Službeni glasnik BiH, broj 75/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2016/11, rješavajući apelaciju Ibrahima Čolakhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Čolakhodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70-0 Rs 000172 09 Rev od 10. marta 2011. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ibrahim Čolakhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza A. Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70-0 Rs 000172 09 Rev od 10. marta 2011. godine. Apelant je u više navrata, a posljednji put podneskom od 22. maja 2012. godine, tražio da se predmetna apelacija riješi prioritetno iz razloga koje je posebno obrazložio.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, usvojilo apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Holiday Inna“ HTP „Sarajevo“ DJL (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku zatraženo je 29. maja 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 6. juna, a tuženi 7. juna 2012. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. juna 2012. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj Pr: 2393/03 od 28. decembra 2005. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime razlike plaće i bonusa za pozitivno poslovanje ukupan iznos od 74.986,62 KM sa zateznim kamatama pobliže navedenim u dispozitivu prvostepene presude. Općinski sud je obrazložio da je u postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog od 17. maja 1994. godine i da je obavljao dužnost v.d. direktora. Zatim, da je Odlukom Upravnog odbora tuženog br. 3759/98-3 od 1. decembra 1998. godine imenovan za generalnog direktora tuženog na period od četiri godine, pa je tu dužnost trebao obavljati do 1. decembra 2002. godine. Općinski sud je, također, utvrdio da su apelant i tuženi 13. aprila 2000. godine zaključili menadžerski ugovor za period od četiri godine uz plaću prema odluci Upravnog odbora. Sud je naveo da je „među parničnim stranama bilo nesporno“ da je Nadzorni odbor tuženog 18. augusta 2000. godine razriješio apelanta sa dužnosti na njegov izričit zahtjev, nakon što je apelant odbio ponudu Nadzornog odbora da nastavi obavljati dužnost generalnog direktora, što je navedeno u obrazloženju odluke o razrješenju, pa je na tu poziciju imenovano drugo lice.
8. Nakon toga, kako je dalje naveo Općinski sud, apelant je odlukom novog v.d. generalnog direktora od 2. septembra 2000. godine imenovan na mjesto savjetnika generalnog direktora počevši od 19. augusta 2000. godine, a ovu odluku apelant nije osporavao. Apelantu je određena i plaća odlukom koju također nije osporavao. Nakon toga je odlukom Kantonalne agencije za privatizaciju od 22. februara 2001. godine proglašeno ništavim odobrenje upisa u sudski registar izvršene privatizacije tuženog. Na osnovu ovoga i drugih provedenih dokaza, Općinski sud je obrazložio da je utvrdio da apelantu nikada nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, niti da su poništene odluke kojima je apelant bio postavljen na mjesto generalnog direktora tuženog. Sud je naveo da iz provedenih dokaza nije stekao uvjerenje da je apelant smijenjen sa dužnosti generalnog direktora svojom voljom, pa sud utvrđuje da apelant nije pristao da ga postave na radno mjesto savjetnika. Ovakav zaključak Općinski sud je zasnovao i na tome što, kako je obrazloženo, privatizacija tuženog nije provedena do kraja, osobito zbog toga što se odlukom o poništenju upisa tuženog u sudski registar, postupak privatizacije stavlja u prvobitno stanje, tj. u ono stanje u kojem je apelant bio na mjestu generalnog direktora tuženog. Također, Općinski sud se pozvao i na član 86. Zakona o radu u kojem su taksativno nabrojani razlozi zbog kojih može prestati ugovor o radu zaposlenika, u konkretnom slučaju ugovor o radu za obavljanje menadžerskog posla, koji je sklopljen između apelanta i tuženog 21. januara 2000. godine, pa je utvrdio da taj ugovor nije prestao ni na jedan od zakonom predviđenih načina, zbog čega je, prema shvatanju Općinskog suda, ostao na snazi.
9. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 009-0-Gž-06-000440 od 18. aprila 2008. godine djelimično uvažio žalbu tuženog, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o početku toka zateznih kamata, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, između ostalog, naročito istakao da se poništenjem rješenja o privatizaciji poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo, te da se poništava kao nelegitimno i rješenje o apelantovom razrješenju sa pozicije direktora kao i rješenje o njegovom imenovanju na mjesto savjetnika.
