Službeni glasnik BiH, broj 11/13




PREDMET MURTIĆ I ĆERIMOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE








(Aplikacija br. 6495/09)

PRESUDA


STRASBOURG

19. juni 2012. godine

Ova presuda postat će konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stavak 2. Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena

U predmetu Murtić i Ćerimović protiv Bosne i Hercegovine,


Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Lech Garlicki, predsjednik

David Thór Björgvinsson,

Päivi Hirvelä,

Ledi Bianku,

Zdravka Kalaydjieva,

Nebojša Vučinić,

Ljiljana Mijović, sudije,

i Lawrence Early, registrar Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 29. maja 2012,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana:

PROCEDURA


1. Ovaj slučaj pokrenut je tako što su dva državljanina Bosne i Hercegovine gosp. Fikret Murtić i gđa Raska Ćerimović (u daljnjem tekstu: aplikanti), dana 6. oktobra 2005., podnijeli Sudu aplikaciju br. 6495/09 protiv Bosne Hercegovine, u skladu s članom 34. Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Konvencija).

2. Aplikante su zastupali advokati iz Zagreba J. Vukadin i V. Vukadin. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) zastupala je zamjenica agenta gđa Z. Ibrahimović.

3. Aplikanti su se posebno žalili na neprovođenje odluke Doma za ljudska prava donesene u njihovu korist dana 8. marta 2002.

4. Dana 7. maja 2009. aplikacija je dostavljena Vladi. Također je odlučeno da se istovremeno razmatra dopustivost i meritum ove aplikacije (član 29. stav 1.).

ČINJENICE


I. OKOLNOSTI SLUČAJA


5. Aplikanti su rođeni 1963. i 1959. i žive u Velikoj Kladuši.

6. Oboje su bili zaposleni u "Agrokomercu", poljoprivrednom preduzeću sa sjedištem u Velikoj Kladuši. Radnički savjet preduzeća je u augustu 1991. godine donio odluku o emitiranju internih dionica radnicima preduzeća u sklopu reorganizacije društvenog preduzeća i pretvaranja u dioničarsko društvo u skladu s postojećim propisima. Donesena je odluka da se jedna trećina plaće radnika odvaja za kupovinu dionica na rate, koje će se emitirati radnicima 1. Dana 30. marta 1993. Upravni odbor preduzeća donio je jedan broj odluka kojima je odobreno zadržavanje dobiti što je dovelo do porasta internog dioničkog kapitala preduzeća. Kao rezultat ovakvih odluka Upravnog odbora, interni dionički kapital iznosio je 80.9% ukupnog dioničkog kapitala kompanije (ostatak je pripao državi). Proces reorganizacije nastavljen je do augusta 1994., kada je država preuzela rukovođenje preduzećem nakon oružanog sukoba od 1992. do 1995. u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine (gdje se i nalazi Velika Kladuša). Nakon što je država preuzela kontrolu nad preduzećem, aplikanti više nisu mogli ostvarivati svoja prava kao dioničari, iako je firma nastavila u godišnjim završnim računima prikazivati privatni interni dionički kapital dodijeljen radnicima, kao i državni kapital, sve do 30. juna 1999.

7. Dana 7. augusta 1995. aplikanti su prestali raditi u preduzeću, kao i većina radnika i stavljeni su na liste čekanja uz mogućnost da ih novo rukovodstvo preduzeća ponovo zaposli. Međutim, nakon toga, nikad više nisu imali mogućnost da se ponovo zaposle u preduzeću.

8. Dana 20. juna 2000. aplikanti su podnijeli dvije odvojene apelacije Domu za ljudska prava (domaći organ za zaštitu ljudskih prava formiran u skladu s Aneksom 6. uz Dejtonski sporazum).

9. Dana 7. marta 2001. revizorska i konsultantska kuća "Revsar" sa sjedištem u Sarajevu provela je reviziju prijenosa vlasništva preduzeća. Ona je utvrdila da mjere koje su preduzimane u periodu od 1991. do 1994. radi osnivanja internog dioničkog kapitala nisu bile u skladu sa zakonima, pa prema tome takav interni dionički kapital nije nikad ni osnovan. Slijedom toga, revizor je zaključio da je preduzeće 100% u vlasništvu države.

10. Dana 31. jula 2001. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH) izdala je uredbu 2 kojom se ovo preduzeće stavlja na spisak preduzeća pod njenon kontrolom na osnovu državnog kapitala.

