Službeni glasnik BiH, broj 14/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3502/12, rješavajući apelaciju Nermina Hanjalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 31. januara 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Nermina Hanjalića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 138619 10 Pr od 8. februara 2011. godine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 138619 10 Pr od 8. februara 2011. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese novu odluku u predmetu broj 65 0 Pr 138619 10 Pr u skladu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Nermin Hanjalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 3. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 138619 10 Pr od 8. februara 2011. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se privremeno naložiti brisanje izrečene novčane kazne i troškova postupka iz registra novčanih kazni po osnovu navedenog rješenja Općinskog suda, a do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3502/12 od 30. oktobra 2012. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo - Treća policijska uprava Novi Grad (u daljnjem tekstu: PU) zatraženo je 5. oktobra 2012. godine i 1. novembra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Općinski sud je dostavio odgovor 12. oktobra 2012. godine, a PU 7. novembra 2012. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. novembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 138619 10 Pr od 8. februara 2011. godine apelanta proglasio odgovornim za prekršaj iz člana 8. stav 5. tačka j) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te mu je, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM. Na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH, a u vezi sa članom 9. Zakona o prekršajima FBiH i člana 36. Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima, apelant je obavezan da plati troškove postupka u iznosu od 50,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja inače će se postupiti u skladu sa čl. 79, 80. i 81. ili 82. Zakona o prekršajima FBiH.

8. U obrazloženju ovog rješenja je konstatirano da je PU podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 02/3-3-1-0421-342/09 od 20. novembra 2009. godine protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 8. stav 5. tačka j) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U zahtjevu je navedena apelantova adresa prema CIPS-u (Citizen Identification Protection System - Sistem identifikacije građana), Patriotske lige broj 40. Ovaj zahtjev PU je podnijela na osnovu službene zabilješke od 14. septembra 2009. godine u kojoj je navedeno: " Dana 14.9.2009. godine oko 17.40 sati od strane rukovodioca smjene upućeni smo na intervenciju u Kunovsku ulicu broj 8 gdje je Ramiz Bidžović prijavio da je njegov komšija Nermin Hanjalić na nacionalnoj osnovi vrijeđao njegovu suprugu Gordanu. Dolaskom na navedenu adresu zatekli smo Ramiza Bidžovića i Gordanu, koji su nam izjavili da je dana 12. 9. 2009. godine oko 17 sati, ispred ulaza na spomenutoj adresi, Nermin Hanjalić vijeđao Gordanu na taj način što se joj obratio riječima: 'Šta gledaš, jeb... ti majku vlašku.' Isti izjavljuju da oni već duže vrijeme imaju problema sa Nerminom Hanjalićem, koji su nastali Nerminovim pozivanjem nadležnih inspekcijskih poslova zbog toga što su isti uredili zelenu površinu ispred ulaza u stambenu zgradu u Kunovskoj ulici broj 8.... Obavili smo razgovor sa Nerminom Hanjalićem, pri čemu je isti negirao navode da je vrijeđao Gordanu, ali je napomenuo da isti prijavljuje inspekciji radove koje oni izvode na zelenoj površini ispred spomenutog ulaza u stambenu zgradu, te tvrdi da ga lažno zbog toga optužuju."