10. Vrhovni sud je osporenom presudom broj 70-0 Rs 000172 09 Rev od 10. marta 2011. godine uvažio reviziju tuženog, obje nižestepene odluke preinačio i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Vrhovni sud je istakao da je među parničnim stranama bilo nesporno da je apelant sa tuženim 13. aprila 2000. godine zaključio menadžerski ugovor za period od četiri godine, prema kojem je njegovu plaću utvrđivao Upravni odbor. Dalje, Vrhovni sud je naveo i da je nesporno da je apelant, izričito na svoj zahtjev, nakon što je odbio ponudu Nadzornog odbora da nastavi obavljanje dužnosti generalnog direktora, razriješen sa mjesta direktora tuženog, a na to mjesto je imenovano drugo lice. Također, Vrhovni sud je naveo da je nesporno i da apelant navedenu odluku o razrješenju nije osporavao, kao i da je nakon toga raspoređen na mjesto savjetnika za koje je primao plaću, te da ni tu odluku o imenovanju na drugo radno mjesto nije osporavao u postupku pred sudom. Vrhovni sud je zaključio da su sudovi na ovako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prestanak apelantovog radnog odnosa smatrali direktnom posljedicom poništenja upisa privatizacije tuženog tako što su primijenili odredbu člana 266. stav 1. Zakona o upravnom postupku koja propisuje da se poništenjem rješenja i proglašavanjem rješenja ništavim poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
11. Naime, Vrhovni sud je naglasio da rješenje o prestanku funkcije direktora u apelantovom slučaju nije posljedica neuspjele privatizacije tuženog, već da je on razriješen izričito na lični zahtjev, s tim da će biti imenovan na drugu dužnost koja odgovara njegovoj stručnoj spremi, kako je navedeno u odluci o razrješenju od 18. augusta 2000. godine, koju apelant nije osporavao. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant se ne može osnovano pozivati na odredbu člana 266. Zakona o upravnom postupku. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelant, ukoliko je smatrao da mu je na nezakonit način prestao radni odnos, trebao poništavati rješenje o smjeni sa funkcije direktora, a zavisno od ishoda tog postupka, mogao je zahtijevati razliku plaće koju bi ostvarivao kao direktor u odnosu na plaću koju je primao kao savjetnik direktora. Također, Vrhovni sud je naveo da ni činjenica što je apelant u registru suda upisan kao ovlašteno lice za zastupanje, njegov tužbeni zahtjev, kako je postavljen, ne čini osnovanim. To bi bilo od utjecaja jedino u pravnom prometu, ali ne i u apelantovom radnopravnom zahtjevu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „ostala prava“. Apelant osporava način na koji je utvrđeno činjenično stanje i vrlo detaljno izlaže svoje viđenje u vezi s tim, te ističe da je osporena odluka Vrhovnog suda proizvoljna. U tom smislu, apelant ističe da privatizacija tuženog nije neuspjela kako navodi sud već je kao nezakonita poništena pa je rješenje o prestanku funkcije direktora posljedica nezakonite i poništene privatizacije, a ne neuspjele privatizacije. Dalje, apelant navodi da, prema odredbama člana 41. st. 1. i 4. Zakona o preduzećima, preduzeće zastupa direktor, a da se njegova ovlaštenja upisuju u sudski registar. Navodi da je kao direktor tuženog zastupao sve vrijeme tuženog radeći sa finansijskom policijom da bi se spriječila nezakonita privatizacija. Tuženi je, kako dalje navodi, 18. augusta 2000. godine podnio Kantonalnom sudu zahtjev za usklađivanje statusa društva predlagača, odnosno tuženog sa Zakonom o privrednim društvima, a apelant je u sudskom registru bio upisan kao zakonski zastupnik tuženog. Apelant zaključuje da je u takvom slučaju, prema stavu Vrhovnog suda, trebao tužiti sam sebe, zbog čega je takav stav pravno nemoguć i neodrživ. Apelant vrlo detaljno iznosi tok postupaka u vezi sa privatizacijom tuženog, pa navodi da je odlukom Kantonalne agencije za privatizaciju od 22. februara 2011. godine proglašeno ništavim rješenje te agencije o odobrenom upisu u sudski registar izvršene privatizacije 51% državnog kapitala. Stoga, kako apelant navodi: „Izabrani organi u postupku nezakonite privatizacije tužene su nepostojeći i nelegitimni za obavljanje funkcije pa su prema tome odluke tih organa poništene kao nelegitimne, kao i odluka o imenovanju [apelanta] na radno mjesto savjetnika je poništena po sili zakona pa istu [apelant] nije trebao poništavati“.
