Službeni glasnik BiH, broj 74/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2826/16, rješavajući apelaciju Nevena Neškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nevena Neškovića.

Utvrđuje se kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 K 073897 16 Kž 2 od 27. aprila 2016. godine kojim je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 073897 16 Kps od 14. aprila 2016. godine u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 K 073897 16 Kž 2 od 27. aprila 2016. godine u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu Banjaluci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nevena Neškovića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru br. 77 0 K 073897 16 Kv 3 od 16. maja 2016. godine i 77 0 K 073897 16 Kps od 28. aprila 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 K 073897 16 Kž 2 od 27. aprila 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 073897 16 Kps od 14. aprila 2016. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevena Neškovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 K 073897 16 Kž 2 od 27. aprila 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 073897 16 Kv 3 od 16. maja 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Neven Nešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, trenutno u pritvoru u KPZ u Banjaluci, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokatica iz Banjaluke, podnio je 2. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 073897 16 Kž 2 od 27. aprila 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 K 073897 16 Kv 3 od 16. maja 2016. godine. Predmetnom apelacijom apelant je osporio i Rješenja Osnovnog suda br. 77 0 K 073897 16 Kv 3 od 16. maja 2016. godine i 77 0 K 073897 16 Kps od 28. aprila 2016. godine.

2. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bio upućen na izdržavanje kazne zatvora u drugom krivičnom predmetu koji je pravomoćno okončan. Podneskom od 21. jula 2016. godine apelant je dopunio apelaciju novim aktima koje je u međuvremenu ishodio.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjaluci - Podružna kancelarija Prijedor (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 8. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Osnovni sud i Okružno tužilaštvo su odgovor na apelaciju dostavili 14. odnosno 28. jula 2016. godine.

5. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Apelantu je rješenjem Osnovnog suda od 19. januara 2016. godine određen pritvor iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tač. b), v) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu) ZKPRS u trajanju od mjesec dana zbog osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 2. u vezi sa čl. 23. i 42a. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS).

8. Rješenjem Osnovnog suda od 17. februara 2016. godine apelantu je produžen pritvor iz istih pritvorskih razloga za naredna dva mjeseca, koji je prema tom rješenju mogao trajati najduže do 18. februara 2016. godine.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 K 073897 16 Kps od 13. aprila 2016. godine potvrđena je optužnica Okružnog tužilaštva u predmetnom krivičnom predmetu zbog osnovane sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 2. u vezi sa čl. 23. i 42a. KZRS.

Osporena rješenja o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice

10. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 K 0373897 16 Kps od 14. aprila 2016. godine apelantu je produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tač. v) i g) ZKPRS, koji prema tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže jednu godinu i šest mjeseci od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu redovnu dvomjesečnu kontrolu pritvora.

11. Osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, prema ocjeni Osnovnog suda, proizašla je iz optužnice Okružnog tužilaštva i dokaza uz nju (brojni materijalni dokazi, između ostalog, fotodokumentacija, nalazi vještaka, zapisnici o izjavama svjedoka, presuda Okružnog suda od 22. septembra 2015. godine i drugi dokazi koje je Osnovni sud taksativno pobrojao na str. 3. i 4. obrazloženja rješenja). Prema mišljenju Osnovnog suda ničim nije dovedeno u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a činjenice za izvođenje ovakvog zaključka i dalje postoje u neizmijenjenom obliku s obzirom da nema dokaza i okolnosti koje bi opravdale drugačiji zaključak.

12. U vezi s postojanjem posebnih pritvorskih razloga Osnovni sud je, razmatrajući prijedlog Okružnog tužilaštva, zaključio da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora apelantu iz pritvorskih razloga predviđenih članom 197. stav 1. tač. v) i g) ZKPRS.

13. Osnovni sud je u vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS zaključio da pored objektivnog uvjeta za primjenu ovog pritvorskog osnova, zaprijećene kazne zatvora od tri godine ili teže kazne, postoje i druge naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant na slobodi mogao ponoviti izvršenje krivičnog djela. Osnovni sud je pojasnio da se u odnosu na apelanta radi o specijalnom povratniku koji je ranije osuđivan za istovrsno krivično djelo, a ranije kažnjavanje nije pozitivno djelovalo, niti se ostvarila svrha kažnjavanja, a imajući u vidu da je u pitanju i veća vrijednost ukradenih stvari i novca to su, prema ocjeni Osnovnog suda, naročite okolnosti koje u cjelini opravdavaju bojazan da će optuženi, u slučaju puštanja na slobodu, nastaviti sa vršenjem krivičnih djela, što je razlog za produženje mjere pritvora u smislu člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.

