Službeni glasnik BiH, broj 44/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2680/11, rješavajući apelaciju Joze Banovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Joze Banovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 002149 10 Kž 2 od 6. aprila 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 00 2149 10 K od 29. marta 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jozo Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 1. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 002149 10 Kž 2 od 6. aprila 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 00 2149 10 K od 29. marta 2010. godine. Apelant je, također, 7. oktobra 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "privremeno obustavio izvršenje pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj 03 0 K 00 2149 10 K od 29. marta 2010. godine do donošenja odluke po apelaciji".
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2680/11 od 6. decembra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 28. oktobra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 2. novembra 2011. godine, a Kantonalni sud 10. novembra 2011. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. decembra 2011. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 00 2149 10 K od 29. marta 2010. godine apelant je proglašen krivim što je u vremenskom periodu i na način opisan u tač. 1. i 2. izreke presude počinio produženo krivično djelo - navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa ga je sud, uz primjenu navedenog zakonskog propisa i člana 50. tačka b), člana 51. stav 1. tačka b), te čl. 42. i 43. KZFBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Primjenom odredbe člana 57. stav 1. KZFBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. decembra 2009. godine do 29. marta 2010. godine. Također, primjenom odredaba člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 100,00 KM i sudski paušal u iznosu od 134,00 KM. Također, primjenom odredaba člana 114. st. 1. i 2. i člana 115. KZFBiH apelant je obavezan da na ime imovinske koristi koju je pribavio izvršenjem krivičnog djela isplati iznos od 9.234,00 KM.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u odnosu na radnje izvršenja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret proveo dokaze optužbe i odbrane (saslušanjem oštećenih u svojstvu svjedoka i osam drugih svjedoka, saslušanjem vještaka Samira Babića, koji je svjedočio o pismenom nalazu i mišljenju Federalne uprave policije od 19. januara 2010. godine, te uvidom u niz materijalnih dokaza koje odbrana nije osporila - izvještaj pregleda telefonskih poziva sa apelantovog mobilnog telefona, a među kojim brojevima su identificirani i brojevi oštećenih svjedokinja, knjige evidencije gostiju u kojima je u većem broju slučajeva evidentiran boravak gostiju bez naznake ličnih podataka koje su sadržavale podatke o cijeni i broju sobe, potpis lica koje je izdalo sobu i navodi da se radi o dnevnom boravku, čime su potvrđeni navodi svjedoka o načinu vođenja knjiga u apelantovim objektima, u zapisnike o pretresu apelantovih ugostiteljskih objekata i izuzimanju predmeta iz kojih proizlazi da je prilikom pretresa, između ostalog, izuzeta i jedna bijela kartonska kutija sa 128 neotpakiranih kondoma, te u brojne druge dokaze materijalne prirode izuzete iz apelantovih ugostiteljskih objekata, njegove porodične kuće, putničkih vozila, te samog apelanta, čiji je sadržaj sud prezentirao u obrazloženju presude. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je, nakon takve ocjene provedenih dokaza, došao do uvjerenja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud do ovakvog uvjerenja došao prvenstveno analizom iskaza oštećenih saslušanih u svojstvu svjedoka Belme Mustafić, Munezere Hodžić i Merime Halilović, koje su svojim iskazima potvrdile bitne i odlučne činjenice, i to da su se nalazile sa muškim licima kojima su pružale seksualne usluge, a s kojima su dolazile u kontakt posredstvom apelanta i u njegovim ugostiteljskim objektima. Kantonalni sud je, također, naveo da su svjedokinje svojim iskazima potvrdile da su naplaćivale ove usluge, a novac za date usluge dobijale lično ili posredstvom apelanta. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je oštećena Munezera Hodžić u svom iskazu navela da je zajedno sa svojom prijateljicom Senkom dolazila u spornom periodu u apelantov ugostiteljski objekt "Sensi", te da je 2-3 puta po nju dolazio i Omer Dizdarević, koji je radio u navedenom apelantovom objektu. Također, sud je istakao da je ova svjedokinja potvrdila da je dolazila i u apelantov objekt "Jet Starr", te da je koristila sobe u tom objektu za pružanje seksualnih usluga s tim da je navela da apelant s tim nema ništa. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je svjedokinji predočen njen iskaz iz istrage u dijelu u kojem je navela da je dolazila u apelantove objekte "kad god bi je apelant pozvao", te da je svjedokinja istakla da su ti navodi tačni, ali da je to u vezi sa njenim potrebama. Kantonalni sud, s tim u vezi, obrazložio je da nije prihvatio navode ove svjedokinje sa glavnog pretresa, već da je, u skladu sa odredbama člana 288. stav 1. ZKPBiH, ocijenio njen iskaz iz istrage, jer je zaključio da je saglasan u bitnim činjenicama sa iskazom svjedoka Omera Dizdarevića i Alena Bošnjakovića, zaposlenika u apelantovim objektima. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je pri ocjeni iskaza oštećenih Merime Halilović, Belme Mustafić i mldb. A. D. ustanovio da su svjedokinje potvrdile činjenicu da su međusobno kontaktirale sa apelantom bilo na apelantov poziv ili njihov poziv upućen apelantu, da su koristile sobe u njegovim ugostiteljskim objektima za pružanje seksualnih usluga gostima apelantovih objekata za novac koji su naplaćivale lično ili posredstvom apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su i navedene oštećene svojim iskazima potvrdile da im je apelant davao novac kad bi mu zatražile i za njihove druge i različite potrebe. Iskazi oštećenih Merime Halilović i mldb. A. D., kako je naveo Kantonalni sud, potvrđeni su i iskazima drugih svjedoka, uglavnom zaposlenika u apelantovim ugostiteljskim objektima, koji su se izjašnjavali na okolnosti načina dolaska oštećenih u apelantove objekte, način izdavanja i cijenu korištenja soba u apelantovim objektima, kao i na naplatu cijene za usluge koje su oštećene pružale i materijalnim dokazima.