13. Apelant navodi da su članom 86. Zakona o radu propisani razlozi zbog kojih može prestati ugovor o radu za obavljanje menadžerskog posla generalnog direktora preduzeća, te da njemu radni odnos na tom mjestu nije prestao niti iz jednog razloga koji je propisan tom zakonskom odredbom. Stoga, on smatra da je menadžerski ugovor koji je sa tuženim zaključio 13. aprila 2000. godine ostao na snazi, jer mu nije otkazan radni odnos, niti mu je ikada uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, a nije isteklo ni vrijeme na koje je ugovor zaključen. Apelant naročito ističe da su sudovi pogrešno zaključili da je među parničnim stranama bilo nesporno da je on s mjesta generalnog direktora razriješen na vlastiti zahtjev. Apelant navodi da pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda smatra ispravnim, te navodi da bi, ako bi ti stavovi ostali na snazi, bilo irelevantno da li je smijenjen na lični zahtjev, kao i da li je odluku o smjeni trebao osporavati kao nezakonitu, budući da se, prema tim stavovima, poništenjem privatizacije poništavaju i njene posljedice.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru osporio apelantove navode, te naveo da u cijelosti ostaje pri presudi koju je donio, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.
15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je 13. aprila 2000. godine sa apelantom zaključio menadžerski ugovor, a da je nakon toga izvršena privatizacija tuženog kojom je privatizirano 51% državnog kapitala, a tuženi je nužno konstituiran kao dioničko društvo (član 383. Zakona o privrednim društvima). Konstituiranjem tuženog kao dioničkog društva i formiranjem organa tuženog u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, po logici stvari, prestale su funkcije dotadašnjih organa tuženog (pa i generalnog direktora tuženog, tj. apelanta) koji su bili formirani u skladu sa Zakonom o preduzećima. Dalje, tuženi je naveo da je 4. augusta 2000. godine održana prva skupština tuženog kao dioničkog društva, te da je na toj skupštini formiran Nadzorni odbor koji je bio ovlašten da u smislu tada važećeg člana 269. tačka 5. Zakona o privrednim društvima imenuje Upravu tuženog kao dioničkog društva. Nadzorni odbor je prvu sjednicu održao 18. augusta 2000. godine, a toj sjednici je prisustvovao i apelant kojem je tada ponuđeno da nastavi rad kao v.d. direktora tuženog, čime je tuženi u svemu postupio prema odredbi člana 105. ZOR-a, kojim je propisano da se u slučaju promjene oblika društva ugovori o radu prenose na novog poslodavca, uz saglasnost zaposlenika. Apelant je, kako dalje navodi tuženi, ponudu odbio, pa je za v.d. direktora tuženog imenovano drugo lice. Slijedom toga, apelant od 19. augusta 2000. godine nije obavljao funkciju direktora tuženog, a nije tužbom zahtijevao poništenje odluke Nadzornog odbora kojom je razriješen dužnosti direktora tuženog. Apelant je odlukom v.d. direktora tuženog od 2. septembra 2000. godine raspoređen na poslove savjetnika direktora, pa ni tu odluku apelant nikada nije osporavao.
16. Tuženi navodi da je ugovor o privatizaciji 51% državnog kapitala tuženog sporazumno raskinut, pa je zato Kantonalna agencija za privatizaciju proglasila ništavim rješenje direktora te agencije o odobravanju upisa u sudski registar izvršene privatizacije. Slijedom tog sporazumnog raskida ugovora o privatizaciji tuženog, Komisija za vrijednosne papire FBiH je rješenjem poništila svoje prethodno rješenje o upisu tuženog u registar te Komisije i izbrisala tuženog iz registra emitenata. Stoga, tuženi navodi da je kvalifikacija „nezakonita privatizacija“ netačna, zato što je ugovor o privatizaciji sporazumno raskinut a u postupku privatizacije nisu utvrđene nikakve nezakonitosti, ali smatra da to nije ni važno u konkretnom slučaju u kojem se radi o radnopravnom odnosu. U tom smislu, tuženi ističe da se apelantovo razrješenje ne može smatrati pravnom posljedicom dispozitiva rješenja o odobrenju upisa u registar izvršene privatizacije ili upisa tuženog u registar emitenata, niti pravnom posljedicom proglašavanja tih rješenja ništavim. Naime, kako dalje navodi tuženi, pravna posljedica donošenja navedenih rješenja bila je upis u registar suda izvršene privatizacije, odnosno upis tuženog u registar emitenata Komisije za vrijednosne papire, a pravna posljedica poništavanja tih rješenja je brisanje iz registra suda izvršene privatizacije i brisanje tuženog iz registra emitenata. Stoga, smatra da apelant i nižestepeni sudovi pogrešno tumače odredbu člana 266. stav 1. Zakona o upravnom postupku FBiH, jer se pod pojmom pravnih posljedica koje je to rješenje proizvelo, razumiju samo takve posljedice koje su proistekle iz dispozitiva rješenja koje je poništeno. Također, tuženi je naveo da apelant ne može tražiti plaću za poslove koje nije obavljao, bez obzira na to što je bio upisan u sudski registar kao direktor tuženog i izvjesno vrijeme poslije razrješenja, zato što direktorska plaća i dodatak za uspješno poslovanje pripadaju samo onom licu koje je obavljalo poslove direktora i kao direktor uspješno poslovalo. Na osnovu svega navedenog, tuženi smatra da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o radnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Poslodavac, u smislu ovog zakona, je fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
[...]