14. Razmatrajući postojanje razloga za produženje pritvora iz tačke g) stava 1. člana 197. ZKPRS Osnovni sud je naveo da se za krivično djelo koje je apelantu optužnicom stavljeno na teret može izreći kazna zatvora od deset godina, a što je objektivni uvjet za ovaj pritvorski osnov. U vezi s postojanjem posebnih okolnosti za primjenu ovog pritvorskog razloga Osnovni sud je naveo da način izvršenja krivičnog djela, te upornost i bezobzirnost apelanta prilikom izvršenja tog djela, čine djelo posebno teškim, te da bi shodno tome puštanje apelanta na slobodu u ovoj fazi krivičnog postupka imalo za posljedicu stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, prvenstveno na području grada Prijedora, gdje je krivično djelo izvršeno, a što predstavlja razlog za pritvor propisan članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.

15. Osnovni sud se u vezi s nepostojanjem posebnih pritvorskih razloga iz tačke b) stava 1. člana 197. ZKPRS (ometanje krivičnog postupka) detaljnije izjasnio na strani 5. obrazloženja rješenja.

16. Imajući u vidu da se za krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret može izreći kazna zatvora do deset godina apelantu je pritvor određen shodno odredbi člana 202. stav 1. i stav 2. tačka b) ZKPRS u trajanju od najduže jednu godinu i šest mjeseci, pri čemu će se vršiti redovna dvomjesečna kontrola opravdanosti pritvora. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 196. stav 1. ZKPRS koja propisuje restriktivnost pritvora, pri čemu je našao da je produženje pritvora u konkretnom slučaju neophodno jer se svrha zbog koje je pritvor produžen ne bi mogla ostvariti nekom drugom blažom mjerom.

17. U vezi sa zahtjevom apelantovog branioca da se apelant uputi na izdržavanje kazne zatvora prema uloženom uputnom aktu Osnovni sud je istakao da je on bez utjecaja na predmetni postupak u kome se odlučivalo o produženju pritvora u drugom krivičnom predmetu. Osnovni sud je još istakao da se postupak izvršenja kazne zatvora provodi prema odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS, za koji je nadležan Osnovni sud u Banjaluci.

18. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca uloženoj protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je Rješenjem broj 77 0 K 073897 16 Kž 2 od 27. aprila 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu, te u cijelosti potvrdio prvostepeno rješenje.

19. U vezi s prigovorima apelantove odbrane o nepostojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret Okružni sud je prigovore ocijenio neosnovanim jer svi dostavljeni dokazi (od kojih pronađeni tragovi i njihova DNK analiza potvrđuju prisustvo apelanta na mjestu izvršenja krivičnog djela), sagledani pojedinačno i u međusobnoj vezi, nesumnjivo potkrepljuju sumnju da je apelant sa drugim, za sada neidentificiranim osobama, preduzeo inkriminirane radnje opisane u optužnici.

20. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelantove odbrane usmjerene u pravcu negiranja postojanja posebnih pritvorskih razloga za produženje pritvora, te u tom pravcu naglasio da je prvostepeni sud u vezi s tim dao jasne i precizne razloge koji su tom sudu prihvatljivi, pri čemu apelantova odbrana nije ponudila argumente ili dokaze kojim bi opovrgnula stav prvostepenog suda. Prema ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud je u tom pravcu pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i dokaze, te je osnovano zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant na slobodi ponoviti krivično djelo, te da bi u okolnostima konkretnog slučaja njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda imajući u vidu zaprijećenu kaznu, način izvršenja i posljedice krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči. Okružni sud je na osnovu svih raspoloživih dokaza i okolnosti konkretnog slučaja izveo zaključak da je za otklanjanje navedenih opasnosti neophodno daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru.

21. U vezi s prigovorima apelantove odbrane da je aktom Osnovnog suda u Banjaluci apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od četiri godini, na koju je ranije osuđen za krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom teška krađa, te krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja, prema ocjeni Okružnog suda navedena okolnost, sama po sebi, ne predstavlja smetnju da se apelantu produži pritvor nakon potvrđivanja optužnice, niti bi se izdržavanjem kazne zatvora mogla ostvariti svrha mjere pritvora, što odbrana očigledno gubi iz vida, pa se prigovori usmjereni u tom pravcu čine neosnovanim.

22. Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja na osnovu člana 337. stav 3. ZKPRS.

23. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je vijeće Osnovnog suda, vršeći redovnu dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora, donijelo Rješenje broj 77 0 K 073897 16 Kv 4 od 9. juna 2016. godine kojim je utvrđeno da je pritvor koji je apelantu produžen rješenjem tog suda od 14. aprila 2016. godine i dalje neophodan iz istih pritvorskih razloga.

24. U dopuni apelacije apelant je dostavio obavještenje Osnovnog suda pod brojem 77 0 K 073897 16 Kv5 od 4. jula 2016. godine u vezi s prijedlogom apelantovog branioca da mu se ukine pritvor i da se apelant uputi na izdržavanje kazne zatvora po uputnom aktu Osnovnog suda u Banjaluci od 25. februara 2016. godine. Osnovni sud je tim aktom informirao apelanta da prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su od značaja za ukidanje pritvora, te da razlozi koji su navedeni u prijedlogu nisu od značaja za ukidanje pritvora.