9. Kantonalni sud je, također, jasno obrazložio da je, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, ustanovio da je jedan broj svjedoka u toku glavnog pretresa promijenio iskaze u odnosu na iskaze date u istrazi, što je sud ocijenio kao njihov pokušaj da pomognu apelantu u oslobađanju od krivične odgovornosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da nije prihvatio iskaz svjedoka Sameda Đulovića koji je dao na glavnom pretresu i Omera Dizdarevića, već da je, u skladu sa odredbom člana 288. stav 1. ZKPFBiH, ocijenio njihove iskaze date u istrazi, koji su uz saglasnost odbrane pročitani na glavnom pretresu.
10. Kantonalni sud je, također, jasno obrazložio da nije prihvatio iskaz oštećene Esmeralde Karić u dijelu koji se odnosi na njenu tvrdnju da je bila u "vezi" sa apelantom, te da se nije sastajala sa drugim muškim licima, jer je utvrdio da iz zapisnika o saslušanju ove svjedokinje od 2. decembra 2009. godine koji je sačinjen u istražnom postupku proizlazi da su konstatirani njeni navodi da je "sa muškarcima spavala", između ostalog, i u objektu "Jet Starr" koji je apelantovo vlasništvo. Kantonalni sud je, također, naveo da i iz dijela iskaza koji se odnosi na uspostavu kontakta između svjedokinje Esmeralde Karić i muškog lica po imenu Mario i njegovog prijatelja iz Orašja proizlazi da je upravo apelant bio taj koji ju je doveo u kontakt sa Mariom i s kojim je u više "navrata imala seksualne odnose". S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da navedena svjedokinja "ovakvim svojim svjedočenjem želi pomoći apelantu kako bi izbjegao krivičnu odgovornost". Dalje, Kantonalni sud je naveo da ni iskaz svedokinje H. M., koja je vodila poslovne knjige u vili "Sensi" i koja je izjavila da je korištenje soba isključivo naplaćivala ona, te da apelant nije činio radnje za koje je optužen, nije prihvatio, jer je u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima, a posebno iskazima svjedoka zaposlenika apelentovih ugostiteljskih objekata, uključujuči i dokaze materijalne prirode.
11. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je ocjenom iskaza svjedoka Munevera Softića utvrdio da je iskaz svjedoka saglasan sa iskazom svjedoka zaposlenika u vili "Sensi", kao i svjedoka Omera Dizdarevića, te oštećenih koje su pružale seksualne usluge, a u odnosu na bitne činjenice potvrđene u odnosu na način izdavanja soba radi pružanja seksualnih usluga gostima apelantovih objekata, te cijene ovih soba. Također, Kantonalni sud je naveo da je i svjedok Alen Bošnjaković potvrdio da je Omer Dizdarević dovozio robu i oštećene u vilu "Sensi", da su se među ženskim licima koja su dolazila nalazile i dvije žene (Munezera i Senka), te da je Omer Dizdarević dva do tri puta dovezao Munezeru Hadžić i Senku koristeći i vozilo rentakara.
12. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su iskazi oštećenih koje su pružale seksualne usluge potvrđeni i iskazom vještaka Samira Babića, koji je svjedočio o pismenom nalazu i mišljenju Federalne uprave policije od 19. januara 2010. godine sačinjenim povodom provedenog vještačenja podataka mobilnog telefonskog aparata, preciznije označenog u presudi, koji je privremeno oduzet apelantu i koji je bio predmet ovog vještačenja, kao i drugim brojnim dokazima materijalne prirode.
