Službeni glasnik BiH, broj 34/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5295/14, rješavajući apelaciju Admira Karabegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Admira Karabegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 005852 14 Kžk od 6. novembra 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Admir Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 8. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 005852 14 Kžk od 6. novembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 17. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 2. i 7. oktobra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 005852 13 K od 20. maja 2013. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo silovanje iz člana 203. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina i krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) istog zakona za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 30 godina, pa je, uz primjenu čl. 54. i 25. stav 2. tačka a) KZFBiH, osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina u koju mu je, na osnovu člana 57. istog zakona, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 14. decembra 2012. godine pa dalje.

6. Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelant, njegov branilac i Kantonalno tužilaštvo. Nakon održane sjednice vijeća, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 01 0 K 005852 13 Kž od 24. oktobra 2013. godine kojim je apelantova i žalba njegovog branioca djelomično uvažena, presuda Kantonalnog suda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

7. Nakon provedenog ponovnog postupka, Kantonalni sud je donio novu Presudu broj 01 0 K 005852 13 K 2 od 27. marta 2014. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivična djela silovanje i ubistvo s tim što mu je za krivično djelo silovanje utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a za krivično djelo ubistvo u trajanju od 35 godina, te je uz primjenu člana 54. stav 2. KZFBiH osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelantov opunomoćenik i Kantonalno tužilaštvo.

8. Nakon što je na osnovu člana 321. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 K 005852 14 Kž 2 od 19. juna 2014. godine apelantovu žalbu uvažio, ukinuo presudu Kantonalnog suda od 27. marta 2014. godine i odredio održavanje pretresa pred tim sudom kao drugostepenim.

9. Nakon održanog pretresa, Vrhovni sud je donio Presudu broj 01 0 K 005852 14 Kžk od 6. novembra 2014. godine kojom je apelant proglašen krivim u tački 1. izreke presude zbog počinjenog krivičnog djela silovanje iz člana 203. stav 1. KZFBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina i u tački 2. izreke presude za počinjeno krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) KZFBiH za koje mu je utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Nakon utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora, apelant je navedenom presudom osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na pretresu pred tim sudom doneseno rješenje kojim je odlučeno da se iz dokaznog materijala sačinjenog u istrazi kao nezakoniti dokazi izdvoje: videosnimak i zapisnik o rekonstrukciji događaja od 28. decembra 2012. godine, iskaz svjedoka Ferida Pijalića, načelnika III policijske uprave u Sanskom Mostu, pismeni nalaz DNK vještačenja bioloških tragova i uzoraka Centralne policijske laboratorije iz Madrida od 30. juna 2010. godine. Vrhovni sud je u presudi naglasio da na izdvajanje navedenih nezakonitih dokaza iz dokaznog materijala stranke nisu imale primjedbe.