Član 86.
Ugovor o radu prestaje:
1. smrću zaposlenika;
2. sporazumom poslodavca i zaposlenika;
3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore;
4. danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o utvrđivanju gubitka radne sposobnosti;
5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;
6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;
7. ako zaposlenik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca - danom stupanja na izdržavanje kazne;
8. ako zaposleniku bude izrečena mjera bezbjednosti, vaspitna ili zaštitna mjera u trajanju dužem od tri mjeseca - početkom primjene te mjere;
9. odlukom nadležnog suda koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa.
Član 96.
Ako zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.
Ako sud utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit, poslodavac će vratiti zaposlenika na rad i isplatiti naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio.
[...]
Član 97.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.
Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.
Član 102.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa zaposlenik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim organima, u skladu sa ovim zakonom.
Član 103.
Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zahtjeva zaposlenika iz stava 1. ovog člana ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Član 105.
U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr.), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, u skladu sa kolektivnim ugovorom.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
18. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Članak 266.
(1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
[...]
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70-0 Rs 000172 09 Rev od 10. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelant je primio 4. aprila 2011. godine, a apelaciju protiv ove odluke je podnio 6. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu njom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zato što je Vrhovni sud ocijenio da se prestanak funkcije direktora u odnosu na apelanta ne može smatrati posljedicom neuspjele privatizacije tuženog.
27. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije zapaža da je predmet spora koji je rezultirao osporenom presudom Vrhovnog suda bio apelantov zahtjev iz radnopravnog odnosa kojim je tražio da mu tuženi isplati razliku plaće koju bi ostvarivao na radnom mjestu direktora tuženog u periodu kada je radio na mjestu savjetnika na koje je bio raspoređen nakon odluke o razrješenju sa mjesta direktora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da nije odbio ponudu Nadzornog odbora tuženog, koji je kao organ upravljanja bio izabran u vrijeme kada je bio izvršen upis u registar privatizacije 51% državnog kapitala tuženog. Naime, apelant je uz apelaciju dostavio odluku Nadzornog odbora tuženog od 18. augusta 2000. godine u kojoj izričito stoji da je apelantu ponuđeno da nakon transformacije tuženog nastavi obavljati dužnost direktora tuženog, te da je on to odbio uz zahtjev da bude raspoređen na radno mjesto koje će odgovarati njegovoj stručnoj spremi. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da su sudovi proizvoljno utvrdili ovu činjenicu. Osim toga, iz presuda redovnih sudova i dokumentacije koju je apelant dostavio uz apelaciju vidljivo je da je apelant izjavio prigovor protiv navedene odluke tuženog, da je taj prigovor odbijen, te da apelant nije protiv odluke o odbijanju njegovog prigovora zatražio sudsku zaštitu, kao što nije tužbom osporavao ni odluku o postavljenju na mjesto savjetnika. Naprotiv, sam apelant tvrdi da bi bilo „pravno nemoguće“ u takvom slučaju podnijeti tužbu, jer bi „tužio sam sebe“, što Ustavni sud smatra neprihvatljivim navodima. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da Zakon o radnim odnosima jasno propisuje način zaštite prava iz radnog odnosa, jednako za sve zaposlenike, bez obzira na kojem se radnom mjestu nalaze, što uključuje i direktora preduzeća kojeg je na to mjesto postavio nadležni organ poslodavca. Činjenica da direktor preduzeća zastupa i predstavlja to preduzeće ne oduzima mu pravo da traži zaštitu protiv postupaka upravnih organa poslodavca kada smatra da su njegova prava iz radnog odnosa prekršena. Osim toga, odredbom člana 97. Zakona o radu jasno je propisana situacija u kojoj poslodavac otkaže ugovor uz ponudu zaključenja ugovora pod izmijenjenim uvjetima, te pravo zaposlenika da, čak i kad prihvati takvu ponudu, osporava pred nadležnim sudom dopuštenost takve izmjene ugovora. Imajući sve ovo u vidu, te iako predmet spora u konkretnom slučaju nije bilo pitanje valjanosti odluke o apelantovom razrješenju sa mjesta direktora, već isključivo apelantov zahtjev da mu tuženi isplati određeni iznos na ime razlike plaće i bonusa za pozitivno poslovanje, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o tome da nije ni morao pred sudom osporavati zakonitost te odluke Nadzornog odbora i odluke novog direktora o apelantovom postavljanju na mjesto savjetnika, niti se mogu prihvatiti apelantovi navodi da je ta odluka prestala važiti po sili zakona kada je poništen upis privatizacije dijela kapitala tuženog.