9. Dalje, ukazano je da je sud, postupajući po zahtjevu, zakazao usmeni pretres za 8. februar 2011. godine, te da se apelant, iako uredno obaviješten u skladu sa članom 44. stav 3. i članom 3. stav 1. tačka 8. istog zakona, nije odazvao na usmeni pretres u zakazano vrijeme kod ovog suda, niti je izostanak opravdao. U vezi s tim je ukazano da je uvidom u dostavnicu o uručenju poziva za usmeni pretres apelantu utvrđeno da je poziv dva puta (12. i 21. januara) upućen na adresu Ulica Patriotske lige broj 40, općina Centar. Uvidom u akt MUP-a Kantona Sarajevo - Odjeljenje za informatičke podrške broj 8012/10 od 20. septembra 2010. godine utvrđeno je da apelant na navedenoj adresi ima prijavljeno prebivalište. Shodno navedenom, a u skladu sa članom 45. stav 1. tačka 2, kojim je propisano da okrivljeni koji se ne pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu sa članom 44. stav 3. istog zakona smatrat će se da je prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi na pretres, te članom 55. Zakona o prekršajima FBiH, kojim je propisano da se u navedenom slučaju donosi rješenje kojim se okrivljeni proglašava odgovornim zbog propuštanja, Općinski sud je donio rješenje kojim je apelanta proglasio odgovornim za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da nikada nije obaviješten o postojanju krivične optužbe koja mu se stavlja na teret, da ga Općinski sud nije uredno obavijestio o mjestu i vremenu održavanja usmenog pretresa, odnosno da je postupak proveden u njegovom odsustvu a zbog čega mu je uskraćeno pravo da iznese svoju odbranu. Dalje, apelant ističe da mu osporeno rješenje kojim je proglašen odgovornim i kažnjen novčanom kaznom nikad nije uručeno, već je za njegovo postojanje saznao 26. septembra 2012. godine, kada je pokušao da registrira svoj automobil. Na temelju navedenog apelant smatra da mu je uskraćeno i pravo na efektivni pravni lijek. Apelant navodi da je Općinski sud propustio da prije slanja poziva za usmeni pretres utvrdi da li mu je, u skladu sa članom 41. stav 2. Zakona o prekršajima, podnosilac zahtjeva dostavio kao okrivljenom predmetni zahtjev, a na šta je bio obavezan u skladu sa članom 7. Zakona o prekršajima FBiH. Pošto mu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka nije dostavljen u skladu sa članom 41. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH, a tu činjenicu Općinski sud uopće nije utvrđivao, te pošto su se pozivi za usmeni pretres u dva navrata vraćali sa naznakom da se odselio sa navedene adrese, prema apelantovom mišljenju, jasno je da kao okrivljeni nije bio uredno obaviješten ni o pokretanju, ni o vođenju prekršajnog postupka protiv njega. Dalje, apelant ukazuje da je proglašen krivim za prekršaj koji je počinio u Kunovskoj ulici broj 8, da su ga na toj adresi našla i ovlaštena službena lica a što se vidi i iz službene zabilješke od 14. septembra 2009. godine, pa da je očigledno da je državnim organima bila dobro poznata činjenica da je nastanjen na ovoj adresi, ali da ni MUP a ni Općinski sud nisu pokušali da mu dostave zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno poziv za usmeni pretres na ovu adresu. Apelant smatra da sama činjenica da je pokušano dostavljanje poziva na adresu iz Registra CIPS-a (Registar prebivališta i boravišta, u daljnjem tekstu: Registar) ne znači i da je dostava uredna, odnosno da se smatra da je uredno obaviješten o postojanju krivične optužbe.

b) Odgovor na apelaciju


11. PU je u odgovoru na navode iz apelacije istakla da je uvidom u službenu dokumentaciju ustanovljeno da je 14. septembra 2009. godine putem telefona stranka R. B. prijavila činjenje prekršaja. Policijski službenici ove PU istog dana su došli na lokalitet Kunovska ulica broj 8, obavili razgovor sa R. B., G. B., S. Č. i apelantom, o čemu su sačinili službenu zabilješku označenog broja, te su 18. septembra 2009. godine na obrascu prekršajne prijave evidentirali činjenje prekršaja, a na osnovu čega je PU podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka 20. novembra 2009. godine. Dalje, ukazano je da je navedeni zahtjev 10. maja 2010. godine, a u skladu sa članom 41. stav 2. Zakona o prekršajima, putem preporučene pošiljke predat nadležnoj pošti radi uručenja apelantu na adresu stanovanja prijavljenu u Registru, tj. Patriotske lige broj 40. Navedeno pismeno nadležna pošta je vratila 11. maja 2010. godine sa naznakom dostavljača da se "odselio, adresa nepoznata", a kopija dostavnice je priložena uz odgovor. Najzad, ukazano je da je izvršenim provjerama u Centralnoj evidenciji IDDEEA ustanovljeno da je apelant 12. maja 2004. godine kao adresu ličnog prebivališta prijavio adresu u Ulici Patriotske lige broj 40, te da od tada nije prijavljivao promjenu adrese. U prilog navedenom, odnosno kao potvrdu da apelant nije mijenjao adresu stanovanja predočena je i kopija izvoda iz Centralne evidencije IDDEEA od 5. novembra 2012. godine iz koje proizlazi da je apelant od 12. maja 2004. godine pa do danas prijavljen na adresi u Ulici Patriotske lige broj 40.