25. Prema informacijama s kojima raspolaže Ustavni sud apelant se još uvijek nalazi u pritvoru po osnovu istih pritvorskih razloga.

Osporena rješenja u vezi s apelantovim zahtjevom da mu se odbori posjeta u pritvoru

26. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 K 073897 16 Kps od 28. aprila 2016. godine odbijen je apelantov usmeni zahtjev, te pismeni zahtjev Bojane Dragojević (apelantove vanbračne partnerice) da se odobri posjeta i izdavanje govornice imenovanoj za posjetu apelantu koji se nalazi u pritvoru (stav 1. dispozitiva rješenja), dok je stavom 2. dispozitiva utvrđeno da apelant ima pravo na slobodnu i nesmetanu komunikaciju s braniocem.

27. U zahtjevu je istaknuto da apelant i Bojana Dragojević žive u vanbračnoj zajednici od decembra 2015. godine, da njihova zajednica traje oko mjesec dana, te da je imenovana, nakon što je apelantu određen pritvor, prijavila prebivalište na adresi apelantovog stana.

28. Cijeneći predočene dokaze, Osnovni sud nije mogao utvrditi postojanje vanbračne zajednice između apelanta i Bojane Dragojević s obzirom da samo izjava imenovane da sa apelantom živi u vanbračnoj zajednice nije dovoljna da bi se utvrdilo postojanje zajednice života u smislu člana 12. Porodičnog zakona RS. Nadalje, drugi dokaz koji je sudu predočen, a tiče se prijave prebivališta imenovane na adresi apelantovog stana, koja je učinjena nakon što je apelantu određen pritvor je, prema ocjeni Osnovnog suda, očito sračunat da se stvori utisak da imenovana živi zajedno sa apelantom. Na osnovu takvih dokaza Osnovni sud nije mogao utvrditi da se radi o vanbračnoj zajednici u smislu Porodičnog zakona. Budući da uz zahtjev nisu predočeni relevantni dokazi na osnovu kojih bi se utvrdila zajednica života između apelanta i imenovane (ovjerena izjava svjedoka, izjava komšija, rođaka, službene isprave nadležnih organa i drugi dokazi) Osnovni sud je u nedostatku relevantnih dokaza odlučio kao u izreci rješenja.

29. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca podnesenoj protiv stava 1. dispozitiva rješenja iz prethodne tačke ove odluke, vijeće Osnovnog suda je Rješenjem broj 77 0 K 073897 16 Kv 3 od 16. maja 2016. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. Naime, vijeće Osnovnog suda je nakon razmatranja osporenog rješenja u svjetlu žalbenih prigovora ocijenilo da je prvostepeni sud pravilno analizirao i cijenio sve navode apelantove odbrane, te da time nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, kako se to žalbom neosnovano tvrdi. Vijeće je naglasilo da je prilikom zasnivanja vanbračne zajednice bitna volja vanbračnih partnera da žive zajedno na zajedničkoj adresi, da postoji namjera vanbračnih partnera za trajnošću vanbračne zajednice, da je pod trajanjem vanbračne zajednice relevantna namjera da se zasnuje zajednica života čije trajanje nije bilo privremeno, niti ograničeno. Na osnovu predočenih dokaza vijeće je ocijenilo da prvostepeni sud nije mogao utvrditi da između apelanta i Bojane Dragojević postoji volja da žive zajedno, da se tako ponašaju, odnosno da izvršavaju prava i dužnosti koje postoje između vanbračnih partnera, a što životnu zajednicu čini vanbračnom. I prema ocjeni tog vijeća, imajući u vidu da vanbračna zajednica traje od decembra 2015. godine, odnosno oko mjesec dana, da je Bojana Dragojević prijavila prebivalište na apelantovoj adresi u decembru 2015. godine, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da se veza između apelanta i Bojane Dragojević okarakterizira kao vanbračna zajednica.

30. U dopuni apelacije apelant je dostavio nepravomoćno rješenje Osnovnog suda broj 77 0 K 073897 16 Kps od 8. jula 2016. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev da ga u Pritvorskoj jedinici posjeti sveštenik, uz obrazloženje da u zahtjevu nisu navedeni konkretni razlozi o kom svešteniku se radi, niti drugi detalji relevantni za odlučivanje o zahtjevu, pa je primjenom člana 209. stav 1. ZKPRS odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Evropske konvencije i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelacijom se negira postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, te se u tom pravcu tvrdi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da apelant nije identificiran na videozapisu, niti je utvrđen identitet snimljenih osoba, a ti dokazi su ušli u dokaznu građu na kojima je zasnovana optužnica Okružnog tužilaštva. Ističe se da je apelant u istrazi negirao izvršenje spornog krivičnog djela, bilo kakav dogovor i članstvo sa NN osobama. Ukazuje se da su u dispozitivu optužnice navedene apelantove radnje koje su suprotne dokazima iz optužnice, pa apelant ukazuje da iz raspoloživih dokaza ne proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, zbog čega mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

