečenih Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014225 14 Krn od 26. juna 2014. godine a izmijenjenih Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 0 14225 14 Krn 37 od 10. jula 2014. godine.
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014225 14 Krn od 26. juna 2014. godine apelantu ukinuta mjera pritvora i da mu je izrečena mjera zabrane iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH: zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja, te iz člana 126.a stav 1. tač. b), c) i d): zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, zabrana sastajanja s određenim osobama i mjere obaveznog javljanja određenom državnom organu. Rješenjem Suda BiH S1 2 K 0 14225 14 Krn 37 od 10. jula 2014. godine izmijenjeno je označeno rješenje tako što je određeno da će apelant s ciljem izvršavanja mjere zabrane napuštanja boravišta boraviti na adresi Ivana Miličevića br. 2 Mostar, te u pogledu mjere obaveznog javljanja nadležnom organu tako što će se javljati u PS Mostar Centar svakog utorka u periodu od 8:00 do 10:00 sati.
7. Sud BiH je zaključio da i dalje postoje osnovi sumnje u smislu člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 132. stav 1. ZKPBiH da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a što je već utvrđeno i detaljno obrazloženo u ranijim rješenjima o određivanju i produženju pritvora, rješenju o ukidanju pritvora i izricanju mjera zabrane. U obrazloženju rješenja detaljno su pobrojani, te je ukazano na njihov sadržaj, materijalni dokazi, rezultati posebnih istražnih radnji, transkripti, iskazi saslušanih svjedoka na kojim je temeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje.
8. Potom, Sud BiH je zaključio da je s ciljem da se obezbijedi prisutnost apelanta u postupku i nesmetano vođenje postupka, prema apelantu i dalje opravdana primjena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH. U vezi s tim je ukazano da je apelant državljanin Republike Italije, gdje mu je nastanjena i porodica, i da u BiH ima samo prijavljeno boravište zbog čega je realno zaključiti da bi se mogao sakriti, pobjeći, otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo i postati nedostupan organima gonjenja jer nema čvrste veze lične, porodične ili druge prirode koje bi ga opredijelile za ostanak u BiH. S tim u vezi je ukazano i da je općepoznata činjenica da Republika Italija ne isporučuje svoje državljane u postupcima međunarodne pravne pomoći, kao i da je režim prelaska državne granice u zemljama članicama EU, kao što je i Italija, liberalniji za državljane država članica. Kao nedovoljna ocijenjena je garancija - apelantovo obećanje da neće napustiti BiH do okončanja postupka, s obzirom na težinu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, visinu propisane kazne, te sve druge okolnosti.
9. Sud BiH je zaključio da je s ciljem daljnjeg nesmetanog vođenja postupka i onemogućavanja apelanta da na bilo koji način ometa krivični postupak uticajem na svjedoke i saosumnjičene, neophodno prema apelantu i dalje primijeniti mjere zabrane posjećivanja određenih područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) i zabrane kontaktiranja i sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH. U vezi s tim je ukazano da se apelantu stavlja na teret da je krivična djela počinio u okviru grupe za organizirani kriminal, te je ukazano na karakter i prirodu samih djela koja mu se stavljaju na teret. Prema navedenom, zaključeno je da bi apelantovo neograničeno kretanje i komunikacija mogli ometati postupak utjecajem na saosumnjičene i na svjedoke, koje poznaje, da bi s njima mogao stupiti u kontakt i tako opstruirati istragu. Najzad, ukazano je da se radi o kompleksnoj i složenoj istrazi koja se vodi protiv više osobe za više krivičnih djela, a što iziskuje dodatno vrijeme da se prikupe i obezbijede svi potrebni dokazi.
10. Najzad, Sud BiH je zaključio i da je prema apelantu i dalje opravdana mjera obaveznog javljanja nadležnom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH. U vezi s tim je ukazano da se navedenom mjerom obezbjeđuju dodatni nadzor i kontrola nad apelantovim ponašanjem i kretanjem, kao i da se njome apelant ne ograničava u osnovnim pravima preko razumne mjere, s obzirom da je javljanje određeno jednom sedmično.