11. Dana 8. februara 2002. Dom je spojio tužbe aplikanata s tužbom koju je podnio izvjesni gospodin Š. kao i tužbom Udruženja za zaštitu nezaposlenih dioničara "Agrokomerca" i donio jedinstvenu odluku 8. marta 2002. Dom za ljudska prava utvrdio je da su aplikanti stekli imovinu u formi kupljenih internih dionica u preduzeću koja je zakonom zaštićena i našao povredu člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

Razlozi su navedeni u odluci čije relevantne tačke glase:

"290. Ukratko, Dom je zaključio da su podnosioci prijava stekli zaštićenu "imovinu" u njihovim uplaćenim internim dionicama u "Agrokomercu" d.d. za koje je plaćanje izvršeno po osnovu sljedećeg: a) trajnih uloga; b) izdvajanja dijelova ličnih dohodaka, bilo po mjesečnom osnovu u periodu 1991. do 1994, ili po godišnjem osnovu za 1992.; c) raspodjelom dobiti za 1992. u srazmjeri sa iznosom uplaćenih internih dionica. Rješenjem o rezultatima obnovljene revizije "Revsar"a od 7. marta 2001., kojim su sve interne dionice poništene u korist državnog kapitala u "Agrokomercu" d.d., podnosioci prijava lišeni su ove zaštićene imovine. Osim toga, u vršenju djelotvorne isključive kontrole nad upravljanjem u "Agrokomercu" d.d. organi vlasti Federacije BiH izvršili su daljnje uplitanje u prava podnosilaca prijava na učešće u upravljanju i raspodjeli dobiti Agrokomerca d.d. u odnosu na njihove uplaćene interne dionice. S obzirom na to, Federacija BiH nije postupala u skladu sa uslovima predviđenim zakonom. Prema tome, Dom zaključuje da je Federacija BiH prekršila prava podnosilaca prijava zaštićenih članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

...


298. Podnosioci prijava su u pravu kada navode da nisu imali stvarna i djelotvorna sredstva da učestvuju u uspostavljanju vlasničke strukture "Agrokomerca" d.d. s obzirom da je ona uspostavljena provođenjem revizije koju je izvršio jedino "Revsar" [...]. Podnosioci prijava nisu pozvani da učestvuju u bilo kojem od provedenih postupaka. U skladu sa zakonom, jedini način za podnosioce prijava da učestvuju u uspostavljanju vlasničke strukture preduzeća u kojem su oni dioničari jeste da ospore imenovanje revizora i rezultate revizije (...). To se nije pokazalo djelotvornim u konkretnom predmetu. Štaviše, Dom smatra da ova vrsta postupka nije adekvatna da podnosiocima prijava propisno omogući pristup sudovima radi utvrđivanja njihovih građanskih prava zagarantiranih članom 6. Konvencije."

12. Nadalje, Dom za ljudska prava naložio je Federaciji BiH da preduzme potrebne mjere i prizna aplikante kao vlasnike internih dionica u odnosu na iznose uplaćene na ime dionica i da im omogući ostvarivanje njihovog prava kao dioničara da učestvuju u rukovođenju preduzećem. Federaciji BiH posebno je naloženo da: (i) na svoj trošak angažira neku međunarodnopriznatu revizorsku kuću kako bi se odredila kompletna vlasnička struktura preduzeća u skladu s Međunarodnim knjigovodstvenim i revizorskim standardima; (ii) utvrdi vrijednost dionica aplikanata i formalno ih registrira; i (iii) izda aplikantima certifikate za njihove dionice. Na kraju, Dom za ljudska prava naredio je privremene mjere kojima se uvode procedure i mehanizmi u vezi s upravljanjem preduzećem do donošenja konačnog revizorskog izvještaja i sazivanja generalne sjednice dioničara preduzeća.

13. Dana 28. novembra 2003. filijala revizorske kuće "Deloitte & Touche" iz Praga napravila je izvještaj, u kojem je navedeno da se 90.33% kapitala preduzeća nalazi u državnom vlasništvu, a ostatak od 9.67% u privatnom vlasništvu. Osim toga, samo 3.34% od ukupnog kapitala je pripisano individualnim privatnim dioničarima, dok je ostatak od 6.33% ostao neraspoređen. Vrijednost dionica aplikanata nije ustanovljena. Shodno tome, oni nisu mogli prisustvovati generalnoj sjednici dioničara koja je održana 16. marta 2004.