32. Nadalje se navodi da predmetna apelacija pokreće i pitanje kršenja člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer sud mora utvrditi da li postoje drugi osnovi koji opravdavaju daljnje lišavanje slobode, odnosno da li su osnovi za pritvor dovoljni i relevantni. Navedeno se, prema apelacionim navodima, posebno odnosi na pritvorski razlog iz tačke g) stava 1. člana 197. ZKPRS jer sud nije naveo s kim je apelant povezan i na koji način je on učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Nadalje se apelacijom kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije dovodi u kontekst s pravom osobe lišene slobode na preispitivanje proceduralnih i materijalnih uvjeta koji su od suštinskog značaja za zakonitost njezinog lišavanja slobode, a to pravo podrazumijeva ulaganje žalbe koja u kratkom roku treba da bude razmotrena i da se u kratkom roku odluči o puštanju na slobodu, pri čemu razlog za pritvor može da bude prihvatljiv samo ako je primjenjiv na okolnost osobe lišene slobode. Stoga, prema apelantovoj ocjeni, ne može postojati pravilo koje isključuje mogućnost puštanja na slobodu do suđenja, čak i osoba koje imaju ranije krivične osude ili koje su optužene za određena krivična djela. U tom pravcu apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu u predmetima Stögmuller protiv Austrije, Clooth protiv Belgije, Condrada protiv Italije, Barfuss protiv Republike Češke. Apelacijom se nadalje ukazuje da je optuženom zagarantirano pravo na djelotvoran pravni lijek koje propisuje član 13. Evropske konvencije. Prema navodima apelacije podneseni prijedlog za ukidanje pritvora nije na adekvatan način razmotren. Apelant predlaže Ustavnom sudu da razmotri mogućnost ukidanja pritvora apelantu kako bi se on uputio na izdržavanje kazne zatvora jer je apelant dobio uputni akt za izdržavanje kazne zatvora, što daje garanciju da će se apelant redovno odazivati na pozive suda, te da neće ponoviti krivično djelo i sl. Osim toga, apelacijom se navodi da je apelantu uskraćeno pravo na kontakte telefonom, posjetu i intimnu posjetu nevjenčane supruge Bojane Dragojević jer samo ona može da mu donese odjeću i hranu u KPZ zato što apelantova majka živi u Republici Srbiji. Na taj mu je način uskraćeno i pravo na planirano potomstvo. Činjenica o vanbračnoj zajednici je potvrđena ovjerenom izjavom koju je dala apelantova majka, a izjava se nalazi u krivičnom predmetu, pa je na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na privatni i porodični život koje je zagarantirano članom 8. Evropske konvencije. Privremenom mjerom apelant je tražio da se do konačne odluke Ustavnog suda hitno uputi na izdržavanje kazne zatvora po Uputnom aktu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 229825 15 Iks-2 od 25. februara 2016. godine.

33. U dopuni apelacije apelant je dostavio obavještenje Osnovnog suda od 4. jula 2016. godine kojim je apelant informiran da je neosnovan njegov prijedlog za ukidanje pritvora i upućivanje na izdržavanje kazne po uputnom aktu Osnovnog suda u Banjaluci. Apelant je dostavio i nepravomoćno rješenje Osnovnog suda od 8. jula 2016. godine kojim je odbijen njegov zahtjev da ga u pritvoru posjeti sveštenik. Smatra da je ovom zabranom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

34. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantu produžen pritvor u zakonitom postupku na osnovu relevantnih odredaba ZKPRS, uz poštovanje garancija propisanih članom 5. Evropske konvencije. Razloge koje je taj sud dao u vezi s razlozima za produženje pritvora u cijelosti je prihvatio Okružni sud koji je žalbu odbio. U pogledu navoda o povredi apelantovog prava na posjete u pritvoru, dovodeći zabranu u kontekst kršenja prava na privatni život, Osnovni sud je naveo da je taj sud u više navrata obrazloženim rješenjima odlučivao o tom pitanju, pri čemu je ocijenjeno da nije bilo kršenja navedenog prava u okolnostima kada su članovima uže porodice i advokatu dozvoljene posjete u Pritvorskoj jedinici.

35. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je pritvor apelantu određen u skladu sa zakonskim odredbama, za što su redovni sudovi u rješenjima dali valjana i prihvatljiva obrazloženja, pa prema tome nema kršenja prava na slobodu i sigurnost na koje se apelant neosnovano poziva. U vezi sa apelantovim prigovorima da mu je uskraćeno pravo na kontakt telefonom i intimne posjete nevjenčane supruge, te da je apelantova majka potvrdila ovjerenom izjavom da su apelant i nevjenčana supruga u vanbračnoj zajednici, Okružno tužilaštvo je ove prigovore ocijenilo neosnovanim i netačnim. U tom pravcu je pojašnjeno da ne može apelantova majka garantirati postojanje vanbračne zajednice jer to može potvrditi samo vanbračna supruga ovjerenom izjavom koje, u konkretnom slučaju, nema. Osim toga, članovi Porodičnog zakona na koje se apelant u apelaciji pozvao nemaju veze sa ovim institutom i reguliraju sasvim drugu materiju, pa su i ovi apelacioni prigovori ocijenjeni neosnovanim. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana, uključujući i zahtjev za donošenje privremene mjere.