12. Općinski sud je u odgovoru na apelantove navode ukazao da je apelantu poziv za usmeni pretres dostavljan preporučenom poštom dva puta, 12. januara i 20. januara 2011. godine, na adresu iz Registra, a shodno članu 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima kojim je propisano da "uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkog lica koja je određena u Registru prebivališta i boravišta, a koju vodi glavni centar za obradu podataka u BiH" (IDDEEA). Dalje, ukazano je da su na usmeni pretres uredno pristupili predstavnik PU i oštećena, a da apelant nije pristupio iako je uredno obaviješten jer mu je poziv dva puta dostavljan na adresu iz Registra. Shodno navedenom, a u skladu sa članom 45. stav 1. tačka 2. i članom 55. Zakona o prekršajima, jer su na usmeni pretres pristupili predstavnik ovlaštenog organa i oštećena, a apelant, iako uredno obaviješten, nije, donijeto je Rješenje o prekršaju broj 65 0 Pr 138619 10 Pr od 8. februara 2011. godine. U takvoj situaciji, a shodno citiranim zakonskim odredbama, smatra se da je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi na usmeni pretres. Dalje, ukazano je da se, u skladu sa članom 35. stav 2. (član 53) Zakona o prekršajima, kada je rješenje o prekršaju uručeno putem pošte, smatra da je dostavljanje izvršeno po proteku pet radnih dana od dana kada je obrazac rješenja predat na poštu. U konkretnom slučaju pošiljka je predana na poštu 15. februara 2011. godine, pa se, u skladu sa navedenom odredbom, smatra da je rješenje apelantu uručeno 22. februara 2011. godine. Dalje, ukazano je da je apelant 1. oktobra 2012. godine predao podnesak sudu naslovljen kao "prijedlog za povrat u pređašnje stanje, žalba, zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka, zahtjev za donošenje privremene mjere". Rješenjem broj 65 0 Pr 138619 10 Pr od 3. oktobra 2012. godine odbačeni su zahtjev za povrat u pređašnje stanje i zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka kao neblagovremeni, a zahtjev za donošenje privremene mjere kao nedopušten. Apelantu je ovo rješenje dostavljeno na adresu koju je dostavio u svom podnesku.

V. Relevantni propisi


13. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Službene novine KS" broj 18/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
(Prekršaji protiv javnog reda i mira)

Prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad i normalan način života građana, stvara neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihovih prava i dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih mjera državnih organa i službenih lica ili se omalovažavaju takve mjere, ugrožava opšta sigurnost ljudi i imovine, vrijeđaju državni organi, preduzeća i druga pravna lica ili se na drugi način narušava javni red i mir građana utvrđen ovim zakonom.

Član 3.
(Prekršajne sankcije)

Za prekršaje protiv javnog reda i mira, u skladu sa ovim zakonom, mogu se izreći:

a) novčana kazna,

b) zaštitna mjera.

Član 8.
(Prekršaji i novčane kazne za fizička lica)

(5) Novčanom kaznom od 500,00 do 1.500,00 će se kazniti za prekršaj:

j) ko na javnom mjestu vrijeđa vjerska, nacionalna i rasna osjećanja građana,(…)

14. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Značenja izraza

(1) Posebni izrazi u smislu ovog zakona imaju sljedeće značenje:

8) Uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkоg lica koja je određena u Registru prebivališta i boravišta, a koju vodi Glavni centar za obradu podataka u Bosni i Hercegovini, ili na registriranu adresu sjedišta pravnog lica.

Član 41.
Sadržaj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka

(2) Podnosilac zahtjeva jednu kopiju zahtjeva dostavlja sudu, a drugu kopiju dostavlja okrivljenom, osobno ili putem pošte.

Član 44.
Zakazivanje usmenog pretresa

(1) Kada sud primi (...)zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka (u daljem tekstu: zahtjev) ispitat će takav zahtjev da bi utvrdio da li je podnesen u roku koji je određen zakonom.

(3) Ukoliko je zahtjev blagovremeno podnesen (...) sud će odrediti datum i vrijeme usmenog pretresa i o tome obavijestiti okrivljenog, ovlašteni organ i oštećenog, uz primjenu sljedećih pravila o pozivanju:

1) pozivanje se vrši dostavljanjem pismenog poziva koji sadrži: naziv suda koji poziva, ime i prezime okrivljenog, naziv prekršaja koji mu se stavlja na teret, mjesto, dan i sat održavanja suđenja, uz naznačenje obaveza i posljedica propuštanja prema čl. 45., 46. i 47. ovog zakona, te otisak službenog pečata i ime i prezime sudije koji poziva.

2) u pozivu okrivljenom, uz koji se dostavlja kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, će se navesti da se poziva u svojstvu okrivljenog uz upozorenje da je dužan odmah obavijestiti sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište.

Član 45.
Propuštanje pojavljivanja okrivljenog

Okrivljeni koji se ne pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu (...) sa članom 44. stav 3. ovog zakona smatrat će se da je prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi, ako je:

(...)

2) prekršajni postupak pokrenut podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti odluku o prekršaju u skladu sa članom 56. ovog zakona.

Član 53.
Uručenje rješenja

Sud će uručiti kopiju obrasca rješenja o prekršaju osobnim uručenjem ili putem pošte, okrivljenom i ovlaštenom organu ili oštećenom, u roku od tri dana od dana donošenja rješenja o prekršaju. Kada je obrazac rješenja o prekršaju uručen putem pošte, smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po proteku pet radnih dana od dana kada je obrazac rješenja predat na poštu.

Član 55.
Odgovornost zbog propuštanja

Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Sud će utvrditi odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza podnesenih od strane ovlaštenog organa.

Član 70.
Prijedlog za povrat u pređašnje stanje

(1) Okrivljeni (...) u odnosu na kog je rješenje o prekršaju doneseno u skladu sa članom 55. ovog Zakona, ili ako propusti rok za žalbu, može podnijeti prijedlog za povrat u pređašnje stanje.