14. Dana 7. maja 2004. Komisija za ljudska prava (pravni sljednik Doma za ljudska prava) donijela je odluku o ukidanju privremene mjere iz odluke od 8. maja 2002. (vidjeti tačku 12.), nakon što je primila konačan izvještaj o reviziji od Federacije BiH i potpisan primjerak zapisnika s prve generalne skupštine dioničara preduzeća.

15. Dana 12. maja 2005. Kantonalni sud u Bihaću registrirao je izmjene u pogledu vlasništva preduzeća kao rezultat reorganizacije.

16. Dana 14. februara 2006. generalna skupština dioničara preduzeća usvojila je rezoluciju kojom je odobrena raspodjela neraspodijeljenog privatnog dioničkog kapitala individualnim dioničarima (vidjeti tačku 13. u tekstu).

17. Dana 29. oktobra 2007. aplikantima su izdati certifikati o dionicama i njihove dionice su formalno registrirane kod Komisije za vrijednosne papire. Utvrđeno je da prvom aplikantu pripada 451 dionica tržišne vrijednosti 4.510 KM, a drugom aplikantu 1.086 dionica tržišne vrijednosti 10.000 KM. Shodno tome, aplikantima je dozvoljeno da učestvuju na generalnim skupštinama dioničara.

18. Dana 15. januara 2009. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (koji je bio odgovoran za nadzor nad provođenjem odluka Komisije za ljudska prava nakon što je ona prestala postojati) utvrdio je da je odluka Doma za ljudska prava od 8. marta 2002. u potpunosti provedena.

II. DOMAĆE RELEVANTNO PRAVO


19. Prema članu 239. Krivičnog zakona iz 2003. ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 37/03, 32/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), neprovođenje odluke Doma za ljudska prava predstavlja krivično djelo:

"Službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava, ili sprečava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina."

PRAVO


I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU


20. Aplikanti su se žalili na neprovođenje odluke Doma za ljudska prava od 8. marta 2002. Oni se pozivaju na član 6. Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Član 6. u relevantnom dijelu glasi:


"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza... svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."

Član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju glasi:


"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

A. Dopustivost


21. Vlada je tvrdila da aplikanti ne mogu više tvrditi da su žrtve u smislu člana 34. Konvencije zato što je predmetna odluka u cjelini izvršena. Aplikanti se nisu saglasili s tim.

22. Sud ponavlja da je prvenstveno na domaćim organima da isprave svaku navodnu povredu Konvencije. U tom smislu, pitanje da li aplikant može ili ne može tvrditi da je žrtva navodnog kršenja je od važnosti u svim fazama postupka u skladu s Konvencijom.

23. Sud nadalje ponavlja da odluka ili mjera donesena u korist aplikanta u principu nije dovoljna da aplikanta liši statusa "žrtve", osim u slučajevima kada domaći organi izričito priznaju da je bilo kršenja Konvencije i isprave utvrđeno kršenje (vidjeti, Amuur protiv Francuske, 25. juna 1996., tačka 36, Izvještaja o presudama i odlukama 1996. III; Dalban protiv Rumunije [GC], br. 28114/95, tačka 44, ECHR 1999-VI; i Scordino protiv Italije (br. 1) [GC], br. 36813/97, tačke 180 i 193, ECHR 2006-V).

24. Vraćajući se na činjenice u predmetnom slučaju, Sud napominje da je odluka Doma za ljudska prava provedena u cjelini dana 29. oktobra 2007. (vidjeti tačku 17. u tekstu). To je potvrdio i Ustavni sud (vidjeti tačku 18. u tekstu). Međutim, provođenje nije uključivalo i priznanje navedenih povreda niti adekvatno obeštećenje aplikanata. U takvim okolnostima, aplikanti mogu još uvijek tvrditi da su žrtve u smislu člana 34. Konvencije u odnosu na period u kojem odluka Doma za ljudska prava nije bila provedena (vidjeti Dubenko protiv Ukrajine, br. 74221/01, tačka 36, 11. januara 2005.; i Runić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 28735/06, tačka 16, od 15. novembra 2011.). Zbog toga Sud odbacuje prigovor Vlade.