V. Relevantni propisi

36. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Pritvor

Opšte odredbe

Član 196. st. (1) i (4)

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

Razlozi za pritvor

Član 197. stav (1) tač. v) i g)

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice

Član 202.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

b) godinu dana i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina,

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniocem

Član 209.

(1) Nakon odobrenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje i pod njegovim nadzorom ili nadzorom lica koje on odredi, pritvorenika mogu posjećivati, u okviru kućnog reda, bračni, odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev - ljekar i druga lica. Pojedine posjete mogu se zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka.

(2) Sudija za prethodni postupak, odnosno sudija za prethodno saslušanje će odobriti konzularnom službeniku strane zemlje posjetu pritvoreniku koji je državljanin te zemlje, u skladu sa kućnim redom pritvora.

(3) Pritvorenik smije održavati povjerljivu prijepisku sa bilo kojim drugim licem. Izuzetno, ako to zahtijevaju interesi postupka sud može donijeti rješenje o nadzoru takve povjerljive prijepiske ili rješenje kojim se zabranjuje takva povjerljiva prijepiska. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvoreniku se ne može zabraniti slanje molbi, pritužbi i žalbi.

(4) Pritvorenik ne može koristiti mobilni telefon, ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom, a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima obezbjeđuje potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu zbog sigurnosti ili postojanja nekog od razloga iz člana 197. stav 1. t. a) do v) ovog zakona, rješenjem ograničiti ili zabraniti pritvoreniku korištenje telefona.

(5) Pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze sa braniocem.

37. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:

Saizvršilaštvo

Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Produženo krivično djelo

Član 42a.

(1) Produženo krivično djelo čini više istih ili istovrsnih krivičnih djela učinjenih u vremenskoj povezanosti od istog učinioca i koja predstavljaju jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu zbog postojanja najmanje dvije od sljedećih okolnosti: istovjetnosti oštećenog, istovrsnosti predmeta djela, korištenja iste situacije ili istog trajnog odnosa, jedinstva mjesta ili prostora izvršenja djela ili jedinstvenog umišljaja učinioca.

(2) Krivična djela upravljena protiv osobnih dobara mogu izuzetno činiti produženo krivično djelo samo ako su učinjena prema istom licu.

(3) Ne mogu činiti produženo krivično djelo ona djela koja po svojoj prirodi ne dopuštaju spajanje u jedno djelo.

(4) Ako produženo krivično djelo obuhvaća različite oblike istog djela, produženo krivično djelo će se pravno kvalificirati kao najteže od tih krivičnih djela.

(5) Ako produženo krivično djelo obuhvaća djela čija su zakonska obilježja određeni novčani iznosi, produženim krivičnim djelom je ostvaren iznos jednak zbiru iznosa ostvarenih pojedinačnim djelima ukoliko je to obuhvaćeno jedinstvenim umišljajem učinioca.

(6) Za produženo krivično djelo može se izreći kazna veća od propisane kazne za krivično djelo utvrđeno kao produženo krivično djelo, ali ne smije preći dvostruku mjeru propisane kazne, niti najveću mjeru te vrste kazne.

(7) Krivično djelo koje nije obuhvaćeno produženim krivičnim djelom u pravosnažnoj sudskoj presudi predstavlja posebno krivično djelo ili ulazi u sastav posebnog produženog krivičnog djela.

Teška krađa

Član 232. stav 2.

(2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

38. U Porodičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav (1)

(1) Zajednica života žene i muškaraca koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom.

Izdržavanje lica iz vanbračne zajednice

Član 248. stav (1)

(1) Ako je prestala vanbračna zajednica koja je trajala tri godine i duže, lice koje iz te zajednice ispunjava uslove iz člana 241. ovog zakona, ima pravo na izdržavanje od drugog lica.