29. Osim toga, nesporno je utvrđeno da je apelant obavljao poslove savjetnika od dana kada je na to mjesto postavljen i da je za te poslove primao plaću, odnosno da u periodu za koji traži da mu se isplati plaća koju bi primao kao direktor tuženog i bonus za uspješno poslovanje na tom mjestu, apelant nije ni obavljao poslove direktora, što ni on sam ne osporava. Ustavni sud u vezi sa ovim ističe da Zakon o radu izričito propisuje u članu 3. da je poslodavac obavezan isplatiti zaposleniku plaću za obavljeni rad, što znači da zaposlenik nema pravo tražiti naknadu plaće za poslove koje nije obavljao. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud ukazao na to da apelant nikada nije u zakonom propisanom sudskom postupku za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa dokazao da je odluka tuženog o njegovom razrješenju zbog odbijanja ponude za zaključenje novog ugovora i njegovom postavljenju na mjesto savjetnika bila nezakonita u smislu Zakona o radnim odnosima, što bi mu, kako je obrazložio Vrhovni sud, dalo pravo da traži razliku plaće koju bi ostvarivao kao direktor u odnosu na plaću koju je primao kao savjetnik direktora. Dalje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao dovoljne i jasne razloge za svoj pravni stav da prestanak funkcije direktora apelantu nije posljedica poništenja upisa u sudski registar izvršene privatizacije dijela kapitala tuženog. Ustavni sud dodatno zapaža da je prestanak apelantove funkcije kao direktora tuženog direktna posljedica njegovog odbijanja ponude Nadzornog odbora tuženog da obavlja poslove direktora nakon statusnih promjena tuženog, a ne poništenja upisa privatizacije tuženog u registar suda.
30. S obzirom na to da je, kako je već rečeno, pravno pitanje koje je trebalo biti riješeno u konkretnoj pravnoj stvari bilo da li apelantu pripada pravo na plaću i bonus koji bi imao da je ostao na mjestu direktora u periodu kada je bio raspoređen na mjesto savjetnika, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo na to da su osnovani apelantovi navodi o tome da je materijalno pravo primijenjeno na način koji bi mogao voditi zaključku da je prekršeno pravo na pravično suđenje.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao dovoljna, jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao element prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant nije svojim navodima ni na koji drugi način doveo u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, ali nije posebno obrazložio kršenje ovog prava, već ove navode zasniva na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radilo o sporu koji se ticao apelantovog pokušaja da ostvari pravo na plaću i bonus za radno mjesto na kojem, u periodu na koji se njegov tužbeni zahtjev odnosio, nije radio. Imajući ovo u vidu, kao i obrazloženje koje je Ustavni sud dao u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant nije pružio bilo kakve dokaze ili ponudio argumente koji bi ukazali na to da se osporenom odlukom na bilo koji način pokreće pitanje prava na imovinu na način kako je to pravo zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega Ustavni sud smatra da ove navode nije potrebno posebno razmatrati.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što su apelantovi navodi o tome zasnovani isključivo na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, odnosno na njegovom nezadovoljstvu osporenom odlukom Vrhovnog suda, prema kojoj apelantu ne pripada pravo na plaću i bonus za radno mjesto na kojem, u periodu na koji se njegov tužbeni zahtjev odnosio, nije radio, a Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao dovoljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim i suprotnim pravu na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.