11. Zatim su pobrojani svi dokazi koji su kao zakoniti preuzeti iz prvostepenog postupka a nakon toga je naveden sadržaj svakog od tih dokaza pojedinačno. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pošao od zapisnika o ispitivanju apelanta (tada osumnjičenog) od 15. decembra 2011. godine iz kog proizlazi da je apelant, u prisutnosti svog branioca, izjavio da se može izjasniti o djelima koja mu se stavljaju na teret i da takav iskaz, bez njegove daljnje saglasnosti, može biti korišten i pročitan na glavnoj raspravi (prema članu 168. stav 1. ZKPFBiH), nakon čega je naveden sadržaj tog iskaza u cjelini. U postupku pred Kantonalnim sudom, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, apelant je predložio da bude saslušan u svojstvu svjedoka, što je taj sud prihvatio. Nakon čitanja ovog dokaza (apelantovog iskaza u svojstvu svjedoka), Vrhovni sud je utvrdio da se navedeni apelantovi iskazi bitno razlikuju, ali da oba iskaza predstavljaju ne samo izvore saznanja o činjenicama već i dokaze koji su predmet sudske ocjene. Vrhovni sud je, imajući u vidu da su apelantovi iskazi dijametralno suprotni, prije svega, vrednovao apelantove navode prema kojima je od branitelja koji ga je zastupao u istrazi priznao da je učinio djelo i prema kojima je, kako je kasnije isticao, iskaz u istrazi dao po sugestiji postupajućeg tužitelja. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da takvi apelantovi navodi nisu prihvatljivi, budući da je apelantov tadašnji branitelj imao obavezu da svojim stručnim znanjem u konkretnom krivičnom predmetu pomogne apelantu, a ne da oteža njegov procesni i pravni položaj. Apelant, kako je dalje navedeno, u tom pravcu nije dostavio nikakve dokaze koji bi takve njegove navode potvrdili, niti je to učinio posredstvom branioca koji ga je zastupao nakon istražnog postupka. U vezi s apelantovim različitim iskazima (u svojstvu osumnjičenog i u svojstvu svjedoka), Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 296. stav 1. ZKPFBiH kojom je propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu (analogno tome, i na pretresu pred drugostepenim sudom), što nužno ne podrazumijeva da se u takvom slučaju daje prednost bilo kojem od dva različita iskaza. Naime, ocjena njihove vjerodostojnosti zavisi od ostalih dokaza koji su kao zakoniti prihvaćeni i pročitani na pretresu pred drugostepenim sudom, a u konkretnom slučaju su oba apelantova iskaza bila predmet raspravljanja i oba su uvedena u dokazni materijal kako pred drugostepenim, tako i pred prvostepenim sudom. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da nijedan od apelantovih iskaza (u svojstvu osumnjičenog i u svojstvu svjedoka) ne predstavlja autonoman dokaz, niti se može ocjenjivati njihova vjerodostojnost neovisno od drugih preuzetih i pročitanih dokaza, jer se tek nakon njihove pojedinačne ocjene i u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima može dati konačna ocjena koji je od ta dva iskaza vjerodostojan.

12. Vrhovni sud je, zatim, naveo da je u konkretnoj situaciji, radi utvrđivanja okolnosti inkriminiranog događaja, izvršio ocjenu prihvaćenih iskaza saslušanih svjedoka na pretresu pred prvostepenim sudom (iskazi četiri svjedoka) na okolnost pronađenog materijalnog dokaza (papuče oštećene) koji su dovedeni u vezu sa zapisnikom o uviđaju Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova od 24. maja 2004. godine. Navedenim zapisnikom su utvrđeni materijalni dokazi (pronađene papuče oštećene), a budući da apelantova odbrana navedeni materijalni dokaz nije osporavala, on je prihvaćen kao vjerodostojan. Pri tome je naglašeno da su u pitanju vrlo važne indicije koje demantiraju navode apelantove odbrane iz iskaza datog u svojstvu svjedoka prema kojem je sa oštećenom imao dobrovoljan seksualni odnos.