25. Sud nadalje napominje da aplikacija nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3(a) Konvencije i da nije nedopustiva po bilo kojem osnovu. Stoga se mora proglasiti dopustivom.

B. Meritum


26. Vlada je tvrdila da su sve potrebne mjere radi provođenja odluke Doma za ljudska prava preduzimane hitno i s dužnom pažnjom. Vlada je također tvrdila da postupak provođenja odluke nije bio pretjerano dug ako se ima na umu kompleksnost finansijskih i pravnih procedura koje takvo provođenje zahtijeva. Posebno što je, nakon završene revizije prema međunarodnim standardima, bilo potrebno neraspodijeljeni dionički kapital koji je raspoređen na 31.034.873 dionica prebaciti na 7.000 individualnih dioničara. Osim toga, prije pripisivanja dionica i registracije dioničara kod Komisije za vrijednosne papire, bilo je potrebno izvršiti restrukturiranje preduzeća u skladu s postojećim propisima koji reguliraju poslovanje preduzeća.

27. Sud naglašava da se izvršavanje presude bilo kojeg suda smatra sastavnim dijelom "sudskog postupka" u svrhu člana 6. (vidjeti Hornsby protiv Grčke, br. 18357/91, tačka 40, 19. marta 1997.). Sud također podsjeća na svoju obimnu sudsku praksu koja se odnosi na neizvršenja ili kašnjenja u izvršenju konačnih presuda domaćih sudova (vidjeti, između ostalog, Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, tačke 38-39, ECHR 2006-XII; Tacea protiv Rumunije, br. 746/02, 29. septembra 2005.; i Yuriy Nikolayevich Ivanov protiv Ukrajine, br. 40450/04, tačke 51-57, 15. oktobra 2009.).

28. Sud naglašava da je domaćom odlukom u predmetnom slučaju naloženo organima vlasti da utvrde vrijednost dionica aplikanata, da izdaju pojedinačne dioničke certifikate i da registriraju aplikante kod Komisije za vrijednosne papire, kako bi aplikantima omogućili da ostvare prava da kao dioničari učestvuju u rukovođenju preduzećem i raspodjeli dobiti. U vezi s tim, Sud zapaža da dionice koje posjeduju aplikanti nesumnjivo imaju ekonomsku vrijednost i predstavljaju "imovinu" u smislu člana 1. Protokola br. 1 (vidjeti Olczak protiv Poljske (dec.), br. 30417/96, tačka 60, ECHR 2002-X; i Sovtransavto Holding protiv Ukrajine, br. 48553/99, tačka 91, ECHR 2002-VII).

29. Sud razumije da je provođenje odluke Doma za ljudska prava zahtijevalo niz složenih finansijskih i pravnih akata. Sud je također svjestan da su neki važni dokumenti vezani za proces privatizacije preduzeća nedostajali ili su uništeni tokom rata i da jedno vrijeme evidencija nije propisno vođena. Ipak, to ne može biti opravdanje za kašnjenje koje je trajalo duže od pet godina, tokom kojeg je predmetna odluka čekala na izvršenje. Takvo kašnjenje je ranije smatrano pretjeranim (vidjeti Jeličić, gore citiran, tačka 40; Kudić protiv BiH, br. 28971/05, tačka 20, 9. decembra 2008.; Pralica protiv BiH, br. 38945/05, tačka 16, 27. januara 2009; Čolić i drugi protiv BiH, br. 1218/07, tačka 15, 10. novembra 2009.; i Runić i drugi, gore citirana, tačka 21.). Sud ne vidi razloga da odstupi od ove prakse.

30. Prema tome, došlo je do povrede člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 13. KONVENCIJE


31. Aplikanti su se također žalili na nedostatak efikasnog domaćeg pravnog lijeka u pogledu njihove pritužbe zbog neprovođenja odluke. Oni su se pozvali na član 13. Konvencije, koji glasi:

"Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u obavljanju svoje službene dužnosti."

32. Vlada je tvrdila da nije došlo do povrede člana 13. Konvencije u predmetnom slučaju bez dodatne argumentacije.

33. Sud napominje da je ova pritužba povezana s prethodnom i stoga mora isto tako biti proglašena dopustivom.

34. S obzirom na svoj stav u vezi s članom 6. Konvencije i članom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, Sud smatra da nije potrebno razmatrati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 13. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE


35. Član 41. Konvencije predviđa:

"Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, dosuditi pravičnu naknadu oštećenoj strani."