VI. Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na rješenja o produženju pritvoru u kontekstu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

41. U vezi sa ovim navodima (koji suštinski pokreću pitanje kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije) Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

42. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta je u toku. Shodno navedenom, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

43. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na ostala prava

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenja Osnovnog suda broj 77 K 073897 16 Kv 3 od 16. maja 2016. godine i Rješenja Okružnog suda broj 77 0 K 073897 16 Kž 2 od 27. aprila 2016. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant, odnosno apelantov branilac, primio je 4. odnosno 20. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

46. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

Pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

48. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

49. Ustavni sud zapaža da se apelant trenutno nalazi u pritvoru koji mu je produžen nakon potvrđivanja optužnice, a koji može da traje najduže godinu i šest mjeseci od potvrđivanja optužnice, odnosno do donošenja prvostepene presude. Ustavni sud podsjeća da apelant, shodno odredbi člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, nije obavijestio Ustavni sud da li mu je u međuvremenu pritvor eventualno ukinut. Prema informacijama dobivenim 24. augusta 2016. godine u telefonskom kontaktu sa ovlaštenim službenikom Osnovnog suda apelant se još uvijek nalazi u pritvoru po osnovu istih zakonskih razloga. Dakle, Ustavni sud podsjeća da će se u ovom dijelu odluke razmatrati osporena rješenja o produženju pritvora u kontekstu apelacionih prigovora i kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

50. Apelant prije svega ukazuje na nepostojanje osnovane sumnje da je počinio djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, istovremeno ukazujući na nepostojanje drugih naročitih okolnosti koje propisuju odredbe člana 197. ZKPRS, pa smatra da su osporena rješenja donesena suprotno odredbama tog zakona. Osim toga, apelant smatra da bi činjenica da je od Osnovnog suda u Banjaluci dobio uputni akt za izdržavanje kazne zatvora koja mu je izrečena u drugom krivičnom predmetu trebala biti razlog za ukidanje pritvora u ovom predmetu, pa i u tom segmentu apelant ukazuje na proizvoljnost redovnih sudova koji tu okolnost nisu cijenili na pravilan način. Apelant također smatra da prigovore koje je iznio u žalbi nije na adekvatan način cijenio Okružni sud koji je bio dužan da u kratkom roku razmotri zakonitost pritvora, pri čemu je bio dužan da svoju odluku zasnuje na stvarnim činjeničnim okolnostima, a ne na pretpostavkama. Krećući se u granicama apelacionih prigovora, u smislu odredbe člana 31. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da navedeni prigovori pokreću pitanje kršenja člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

51. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPRS kao nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji "osnovana sumnja" da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njezine prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest "osnovane sumnje" da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b), v) i g).

52. U kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za zakonito određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. Isto tako, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36).

53. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda iskazan u više svojih presuda (vidi između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti.

54. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su dali, prema ocjeni Ustavnog suda, relevantne razloge. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. U tom pravcu Ustavni sud naglašava da je prvostepeno vijeće razmotrilo sve dostavljene dokaze koji su prikupljeni tokom istrage, koji su taksativno pobrojani u osporenim rješenju i koje je Okružno tužilaštvo priložilo uz optužnicu, a na osnovu kojih je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu. Ustavni sud također zapaža da je prigovore identične ovim iz apelacije razmatrao i Okružni sud koji je na osnovu dodatne analize dostavljenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, potvrdio stav Osnovnog suda da predočeni dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u tom pravcu istakao da svi dostavljeni dokazi, uključujući i tragove pronađene na licu mjesta i njihovu DNK analizu, potvrđuju povezanost apelanta sa inkriminiranim događajem. Ustavni sud također podsjeća da apelantovi prigovori kojima nastoji da diskreditira valjanost dokaza o apelantovoj umiješanosti u sporni događaj spadaju u obim člana 6. stav 1. Evropske konvencije, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru razmatranja dopustivosti predmetne apelacije, pa se takvi prigovori u ovoj fazi postupka čine preuranjenim. Ustavni sud podsjeća da je apelant imao mogućnost da uloži prigovor na optužnicu Okružnog tužilaštva, a Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne uočava da li se apelant tim svojim pravom koristio, odnosno apelant svakako ima pravo da prigovore ove vrste ističe za vrijeme krivičnog postupka koji je u toku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi, u dovoljnoj mjeri za ovu fazu postupka, redovnim sudovima ukazali na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret kao conditio sine qua non za primjenu mjere pritvora prema apelantu.

Posebni pritvorski razlozi

55. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni posebni pritvorski razlozi iz tač. g) i v) stava 1. člana 197. ZKPRS jer, prema apelantovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi u vezi s tim nisu konkretizirali razloge za primjenu citiranih zakonskih odredaba.

Opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela

56. U vezi sa ispunjenjem navedenog pritvorskog razloga Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, što u konkretnom slučaju nije sporno.

57. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije, na koji se i apelant pozvao, da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. No, međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotične osobe (vidi Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225).

58. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u vezi s postojanjem ovog pritvorskog razloga, između ostalog, istakao da je apelant specijalni povratnik koji je i ranije pravomoćno osuđivan za istovrsna krivična djela za koja se u ovom predmetu sumnjiči, zatim da ranije kažnjavanje očito nije dalo pozitivne rezultate, tako da se svrha kažnjavanja u apelantovom slučaju nije ostvarila. Takav stav je u cijelosti podržao Okružni sud koji je dodatno naglasio da je, s obzirom na takve okolnosti, apelantu neophodno produžiti pritvor nakon potvrđivanja optužnice, imajući u vidu da se svrha kažnjavanja ne bi mogla postići nekom drugom mjerom blažom od pritvora.