13. Prilikom daljnje ocjene dokaza Vrhovni sud je naglasio da je bilo nužno dovesti u vezu sve zakonite dokaze koji su preuzeti, pročitani i izvedeni na glavnom pretresu sa izvještajem o obdukciji mrtvog tijela oštećene od 21. maja 2004. godine, pismenim nalazom i mišljenjem vještaka za sudsku medicinu, dr. Miroslava Rakočevića, naredbom za pretres stana i potvrdom o privremeno oduzetim stvarima na temelju koje su oduzete muške cipele koje su apelantovo vlasništvo, fotodokumentacijom, nalazom i mišljenjem vještaka za traseologiju Brune Franjića, koji je vještačio tragove stopala i obuće, nalazom i mišljenjem vještaka biološke struke Elmire Karahasanović, vještačenjem DNK profila Instituta za generičko inženjerstvo i biotehnologiju i Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu i nalazom i mišljenjem vještaka genetičke struke, dr. Rijada Konjhodžića. Vrhovni sud je, zatim, u obrazloženju presude naveo sadržaj svakog od navedenih dokaza pojedinačno, okolnosti u pogledu kojih su izvršena predmetna vještačenja, te je, prihvatajući ih sve kao stručne i objektivne, napomenuo da svi zajedno i neposredno povezuju prisustvo apelanta sa mjestom izvršenja krivičnog djela. Sudsko psihijatrijsko vještačenje je obavljeno, kako je dalje navedeno, u smislu člana 124. stav 1. ZKPFBiH kako bi se na pouzdan način tempore criminis utvrdilo apelantovo duševno zdravlje i njegova sposobnost shvatanja značaja djela i upravljanja svojim postupcima. S tim u vezi, u prvostepenom postupku su obavljena dva vještačenja: vještaka neuropsihijatra, dr. Evrese Okanović i vještaka psihologa, mr. Ivanke Jakovac, na temelju kojih je izveden pravni zaključak da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnih djela opisanih u tač. 1. i 2. izreke presude bio uračunljiv, da je mogao shvatiti značaj svojih djela i upravljati svojim postupcima. Također je naglašeno da prilikom iznošenja predmetnih vještačenja (neuropsihijatra i psihologa) u prvostepenom postupku, kao i u postupku pred Vrhovnim sudom nije bilo nikakvih primjedaba stranaka niti apelantovog branioca, ali je prije okončanja dokaznog postupka pred drugostepenim sudom, na prijedlog apelantovog branioca, pribavljena dopuna sudskopsihijatrijskog vještačenja neuropsihijatra, dr. Evrese Okanović od 15. oktobra 2014. godine. Ovu odluku je Vrhovni sud, kako je navedeno, utemeljio na odredbi člana 15. stav 1. ZKPFBiH s ciljem realizacije načelne odredbe jednakosti u postupanju i pružanja svakoj strani jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na pretresu pred tim sudom. Međutim, kako je dalje navedeno, umjesto da se vještak neuropsihijatar, dr. Evresa Okanovć bavila utvrđenjem i ocjenom nekih važnih činjenica iz domena svoje struke koje bi omogućile izvođenje pravnih zaključaka u pogledu apelantovog rasuđivanja i upravljanja tempore criminis, ona se bavila izračunavanjem stepena alkoholiziranosti apelanta, iako za tako nešto nije imala objektivnih parametara, niti to spada u domen njenog vještačenja, već vještaka za sudsku medicinu. Stoga je navedeni dokaz (dopuna sudskopsihijatrijskog vještačenja) uveden u dokazni materijal, ali nije posebno ocijenjen, jer nema nikakvog značaja u dijelu koji se tiče stepena apelantove alkoholiziranosti. Zbog navedenih okolnosti, apelantu i njegovom braniocu je ukazano, kako je obrazložio Vrhovni sud, na mogućnost saslušanja vještaka neuropsihijatra u vezi s njegovim dopunskim vještačenjem. Apelant i njegov branilac su, prihvatajući takav način izvođenja ovog dokaza na pretresu pred drugostepenim sudom, insistirali da se vještak izjasni na okolnost utjecaja alkohola na apelanta, koji se određeno izjasnio da je, i pored navodno velike količine alkohola koji je konzumirao apelant, što je navedeno u apelantovom iskazu datom u svojstvu svjedoka, apelantova svijest tempore criminis bila očuvana, da kod apelanta nije postojao psihički poremećaj, da nije duševni bolesnik i da nije liječen od duševne bolesti. Vrhovni sud je, ocjenjujući navedeni nalaz i mišljenje kako onaj koji je dat u postupku pred prvostepenim sudom, tako i u postupku pred tim sudom u pogledu izjašnjenja o dopuni sudskopsihijatrijskog vještačenja na koji apelant i njegov branilac nisu imali primjedaba, zaključio da je apelant u vrijeme počinjenja predmetnih krivičnih djela bio uračunljiv.

14. Nakon analize i ocjene svih relevantnih dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Vrhovni sud je u tački 1. izreke presude utvrdio sve odlučne činjenice koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih pojmova krivičnog djela silovanje iz člana 203. stav 1. KZFBiH, koje je apelant počinio sa direktnim umišljajem i u tački 2. izreke presude činjenice koje predstavljaju krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) KZFBiH, koje je, također, počinio s direktnim umišljajem. Što se tiče apelantovog navoda na kom je insistirao tokom konkretnog krivičnog postupka koji se tiče prihvatanja njegovog iskaza datog u svojstvu svjedoka (na glavnom pretresu), a ne iskaza koji je dao u svojstvu osumnjičenog, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naglasio da su oba apelantova iskaza bilа predmet ocjene pred tim sudom, da iskazi ne predstavljaju autonomne dokaze, te da zbog toga nisu ocijenjeni izdvojeno, već u vezi sa ostalim dokazima, a tek nakon toga je izveden zaključak da je vjerodostojan apelantov iskaz koji je dao u istrazi, a ne na glavnom pretresu. Osim toga, naglašeno je da apelantov iskaz iz istrage jeste važan dokaz, ali s obzirom na cijeli katalog ostalih dokaza, presuda bi mogla biti donesena i bez tog dokaza. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da svi izvedeni i ocijenjeni materijalni dokazi, zatim, sva vještačenja od kojih je posebno značajno sudskomedicinsko, traseološko, biološko i genetičko, zajedno sa svim ostalim dokazima upućuju na zaključak da je apelant u vrijeme inkriminiranog događaja bio sa oštećenom i nad njom, uz upotrebu sile, izvršio spolnu radnju, a onda je lišio života.