11. Sud BiH je zaključio kako apelantove tvrdnje da je dosad izrečene mjere poštovao nisu od značaja za drugačiju odluku, kao i da su izrečene mjere proporcionalne svrsi koja se želi postići i da apelanta ne ograničavaju preko razumne mjere u osnovnim pravima i slobodama.
12. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 014225 14 Kv 9 od 12. novembra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije zatraženo izjašnjenje povodom kontrole mjera zabrane od novog branitelja, iako je prvostepenom sudu ova činjenica bila poznata. U vezi s tim je ukazano da se u apelantovo ime izjasnio branitelj koji ga je ranije zastupao, advokat J. R., kojem je stanje u spisu bilo poznato i koji je adekvatno mogao zastupati apelantove interese. Dalje, zaključeno je da za ovu fazu postupka postoji dovoljan stepen osnovane sumnje koja opravdava izricanje mjera zabrane. U vezi s tim je ukazano da su u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja detaljno navedeni razlozi, s kojim se u cjelini sаglasilo i ovo vijeće, o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, kao i da je osporeno rješenje zasnovano na dokazima u spisu i uz konkretizaciju apelantovih radnji.
13. Potom, Sud BiH se pozvao, te u cjelini sаglasio, s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda na kojim je temeljen zaključak o daljnjoj neophodnosti konkretnih mjera zabrane izrečenih apelantu. Neosnovanim je ocijenjena apelantova tvrdnja da mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta i mjera zabrane sastajanja s određenim osobama nisu konkretizirane. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud, pri određivanju ovih mjera, tačno pobrojao mjesta koja apelant ne može posjećivati kao i osobe s kojim apelant ne može kontaktirati, te naveo razloge za zabranu.
14. Najzad, Sud BiH je zaključio da su izrečene mjere adekvatne okolnostima konkretnog slučaja i da ne ograničavaju apelanta preko mjere u njegovim pravima iz člana 2. stav 2. ZKPBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Apelant tvrdi da su osporena rješenja nezakonita i neosnovana, te da je dispozitiv rješenja u suprotnosti s obrazloženjem. U prilog ovih tvrdnji apelant je najprije istaknuo da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. U vezi s tim je ukazao da novom branitelju nije dostavljen na izjašnjenje zahtjev za produženje trajanja izrečenih mjera, iako je sud o određivanju novog branitelja bio blagovremeno obaviješten, odnosno to nije učinjeno ni na izričiti zahtjev novog branitelja.
17. Dalje, apelant ukazuje da Tužilaštvo uz prijedlog za produženje mjera zabrane nije predočilo niti jedan relevantan dokaz, kao i da iz spisa ne proizlazi da je on, zajedno s ostalim osumnjičenim, sudjelovao u izvršenju krivičnih djela za koja se tereti, odnosno da se on u dokazima u spisu samo sporadično spominje. Po njegovom mišljenju, iz osporenih rješenja se ne može zaključiti da postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela, a što je opći uvjet za određivanje mjera zabrane.
18. Također, apelant tvrdi da se nisu stekle ni posebne okolnosti da bi mu mjere zabrane bile produžene. U vezi s tim ukazuje da je pri izricanju mjere zabrane napuštanja boravišta i mjere zabrane putovanja Sud BiH prihvatio da postoji opasnost od bjekstva jer je državljanin Italije, gdje mu živi porodica, te da nema jake razloge da ostane u BiH, ali da se iz osporenih rješenja ne vidi na čemu se temelji zaključak da nema jake razloge da ostane u BiH. Zbog toga, po njegovom mišljenju, nije konkretizirana opasnost od bjekstva. Pri tom, po njegovom mišljenju, sud je pri opravdanosti izricanja ovih mjera trebao cijeniti činjenicu da je sve dosadašnje mjere poštovao i pridržavao ih se.
