Službeni glasnik BiH, broj 38/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP 3240/13, rješavajući apelaciju Vehida Pleha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vehida Pleha podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 071599 12 Rev od 21. maja 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

1. Vehid Pleh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 071599 12 Rev od 21. maja 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 071599 09 P od 23. novembra 2009. godine obavezana je tužena Radio-televizija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu, radi rješavanja stambenog pitanja, osigura dvosoban stan, površine 54m2, na području grada Sarajeva, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je tužena 1994. godine dodijelila apelantu, kao dugogodišnjem radniku, na korišćenje stan na Trgu solidarnosti broj 19, površine 47m2, u koji se apelant nije uselio (jer je stan nastavio da koristi brat umrlog nosioca stanarskog prava na tom stanu). Općinski sud je naveo da je tužena, nakon toga, ponovo oformila rang-listu za dodjelu stanova, te da je 1998. godine dodijelila apelantu na korišćenje stan u Prijedorskoj ulici broj 6, površine 54m2. Općinski sud je naveo da su apelant i njegova porodica koristili taj stan devet godina, te da su nakon toga iseljeni iz navedenog stana, jer je taj stan vraćen u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava. Općinski sud je ukazao da se, dakle, apelant na osnovu akta tužene zakonito uselio u stan koji se nalazi u Prijedorskoj ulici broj 6, te da je taj stan koristio devet godina kao svoj dom, zajedno sa porodicom. Pri tome Općinski sud je ukazao da je članom 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) propisano da svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelantu na osnovu zakonske procedure dodijeljen navedeni stan na korišćenje sa svrhom da u njemu trajno živi, odnosno sa svrhom da mu to bude trajno prebivalište, iz čega slijedi da navedeni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Prema ocjeni Općinskog suda, tužena u konkretnom slučaju, u postupku dodjele stanova svojim radnicima na osnovu internih akata, nije postupila u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, te je na taj način povrijedila apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Naime, Općinski sud je ukazao da je tužena dva puta, radi trajnog rješavanja stambenog pitanja, dodijelila apelantu na korišćenje stanove na kojima je postojalo pravo trećeg lica koje je isključilo, odnosno ograničilo apelantovo pravo na korišćenje dodijeljenih stanova, što je tužena morala znati. Općinski sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, odlučio kao u izreci presude.

3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 65 0 P 071599 10 Gz od 1. decembra 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi tužene kojima ukazuje da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je tužena svojim postupanjem u postupku dodjele stana povrijedila apelantovo pravo na dom. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tužena vlasnik stanova kojima je raspolagala, te da je kao vlasnik u postupku dodjele stanova na korišćenje bila dužna da postupa ne samo po svojim pravilnicima i zahtjevima radnika već i u skladu sa zakonima koje je bila dužna primijeniti. Kantonalni sud je naveo da tužena nije mogla dodjeljivati stanove na kojima postoje stanarska prava, jer je takvo postupanje protivno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakonu o stambenim odnosima. Kantonalni sud je naveo da je tužena morala znati kakav je status stana koji daje na korišćenje i u postupku dodjele raspolagati samo kategorijom tzv. slobodnih stanova koji se ne mogu proglašavati napuštenim i za koje nisu postojale smetnje da se njima raspolaže. Kantonalni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je apelant u postupku dodjele stanova imao prvenstvo prema kriterijima tužene (tj. bio je prvi na rang-listi), te da je po tom osnovu dva puta i dobio stanove na korišćenje. Kantonalni sud je ukazao da je time utvrđeno apelantovo pravo na stan i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužena dodjelom apelantu stana kojim nije mogla raspolagati povrijedila apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Kantonalni sud je naveo da je, stoga, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na dodjelu – osiguranje dvosobnog stana na području grada Sarajeva. Pri tome Kantonalni sud je naveo da time što se prvostepeni sud u svojoj presudi pozvao samo na član 8. Evropske konvencije nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer su "presuđenjem" pravilno primijenjene i odredbe čl. 23. i 24. Zakona o stambenim odnosima.

4. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 65 0 P 071599 12 Rev od 21. maja 2013. godine kojom je reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u konkretnom predmetu apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na dom, budući da je iseljen iz stana koji je do tada koristio (u Prijedorskoj ulici), a da je za to odgovorna tužena jer pri dodjeli tog stana na korišćenje apelantu nije bila savjesna. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je potrebno, prije svega, utvrditi da li se u konkretnom predmetu "pravo" za koje apelant tvrdi da mu je povrijeđeno može podvesti pod zaštitu koju osigurava član 8. Evropske konvencije. Vrhovni sud je naveo da, polazeći od pojma "doma" u smislu člana 8. Evropske konvencije i prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pojam "doma" obuhvata kako iznajmljen dom i dom u privatnom vlasništvu, tako i stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 380/04 od 26. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/05). Prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju pravo na koje se apelant poziva predstavlja pravo na stjecanje stana, a ne miješanje javnih vlasti u već stečeno pravo. Vrhovni sud je naveo da se, stoga, stan u koji se apelant nije uselio (tj. stan koji postavljenim zahtjevom traži da mu osigura tužena) i u kojem nije obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja ne može smatrati njegovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Pri tome Vrhovni sud je ukazao na stav Evropskog suda prema kojem "djelotvorna zaštita poštovanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe" (vidi, Evropski sud, Velosa Barreto, presuda od 21. novembra 1995. godine, A.334). Vrhovni sud je ukazao da je zbog navedenih razloga usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbama člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Vrhovni sud svoju presudu zasnovao samo na odredbama člana 8. Evropske konvencije iako to nije bio jedini pravni osnov koji su nižestepeni sudovi prihvatili. Naime, apelant navodi da je drugostepeni sud, osim ukazivanja na povredu odredaba člana 8. Evropske konvencije, ukazao da je tužena povrijedila i odredbe čl. 23. i 24. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, apelant navodi da je tužena bila dužna da mu dodijeli stan bez pravnih tereta u smislu odredaba čl. 23. i 24. Zakona o stambenim odnosima, ali da to nije učinila, slijedom čega je apelant iseljen iz stana koji mu je dodijelila. Apelant smatra da je onog trenutka kada mu je tužena dodijelila stan na korišćenje stekao pravo na dom, te da je, stoga, tužena bila dužna da mu u trenutku iseljenja iz tog stana osigura drugi stan, čime bi riješila njegovo stambeno pitanje, a time i pravo na dom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, propustio da primijeni odredbe čl. 23. i 24. Zakona o stambenim odnosima, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na dom. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima a, prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu "da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2". U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi direktno primijenio odredbe člana 8. Evropske konvencije, te slijedom toga preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu, radi rješavanja stambenog pitanja, osigura odgovarajući stan na području grada Sarajeva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da "stan" koji apelant traži da mu tužena osigura ne predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega je i odlučio kao u izreci presude. Budući da je Vrhovni sud dao detaljno, jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu primjene odredaba člana 8. Evropske konvencije na predmetnu situaciju, Ustavni sud ne smatra da apelantovi navodi kojima ukazuje na odredbe čl. 23. i 24. Zakona o stambenim odnosima (koje reguliraju postupak davanja stana na korišćenje) dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka i poštovanje prava na dom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.