15. Polazeći od odredbe člana 54. stav 1. KZFBiH (br. 36/03, 37/03 i 21/04) koji je važio u vrijeme učinjenja predmetnih krivičnih djela, Vrhovni sud je najprije utvrdio kazne za svako od krivičnih djela pojedinačno, a zatim izrekao jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora. S tim u vezi, Vrhovni sud je, imajući u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (koje su u obrazloženju presude pojedinačno navedene), apelantu za krivično djelo silovanje utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a za krivično djelo kvalificirano ubistvo utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Na utvrđene pojedinačne kazne je primijenjen zakon koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnih krivičnih djela koji je za apelanta u konkretnom slučaju i povoljniji. S tim u vezi je naveden sadržaj odredbe člana 54. stav 2. tačka a) KZFBiH koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnih djela, prema kojoj kazna dugotrajnog zatvora kao najteža apsorbira druge kazne, dakle, u konkretnom slučaju kazna dugotrajnog zatvora apsorbira kaznu zatvora, zbog čega je apelantu izrečena samo kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S tim u vezi, ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava na konkretan slučaj. Naime, apelant smatra da je vijeće Vrhovnog suda trebalo razdvojiti postupak po krivičnom djelu čije je izvršenje priznao (tačka 1. optužnice - silovanje) od krivičnog djela koje nije priznao (tačka 2. optužnice – ubistvo) i dostaviti drugom vijeću na razmatranje. Budući da Vrhovni sud nije postupio na navedeni način, apelant smatra da mu je povrijeđen princip nepristrasnosti suda. Osim toga, smatra da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio dokaze koji se odnose na sadržaj njegovih iskaza koje je dao u svojstvu osumnjičenog u istrazi i u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, ukazujući pritom da je iskaz dat pred sudom na glavnom pretresu u svakom slučaju vjerodostojniji od onog koji je dat u istrazi, te da je, stoga, upravo taj iskaz trebalo da bude prihvaćen kao dokaz. U pogledu ocjene ostalih izvedenih dokaza, među kojima je dopuna sudskopsihijatrijskog vještačenja kao novog dokaza izvedenog pred Vrhovnim sudom, apelant smatra da Vrhovni sud ovom dokazu nije dao adekvatan značaj, budući da se alkoholiziranost odražava na svijest i volju osobe, što je značajno za primjenu instituta krivnje. U pogledu kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije, apelant je naveo da je Vrhovni sud presudu donio nakon provedenog glavnog pretresa na kojem je izveden i novi dokaz-dopuna sudskopsihijatrijskog vještačenja, a da ne postoji mogućnost da redovni sud ispita zakonitost takve presude.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da apelant i njegov branilac nisu imali primjedbe na sastav sudskog vijeća, da nisu predlagali razdvajanje predmeta a, osim toga, apelant je 8. januara 2014. godine na pretresu pred Kantonalnim sudom povukao ranije dato priznanje krivnje za učinjeno krivično djelo silovanje, a u kasnijem toku postupka pred Vrhovnim sudom dato priznanje krivnje i njegovo povlačenje nije demantirao. Stoga, nakon blagovremenog povlačenja izjave o priznanju krivnje za krivično djelo silovanje, jasno je da takva izjava pravno ne postoji, zbog čega su apelacioni navodi u tom pravcu potpuno bespredmetni i očigledno neosnovani. U vezi sa dopunskim sudskopsihijatrijskim vještačenjem kao novim dokazom koji je izveden na pretresu pred drugostepenim sudom, napomenuto je da je u obrazloženju presude na koju apelant ukazuje dato detaljno obrazloženje u vezi sa ovim dokazom, te da nema potrebe da se ti navodi u odgovoru na apelaciju ponavljaju. Također je naglašeno da je apelantu u konkretnom krivičnom postupku omogućeno da se izjašnjava kako o činjenicama koje ga terete, tako i o onim koje mu idu u korist, u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelantu je u istrazi omogućeno da svoj iskaz da u svojstvu osumnjičenog i na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka, a navedeni iskazi predstavljaju izvor saznanja o činjenicama inkriminiranog slučaja. U obrazloženju presude, kako je dalje navedeno u odgovoru na apelaciju, navedeni su detaljni razlozi zbog kojih je kao vjerodostojan prihvaćen iskaz koji je apelant dao u istrazi, a ne iskaz koji je dao na glavnom pretresu, zbog čega nema potrebe da se u odgovoru ovi razlozi ponovno iznose. Vrhovni sud se posebno osvrnuo na apelantov navod iz apelacije prema kojem je trebalo prihvatiti njegov iskaz dat u svojstvu svjedoka, a ne onaj iz istrage, ističući da na taj način apelant negira odredbu člana 296. stav 1. ZKPFBiH prema kojoj Vrhovni sud nije vezan za apelantovu izjavu, jer se vjerodostojnost jednog od dva iskaza ocjenjuje dovođenjem u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju, pa je tek nakon toga ocijenjeno koji od ta dva iskaza je vjerodostojan. Konačno, Vrhovni sud smatra da apelant nije ponudio relevantnu argumentaciju koja bi opravdala njegove tvrdnje da je u konkretnom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio došlo do kršenja nekih od garancija prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, pa je predloženo da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