(2) Sud će uvažiti prijedlog za povrat u pređašnje stanje ako okrivljeni može dokazati da mu nije uručen prekršajni nalog, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i da je propuštanje pojavljivanja, ili blagovremenog postupanja nastalo iz opravdanih razloga.

Član 71.
Rok za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje

Svaki prijedlog za povrat u pređašnje stanje mora biti podnesen sudu u roku od tri mjeseca od (…) dana donošenja rješenja o prekršaju.

Član 72.
Posljedice podnošenja prijedloga

(1) Ako usvoji prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, sud određuje dan i vrijeme za usmeni pretres i o tome obavještava okrivljenog i ovlašteni organ.

(2) Ako sud usvoji prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju se stavljaju van snage.

VI. Dopustivost


15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 138619 10 Pr od 8. februara 2011. godine, jer smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu i pravo na efektivni pravni lijek. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da nije obaviješten o pokretanju prekršajnog postupka zbog čega nije mogao ni učestvovati u njemu, te da mu osporeno rješenje nije dostavljeno zbog čega je onemogućen i da koristi pravne lijekove na način i u rokovima propisanim zakonom.

18. Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelant za postojanje osporenog rješenja saznao tek prilikom pokušaja da registrira automobil (25. septembra 2012. godine), tj. nakon više od jedne godine od njegovog donošenja. Dalje, u trenutku apelantovog saznanja za osporeno rješenje, a koje u njegovom slučaju predstavlja konačnu odluku, već su bili protekli rokovi za korištenje pravih lijekova na način i u rokovima propisanim zakonom. Najzad, apelant je apelaciju uložio 3. oktobra 2012. godine. Imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


20. Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

c) da se brani sam ili uz pomoć branioca kog sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

23. Ustavni sud, najprije, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

24. U praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao "mjerila Engel" (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. april 1976, serija A broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju da li se radi o "optužbi za krivično djelo". Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je navedeno lice izloženo. Drugo i treće mjerilo je alternativno, oni nisu nužno kumulativni. Međutim, to ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakoga mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC], broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006.... i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003 X).

25. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Jussila protiv Finske (vidi, Evropski sud, presuda od 23. novembra 2006. godine, stav 43) Evropski sud ukazao da je, bez obzira na značaj koji je dat krivičnom postupku koji se tiče utvrđivanja krivične odgovornosti i izricanja sankcije u svrhu kažnjavanja i odvraćanja, očigledno da postoje krivični predmeti koji ne nose značajan stepen stigme. Jasno je da postoje "krivične optužbe" različite težine. Autonomno tumačenje o smislu "krivične optužbe" koje su usvojili organi Konvencije primjenom "kriterija Engel" poduprlo je postepeno širenje krivičnog djela u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i na slučajeve koji izričito ne pripadaju tradicionalnim kategorijama krivičnog prava, kao što su upravni prekršaji (vidi, Evropski sud, Öztürk protiv Njemačke, 21. februar 1984. godine, serija A broj 73), zatvorski disciplinski postupci (vidi, Evropski sud, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. juni 1984. godine, serija A broj 80), carinski zakon (vidi, Evropski sud, Salabiaku protiv Francuske, 7. oktobar 1988, serija A broj 141-A), konkurencijsko pravo (vidi, Evropski sud, Société Stenuit protiv Francuske, 27. februar 1992. godina, serija A broj 232-A) i kazne nametnute od sudova koji imaju nadležnost u finansijskim stvarima (vidi, Evropski sud, Guisset protiv Francuske, broj 33933/96, ECHR 2000-IX). Na temelju razlikovanja "krivičnih predmeta koji ne nose značajan stepen stigme" i ostalih koji čine "srž krivičnog prava" Evropski sud je u predmetu Jussila zaključio da se javna rasprava ne zahtijeva u predmetima koji uključuju nametanje porezne globe, kao ni u već pobrojanim slučajevima.

26. U konkretnom slučaju apelant je proglašen odgovornim u prekršajnom postupku za djelo koje je, prema Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, označeno kao prekršaj. Uključivanje konkretnog djela u navedeni zakon poslužilo je kao jemstvo zaštite ljudskog dostojanstva i javnog reda, vrijednosti i interesa koji redovno spadaju u sferu zaštite krivičnog prava. Ova zakonska odredba usmjerena je prema svim građanima, a ne prema grupi koja ima poseban položaj. Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira propisano je da se kao kazna mogu izreći: novčana kazana i ukor. Apelantu je izrečena novčana kazna. Svrha kazne u prekršajnom postupku je da spriječi djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga prevaspita, te da vaspitno utječe na druge da ne čine prekršaje, da jača moral i utječe na razvijanje odgovornosti i discipline građana, a što čini obilježja i krivične sankcije. U konkretnom slučaju svrha kazne je osigurati poštivanje propisa kojim se uređuje oblast javnog reda i mira, te kazniti lica koja krše te propise. Dakle, svrha kazne u prekršajnom postupku je odvraćanje i kažnjavanje bez obzira na stepen njene težine.