A. Šteta


36. Aplikanti su tražili po 50.000 eura na ime nematerijalne štete. Vlada je ovaj iznos smatrala neopravdanim i pretjeranim.

37. Sud smatra da su aplikanti pretrpjeli izvjestan nematerijalni gubitak kao rezultat utvrđenih povreda Konvencije u ovom predmetu. Na osnovu svoje nepristrasne procjene, kako to nalaže član 41. Konvencije, Sud svakom od aplikanata dodjeljuje po 3.600 eura na ime nematerijalne štete plus svi eventualni porezi na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci


38. Aplikanti nisu tražili naknadu na ime troškova i izdataka.

C. Zatezne kamate


39. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna boda.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO:


1. Proglašava većinom glasova aplikaciju dopustivom;

2. Utvrđuje, sa 6 glasova "za" i jednim glasom "protiv", da je došlo do povrede člana 6. Konvencije;

3. Utvrđuje, sa 6 glasova "za" i jednim glasom "protiv", da je došlo do povrede člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju;

4. Utvrđuje jednoglasno da nije potrebno ispitivati pritužbu po članu 13. Konvencije;

5. Utvrđuje da:

(a) tužena država treba da isplati svakom aplikantu, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, iznos od 3.600 eura (trihiljadešeststotina eura) na ime nematerijalne štete, plus svi porezi koji mogu biti zaračunati na ove iznose, koje treba pretvoriti u konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate;

(b) po isteku navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja, uz dodatak od tri postotna boda;

6. Odbija jednoglasno preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu naknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 19. juna 2012., u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.