18. Kantonalno tužilaštvo smatra da je apelacija neutemeljena i da se najvećim dijelom odnosi na dokazni postupak i ocjenu izvedenih dokaza, pri čemu su iznesene paušalne tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također, smatra da su redovni sudovi u konkretnom predmetu u svemu poštovali garancije i zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Sud je dao detaljno obrazloženje u pogledu poklanjanja vjere pojedinim dokazima uz argumentirano i jasno obrazloženje, te pošto je evidentno da je apelant imao i koristio pravna sredstva i pravne lijekove o kojima su sudovi donijeli odgovarajuće odluke, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03 i 21/04) relevantne odredbe glase:

Član 54.
Stjecaj krivičnih djela

(1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:

a) ako je za neko od krivičnih djela u stjecaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu;

[...]

Član 166.
Ubistvo

(1) Ko drugoga usmrti,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:

[...]

d) ko drugog usmrti iz koristoljublja, radi učinjenja ili prikrivanja kog drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda;

Član 203.
Silovanje

(1) Ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

[...]

20. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13) relevantne odredbe glase:

Član 15.
Jednakost u postupanju

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 124.
Psihijatrijsko vještačenje

(1) Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog odnosno optuženog, ili da je osumnjičeni odnosno optuženi učinio krivično djelo zbog ovisnosti od alkohola ili opojnih droga, ili da zbog psihičkih smetnji nije sposoban da učestvuje u postupku, odrediće se psihijatrijsko vještačenje.

[...]

Član 168.
Čitanje i potpisivanje zapisnika

(1) Lica koja se saslušavaju, kao i osumnjičeni odnosno optuženi, branilac i oštećeni imaju pravo da pročitaju zapisnik ili zahtijevaju da im se pročita. Na to je dužno da ih upozori lice koje preduzima radnju, a u zapisniku će se naznačiti da li je dato upozorenje i da li je zapisnik pročitan. Zapisnik će se uvijek pročitati ako nije bilo zapisničara i to će se naznačiti u zapisniku.

[...]

Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 332.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja

(1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.

[...]

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 005852 14 Kžk od 6. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. decembra 2014. godine a apelacija je podnesena 8. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenom presudom kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo silovanje i krivično djelo ubistvo i osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Dakle, ishod postupka je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na koje je apelacijom ukazano.

28. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svog ustavnog prava na pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud pogrešno ocijenio dokaze koji se odnose na sadržaj njegovih iskaza u svojstvu osumnjičenog u istrazi i u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, kao i dopunu sudskopsihijatrijskog vještačenja, što je, u konačnici, dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Osim toga, smatra da je procesno pravo pogrešno primijenjeno, jer Vrhovni sud nije razdvojio krivični postupak za "priznato" i "nepriznato" krivično djelo, čime je, prema apelantovom mišljenju, ugrožen princip nepristrasnosti suda.

29. U odnosu na apelantove navode koji se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. U kontekstu navedenog, razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, odnosno Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. Zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, dakle i u Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, u kojem odredba člana 296. glasi: "Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana", pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje. Slobodna ocjena dokaza je oslobođena pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali zahtijeva obrazloženje u sadržajnom smislu kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

31. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala i da je drugostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivična djela za koja je osuđen. Naime, Vrhovni sud je, nakon ukidanja presude prvostepenog suda i održavanja pretresa pred tim sudom, rješenjem odlučio koji će se dokazi kao nezakoniti izdvojiti iz dokaznog materijala, a zatim je na osnovu člana 332. stav 2. ZKPFBiH odlučio koji dokazi su preuzeti kao zakoniti i izvedeni na glavnom pretresu tokom prvostepenog postupka. Vrhovni sud je, suprotno navodima apelacije, posebno naglasio da su oba apelantova iskaza (u svojstvu osumnjičenog u istrazi i u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu) bila uvedena u dokazni materijal i stoga su bila predmet ocjene pred tim sudom, da niti jedan od tih iskaza ne predstavlja autonoman dokaz i da, stoga, njihovu vjerodostojnost nije bilo moguće ocijeniti nezavisno od drugih preuzetih i pročitanih zakonitih dokaza. Vrhovni sud je, kako proizlazi iz obrazloženja presude, tek nakon pojedinačne ocjene apelantovih dijametralno suprotnih iskaza, dovođenjem u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, dao konačnu ocjenu i zaključak o vjerodostojnosti apelantovog iskaza koji je dao u istrazi, a ne na glavnom pretresu. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da apelantov iskaz iz istrage jeste važan dokaz, ali da je, s obzirom na cijeli katalog ostalih izvedenih dokaza, prije svega sudskomedicinsko vještačenje, traseološko vještačenje, biološko i genetičko vještačenje, presuda mogla biti donesena i bez apelantovog iskaza. Ovo zbog toga što svi navedeni dokazi pouzdano upućuju na zaključak da je apelant u vrijeme inkriminiranog događaja bio sa oštećenom, da je nad njom, uz upotrebu sile, izvršio spolnu radnju a zatim je lišio života. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u pravcu pogrešne ocjene dokaza odbrane - njegovih iskaza potpuno neosnovani.

32. Što se tiče navoda apelacije koji se, također, u segmentu ocjene dokaza tiču umanjenja značaja sadržaja novog dokaza koji je izveden po apelantovom prijedlogu na pretresu pred vijećem Vrhovnog suda – dopune sudskopsihijatrijskog vještačenja na okolnost utjecaja alkohola na apelantovu uračunljivost, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je Vrhovni sud, radi poštivanja načela iz člana 15. stav 1. ZKPFBiH (jednakosti u postupanju), prihvatio prijedlog apelantove odbrane i ovaj dokaz uvrstio u dokaze odbrane. Međutim, s obzirom na to da se dopuna nalaza i mišljenja u pismenom obliku bavila izračunavanjem stepena alkoholiziranosti apelanta koja ne spada u domen sudskopsihijatrijskog vještačenja, već vještaka za sudsku medicinu, apelantu i njegovom braniocu je predloženo da isti vještak na pretresu bude saslušan na relevantne okolnosti. Nakon njihovog pristanka vještak neuropsihijatar, dr. Evresa Okanović se na glavnom pretresu sasvim određeno izjasnila da je apelantova svijest, i pored toga što je apelant, navodno, konzumirao veliku količinu alkohola, što je naveo u iskazu datom na glavnom pretresu, bila očuvana i da kod njega nije postojao psihički poremećaj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, zatim, usmenu izjavu vještaka sa glavnog pretresa doveo u kontekst prihvaćenog i izvedenog pismenog sudskopsihijatrijskog vještačenja, kao i usmenog izlaganja povodom tog vještačenja iz prvostepenog postupka i zaključio da je apelant tempore criminis bio uračunljiv. Također je naglašeno da je vještak neuropsihijatar, u pogledu svih relevantnih okolnosti u smislu utvrđenja i ocjene važnih činjenica iz domena struke, dakle apelantove mogućnosti da rasuđuje i upravlja svojim postupcima u odnosu na konkretna krivična djela, u dopuni vještačenja, kao i navodima pred sudom nije ništa promijenila zbog čega nije bilo osnova da se njeno osnovno (iz prvostepenog postupka) i dopunsko vještačenje (iz drugostepenog postupka), koja su data u skladu s pravilima struke, ne prihvate kao cjelina.

33. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji je Vrhovni sud ocijenio navedene dokaze, dakle, njegove iskaze u različitim svojstvima, i dopunе nalaza i mišljenja sudskopsihijatrijskog vještačenja i, na osnovu toga, primijenio materijalno pravo, Ustavni sud smatra da razlozi koje je Vrhovni sud naveo koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može zaključiti da je neka činjenica ostala nerazjašnjena i da je, stoga, materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

34. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

35. Što se tiče navoda apelacije iznesenih u vezi s tim da je Vrhovni sud pogrešno primijenio procesno pravo zbog toga što nije razdvojio predmet po "priznatom" i "nepriznatom" krivičnom djelu, te u vezi s tim prekršio princip nepristrasnosti suda, Ustavni sud zapaža da iz pobijane presude, kao i odgovora na apelaciju Vrhovnog suda ne proizlazi da su apelant i njegov branilac imali primjedbe na sastav sudskog vijeća, niti su zbog razloga istaknutih u apelaciji predlagali da se razdvoji predmet. Osim toga, kako je Vrhovni sud jasno istakao u odgovoru na apelaciju, apelant je na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom 8. januara 2014. godine povukao ranije dato priznanje krivice za krivično djelo silovanje koje u postupku pred drugostepenim sudom nije demantirao i koje na pretresu pred drugostepenim sudom pravno više nije ni postojalo zbog njegovog blagovremenog povlačenja. U takvim okolnostima, imajući u vidu sadržaj pobijane presude i navode odgovora na apelaciju, te nedostatak adekvatnih i relevantnih argumenata u tom pravcu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da se upušta u daljnje razmatranje ovog apelacionog prigovora za koji smatra da je, također, neosnovan i da kao takav nema nikakvog utjecaja na princip nepristrasnosti suda.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje, konkretno sa izvođenjem "novog" dokaza dopunom nalaza i mišljenja sudskopsihijatrijskog vještačenja i njegovom ocjenom. Imajući u vidu zaključke do kojih je Ustavni sud došao analizirajući navode apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje, naročito okolnost da navedeni dokaz nije ocijenjen samostalno i izdvojeno, već u vezi sa prethodnim nalazom i mišljenjem istog vještaka, te usmenim izlaganjem na glavnom pretresu u pogledu relevantnih okolnosti, ne može se zaključiti da je apelantu uskraćeno pravo na pravično suđenje, a stoga ni pravo na djelotvoran pravni lijek.

38. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u konkretnom krivičnom postupku imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude dva puta izjavljivao žalbu, da je njegova druga žalba usvojena, prvostepena presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred drugostepenim sudom. Ustavni sud ponavlja, kao što je već navedeno u prethodnom tekstu ove odluke, da je Vrhovni sud proveo dokazni postupak, izvršio pojedinačnu, međusobnu i ukupnu ocjenu svih izvedenih dokaza, te naveo jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud u svojoj presudi u potpunosti opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora, pri čemu su navedeni detaljni i jasni razlozi zašto je prihvaćen apelantov iskaz koji je dao u svojstvu osumnjičenog (a ne onaj koji je dao pred prvostepenim sudom u svojstvu svjedoka), kao i zašto su nalaz i mišljenje sudskopsihijatrijskog vještačenja, kao i dopuna tog vještačenja (u pogledu relevantnih okolnosti) u konkretnom slučaju ocijenjeni kao vjerodostojni i kao takvi prihvaćeni uz jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje u kontekstu ocjene dokaza, kao i zbog toga što je apelant imao i koristio pravne lijekove, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.