13. Dalje, Kantonalni sud je istakao da se krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZFBiH sastoji od navođenja, poticanja ili namamljivanja drugog na pružanje seksualnih usluga, ili omogućavanja na drugi način njegove predaje drugom radi pružanja seksualnih usluga, ili učestvovanja na bilo koji način u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su, dakle, izvršenja određena alternativno tako da je za izvršenje navedenog djela dovoljno preduzeti bilo koju zakonom određenu radnju a da za učinjenje ovog krivičnog djela nema utjecaja činjenica da se lice koje se navodi, potiče, namamljuje ili prisiljava već ranije bavilo prostitucijom, da nije bitno da li je posredovanje, odnosno poticanje bilo uspješno, te da se korist može sastojati od novca ili drugog davanja, da može biti prethodno ili naknadno darovanje, te da okolnosti da je pasivni subjekt, također, ostvario zaradu pružanjem seksualnih usluga ne isključuje postojanje krivičnog djela. Dalje je navedeno "da je jedan od kvalificiranih oblika ovog djela ako je djelo učinjeno prema djetetu ili maloljetniku". Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Kantonalni sud je naveo da je apelant u periodu od 2004. do 2009. godine u svojim ugostiteljskim objektima radi ostvarivanja koristi za sebe u više navrata telefonskim putem kontaktirao sa oštećenim ili one sa njim, te nakon što su ih zaposlenici njegovih ugostiteljskih objekata dovozili njegovim putničkim motornim vozilom u te objekte, oštećenim stavio na raspolaganje korištenje soba u svojim ugostiteljskim objektima u vidu dnevnog boravka radi pružanja seksualnih usluga gostima svojih ugostiteljskih objekata u iznosima od 50,00 do 200,00 KM, koje su one naplaćivale lično ili posredstvom apelanta. Navedeno je da je na ovaj način apelant ostvario imovinsku korist koja se sastojala od povećanog obima iznajmljivanja ugostiteljskih kapaciteta a osobito iznajmljivanja soba (tačka I izreke presude). Dalje je navedeno da je od početka 2008. do kraja 2008. godine, iako je znao da je A. D. mlađa od osamnaest godina i da je u teškoj materijalnoj situaciji, u više navrata kontaktirao s njom ili ona s njim i stavio ovoj oštećenoj na raspolaganje korištenje soba svog ugostiteljskog objekta radi pružanja seksualnih usluga gostima ugostiteljskog objekta za novac većem broju korisnika u iznosima od 50,00 do 200,00 KM, koje usluge je mldb. A. D. i pružala, pa je na ovaj način apelant, također, ostvario imovinsku korist koja se sastojala od povećanog obima iznajmljivanja ugostiteljskih kapaciteta a osobito iznajmljivanja soba (tačka II izreke presude).
14. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je provedenim dokazima nesumnjivo utvrđeno da je apelant preduzimao krivičnopravne radnje opisane pod tač. I i II izreke presude, te je, s tim u vezi, zaključio da su se u navedenim apelantovim radnjama stekla obilježja produženog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Navedeno je da postoji međusobna vremenska povezanost svih učinjenih djela, da je kod svih navedenih krivičnopravnih radnji isti način učinjenja krivičnog djela, te da postoji jedinstven umišljaj, što radnje opisane pod tač. I i II izreke povezuje tako da čine jedinstvenu cjelinu. Stoga je Kantonalni sud, imajući u vidu da apelantova uračunljivost nije dovedena u sumnju, apelanta proglasio krivim zbog produženog krivičnog djela – navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
15. Prilikom odlučivanja o visini kazne, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH, ocjenjujući pri tome sve okolnosti koje utječu na visinu kazne, Kantonalni sud je naveo da je utvrđene olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, u smislu člana 50. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka b) KZFBiH, ocijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti i propisanu kaznu u minimalnom trajanju od tri godine apelantu ublažio na kaznu zatvora od dvije godine. Također, pozivajući se na odredbu člana 114. stav 1. KZFBiH, kojom je propisano da "niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom", Kantonalni sud je obavezao apelanta da na ime imovinske koristi koju je pribavio izvršenjem krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret isplati iznos od 9.234,00 KM. Pozivanjem na dokaze označene pozicijom 10 (ukupno 81 dnevni boravak u ukupnom iznosu od 2.250,00 KM), pozicijom 11 (ukupno 83 dnevna boravka u ukupnom iznosu od 2.250,00 KM) i pozicijom 12 (evidentirano ukupno 176 dnevnih boravaka u ukupnom iznosu od 4.834,00 KM), uz navođenje pojedinačnih iznosa, navedeno je da se radi "o minimalnom iznosu koji je utvrđen u toku postupka, a koji je utvrđen zbrajanjem podataka koji se odnose na podatke vezane za evidenciju sa naznakom 'dnevni boravak', […] odnosno ukupno je na taj način uplaćeno na ime izdavanja soba 9.234,00 KM". U tom kontekstu je istaknuto da se radi o minimalnoj koristi, budući da "u navedenim iznosima nisu sadržani iznosi koji se odnose na lica koja su evidentirana sa punim podacima, lica koja su u predočenim dokazima evidentirana samo nadimcima ili imenima, niti ovaj iznos sadrži iznose koji se odnose na izdavanje soba u vili 'Sensi', niti povećana potrošnja hrane i pića, kao i drugih usluga". Odluku o troškovima krivičnog postupka Kantonalni sud je temeljio na odredbi člana 202. stav 1. ZKPFBiH.