27. Imajući u vidu navedene principe Evropskog suda i postojeća zakonska rješenja, Ustavni sud zaključuje da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o "krivičnoj optužbi" u smislu autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema Evropskoj konvenciji. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22).

28. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer nikada nije obaviješten o postojanju "krivične optužbe" koja mu se stavlja na teret, da ga Općinski sud nije uredno obavijestio o mjestu i vremenu održavanja usmenog pretresa, odnosno da je postupak proveden u njegovom odsustvu a zbog čega mu je uskraćeno pravo da iznese svoju odbranu. Dalje, apelant ističe da mu osporeno rješenje kojim je proglašen odgovornim i kažnjen novčanom kaznom nikad nije uručeno, već da je za njegovo postojanje saznao 26. septembra 2012. godine, kada je pokušao da registrira svoj automobil. Prema apelantovom mišljenju, dostava poziva i pismena na adresu iz Registra ne može se smatrati urednom dostavom, jer su i policija i sud znali za njegovu de facto adresu.

29. Iako to nije izričito navedeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj ovog člana u cjelini ukazuje da lice "optuženo za krivično djelo" ima pravo da učestvuje u raspravi (vidi, Evropski sud, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, stav 27. serija A broj 89, T. protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, stav 26, serija A broj 245-C, Belzuik protiv Poljske, 25. mart 1998. godine, stav 37, Izvještaji 1998-II). Dalje, član 6. garantira optuženom pravo da efektivno učestvuje u krivičnom postupku. Generalno, ovo uključuje, inter alia, ne samo pravo da bude prisutan suđenju nego i da sluša i prati suđenje (vidi, Evropski sud, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, stav 26). Učešće optuženog na suđenju nije neophodno samo u svrhu odbrane već i zbog pravilnog administriranja pravde, jer na taj način i sud ima mogućnost da kreira vlastita opažanja o okrivljenom i da neposredno sasluša bilo koji iskaz koji je okrivljeni spreman dati. Zbog toga, zakonodavac mora imati mogućnost da ustanovi takva rješenja koja će obeshrabriti da se neopravdano izostane sa suđenja (vidi, Evropski sud, Poitrimol protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine, stav 35). Obeshrabrivanje da se neopravdano izostane sa suđenja nesporno predstavlja legitiman cilj ali radi njegovog ostvarivanja mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između onog šta se želi postići i upotrijebljenih sredstava. Naime, pravo na pristup sudu, prema samoj svojoj prirodi, traži da ga uredi država i može biti podvrgnuto ograničenjima. Ipak, ograničenja koja se primjenjuju ne smiju ograničiti pristup ostavljen pojedincu na takav način ili u takvoj mjeri da bude narušena sama bit toga prava (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, broj 28249/95, st. 52-57, ECHR 2001-VI, i Liakopoulou protiv Grčke, broj 20627/04, st. 19-25, 24. maj 2006).

30. Dalje, prema stanovištu Evropskog suda, suđenje u odsustvu samo po sebi nije zabranjeno i u praksi su preispitivani uvjeti pod kojim takvo suđenje može biti prihvaćeno kao pravično. Tako, suđenje u odsustvu ne predstavlja problem sve dok za osuđenog postoji mogućnost da dobije ponovno suđenje o meritumu optužbe, i to i u pogledu činjenica i u pogledu prava, bilo što će to sâm tražiti, ili će ponovno suđenje biti automatski određeno (vidi, Evropski sud, Sejdović protiv Italije, presuda od 1. marta 2006. godine, stav 82. s daljnjim referencama). Ovakav zahtjev može biti istaknut u roku propisanom zakonom koji počinje teći od momenata kada je osuđeni formalno obaviješten o presudi. U slučaju da osuđeni propusti da iskoristi ovu mogućnost, to će se smatrati odricanjem od prava. Aplikantova odluka da se direktno obrati Evropskom sudu umjesto da iskoristi mogućnost novog suđenja rezultirala je proglašavanjem aplikacije nedopustivom (vidi, Evropski sud, Haser protiv Švajcarske, aplikacija broj 33050/96 od 27. aprila 2000. godine). Ponavljanje postupka koje je dozvoljeno u određenom roku protiv optužbe u odsustvu, u kom je optuženom dozvoljeno da prisustvuje suđenju u žalbenom sudu i da zahtijeva podnošenje novih dokaza, uključujući mogućnost novog utvrđivanja činjeničnih i pravnih pitanja o krivičnoj optužbi, kao učinak ima da se za postupak kao cjelinu može reći da je bio pravičan (vidi, Evropski sud, Jones protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), aplikacija broj 30900/02, 9. septembar 2003. godine).

