Službeni glasnik BiH, broj 61/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine na Plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 1166/10, rješavajući apelaciju Radojke Rakita, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 29. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Radojke Rakita.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 006125 10 Gž od 17. februara 2010. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radojka Rakita (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šipova, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 31. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 006125 10 Gž od 17. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 006125 08 P od 19. oktobra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene "Sokočnice" a.d. Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena), kao učesnika u postupku, zatraženo je 8. decembra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. decembra 2010. godine, a Okružni sud 27. januara 2011. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 9. juna 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 0 P 006125 08 P od 19. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 006125 10 Gž od 17. februara 2010. godine, poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene broj 51/02 od 28. maja 2008. godine (o otkazu ugovora o radu) i obavezana je tužena da apelanticu vrati na rad, na odgovarajuće poslove i zadatke. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tužena iz osnova neisplaćenih plaća za period od novembra 2007. godine do februara 2009. godine isplati iznose precizirane u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove postupka, je odbijen kao neosnovan.

7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je nakon provedenog postupka Osnovni sud utvrdio da je apelantica bila radnica tužene od 28. januara 2002. godine do 26. maja 2008. godine; da je apelantica s tuženom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 60/02 od 23. januara 2002. godine; da je bila raspoređena na radno mjesto spremačice. Dalje proizlazi da je sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, kojem je u cijelosti vjerovao, utvrdio da je tužena vršila obračun plaće zaposlenim radnicima pa tako i apelantici do 31. decembra 2007. godine, a od 1. januara 2008. godine tužena nije obračunavala plaće zaposlenim radnicima. Navedeno je da je u spornom periodu tužena obračunala apelantici samo dvije plaće (novembar i decembar 2007. godine), ali ih nije isplatila apelantici. Osim toga, navedeno je da je vještak utvrdio da tužena nema niti pravilnik o radu, niti pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta, niti pravilnik o plaćama, niti druge normativne akte kojima se utvrđuje koeficijent složenosti poslova i radnih zadataka. Stoga je vještak obračunao potraživanje apelantice prema odredbama Općeg i Granskog kolektivnog ugovora. Dalje proizlazi da je Osnovni sud utvrdio da u spisu ne postoji rješenje o otkazu ugovora o radu apelantice, te cijeneći dokaze koje je predložila apelantica, proizlazi da je rješenje tužene od 28. maja 2008. godine nezakonito, jer na te okolnosti tužena nije predlagala, niti je izvodila dokaze pa je sud istakao da su apelanticini dokazi "jače dokazne snage jer dokazi tužene strane ne postoje, jer tužena nije ni izvodila dokaze, koji bi pobili dokaze [apelantice], zbog čega je i usvojen dio tužbenog zahtjeva kojim se poništava rješenje tužene o otkazu ugovora o radu, te istovremeno obavezuje tužena da [apelanticu] vrati na rad na odgovarajuće poslove i zadatke." Dalje je, vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neisplaćene plaće za period novembar 2007. godine do februara 2009. godine, istaknuto da je sud u cijelosti vjerovao nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka ekonomske struke iz kojeg nesporno proizlazi da apelantica u spornom periodu nije radila, niti je dokazala da je bila na čekanju posla zbog privremene neraspoređenosti na rad. U tom kontekstu je istaknuto: "Ako se uzmu u obzir odredbe čl. 90. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 55/07), proizlazi da samo radnik koji radi, može ostvariti pravo na platu, što opet znači da onaj ko ne radi, nema pravo ni da ostvari pravo na platu." Istaknuto je da apelantica nije dokazala da je u spornom periodu radila, a što nesporno proizlazi i iz nalaza vještaka, koji je decidno naveo da bi apelantici, da je bila radno angažirana s punim radnim vremenom i prosječnim rezultatima rada pripadala plaća u iznosu od 4.244,00 KM za utuženi period. Osnovni sud je također istakao da je apelantica samo formalno bila radnik tužene i da nije obavljala nikakve poslove po osnovu radnog odnosa, kao ni veliki broj drugih radnika, jer nisu imali posla. S obzirom da je plaća naknada za izvršeni rad radnika kod poslodavca, pa kako apelantica kroz određeni period nije kod poslodavca vršila nikakav rad po osnovu radnog odnosa, ne pripada joj pravo na plaću za taj period, pa ni naknadu plaće, zbog čega je tužbeni zahtjev u ovom dijelu u cijelosti neosnovan.

8. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je na osnovu provedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da je apelantica bila u radnom odnosu, ali kako nije obavljala nikakve poslove po osnovu radnog odnosa, kao i većina drugih radnika tužene, to je odluka prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plaća, a u kojem je apelantica prvostepenu presudu i osporila, pravilna i zakonita. U vezi sa apelanticinim žalbenim navodom da nijednom zakonskom odredbom nije ostavljena mogućnost poslodavcu da radniku ne isplaćuje plaću za vrijeme trajanja ugovora o radu, bez obzira na to da li je poslodavac radniku obezbijedio radni angažman ili nije, Okružni sud je istakao da ovaj žalbeni navod nije osnovan zbog toga što je plaća naknada za izvršeni rad, a kako iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da apelantica kod poslodavca nije vršila nikakav rad po osnovu radnog odnosa, pravilnom primjenom odredbi člana 90. Zakona o radu njoj ne pripada pravo na plaću. Također je istaknuto da apelanticin žalbeni navod da je tužena imala mogućnost da raskine ugovor o radu iz tehnoloških i organizacionih razloga i da na taj način riješi radno-pravni status, nije osnovan zbog toga što je tužena donijela rješenje o otkazu ugovora o radu zato što se apelantica nije javila po pozivu tužene, ali da u svakom slučaju nema pravo na naknadu plaće, jer je nesporno da u tom periodu nije radila.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da je pravni stav sudova izražen u osporenim presudama pogrešan jer, po njenom mišljenju, u skladu s ugovorom o radu i Zakonom o radu poslodavac je obavezan da radniku isplaćuje plaću, te da mu obezbijedi da bude radno angažiran, odnosno da mu isplaćuje plaću i za vrijeme za koje ne može da mu obezbijedi radno angažiranje, ili da njegov radnopravni status riješi u skladu sa zakonom. S obzirom da je u sudskom postupku pravosnažno utvrđeno da je apelantici ugovor o radu otkazan na nezakonit način i da je ona na taj način lišena mogućnosti da radi i ostvaruje zaradu, smatra da joj je tuženi pričinio štetu u vidu izgubljene zarade i za nju treba da odgovara po općim pravilima odgovornosti za štetu, a i u skladu sa Zakonom o radu koji propisuje da je, u slučaju poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu, poslodavac dužan radniku uspostaviti sva prava koja iz zakona proizlaze, pa tako i isplatiti mu neisplaćene plaće.

b) Odgovor na apelaciju

10. Osnovni i Okružni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da su u postupku pravilno primijenili sva pravila procesnog i materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o radu Republike Srpske – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 55/07)

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se način i postupak zaključivanja ugovora o radu između radnika i poslodavaca, radno vrijeme radnika, odmori i odsustva, plate i naknade po osnovu rada, zaštita prava iz radnog odnosa, reprezentativnost sindikata i poslodavaca, zaključivanje i primjena kolektivnih ugovora, rješavanje sporova između radnika i poslodavca, učešće radnika i sindikata u zaštiti prava radnika, prestanak ugovora o radu, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu radnog odnosa na teritoriji Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika).

Prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju s danom kad radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca.

Član 19.

Ugovor o radu zaključuje se u pismenom obliku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Ugovor o radu sadrži naročito podatke o sljedećem:

1. nazivu i sjedištu poslodavca,

2. imenu, prezimenu, stručnoj spremi i prebivalištu, odnosno boravištu radnika,

3. datumu stupanja radnika na rad,

4. radnom mjestu na kome se radnik zapošljava i mjestu rada, sa podacima o dužini i rasporedu radnog vremena,

5. plati, novčanim naknadama i drugim primanjima radnika po osnovu rada,

Član 90.

Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Radnicima se garantuje jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca.

Pod radom iste vrijednosti podrazumijeva se rad za koji se zahtijeva isti stepen stručne spreme, ista radna sposobnost, odgovornost i fizički i intelektualni rad.

Odluka poslodavca ili sporazum sa radnikom koji nisu u skladu sa stavom 2. ovog člana – ništavni su.

U slučaju povrede prava iz stava 2. ovog člana, radnik ima pravo da pokrene postupak za naknadu štete.

Poslodavac ne može radniku isplatiti manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 118. stav 1.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Član 130.

Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

VI. Dopustivost

12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 P 006125 10 Gž od 17. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 31. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

19. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

20. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

21. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

22. Stoga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u postupku u kojem su donesene osporene presude, poništili kao nezakonito Rješenje tužene broj 51/02 od 28. maja 2008. godine i obavezali tuženu da apelanticu vrati na rad, na odgovarajuće poslove i zadatke. Međutim, ti sudovi su odbili dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tužena iz osnova neisplaćenih plaća isplati iznose precizirane u izreci presude. Redovni sudovi su smatrali da, iako je iz provedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da je apelantici nezakonito otkazan ugovor o radu, s obzirom da je apelantica, kako su ti sudovi zaključili, samo formalno bila u radnom odnosu i nije obavljala nikakve poslove po osnovu radnog odnosa kao i većina drugih radnika tužene zbog nedostatka posla, pa joj iz tih razloga ne pripada pravo na plaću, kao ni naknada plaće.

23. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda pozvali na odredbu člana 90. Zakona o radu, kojom je propisano da radnik ostvaruje pravo na plaću u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te istakli da je plaća naknada za izvršeni rad, a kako iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da apelantica kod poslodavca nije vršila nikakav rad po osnovu radnog odnosa, zaključili su da joj iz tih razloga ne pripada pravo na plaću, kao ni naknada plaće, u skladu sa navedenom odredbom člana 90. Zakona o radu. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno zapaža kako navedena odredba, upravo suprotno obrazloženju osporenih odluka, garantira pravo na plaću u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu te garantira da poslodavac ne može radniku isplatiti manju plaću od one koja je utvrđena na upravo navedeni način. Dakle, iz navedene odredbe ne proizlazi da poslodavac ima ovlaštenje da ne isplaćuje radniku plaću za vrijeme trajanja ugovora o radu. Dalje, Ustavni sud zapaža da nijednom odredbom Zakona o radu nije propisano da poslodavac, u slučaju nedostatka posla, može radnika uputiti na "čekanje posla" i da mu u tom periodu ne isplaćuje nikakvu naknadu. Stoga se shvatanje Osnovnog suda, koje nije doveo u pitanje ni Okružni sud, da je apelantica samo formalno bila radnik tužene ukazuje potpuno proizvoljnim. Naime, na taj način bi se prihvatila situacija nezakonitog čekanja posla i nezakonito ponašanje poslodavca bi ostalo nesankcionirano, odnosno radniku bi bilo uskraćeno pravo na pravnu zaštitu od ovakvog nezakonitog ponašanja poslodavca. Na taj način bi se dovela u pitanje suština samog radnog odnosa kao pravnog odnosa između poslodavca i radnika uređenog zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu. Suprotno tumačenje odredbi relevantnog zakonodavstva (Zakona o radu i kolektivnih ugovora) vodilo bi zaključku da radnik može biti u radnom odnosu kod poslodavca, a bez obaveze poslodavca da izvršava osnovne obaveze iz ugovora koji je zaključio sa radnikom, što nije niti može biti intencija zakonodavca.

24. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoje odlučenje nisu mogli utemeljiti na tumačenju odredbi člana 90. Zakona o radu na način na koji su redovni sudovi te odredbe tumačili i primijenili, pa je primjena odredaba navedenog člana na način na koji su to učinili redovni sudovi - proizvoljna, što je suprotno pravu na pravično suđenje.

25. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u cijelosti zanemarili odredbu člana 130. Zakona o radu, kojom je propisano da će, u slučaju kada nadležni sud utvrdi da je poslodavac nezakonito otkazao radniku ugovor o radu, naložiti poslodavcu, pored vraćanja radnika na posao, da mu isplati i naknadu na ime izgubljene plaće. Imajući u vidu da je osporenim presudama utvrđeno da je apelantici nezakonito prestao radni odnos, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu plaća trebalo primijeniti i odredbe člana 130. Zakona o radu, kojim je jasno propisano da radniku kojem je nezakonito prestao radni odnos pripada naknada na ime izgubljene plaće. Naime, s obzirom da je osporenim presudama pravosnažno poništena odluka o prestanku radnog odnosa apelantici i obavezana tužena da je vrati na rad, apelantica je došla u položaj kao da joj status radnika nije ni prestao, te joj pripadaju prava koja bi ostvarila kao da ta odluka nije ni donesena, tj. pripadaju joj prava koja imaju radnici u radnom odnosu, pravo na isplatu plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa. Stoga su dodatno kontradiktorni i nejasni stavovi sudova koji su utvrdili da je poslodavac nezakonito otkazao apelantici ugovor o radu zbog nejavljanja na posao i naložili poslodavcu da je vrati na rad, te istovremeno utvrdili da apelantici ne pripada naknada zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa s obzirom da apelantica nije radila. Takvim odlučenjem sudovi su doveli u pitanje samu bit radnog odnosa jer su na taj način praktično odlučili da apelantica, iako je u radnom odnosu, nema pravo na plaću iako ono predstavlja osnovno pravo uposlenika. To dalje znači da apelantica nema pravo ni na penziono i invalidsko osiguranje koje se određuje s obzirom na visinu plaće iako su posljedice otkaza ugovora o radu, zbog kojeg apelantica i nije mogla dolaziti na posao, odlukom suda u cijelosti poništene. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da bi suprotno tumačenje vodilo zloupotrebi instituta otkaza ugovora o radu koji bi koristili poslodavci s nadom da će na taj način izbjeći plaćanje obaveza koje imaju prema zaključenim ugovorima o radu.

26. Stoga, Ustavni sud smatra da je način na koji su sudovi u osporenim presudama tumačili i primijenili odredbe Zakona o radu, u dijelu u kojem su odlučivali o apelanticinom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu plaće zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, proizvoljan i da predstavlja kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. U kontekstu navedenog Ustavni sud je, s ciljem da zaštiti apelanticina ustavna prava, ukinuo presudu Okružnog suda, te predmet vraća Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi pri donošenju svoje odluke očigledno proizvoljno tumačili i primijenili pojedine relevantne odredbe Zakona o radu, a druge relevantne odredbe nisu uopće primijenili.

30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.