59. U vezi s takvim obrazloženjem Ustavni sud smatra da se ne može govoriti o proizvoljnosti redovnih sudova prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga, te da data obrazloženja korespondiraju s citiranom praksom Evropskog suda, posebno uzima li se u obzir da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu upravo ličnost apelanta, njegovu osobnost i ponašanje u prošlosti, što je ključno i utjecalo na njihov stav.

60. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga ispoštovali standarde Evropskog suda, te da su datim obrazloženjem konkretizirane naročite okolnosti koje su opravdale bojazan da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da od strane redovnih sudova nije bilo proizvoljnost prilikom primjene člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, te da su u odnosu na primjenu tog pritvorskog razloga ispoštovane garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1.c i stav 3. Evropske konvencije.

Zaštita javnog reda

61. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke g) stav 1. člana 197. ZKPRS Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

62. Ustavni sud podsjeća da je rizik od narušavanja javnog reda jedan od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje da se pritvorenik pusti na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u "posebnim okolnostima" i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenika na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud zapaža da Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec.).

63. Dovodeći navedeno u kontekst sa konkretnim predmetom Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, obrazlažući ovaj pritvorski osnov, imao u vidu težinu i način izvršenja krivičnog djela, te apelantovu upornost i bezobzirnost pri izvršenju krivičnog djela za koje se sumnjiči, što je krivično djelo učinilo naročito teškim, a sve navedeno je tom sudu bio osnov za zaključak da postoji stvarna prijetnja od narušavanja javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda našavši da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno težina i način izvršenja krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči, njegove posljedice i zaprijećena kazna, opravdavaju bojazan da bi apelantovo puštanje na slobodu dovelo do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. Ustavni sud zapaža da obrazloženja koja su ponudili redovni sudovi nisu relevantna i dovoljna da ukažu na postojanje stvarne opasnosti od narušavanja javnog reda koja bi opravdala primjenu ovog zakonskog osnova. Redovni sudovi u tom pravcu nisu ponudili niti jedan relevantan razlog, osim što su postojanje ovog pritvorskog razloga vezali za težinu krivičnog djela, način izvršenja i njegove posljedice, što za primjenu ovog pritvorskog razloga per se nije dovoljno. Ustavni sud zapaža da je do istog zaključka došao u dosadašnjoj praksi raspravljajući slično činjenično i pravno pitanje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Podržavajući vlastitu praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud ne vidi razlog da u konkretnom slučaju odstupi od zauzetog stava u citiranim predmetima, pa se u vezi s tim u cijelosti poziva na obrazloženja data u citiranim odlukama. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da je u ovom dijelu u odnosu na primjenu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) u vezi sa stavom 3. Evropske konvencije.

64. Budući da Ustavni sud nije našao opravdanim apelantove prigovore u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke v) stava 1. člana 197. ZKPRS koji opravdava razlog za produženje pritvora prema apelantu, Ustavni sud je djelimično ukinuo rješenje Okružnog suda u dijelu u kojem je utvrdio povredu opisanu u prethodnim stavovima ove odluke.

65. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje načela iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije suštinski dovodi u vezu s postojanjem uputnog akta Osnovnog suda u Banjaluci za izdržavanje četverogodišnje kazne zatvora u drugom krivičnom predmetu koji je pravomoćno okončan. Apelant smatra da je ta činjenica dovoljna za ukidanje pritvora, što redovni sudovi, a posebno Okružni sud koji je donio konačno rješenje, nisu na adekvatan način cijenili. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu tu okolnost, ali da je nisu smatrali relevantnom jer se u predmetnom postupku odlučivalo o opravdanosti pritvora u drugom odvojenom krivičnom predmetu, pri čemu su imali u vidu da se svrha mjere pritvora ne bi mogla ostvariti izdržavanjem kazne zatvora. Ustavni sud data obrazloženje ne smatra proizvoljnim u okolnostima kada se protiv apelanta vodi drugi odvojeni krivični postupak u okviru koga su redovni sudovi, nezavisno od pravomoćno okončanog predmeta, cijenili opravdanost razloga za produženje pritvora. Stoga se prigovori vezani za kršenje garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije čine neosnovanim.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

66. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

67. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

68. U konkretnom predmetu apelacijom se pokreće i pitanje poštovanja apelantovog prava na porodični život kao jednog od segmenata člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i to u odnosu na rješenja kojima je apelantovoj partnerici odbijen zahtjev za posjetu i izdavanje govornice u KPZ Banjaluka. S tim u vezi, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je osporenim rješenjima uopće došlo do miješanja u apelantovo pravo na porodični život.

69. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena na osnovu ZKPRS koji odredbama člana 209. ZKPRS propisuje mogućnost da osobu koja se nalazi u pritvoru posjeti bliski srodnik, što uključuje posjetu bračnog, odnosno vanbračnog druga. Sporno pitanje koje se postavilo pred redovne sudove je bilo da utvrde da li su ponuđeni dokazi, koji su dostavljeni uz zahtjev, dovoljni za zaključak da se apelant i Bojana Dragojević nalaze u vanbračnoj zajednici u smislu Porodičnog zakona. U vezi s tim Ustavni sud prije svega naglašava da vanbračna zajednica predstavlja zajednicu života žene i muškarca koji nisu u braku ili u vanbračnoj zajednici s drugom osobom koja traje određeno vrijeme. Ustavni sud podsjeća da relevantne odredbe Porodičnog zakona koji se primjenjuje u Republici Srpskoj ne propisuju vrijeme potrebno da bi se takva zajednica mogla okarakterizirati kao vanbračna, kako to eksplicitno propisuje član 3. Porodičnog zakona FBiH (najmanje tri godine ili kraće ako je u toj zajednici rođeno dijete). Međutim, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 248. stav (1) Porodičnog zakona koja omogućava pravo na međusobno izdržavanje vanbračnih partnera čija je vanbračna zajednica prestala, a trajala je tri godine ili duže. Iz citirane odredbe proizlazi da vanbračni partneri, čija je zajednica života trajala tri godine i duže iz takve zajednice mogu crpiti određena prava propisana Porodičnim zakonom, iz čega opet proizlazi da vanbračna zajednica nužno podrazumijeva protek određenog vremena. Dakle, postojanje vanbračne zajednice, koja je shodno odredbi člana 12. Porodičnog zakona, izjednačena sa bračnom (član 12. Porodičnog zakona) faktičko je pitanje koje se mora dokazivati relevantnim dokazima. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u konkretnom slučaju, postojanje vanbračne zajednice utvrđivali na osnovu navoda iz zahtjeva da vanbračna zajednica između apelanta i Bojane Dragojević traje oko mjesec dana, što je potkrijepljeno potvrdom o prijavi prebivališta Bojane Dragojević na adresi apelantovog stana, i to nakon što je apelantu određen pritvor. Takve dokaze su redovni sudovi ocijenili nedovoljnim za utvrđivanje stepena međusobne povezanosti između apelanta i njegove partnerice, što su, prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi relevantno obrazložili. Apelantovi prigovori da je u spis dostavio ovjerenu izjavu svoje majke koja potvrđuje postojanje vanbračne zajednice, prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti u sumnju stav Ustavnog suda da su redovni sudovi u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica ispoštovali relevantne odredbe Porodičnog zakona. Shodno tome, u situaciji kada tokom postupka apelant nije dokazao postojanje vanbračne zajednice s Bojanom Dragojević, kako bi se koristio pravom iz člana 209. stav (1) ZKPRS, pri čemu je članovima uže porodice i advokatu omogućeno da posjećuju apelanta, Ustavni sud zaključuje da u takvim okolnostima sporna zabrana ne pokreće pitanje kršenja prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud Odluka broj AP 377/16 od 20. aprila 2016. godine, st. 30-38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

70. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

71. U vezi s kršenjem prava iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da u situaciji kada je apelant imao mogućnost da koristi i ulaže pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, što je činio, činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelanta, per se, ne pokreće pitanje kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

72. U vezi sa zabranom kojom je apelantu onemogućena posjeta sveštenika, koju apelant dovodi u kontekst kršenja prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, Ustavni sud zapaža da je apelant u tom pravcu dostavio nepravomoćno rješenje Osnovnog suda koje, kao takvo, ne može biti predmet ocjene Ustavnog suda. Stoga se ovi prigovori u takvim okolnostima čine neosnovanim.

VIII. Zaključak

73. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, kada osporena rješenja o produženju pritvora ne sadrže dovoljne i razumne razloge za zaključak da je apelantu opravdano odrediti pritvor prema navedenom zakonskom osnovu.

74. Istovremeno nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada osporena rješenja sadrže dovoljne i jasne razloge o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret kao conditio sine qua non za određivanje mjere pritvora i kada osporena rješenja sadrže dovoljno jasne i argumentirane razloge za primjenu pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, pri čemu u tom dijelu od strane redovnih sudova nije izostalo relevantno obrazloženje, te kada su redovni sudovi zauzeli stav da upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora u drugom krivičnom predmetu koji je pravomoćno okončan nije razlog za ukidanje pritvora u predmetnom slučaju.

75. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada apelant nije dokazao postojanje vanbračne zajednice u smislu Porodičnog zakona kao preduvjeta za korištenje prava iz člana 209. stav (1), što implicira da sporna zabrana ne pokreće pitanje kršenja prava na porodični život.

76. Konačno, u predmetnom postupku nije prekršeno ni apelantovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije kada iz raspoloživih dokaza ne proizlazi ništa što bi ukazalo na kršenje navedenih prava.

77. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog za donošenje privremene mjere.

79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.