31. Najzad, Ustavni sud podsjeća da pravo na pristup sudu nije apsolutno i da može biti ograničeno i u krivičnim predmetima. Tako je, prema stanovištu Evropskog suda, dozvoljeno izdavanje krivičnog naloga kojim se lice koje je u pitanju osuđuje za prekršaj i izriče mu se kazna bez rasprave pred sudom, ali pod uvjetom da lice koje je u pitanju ima odgovarajuću mogućnost da zahtijeva raspravu (vidi, Evropski sud, Hennings protiv Njemačke, A 251-A (1992), 16 EHRR 83.Cf, X protiv Francuske, broj 4260/69, 35 CD 155 (1970)).

32. Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o prekršajima propisano da prekršajni postupak može biti pokrenut podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka kada ne postoji mogućnost izdavanja prekršajnog naloga. Podnosilac zahtjeva jednu kopiju dostavlja sudu, a drugu okrivljenom lično ili putem pošte. Kada sud ispita zahtjev i utvrdi da je podnesen u roku, odredit će datum i vrijeme održavanja usmenog pretresa. Okrivljeni se o tome obavještava pozivom u kom se, pored ostalog, mora naznačiti: naziv prekršaja koji mu se stavlja na teret, mjesto, dan i sat održavanja suđenja uz naznačenje obaveza i posljedica propuštanja prema čl. 45, 46. i 47. Zakona o prekršajima, te uz naznaku da se poziva u svojstvu okrivljenog i uz upozorenje da je dužan odmah obavijestiti sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište, te mu se uz poziv dostavlja zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. Posljedice neodazivanja pozivu, u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, jesu: da se smatra da je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem, donošenje rješenja kojim se okrivljeni proglašava odgovornim zbog propuštanja, te utvrđivanje odgovarajuće sankcije na temelju dokaza koje je podnio podnosilac zahtjeva. U slučaju kada je doneseno rješenje kojim je utvrđena odgovornost zbog propuštanja, može se uložiti zahtjev za povrat u pređašnje stanje u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja. Isti zahtjev može se uložiti i zbog propuštanja roka za žalbu. Ako sud usvoji prijedlog, odredit će datum i vrijeme održavanja usmenog pretresa a rješenje o prekršaju će staviti van snage. Najzad, protiv rješenja koje je donijeto u ponovnom postupku u skladu sa zakonom može se izjaviti žalba drugostepenom sudu.

33. Iz navedenih zakonskih odredaba nedvosmisleno proizlazi da je u postupku u povodu prekršaja, kada su ispunjeni uvjeti propisani zakonom za to, dozvoljeno suđenje u odsustvu. Dalje, zakonom je propisano da se, u slučaju kada je donijeto rješenje kojim je okrivljeni proglašen odgovornim zbog propuštanja, može uložiti zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje, čije usvajanje ima posljedicu da se stavi van snage rješenje, te da se ponovno odrede datum i vrijeme održavanja usmenog pretresa, odnosno odlučivanja o meritumu optužbi kako u pogledu činjenica, tako i u pogledu prava. Najzad, protiv ovog novog rješenja žalba se može izjaviti nadležnom sudu. Dakle, postojeća zakonska rješenja u skladu su sa citiranim stavom Evropskog suda da suđenje u odsustvu ne dovodi u pitanje pravičnost postupka sve dok postoji mogućnost da se ponovno sudi o meritumu optužbe kako u pogledu činjenica, tako i u pogledu prava.

34. Iako je u prethodnom dijelu dato obrazloženje da suđenje u odsustvu, pod određenim uvjetima, ukoliko postoji mogućnost propisana zakonom da se ponovi suđenje, može biti u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na specifičnost konkretnog slučaja. Naime, dostavljanje osporenog rješenja izvršeno je na način propisan zakonom (član 53. Zakona o prekršajima (…) Kada je obrazac rješenja o prekršaju uručen putem pošte, smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po proteku pet radnih dana od dana kada je obrazac rješenja predat na poštu), ali je nesporno (i) da apelantu lično (fizički) nije uručeno (zbog toga što apelant više nije živio na adresi na kojoj je bio prijavljen u nadležnim evidencijama), te tako nije ni mogao koristiti zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje u rokovima koji su propisani Zakonom o prekršajima. Apelant je za osporeno rješenje saznao prilikom registracije automobila a tada su bili protekli rokovi za izjavljivanje navedenog pravnog lijeka. Stoga će Ustavni sud, u nastavku obrazloženja, a u kontekstu apelantovih navoda, ispitati osporeno rješenje prema standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u svjetlu prakse Evropskog suda.