19. Dalje, apelant tvrdi da u obrazloženjima osporenih rješenja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postoji bojazan da će ukidanjem mjera zabrane ometati vođenje krivičnog postupka tako što će uticati na svjedoke ili se udružiti i dogovarati odbranu s ostalim optuženim. U vezi s tim apelant ističe da je sud prihvatio da još uvijek nisu prikupljeni svi dokazi, da još uvijek nisu identificirani svi svjedoci, kao i da nema niti jednog dokaza da je već pokušao ili da bi mogao pokušati da utiče na svjedoke. Također, apelant tvrdi i da ove mjere nisu konkretizirane jer nisu tačno određene osobe s kojim se ne smije sastajati. U prilog navedenog ukazuje da i sam sud priznaje da još nisu identificirani svi svjedoci pa da je ova mjera i neprovodiva.
20. Najzad, apelant tvrdi da mu je mjerom zabrane sastajanja sa saosumnjičenim povrijeđeno pravo na odbranu u materijalnom smislu, da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku kao i da se dovodi u pitanje pretpostavka nevinosti.
b) Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaknuo da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporenih rješenja, kako u pogledu postojanјa osnovane sumnje tako i u pogledu posebnih razloga za izricanje mjera zabrane. U vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo na odbranu ukazano je da je od apelantovog advokata J. R. zatraženo da se izjasni o opravdanosti zahtjeva za produženje mjera zabrane, da je on to i učinio, da punomoć za ovog advokata nikad nije povučena, te da je apelant pored njega, nakon izjašnjenja, odredio i advokata Alagića kao svog glavnog branitelja, pored advokata J. R.
22. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije ukazalo na pojedinačno označene dokaze na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je osumnjičen. Dalje, ukazano je da je Sud BiH detaljno obrazložio i zbog čega su postojali razlozi da se održe na snazi mjere zabrane izrečene apelantu, kao i da su naknadno mjere zabrane izrečene apelantu ukinute rješenjem Suda BiH.
V. Relevantni propisi
23.
Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Vrste mjera
(
1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primjeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja
(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a
Ostale mjere zabrane
(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
(...)
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja s određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i
(…)
(2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 126. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 126.b
Izricanje mjera zabrane
(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(…)
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti priziv, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stava (6) ovog zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 126.d
Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane
(1) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da komunicira sa svojim braniteljem u Bosni i Hercegovini.
(2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se nesmetano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.
VI. Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
26. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je krivični postupak protiv apelanta u toku pred Sudom BiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da će apelant imati mogućnost da svoje navode u vezi s pravima koja garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije isticati u sudskom postupku, te u eventualno podnesenoj apelaciji protiv odluka Suda BiH, ukoliko budu nepovoljne za apelanta.
27. Prema navedenom, te imajući u vidu da apelant tvrdnju o povredi pretpostavke nevinosti ničim nije obrazložio niti potkrijepio bilo kojim dokazom, kao i da to nije moguće zaključiti iz osporenih rješenja, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena (vidi,
mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj
AP 580/07od 24. juna 2009. godine, tač. 19. i 20; dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
28. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014225 14 Kv 9 od 12. novembra 2014. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 12. novembar 2014. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 14. novembar 2014. godine, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo uložiti priziv sudu kako bi su, u kratkom roku, razmotrio zakonitost tog lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
33. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja koja su donijeta u postupku obavezne dvomjesečne procjene opravdanosti mjera koje su apelantu izrečene, tj. zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKP, te zabrana posjećivanja određenih mjesta i područja, zabrana sastajanja s određenim osobama, te obavezno javljanje nadležnom državnom organu iz člana 126.a ZKPBiH.
34. Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istodobno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode s jedne strane i ograničenja slobode kretanja s druge strane ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U principu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koje je javna vlast poduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišenje slobode se od ograničenja slobode razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere poduzete prema pojedincu.
35. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom, određenom mjestu, jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud,
Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status osobe koja je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje osobe u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud,
Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije s vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za obezbjeđenje prisustva okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja ali ne i lišenje slobode (vidi Evropski sud,
Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine). Kao kriterij za razgraničenje lišenja i ograničenja prava slobode kretanja može da posluži slučaj
Guzzardi protiv Italije u kojem se aplikant slobodno kretao na površini od dva i pol kvadratna kilometra na jednom ostrvu. Međutim, Evropski sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o lišenju slobode a ne ograničenju prava slobode kretanja jer je aplikant bio pod stalnim nadzorom, pri čemu mu je bio zabranjen izlaz od 22:00 sata. Također, aplikant nije mogao da koristi telefon, niti pak da održava bilo kakve socijalne, uključujući i porodične kontakte. Najzad, rok od 16 mjeseci bio je jedan od glavnih indikatora da se radilo o mjeri lišenja slobode. U pogledu vremenskog kriterija, kao što proizlazi iz slučaja
Guzzardi, vremenski faktor je odlučujući za ocjenu radi li se
in casu o lišenju slobode ili pak ograničenju prava slobode kretanja. Međutim, u odnosu na kratkotrajna hapšenja koja vrši policija (policijski pritvor od 48 sati, prinudno dovođenje svjedoka, prinudni tjelesni pregled osobe, zadržavanje osobe od policije radi identifikacije) Evropski sud je smatrao da se i takvi slučajevi, s obzirom na intenzitet i svrhu mjere, smatraju lišenjem slobode. U odnosu na poseban pravni položaj osobe Ustavni sud opaža da se član 5. Evropske konvencije ne primjenjuje na osobe koja su već osuđena na kaznu zatvora i kojima je po tom osnovu već oduzeta sloboda. Ali svako daljnje ograničenje već oduzetog prava na slobodu Evropski sud može da kontrolira u okviru poštovanja prava iz člana 3. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud dalje ističe da je u svojoj Odluci broj
AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje rezultira li mjera ograničenja kretanja u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu lišavanjem slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije ili ograničenjem kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo (tačka 30):
Uzimajući u obzir razloge ograničavanja kretanja apelantici, trajanje mjere i karakteristike centra u kojem je apelantica bila smještena, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o ograničavanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je ukazao da (tačka 31):
je apelantici mjera ograničenja kretanja izrečena rješenjem Ministarstva na osnovu člana 114. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, u proceduri propisanoj zakonom kao mjera neophodna u demokratskom društvu, a da bi se izvršila provjera apelanticinog identiteta (…). Također, Ustavni sud opaža da je ta mjera trajala ograničeno vrijeme (90 dana) u okviru kojeg je sa sigurnošću utvrđen apelanticin identitet (...). Također, navedena mjera koju je izrekao upravni organ, bila je predmet preispitivanja Suda BiH u upravnom sporu apelantici, kojoj, kako je vidljivo iz osporenih odluka, za vrijeme trajanja mjere nije bila uskraćena stručna pravnička pomoć. Potom, Ustavni sud je, imajući pri tom u vidu uvjete u PC "Rakovica" u kojim je mjera ograničenja kretanja izvršavana (tačka 32) ukazao (tačka 33)
da je apelantici bila ograničena sloboda kretanja na određen period - 90 dana - ali kao mjera neophodna u demokratskom društvu, budući da je postojala potreba za utvrđivanje apelanticinog identiteta (…). Osim toga, nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju, u odnosu na prostor u okviru kojeg je apelantici kretanje ograničeno, radi o prostoru otvorenog tipa u kojem ne postoji policijski nadzor nad korisnicima te time ni striktna kontrola ulaza i izlaza iz centra (…). Stoga Ustavni sud zaključuje da je u apelanticinom slučaju ograničenje kretanja određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud opaža da su apelantu osporenim rješenjima produžene mjere zabrane, i to: zabrana napuštanja boravišta kojom je određeno da će apelant boraviti na navedenoj adresi, obavezno javljanje nadležnom organu jednom sedmično, zabrana putovanja, zabrana posjećivanja pobrojanih mjesta, te zabrana sastajanja s pojedinačno označenim osobama. U vrijeme podnošenja apelacije mjere zabrane su bile na snazi pet mjeseci. Ustavni sud dalje opaža da su ove mjere zabrane propisane u ZKPBiH u poglavlju "Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka", gdje su članom 123. ZKPBiH propisane kao mjere koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vođenje krivičnog postupka. Dalje, Ustavni sud opaža da su apelantu navedene mjere izrečene nakon ukidanja pritvora, kao blaže mjere.
38. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stupnja, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), Ustavni sud ističe da su standardi koje uspostavi Evropski sud za ljudska prava minimum standarda zaštite određenog prava zagarantiranog Evropskom konvencijom, što ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da taj standard proširi u smislu šire zaštite prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će osporena rješenja kojima su apelantima određene mjere zabrane ispitati u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije.
39. Apelant najprije tvrdi da u osporenim rješenjima nije utvrđena osnovana sumnja da je počinio krivična djela za koja se tereti, a što je preduvjet za određivanje mjere pritvora kao i mjera zabrane.
40. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istaknuo da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud,
Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud,
O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istaknuo da član 5. stav 1.c. zahtijeva da postoji "osnovana" a ne "iskrena" ili
bona fide sumnja (
ibid,
Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
41. Ustavni sud primjećuje da su u osporenom rješenju detaljno pobrojani dokazi kao i njihov sadržaj, a na osnovu njih je prvostepeno vijeće cijenilo postojanje osnovane sumnje, kao i da se drugostepeno vijeće, cijeneći dokaze u spisu, u cjelini sаglasilo sa zaključkom prvostepenog vijeća. Pri tom, Ustavni sud opaža da se krivični postupak protiv apelanta, u vrijeme kada je odlučivano o opravdanosti mjera zabrane, nalazio u fazi istrage u kojoj je stepen uvjerenja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret nižeg stepena od onog koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice. Stoga, imajući u vidu razloge koje su sudovi naveli u osporenim rješenjima u pogledu zaključaka da u konkretnoj fazi istrage postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljnosti.
42. Dalje, Ustavni sud opaža da su redovni sudovi zaključili da je prema apelantu i dalje opravdana mjera zabrane napuštanja boravišta i mjera zabrane putovanja, s obzirom da je strani državljanin, da kao državljanin države članice EU uživa liberalniji režim kretanja i prelaska granica, da mu porodica ne živi u BiH, da nema čvrste lične ili druge veze koje bi ga opredijelile za ostanak u BiH. U takvim okolnostima, ne nameće se kao proizvoljan zaključak redovnih sudova da se samo apelantovo obećanje da neće napustiti zemlju može prihvatiti kao dovoljno i odlučujuće za opravdanost ove mjere. Po mišljenju Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nikakvi posebni interesi ili razlozi ne vežu apelanta za BiH da bi se moglo zaključiti da će ostati u BiH do okončanja predmetnog postupka, te se zaista u takvoj situaciji ne može smatrati proizvoljnim zaključak Suda BiH da apelantovo obećanje da će ostati u BiH nije dovoljna garancija za ukidanje mjera zabrane, kada se sa druge strane ima u vidu da je apelant suočen s optužbama za krivična djela za koje su zaprijećene velike zatvorske kazne. U odnosu na ostale mjere zabrane, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH imao u vidu visinu zaprijećene kazne propisane za predmetna krivična djela i, s tim u vezi, postojanje motiva za izbjegavanje procesuiranja u konkretnoj krivično-pravnoj stvari, kao i da u ovom postupku Tužilaštvo još uvijek prikuplja dokaze među kojima je i saslušanje svjedoka, te da bi međusobna komunikacija apelanta s drugim sаosumnjičenim, kao i sa svjedocima s ciljem isključenja ili umanjenja njihove krivične odgovornosti, ometala tok istrage. Ustavni sud smatra da su u obrazloženjima osporenih odluka sudovi dali dovoljne i jasne zaključke o tome da nije došlo do promjena razloga i okolnosti zbog kojih su mjere zabrane određene apelantu, a u svrhu osiguranja njegovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka.
43. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, u okviru obavezne dvomjesečne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane, zaključili da i dalje postoje razlozi zbog kojih su one opravdane u svrhu obezbjeđenja apelantovog prisustva i vođenja krivičnog postupka, temeljeći ovaj zaključak na detaljnim razlozima i obrazloženjima o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnih razloga za izricanje svake od konkretnih mjera, te kada nije uskraćena mogućnost da ovakvu odluku preispita sud.
45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka 1, te člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.