Službeni glasnik BiH, broj 4/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1678/12, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 065031 11 Gž od 6. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 065031 09 P od 28. aprila 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje I. Uvod

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 065031 11 Gž od 6. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 065031 09 P od 28. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i advokata iz Banje Luke Zorana Bubića, punomoćnika tužilaca, zatraženo je 12. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. januara 2015. godine, a Osnovni sud 30. januara 2015. godine. Tužioci nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući o tužbi Aleksandra Džombića, Miroslava Kraljevića, Zvonka Bajagića, Mladena Popovića, Velimira Stojišića, Nevenke Lovren i Save Klještana (u daljnjem tekstu: tužioci) protiv apelanata i Slobodana Vaskovića kao trećetuženog radi naknade štete, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 065031 09 P od 28. aprila 2011. godine (potvrđena presudom Okružnog suda) kojom su apelanti obavezani da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljene duševne boli zbog klevete solidarno isplate novčane iznose pojedinačno navedene u izreci presude (od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM). Preko dosuđenog iznosa koji predstavlja razliku između dosuđenog i traženog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen (sve preciznije navedeno u st. 1. i 2. osporene presude). Tužbu radi naknade nematerijalne štete tužioci su zasnivali na tvrdnji da je prvoapelantica 13. aprila 2009. godine u političkom magazinu "60 minuta", koji je uredio i vodio drugoapelant, javno objavila sadržaj u kojem je svaki od tužilaca pojedinačno doveden u kontekst onoga što su navodno radili za vrijeme rata u Vlasenici, što im je nanijelo nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti.

6. Apelanti su u odgovoru na tužbu osporili osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva jer, prema njihovoj ocjeni, u spornom izražavanju nema elemenata klevete već je u pitanju komentar o pitanjima od javnog značaja budući da su tužioci javne ličnosti.

7. Osnovni sud je proveo dokaze čitanjem stenograma političke emisije "60 minuta", zatim vještačenjem vještakinje medicinske struke Nere Zivlak-Radulović od 29. marta 2011. godine i saslušanjem vještaka medicinske struke.

8. Na osnovu čitanja stenograma utvrđeno je da je sporni prilog objavljen 13. aprila 2009. godine u političkoj emisiji "60 minuta" u 20.00 sati na programu Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine (prvoapelantica), koju je uredio i vodio drugoapelant, a koju je komentirao trećetuženi, te da su u spornom prilogu svi tužioci, i to svaki pojedinačno i poimenično dovedeni u kontekst onoga što su radili. U prilogu je navedeno sljedeće: "[...] za vrijeme rata i danas u Vlasenici, jednom od onih gradova BiH kojim i danas, 14 godina nakon rata, vladaju ubice, ratni zločinci i okorjeli kriminalci i da je mrak započeo 1992. godine sa SDS partijom [...], da građani Vlasenice trpe neviđen teror od zločinačke grupe okupljene oko M. K. (drugotužitelj) koji je gospodar života i smrti u ovom gradu, te je isti odavno trebao biti u zatvoru zbog ratnih zločina [...], koji je za vrijeme rata bio postavljen za komandanta jurišnog bataljona i jedno od njegovih prvih zlodjela je rušenje džamije kada je postavio 500 kg eksploziva i time srušio pola gradića, a najveći zločin počinio u logoru Sušica 1992. godine gdje je zvjerski ubijeno 1617 Bošnjaka dok su hiljade drugih mučeni i zlostavljani. Isto tako, rame uz rame sa M. K. (drugotužitelj) je Z. B. (trećetužitelj) zvani Duga puška, inače intimus Radovana Karadžića, a koji se priključio SNSD-u kada je napustio SDS i koji je najzaslužniji što je M. P. (četvrtotužitelj) sada načelnik opštine Vlasenica. Isto tako M. K. (drugotužitelj) je sa svojim 'zlikovcima' Vlasenicu pretvorio u privatan posjed i otvoreno se bavi svodništvom namještajući maloljetnice A. Dž. (prvotužitelj), ministru finansija, koji je jedan od njegovih zaštitnika. Naime, A. Dž. nerijetko u Vlasenicu stiže helikopterom i ako se koja od djevojaka usprotivi prostituisanju slijedi joj progon zajedno sa njenom porodicom. M. K. Upravo iz tog razloga su M. K. i Z. B. nesmetano opljačkali milione, jer je Z. B. SNSD-ov ministar za kapitalne projekte u Vlasenici, u šumskom gazdinstvu 'Birač' ima svoje obezbjeđenje tzv. Kraljevićevi batinaši kojima komanduje Jednooki Džek (sedmotužitelj) S. K. Svi koji se suprotstave M. K. (drugotužitelj) koji preko M. P. (četvrtotužitelj) kontroliše opštinu Vlasenica ostaju bez posla i mogućnosti za rad. Stvarni teror vlada i u Domu zdravlja u kojem gospodari sestra M. K., doktorica N. L. (šestotužiteljica) čija plata iznosi 9.000,00 KM, otvoreno prijeti radnicima, nerijetko ih i fizički napada, a zbog njenog suludog ponašanja Vlasenicu je napustilo 10-ak specijalista. Tako im praktički niko ništa ne može jer je sve pod kontrolom M. K. (drugotužitelja)." Sporni prilog završava riječima: "Ovaj nesretni gradić (Vlasenica) u raljama je ratno-zločinačke mafijaške organizacije koja ga nemilosrdno satire već 17 godina".