35. Ustavni sud podsjeća da je Komitet ministara Vijeća Evrope u Rezoluciji (75) 11 od 21. maja 1974. godine utvrdio preporuke državama u vezi sa suđenjem u odsustvu optuženog. Tako su kao minimalna pravila, pored ostalog, usvojena: niko neće biti suđen prije nego što mu na efektivan način bude dostavljen poziv tako da ima dovoljno vremena da se pojavi i pripremi odbranu izuzev ako se ne utvrdi da namjerno nastoji da izbjegne pravdu; u pozivu moraju biti naznačene posljedice nepojavljivanja optuženog na suđenju. Dakle, akcent nije stavljen na činjenicu da optuženi mora biti prisutan na suđenju, već na dokaz da je bio obaviješten o suđenju na vrijeme.

36. Ustavni sud ukazuje da je u citiranom predmetu Colozza Evropski sud ukazao da sud mora pokazati u razumnoj mjeri marljivost pri pokušaju da kontaktira sa optuženim. U ovom predmetu je, prema ocjeni Evropskog suda, izostala razumna marljivost, jer nova adresa aplikanta (optuženog) nije bila sakrivena s obzirom na to da je bila poznata i tužiocu i policiji. Međutim, u istom predmetu Evropski sud je istakao da, u slučaju kada je jasno utvrđeno da je optuženi primio poziv i nakon toga propustio da se pojavi na suđenju, od optuženog je opravdano tražiti da sudu predoči ubjedljive dokaze da je bio odsutan zbog razloga koji su bili izvan njegove kontrole i u tom slučaju se nepojavljivanje ne može tumačiti kao odricanje od prava.

37. Shodno navedenom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u okolnostima konkretnog slučaja može smatrati da je apelant bio obaviješten na efektivan način o postojanju "krivične optužbe" protiv njega, te da li je sud u razumnoj mjeri pokazao marljivost pri pokušaju da kontaktira sa apelantom.

38. Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o prekršajima određeno da se pismena uručuju na dva načina: lično ili putem pošte. Tako je u članu 3. određeno da je uručenje poziva putem pošte uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkog lica koja je određena u Registru, a koju vodi Glavni centar za obradu podataka u BiH. Dalje, članom 53. Zakona o prekršajima je određeno da se rješenje o prekršaju uručuje lično ili putem pošte okrivljenom, ovlaštenom organu ili oštećenom, te da se pri uručenju putem pošte rješenje smatra dostavljenim po proteku pet radnih dana od dana kada je predato na poštu.

39. U konkretnom slučaju Općinski sud je u dva navrata apelantu dostavljao poziv za usmeni pretres u skladu sa članom 3. Zakona o prekršajima, tj. na apelantovu adresu koja je prijavljena u Registru. Oba puta pošiljka je vraćena sa naznakom da se apelant odselio. S obzirom na to da je članom 3. Zakona o prekršajima poziv uručen putem preporučene pošiljke na adresu iz Registra, proizlazi da je Općinski sud postupio u skladu sa zakonskom normom koja određuje način dostavljanja poziva.

40. Sljedeće pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li ovakav način uručenja poziva zadovoljava kriterij da nikom ne može biti suđeno prije nego što o tome bude obaviješten na efektivan način. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 3. Zakona o prebivalištu i boravištu građana BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/01 i 56/08, u daljnjem tekstu: Zakon o prebivalištu i boravištu) propisano da se pod adresom stanovanja podrazumijevaju naziv ulice i broj kuće ili stana u mjestu u kom državljanin BiH ima prijavljeno prebivalište ili boravište. Istim zakonom u članu 4. propisano je, pored ostalog, da su prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta, kao i adrese stanovanja obavezni za sve državljane, te da državljani mogu imati prijavljeno samo jedno prebivalište na teritoriji BiH. Članom 6. navedenog zakona određeno je, pored ostalog, da državljani koji prijavljuju svoje prebivalište ili boravište nadležnom organu dostavljaju i podatke o ulici i broju kuće/stana, te da državljani o promjeni kućne adrese obavještavaju nadležni organ. Članom 31. Zakona određeno je da će se kazniti novčanom kaznom za prekršaj državljanin BiH koji ne prijavi prebivalište ukoliko se to traži ovim zakonom, kao i koji prijavi više od jednog prebivališta, ili koji dostavi netačne ili nepotpune podatke prilikom prijavljivanja ili odjavljivanja prebivališta ili boravišta.

41. Ustavni sud ukazuje na to da se za mjesto prebivališta, odnosno adresu stanovanja prijavljenu u Registru, vezuje ostvarivanje niza prava i obaveza svakog pojedinca: izdavanje lične karte, putnih isprava, ostvarivanje prava iz oblasti zdravstvenog, socijalnog i penzijskog osiguranja, izmirenje poreznih obaveza i drugih davanja po osnovu dohotka koji se ostvaruje i dr. U tom smislu prijava adrese prebivališta je ne samo preduvjet za ostvarivanje niza prava već i garancija da neće doći do izbjegavanja obaveza koje za pojedinca proistječu iz zakona. U prilog ovakvom zaključku govori i Zakon o prebivalištu i boravištu koji jasno određuje da se podaci prikupljeni u skladu sa ovim zakonom koriste za ostvarivanje prava, ali i obaveza građana.