Registrar
Lawrence Early


Predsjednik
Lech Garlicki




IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE KALAYDJIEVE



Žao mi je što se ne mogu pridružiti mišljenju većine u predmetnom slučaju u vezi s članom 6. i članom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.
Što se tiče pritužbi aplikanata na dužinu postupka izvršenja, ne slažem se s donekle automatskom primjenom principa do kojih je Sud došao u ranijim predmetima protiv Bosne i Hercegovine, koji su nabrojani u tački 29. Prema mom mišljenju, ne smije se zanemariti da, za razliku od navedenih slučajeva u kojima je riječ o kašnjenju ili neplaćanju određenih iznosa, predmetni slučaj uključuje mnogo kompliciranije korake u provođenju odluke, kao što je međunarodna revizija zbog utvrđivanja dioničkog kapitala aplikanata u preduzeću - proces, koji bez sumnje, povlači i "nešto kompliciranije finansijske i pravne radnje" u svim pravnim sistemima. U predmetnom slučaju, ovaj postupak uključivao je i teškoće zbog nestale ili uništene dokumentacije i odsustva ili nepravilnog vođenja evidencije iz ratnog perioda (vidjeti tačku 29.). I bez neke određene neaktivnosti ili kašnjenja u izvršenju za koje su odgovorni organi vlasti, ove teškoće bile su dovoljno ozbiljne da objasne sporno kašnjenje od pet godina u provođenju odluke Doma za ljudska prava. Potrebno je napraviti razliku između ove situacije i one u slučajevima navedenim u tački 29., gdje je neizvršavanje odluka bilo rezultat izmjena u zakonima usvojenim s ciljem da se izbjegne, izmijeni ili barem odgodi izvršenje konačnih odluka koje su nalagale isplatu određenih iznosa oštećenim pojedincima. Smatram da su ove razlike dovoljne da se zaključi da nije došlo do povrede prava aplikanata po članu 6. i članu 1. Protokola br. 1.
Ako bi se aplikanti žalili da izvršenje odluke Doma za ljudska prava ne predstavlja dovoljnu nadoknadu za utvrđene povrede, takva žalba ne bi bila relevantna za izvršenje, pošto je Dom za ljudska prava u svojoj odluci od 2002. godine propustio da dosudi naknadu na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na "imovinu" i pristup sudu. Ovo pitanje treba razlikovati od pitanja da li aplikanti imaju pravo na nadoknadu za daljnje kašnjenje u provođenju sporne odluke. U tom pogledu se čini da se obim ovog slučaja, kako je registriran pred Sudom, razlikuje od onog koji je istovremeno razmatran na Ustavnom sudu koji je nadgledao izvršenje odluke Doma za ljudska prava. Svakako je za žaljenje da su žalbe aplikanata, iako su na Sudu zaprimljene 2005. godine, dostavljene tuženoj strani tek nakon donošenja odluke Ustavnog suda iz 2009., od kojeg se nije tražilo da odlučuje o opravdanosti kašnjenja u provođenju odluke Doma za ljudska prava donesene 2002. godine, nego samo o potpunosti izvršenja odluke.
Tako su aplikanti propustili da objasne da li su ikada tražili naknadu na ime nematerijalne štete zbog neopravdanog kašnjenja. Ovo povlači pitanje dopustivosti njihovih žalbi u vezi s dostupnošću odgovarajućih domaćih pravnih lijekova koji bi mogli osigurati naknadu za navodno kršenje njihovog prava na izvršenje odluke bez opravdanog kašnjenja. Nisam uvjerena da je tužena strana imala priliku da reagira na pritužbe zbog kašnjenja i moguću potrebu za naknadom koja proizilazi iz toga.
Međutim, kako okolnosti predmetnog slučaja, prema mom mišljenju, ne otkrivaju povredu zbog neizvršenja konačne odluke kako se u početku tvrdilo, kao ni zbog neopravdanog kašnjenja takvog izvršenja, kako su kasnije tvrdili aplikanti, ne postavlja se pitanje odgovarajuće naknade za takva kršenja. Stoga se, iako iz drugih razloga, slažem sa zaključcima većine po pitanju člana 13.
Nisam uvjerena da su se aplikanti dana 7. maja 2009., kada je Sud dostavio pritužbe gosp. Murtića i gđe Ćerimović, mogli još uvijek smatrati žrtvama zbog propusta domaćih organa da izvrše odluku Doma za ljudska prava iz 2002. godine, kao što su aplikanti tvrdili u svojoj aplikaciji od 6. oktobra 2005. (vidjeti tačke 1. i 4. Presude).
Dom za ljudska prava je u svojoj odluci utvrdio povredu prava aplikanata na njihovu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola br. 1. i povredu prava na pravično suđenje po članu 6. u svrhu razrješenja spora u pogledu ove "imovine". Dom je nametnuo privremene mjere i naredio vlastima da osiguraju odgovarajuću pravnu zaštitu u vezi s utvrđenim povredama; ovo je podrazumijevalo kompliciranu proceduru u vezi s međunarodnom revizijom radi određivanja vrijednosti dionica aplikanata u "Agrokomercu" i radi njihove registracije kao dioničara. Nije sporno da su mjere preduzete ubrzo nakon odluke i da su okončane do 29. oktobra 2007., kada su dioničarska prava aplikanata registrirana kod Komisije za vrijednosne papire, kao ni to da su nakon toga aplikanti i efektivno ostvarili svoja prava kao dioničari. Dana 15. januara 2009., nekoliko mjeseci prije nego što je Sud dostavio žalbe aplikanata, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, koji je odgovoran za kontrolu izvršenja odluka Doma za ljudska prava (vidjeti tačku 18.), potvrdio je da je odluka u cjelini provedena. Prema mom shvatanju, ovo je bilo dovoljno da se donese zaključak da su riješena pitanja u vezi sa izvršenjem odluke, najkasnije dana 29. oktobra 2007. Na osnovu čega aplikanti osporavaju da je odluka izvršena u potpunosti, nije navedeno (vidjeti tačku 21.).


1 Godine 1990. premijer bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Ante Marković predložio je zakone po kojima bi se društvena preduzeća privatizirala prodajom internih dionica pod povoljnim uslovima zaposlenima, bivšim radnicima i penzionerima dotičnog preduzeća. Vlasnici internih dionica su kod nadležnog suda registrirani kao dioničari. Međutim, u vrijeme registracije, većina dioničara nije vršila nikakve uplate na ime kupovine dionica. Umjesto toga, u većini slučajeva je preduzeće uspostavilo sistem po kojem su dioničari mogli da kupuju svoje dionice na rate i u periodu od najviše deset godina. Za više informacija u vezi s ovim, pogledati odluku Doma za ljudska prava od 8. marta 2002. (CH/00/5134 et al, koja se može naći na www.hrc.ba).

2 Uredba o izmjeni Uredbe o vršenju ovlaštenja i obaveza organa Federacije Bosne i Hercegovine u privrednim društvima po osnovu državnog kapitala, ''Službeni list Federacije BiH'', broj 35/01.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!