16. Odlučujući o žalbi kantonalnog tužioca u Tuzli (u daljnjem tekstu: tužilac) i apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 03 0 K 002149 10 Kž 2 od 6. aprila 2011. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih prigovora tužioca i apelanta, u smislu odredaba člana 321. ZKPFBiH, te da je, između ostalog, zaključio da su u cijelosti neosnovani apelantovi žalbeni prigovori zbog kojih se prvostepena presuda pobija njegovom žalbom. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na apelantove žalbene prigovore kojima se ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, jer, prema apelantovom mišljenju, prvostepena presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, izvršio teoretsku analizu kad se smatra da je u prvostepenoj presudi kao formalnom sudskom aktu počinjena navedena povreda odredaba krivičnog postupka, te da je, ispitujući prvostepenu presudu sa tog aspekta, utvrdio da prvostepena presuda ne sadrži takve nedostatke. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud iskaze saslušanih svjedoka i druge provedene dokaze savjesno ocijenio u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, te da je na osnovu takve ocjene izveo svoje zaključke u pogledu dokazanosti odlučnih činjenica. Također, Vrhovni sud je istakao da u pogledu odlučnih činjenica prvostepena presuda daje razloge na način kako je propisano odredbom člana 305. stav 7. ZKPFBiH, te je, s tim u vezi, zaključio da su suprotni apelantovi žalbeni prigovori potpuno neosnovani.
18. Dalje, ispitujući apelantove žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH, odnosno da je prvostepeni sud, donoseći svoju presudu, prekoračio optužbu, jer je, prema apelantovom mišljenju, prvostepenom presudom apelantu oduzeta imovinska korist u većem iznosu od onog za koji ga je teretila optužba, Vrhovni sud je zaključio da ni ovi žalbeni prigovori nisu osnovani. Naime, Vrhovni sud je istakao da se, prema apelantovim navodima, navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka ogleda u tome što je prvostepeni sud apelantu oduzeo imovinsku korist u većem novčanom iznosu od onog za koji ga je optužba teretila. S tim u vezi, Vrhovni sud je, dovodeći u vezu optužnicu, te izreku prvostepene presude, zaključio da se apelantu ni ne stavlja na teret da je opisanim krivičnopravnim radnjama koje predstavljaju bitna obilježja krivičnog djela navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 4. KZFBiH ostvario korist u tačno određenom novčanom iznosu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se apelantu stavlja na teret da se korist koju je ostvario sastojala od povećanog obima iznajmljivanja ugostiteljskih kapaciteta, a posebno iznajmljivanja soba u njegovim ugostiteljskim objektima, bez navođenja u činjeničnom opisu visine te pribavljene imovinske koristi. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, kada je prvostepeni sud, nakon što je apelanta proglasio krivim za počinjeno predmetno krivično djelo, odlučio da mu, u skladu sa članom 114. st. 1. i 2. KZFBiH koji predstavlja osnovu za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, tu korist i oduzme, a što je, opet, prema mišljenju Vrhovnog suda, saglasno i sa odredbom člana 115. KZFBiH koja određuje načine oduzimanja te koristi, Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud nije prekoračio optužbu kako apelant smatra. Naime, Vrhovni sud je ukazao da imovinska korist za koju se smatra da je pribavljena krivičnim djelom u tačno naznačenom novčanom iznosu nije ni ulazila u činjenični opis predmetnog krivičnog djela, pa je, stoga, Vrhovni sud ocijenio da su žalbeni prigovori i u tom pravcu neosnovani.
19. Dalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, u vezi sa apelantovim žalbenim navodima o oduzetoj imovinskoj koristi i da se "izračun visine ove koristi bazirao na nedozvoljenom dokazu", iako to izričito ne navodi u žalbi, apelant ukazuje na povredu odredaba člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelant ove svoje žalbene navode temelji na tvrdnji da prvostepeni sud nije mogao izvoditi dokaze na glavnom pretresu koje tužilac nije predlagao u optužnici, a posebno te dokaze ne otvarati na glavnom pretresu, budući da je, prema apelantovom mišljenju, to trebalo da učini tužilac u fazi istrage, shodno odredbi člana 85. ZKPFBiH. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da ni ovi apelantovi žalbeni prigovori nisu osnovani. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz zapisnika o glavnom pretresu održanom 22. marta 2010. godine proizlazi da je, pored ostalih dokaza, tužilac prezentirao i materijalne dokaze koji se odnose na evidenciju izdatih soba za tzv. dnevni boravak u apelantovim objektima u kritičnom periodu na osnovu kojih je prvostepeni sud i utvrdio visinu koristi, a ti dokazi su oduzeti od apelanta prilikom pretresa njegovih objekata, kako to proizlazi i iz potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 9. i 10. decembra 2009. godine. Naime, Vrhovni sud je zaključio da se ovi materijalni dokazi ne mogu tretirati kao nedozvoljeni dokazi, te je, s tim u vezi, zaključio da se suprotni apelantovi žalbeni prigovori po ovom osnovu nisu mogli prihvatiti kao osnovani, a posebno zbog toga što apelant u žalbi ne navodi koji su dokazi u pitanju, niti obrazlaže kako je otvaranje i prezentiranje ovih materijalnih dokaza na glavnom pretresu moglo utjecati na zakonito ili pravilno donošenje prvostepene presude.
20. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje zbog pogrešne i nepravilne ocjene iskaza saslušanih svjedoka, a posebno svjedokinje Esmeralde Karić, Vrhovni sud je zaključio da su i ovi apelantovi žalbeni prigovori neosnovani. Naime, Vrhovni sud je istakao da, nasuprot apelantovim prigovorima, taj sud smatra da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, potpuno i pravilno ocijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao u svojoj presudi činjenične i pravne zaključke da je apelant počinio predmetno krivično djelo čije su radnje izvršenja opisane u tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud svoje zaključke o odlučnim činjenicama u vezi sa predmetnim krivičnim djelom, odnosno apelantovom krivicom, prvenstveno temeljio na iskazima oštećenih-svjedokinja Merime Halilović, Munezere Hadžić, mldb. A. D., Belme Mustafić, te na iskazima i drugih saslušanih svjedoka, uglavnom zaposlenika u apelantovim ugostiteljskim objektima. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je dao jasno obrazloženje zašto je prihvatio iskaze svjedoka Sameda Đulovića i Omera Dizdarevića koje su dali u istrazi, a ne njihove iskaze date na glavnom pretresu, kao i zbog čega nije kao validan prihvatio iskaz svjedokinje Have Mulavdić. Vrhovni sud je, dalje, ukazao da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepena presuda utemeljena i na iskazu vještaka Samira Babića, koji je svjedočio na okolnosti telefonskih razgovora koje je apelant u kritičnom periodu obavio sa svog mobilnog telefona, a koji su potvrđeni i materijalnim dokazima koji su pronađeni prilikom pretresa objekata optuženog "Jet Starr" i vila "Sensi", kao i drugim dokazima, kako je to detaljno navedeno i obrazloženo u prvostepenoj presudi.
21. Dalje, u odnosu na apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud iskaz oštećene Esmeralde Karić potpuno paušalno i proizvoljno ocijenio, jer je, prema apelantovom mišljenju, Esmeralda Karić svojim iskazom potvrdila da se sa apelantom i licem po imenu Mario nije sastajala u apelantovim objektima, niti sa bilo kojim drugim muškim licem. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je na glavnom pretresu kao dokaz prezentiran zapisnik o saslušanju oštećene Esmeralde Karić od 2. decembra 2009. godine, dat u istražnom postupku, u kome su, između ostalog, konstatirani njeni navodi da je "spavala sa muškarcima" i u objektu "Jet Starr" koji je apelantovo vlasništvo i koji se spominje u izreci prvostepene presude. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud u svojoj presudi pravilno ocijenio i iskaz Esmeralde Karić s tim da, prema mišljenju Vrhovnog suda, odlučne činjenice prvostepeni sud nije utvrđivao samo na osnovu iskaza ove svjedokinje već i na osnovu brojnih drugih dokaza na koje se prvostepeni sud pozvao i koje je ocijenio u obrazloženju svoje presude.
22. Vrhovni sud je, također, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se korist optuženog sastojala od povećanog obima iznajmljivanja ugostiteljskih kapaciteta optuženog, iznajmljivanja soba, posebno za tzv. dnevni boravak, a za takve svoje zaključke, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je dao jasne i uvjerljive razloge. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud svoje zaključke prema ovom osnovu, prije svega, temeljio na podacima koji proizlaze iz materijalne dokumentacije oduzete od apelanta prilikom pretresa njegovih objekata, kako je to prvostepeni sud detaljno obrazložio u svojoj presudi, a te razloge kao osnovane u cijelosti je prihvatio i Vrhovni sud. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno izračunao i visinu apelantove koristi pribavljene predmetnim krivičnim djelom, a koja je jednim dijelom izražena u iznosu od 9.234,00 KM. Dalje, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud u vezi sa ovim izračunom imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom jasno naveo da je taj izračun izvršen zbrajanjem podataka koji se odnose na izdavanje soba za tzv. dnevni boravak, a koji proizlaze iz materijalne dokumentacije oduzete iz apelantovih objekata, kako je to iscrpno obrazloženo na 19. strani prvostepene presude.
23. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i utemeljene razloge za svoje činjenične pravne zaključke da su u apelantovim radnjama ispunjeni svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na apelantove tvrdnje da su u postupku koji se protiv njega vodio počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. st. 1. i 2. ZKPFBiH, te na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, jer su, prema apelantovom mišljenju, osporene presude utemeljene na "potpuno paušalnoj i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza". Bitne povrede odredaba krivičnog postupka apelant vidi u tome što smatra da osporene presude nemaju obrazloženja o odlučnim činjenicama, jer, prema apelantovom mišljenju, osporene presude ne daju ocjenu sadržine iskaza saslušanih svjedoka Esmeralde Karić, Munezere Hadžić, Belme Mustafić, mldb. A. D. i Merime Halilović. Naime, apelant smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi postupali suprotno odredbama člana 296. stav 2. i člana 305. ZKPFBiH, jer su zanemareni relevantni dijelovi iskaza ovih svjedokinja koji su, opet prema njegovom mišljenju, odlučujući za pravilno presuđenje u predmetnom krivičnom postupku. Apelant smatra da su redovni sudovi svoje zaključke o postojanju relevantnih činjenica o apelantovoj krivici zasnovali na "pogrešnoj i nepravilnoj ocjeni provedenih dokaza a posebno sadržaju iskaza oštećenih saslušanih u svojstvu svjedoka Esmeralde Karić, Munezere Hadžić, Belme Mustafić i mldb. A. D". S tim u vezi, apelant je istakao da je posebno "potpuno paušalno i proizvoljno ocijenjen iskaz oštećene Esmeralde Karić". Pri tome je apelant interpretirao određene dijelove njenog iskaza sa glavnog pretresa, navodeći da iz iskaza proizlazi "njena tvrdnja" da je ona bila u vezi sa apelantom, te da je sa njim "održavala seksualne odnose isključivo u njegovoj privatnoj kući, tako da novac i poklone koje je dobijala od njega ne smatra plaćanjem seksualnih usluga". Također, apelant je istakao da navedena svjedokinja svojim iskazom nije potvrdila da se sastajala sa "dugim muškim licima" u iznajmljenim sobama apelantovih objekata, ili da je, u odnosu na ovu svjedokinju, apelant "posredovanjem u njenoj prostituciji ostvario za sebe ličnu korist-zaradu". S tim u vezi, apelant je ukazao da je za predmetno krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret "irelevantna tvrdnja ove svjedokinje da je apelant dao njen broj telefona licu po imenu Mario", jer se, kako apelant navodi, svjedokinja nije nikad sa Mariom sastajala u njegovim ugostiteljskim objektima, već u drugim iznajmljenim sobama, a "Mario bi njoj davao 50 KM ili neki poklon". Također, apelant je istakao da je navedena svjedokinja svojim iskazom potvrdila da ju je sa više muških lica "uvezivala" njena prijateljica Elvira Mehikić, te, prema apelantovom mišljenju, takvim iskazom ova svjedokinja potpuno "isključuje bilo koju inkriminirajuću apelantovu radnju u vezi sa seksualnim uslugama koje je Esmeralda pružala Mariju", a samim tim i krivičnopravne radnje usljed kojih bi apelant iz takvih odnosa ostvario korist u vidu iznajmljivanja soba u svojim objektima, jer je, prema apelantovom mišljenju, do takvih kontakata dolazilo izvan objekata koji su apelantovo vlasništvo.
25. Osim toga, apelant je naveo određene dijelove iskaza oštećene Munezere Hadžić iz kojeg, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da je ova svjedokinja dolazila sa svojom prijateljicom Senkom Ali u apelantove ugostiteljske objekte gdje bi nastavile da se druže sa muškim licima na koje apelant nije imao nikakvog utjecaja. Iz iskaza ove svjedokinje, prema apelantovom mišljenju, također proizlazi da on nije počinio niti jednu radnju "posredovanja u prostituciji", niti da je "bio motiviran bezobzirnom egzotičnom težnjom za postizanjem protivpravne imovinske koristi". Također, apelant je istakao da se paušalnost i proizvoljnost u ocjeni izvedenih dokaza odnose i na iskaze oštećenih Belme Mustafić, Merime Halilović i mldb. A.D., budući da se, prema njegovom mišljenju, navedenim iskazima "nije dokazalo da su ove svjedokinje u vezi sa pruženim seksualnim uslugama muškim licima novac od njih naplaćivale lično ili preko apelanta", a pogotovo, kako apelant navodi, što su svojim iskazima potvrdile "da seksualne usluge za novac nisu ni pružale u njegovim objektima". Također, apelant smatra da Vrhovni sud nije postupio u skladu sa odredbom člana 321. ZKPFBiH, jer su, prema njegovom mišljenju, "izostali bitni odgovori na pitanja koja su pokrenuta žalbom". Apelant je istakao i da su navedeni apelacioni navodi bili i njegove žalbene tvrdnje u osporavanju zakonitosti prvostepene presude, pa, budući da njegova žalba nije ocijenjena kao djelotvorna, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
26. Povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelant vidi u tome što je osporenim presudama obavezan da na ime imovinske koristi koju je pribavio krivičnim djelom isplati veći novčani iznos u odnosu na " 4. 700,00 KM, kao ukupan iznos koji mu je oduzet prilikom pretresa njegovih ugostiteljskih objekata, i za koji je optužba tvrdila da se oduzima kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom koje mu je stavljeno na teret".
b) Odgovor na apelaciju
27. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su apelantovi navodi o povredi prava na koje ukazuje u apelaciji neosnovani. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz osporenih presuda proizlazi da su svi dokazi u spisu ocijenjeni saglasno sa odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH, te da su u presudama dati jasni i obrazloženi razlozi u pogledu utvrđenih činjenica, odnosno prihvaćenih dokaza na kojima su utemeljene osporene presude. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da se iz navoda apelacije ne može zaključiti da je osporenim presudama povrijeđeno ili zanemareno ustavno pravo ili pravo iz Evropske konvencije, niti da se može zaključiti da je ocjena dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Tužilaštvo u dogovoru na apelaciju navodi da ne postoji povreda navedenih apelantovih prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
30. Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04):
Član 114.
Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.
Član 115.
Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
(1) Učinitelju će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako lišenje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi.
Član 210.
Navođenje na prostituciju
(1) Ko radi ostvarenja koristi navodi, potiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili na bilo koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
(4) Ko krivično djelo iz st. od 1. do 3. ovog člana učini prema djetetu ili malodobniku, kaznit će se kaznom zatvora od tri do 15 godina.
31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 64/07):
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. st. 6. i 7.
Sadržaj presude
[...]
(6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku svoje presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanim ili nedokazanim, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza i iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati direktno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo ili krivična odgovornost optuženog i pri primjeni određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI. Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 002149 10 Kž2 od 6. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
37. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem produženog krivičnog djela navođenja na prostituciju, pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije, u suštini, isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude koje je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj podnesenoj žalbi, razmotrio i u odnosu na koje je dao detaljno i jasno obrazloženje u svojoj presudi.
39. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, te proizvoljnost u prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće samostalno utvrđivati činjenično stanje iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku, niti će ocjenjivati da li su sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
41. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju i obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
42. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
43. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije, u suštini, isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude koje je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj podnesenoj žalbi, razmotrio i u odnosu na koje je dao detaljno i jasno obrazloženje u svojoj presudi a i sam apelant u podnesenoj apelaciji naveo je da upućuje Ustavni sud na razloge i zahtjeve iz žalbe koju je podnio protiv prvostepene presude.
44. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a koji se tiču nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, ocjenjujući prvostepenu presudu u odnosu na iste apelantove žalbene prigovore, naveo detaljno i vrlo jasno obrazloženje svoga stava u pogledu neosnovanovsti navedenog apelantovog žalbenog prigovora. U tom smislu, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude naveo sav relevantan sadržaj izvedenih dokaza, kao i razloge o tome koje je iskaze prihvatio kao vjerodostojne, odnosno na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant u vrijeme i na način navedene u izreci prvostepene presude počinio predmetno krivično djelo. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud u pobijanoj presudi izvršio ocjenu svakog dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, ukazujući pri tome da su u pogledu odlučnih činjenica u prvostepenoj presudi dati razlozi na način kako je propisano odredbom člana 305. stav 7. ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno i nedvosmisleno istakao da je odlučne činjenice utvrdio u smislu načela slobodne ocjene subjektivnih dokaza, kao i dokaza materijalne prirode čiji je sadržaj jasno prezentirao u obrazloženju presude. Naime, Ustavni sud smatra da obrazloženja koja je u vezi s tim dao prvostepeni sud, a prihvatio ih i Vrhovni sud u žalbenom postupku, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost koju je apelant u apelaciji istakao. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
45. U vezi sa apelantovim navodima da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zbog pogrešne i nepravilne ocjene izvedenih dokaza, a posebno iskaza saslušanih svjedoka, Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, te da je na osnovu takve ocjene izveo svoje činjenične i pravne zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na izjavama svjedoka optužbe datim na glavnom pretresu na kojem su ti svjedoci ispitani direktno i unakrsno, odnosno na kojem su apelant i njegov branilac imali mogućnost osporiti date izjave u bilo kojem ili u svim segmentima, što apelant nije učinio. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud naveo relevantnu sadržinu iskaza svih saslušanih svjedoka, kao i drugih provedenih dokaza, te razloge o tome zašto je iskaze određenih svjedoka prihvatio kao vjerodostojne, odnosno zašto je povjerovao iskazima pojedinih svjedoka koji su dati u fazi istrage, a ne na glavnom pretresu. S tim u vezi, Ustavni sud, dalje, zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud, prihvaćajući iskaz oštećene Esmeralde Karić dat u istrazi, jasno naglasio da odlučne činjenice u odnosu na apelantove radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela nije utvrđivao samo na osnovu iskaza navedene svjedokinje već da je ocijenio i iskaze drugih oštećenih saslušanih u svojstvu svjedoka, i to Munezere Hadžić, Belme Mustafić, mldb. A. D. i Merime Halilović, čiji su iskazi, prema mišljenju prvostepenog suda, i odlučujući za pravilno presuđenje u predmetnom krivičnom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud saslušao u svojstvu svjedoka i vještaka Samira Babića, koji je svjedočio na okolnosti telefonskih razgovora koje je obavio apelant u kritičnom periodu sa svog mobilnog telefona. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza na koje se prvostepeni sud decidirano pozvao u svojoj presudi, a koji se, između ostalog, odnose i na evidenciju izdatih soba za tzv. dnevni boravak u apelantovim ugostiteljskim objektima u spornom periodu, a ti dokazi su oduzeti od apelanta prilikom pretresa njegovih objekata, te na osnovu kojih je sud obavezao apelanta da na ime imovinske koristi koju je pribavio izvršenjem krivičnog djela isplati iznos od 9.234,00 KM.
46. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, ispitao prvostepenu presudu u granicama svih apelantovih žalbenih navoda u smislu odredbe člana 321. ZKPFBiH, te da je u tom smislu, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, dao detaljno obrazloženje iz kojeg Ustavni sud ne može zaključiti da je u predmetnom postupku procjena dokaza bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da su razlozi koje su redovni sudovi naveli u odnosu na svoje uvjerenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zadovoljavajući sa aspekta principa brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako je to propisano odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH, te u odnosu na standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu okončanom osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovih prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima,…(…).
49. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je razmotrio sve navode apelantove žalbe i dao razloge zašto su ti navodi kako oni koji su se odnosili na povrede odredaba krivičnog postupka, tako i oni koji su ukazivali na nedostatke u ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani i zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da žalba kao pravni lijek koji je apelant koristio nije rezultirala apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o povredi apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
50. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
51. Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama, u skladu sa odredbama člana 114. st. 1. i 2, te člana 115. KZFBiH, od apelanta oduzeta imovinska korist u novčanom iznosu od 9. 234,00 KM za koju je u toku postupka utvrđeno da je pribavljena izvršenjem krivičnopravnih radnji koje ulaze u sastav produženog krivičnog djela zbog kojeg je apelant proglašen krivim, a koje su opisane pod tač. 1. i 2. izreke presude. S tim u vezi, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je obavezan da na ime stečene imovinske koristi uplati veći iznos nego što mu je optužbom stavljeno na teret. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odnosu na iste apelantove žalbene navode dao detaljno obrazloženje iz kojeg proizlazi zaključak da su apelantovi žalbeni prigovori po tom osnovu neosnovani. Naime, Vrhovni sud je, dovodeći u vezu optužnicu i izreku prvostepene presude, jasno obrazložio da se apelantu i ne stavlja na teret da je preduzimanjem krivičnopravnih radnji koje su mu stavljene na teret ostvario korist u tačno određenom novčanom iznosu, niti da je imovinska korist u tačno naznačenom novčanom iznosu ulazila u činjenični opis predmetnog krivičnog djela. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je visina novčanog iznosa od 9.234,00 KM za koji je apelant obavezan da isplati na ime imovinske koristi koju je stekao preduzimanjem krivičnopravnih radnji koje su mu stavljene na teret utvrđena na osnovu materijalnih dokaza, a koji se odnose na evidenciju izdatih soba za tzv. dnevni boravak u apelantovim objektima u kritičnom periodu. Također, Vrhovni sud je naveo da je te materijalne dokaze tužilac predložio da se izvedu na glavnom pretresu i u svojoj optužnici broj Kt 2555/09 od 1. februara 2010. godine. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je apelantov branilac na glavnom pretresu u vezi sa ovim materijalnim dokazima izjavio da ti materijalni dokazi za odbranu nisu sporni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovim navodima ne može dovesti u pitanje vrednovanje ovih materijalnih dokaza kao pojedinačnih dokaza i u vezi sa ostalim dokazima na način kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka.
52. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). Naime, Ustavni sud u navedenoj odluci istakao je da je "apelant lišen svoje imovine i da je lišavanje rezultat krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zaključio da postoji opći interes države da sankcionira počinioce krivičnih djela. Sankcioniranjem krivičnih djela država na konkretnog počinioca krivičnog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinioce preventivno. Ustavni sud konstatira da odredba člana 110. KZBiH propisuje obavezno izricanje oduzimanja imovinske koristi od počinioca krivičnog djela, te je cilj ove odredbe da spriječi lica da 'uživaju u rezultatima' krivičnog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj krivičnim djelom. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu, a koji se odražava u lišavanju imovine, proporcionalan cilju kojem se teži tim prije što je od apelanta oduzeta samo ona imovina za koju su sudovi utvrdili da je stečena izvršenim krivičnim djelom".
53. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da se navedeni stavovi, iako su oni razmatrani sa aspekta odredaba člana 110. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, mogu u cijelosti primijeniti i na konkretni slučaj. Naime, odredbe člana 114. st. 1. i 2. KZFBiH, na kojim je utemeljeno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u apelantovom slučaju na identičan način reguliraju oduzimanje imovinske koristi od počinioca krivičnog djela kao i odredbe člana 110. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
54. S obzirom na to da apelant ovom apelacijom, dakle, pokreće ista pitanja po osnovu povrede prava na imovinu koja su bila predmet ocjene u Odluci broj AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine, Ustavni sud smatra da se razlozi dati u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Stoga, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine.
55. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporene presude kojima je apelant proglašen krivim za počinjeno krivično djelo sadrže jasna i precizna obrazloženja u pogledu provedenih dokaza, utvrđenih relevantnih činjenica, odnosno kada iz obrazloženja proizlazi da su donesene uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje, a nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
57. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi, u skladu sa relevantnim odredbama KZFBiH, naložili da se od apelanta oduzme imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim.
58. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
59. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.