42. Kada se dovedu u vezu navedena rješenja iz Zakona o prebivalištu i boravištu, te značaj prijavljivanja adrese stanovanja za ostvarivanje prava, ali i ispunjavanje obaveza građana sa postojećim rješenjem iz člana 3. Zakona o prekršajima, proizlazi da dostavljanje poziva putem preporučene pošiljke na adresu stanovanja prijavljenu u Registru predstavlja efektivan način obavještavanja okrivljenog o pokretanju prekršajnog postupka. Naime, oba zakona su javno objavljena i dostupna svima na način da svoje ponašanje mogu uskladiti, kao i predvidjeti eventualne posljedice njihovog nepoštivanja. Dalje, Zakon o prekršajima u neizmijenjenom tekstu se primjenjuje od 2006. godine. Zakonsko rješenje prema kom se poziv za usmeno saslušanje smatra uručenim kada je dostavljen preporučenom pošiljkom na adresu iz Registra, kao i posljedice neodazivanja ovako uručenom pozivu, a koje se ogledaju u donošenju odluke zbog propuštanja, predstavljalo je, u vrijeme donošenja zakona, novinu u domaćem pravnom sistemu koja je izazvala priličnu pažnju i koja nije ostala nepoznata najširoj javnosti (vidi, mutatis mutandis, citiranu odluku Jones). Svrha ovakvog rješenja bila je da se osigura efikasno administriranje pravde, odnosno da se nađe rješenje koje će obeshrabriti okrivljenog da neopravdano izostane sa suđenja (vidi, mutatis mutandis, citiranu odluku Poitrimol, stav 35).

43. U okolnostima konkretnog slučaja apelantu je u dva navrata dostavljan poziv za usmeni pretres na adresu iz Registra. Apelant tvrdi da je nadležnim organima, te policiji i sudu bilo poznato da živi na adresi u Kunovskoj ulici broj 8, da se na ovoj lokaciji desio događaj povodom kog je vođen prekršajni postupak, da su ga na toj adresi našli i kada je sačinjena službena zabilješka, ali da ni ovlašteni organ policije, a ni sud nisu pokušali da mu dostave pismeno na ovu adresu. Najzad, apelant tvrdi da mu nikad nije bilo uručeno osporeno rješenje, odnosno da je za njegovo postojanje saznao tek kada je pokušao da registrira automobil, kada više nije bilo moguće da ga ospori, zbog proteka rokova propisanih zakonom.

44. Iz sadržaja službene zabilješke na osnovu koje je podnesen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, a koja je dostavljena uz taj zahtjev, Ustavni sud primjećuje da je i policiji i sudu mogla i morala biti poznata činjenica da se apelant de facto nalazi i živi na adresi Kunovska ulica broj 8 iako je službeno prijavljen na drugoj adresi: Ulica Patriotske lige broj 40. Nakon što je u dva navrata poziv bezuspješno dostavljan na adresu Ulica Patriotske lige broj 40, sud je trebalo da pokuša dostaviti poziv na apelantovu de facto adresu u Kunovskoj ulici broj 8. Naime, u zabilješci je navedeno da je policiju pozvalo lice koje živi na adresi Kunovska ulica broj 8 da bi prijavilo apelanta kao svog komšiju. Dalje, po dolasku na mjesto događaja policajcima je prijavljeno da već duže vrijeme postoji sukob sa apelantom koji je očigledno posljedica komšijskih odnosa. I, na kraju, policajci su na toj adresi obavili razgovor sa apelantom.

45. Nesporno je da apelant u Registru nije prijavio promjenu adrese stanovanja, što je bila njegova obaveza u skladu sa članom 6. Zakona o prebivalištu i boravištu, i da zbog toga, shodno navedenom zakonu, može snositi odgovarajuće posljedice. Međutim, iz svega navedenog slijedi da je Općinski sud u konkretnom slučaju sa neprihvatljivim formalizmom primijenio zakonske odredbe o dostavljanju poziva i rješenja. To ukazuje da je izostala razumna marljivost Općinskog suda, jer mu je bila poznata de facto apelantova adresa. Time je Općinski sud apelantu kao licu "pod krivičnom optužbom" uskratio pravo da učestvuje u postupku.

46. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije osnovani.

Ostali navodi


47. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi o povredi ovog prava u suštini se svode na tvrdnje o urednoj dostavi relevantnih dokumenata koji su već detaljno razmotreni u ovoj odluci u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je utvrđeno da su osnovani, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno razmatra i u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je izostala razumna marljivost Općinskog suda, jer mu je bila poznata de facto apelantova adresa. Time je Općinski sud apelantu kao licu "pod krivičnom optužbom" uskratio pravo da učestvuje u postupku.

49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!