9. Na osnovu nalaza i mišljenja vještakinje medicinske struke Nere Zivlak-Radulović od 29. marta 2011. godine Osnovni sud je utvrdio da je osnov psihijatrijskog vještačenja procjenjivanje različitih negativnih psihičkih, posebno emocionalnih posljedica štetnog djelovanja, te da se vještačenje obavlja na osnovu pregleda lica, pri čemu se ocjenjuje njegovo psihičko stanje uz sagledavanje medicinske i druge relevantne dokumentacije. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da se u konkretnom slučaju radi o tekstu vrlo neprijatnog, kompromitirajućeg sadržaja, koji narušava dostojanstvo, ugled i čast svakog prosječnog čovjeka, pri čemu bi svaki prosječan čovjek trpio osjećanja koja se ogledaju u negativnim i neprijatnim osjećanjima nelagode, nezadovoljstva, frustracije, ljutnje itd., odnosno da bi svaki normalan prosječan čovjek morao da ima normalnu, psihološki shvatljivu reakciju na tekst takvog sadržaja. U nalazu su navedeni intenzitet i dužina trajanja duševne boli koji predstavljaju standard za svakog normalnog prosječnog čovjeka, a u grupi tužilaca niko nije posebno izdvojen, već se mišljenje i stručna procjena vještačenja odnosi na sve tužioce.

10. U vezi s osnovom postavljenog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naglasio da je osnov odgovornosti za naknadu štete za klevetu sadržan u članu 5. Zakona o zaštiti od klevete kao lex specialis u odnosu na druge propise, te u odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je kao osnov odgovornosti propisana subjektivna odgovornost (svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje). Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, u kontekstu izuzetka od odgovornosti za klevetu, i odredbe člana 11. istog zakona, u kojima je propisano da se naknada vrši isključivo s namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog i da ta naknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti.

11. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu da je informiranje javnosti bitno i društveno potrebno, da je prvoapelantica javni servis, drugoapelant glavni i odgovorni urednik i trećetuženi novinar, te da je standard obavljanja djelatnosti u medijima (elektronskim ili printanim), koji su moćan i utjecajan društveni faktor, profesionalizam u skladu s pravilima novinarske etike, a to znači objavljivanje istinitih i tačnih informacija, a ne onih koje su neistinite, pogrdne i uvredljive. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju iz sadržaja objavljenog (spornog) priloga koji je pun klevetničkog vokabulara proizlazi da je on izazvao neistinit, zlonamjeran, pogrdan, uvredljiv, diskreditirajući, paušalan i šokantan efekt ne samo na lica (tužioce) na koja se prilog odnosi već i na širu lokalnu zajednicu i entitet, budući da je politički magazin "60 minuta" veoma gledana emisija u udarnom terminu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Stoga su tužioci u spornom prilogu imali "publicitet" koji je imao veliki negativni odjek, za neke u okviru zajednice u kojoj žive, a za neke – prvenstveno za prvotužioca (ministra finansija, a zatim i predsjednika Vlade Republike Srpske) – na cijelom prostoru BiH, jer je, npr., prvotužilac, javna ličnost, političar visokog ranga s ugledom i poštovanjem u društvu, a ne samo u političkim krugovima. Identifikacija svih tužilaca kao lica koja imaju veze ili su počinili "kriminalne" radnje svakako povlači za sobom krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje. Međutim, prema ocjeni suda, da bi se neko okvalificirao kao lice koje je počinilo niz krivičnih djela, a naročito ratni zločin, moraju postojati relevantni i osnovani dokazi (sudska odluka). U spornom prilogu koji je pun senzacionalizma tužioci se vrijeđaju i kao ljudi i kao javne ličnosti, pri čemu im se nanose duševna bol i patnja dovođenjem u situaciju da se "pravdaju" porodici, rodbini, prijateljima i najširoj javnosti za ono što nisu učinili, a što im je u spornom prilogu stavljeno na teret. Osnovni sud je ocijenio da su objavljivanjem priloga takvog sadržaja prekršene sve norme novinarske etike i profesionalizma i da su apelanti i trećetuženi kao prenosioci takvih vijesti odgovorni prema tužiocima u smislu počinjene klevete i nanesene im nematerijalne štete. Naime, prema ocjeni suda, izražavanja navedena u spornom prilogu nisu ni istinita a ni razumna, već uvredljiva i zlonamjerna, s posljedicama za tužioce u vidu duševne boli i patnje koju su svakako doživjeli i osjećali u svakodnevnom životu i radu. Osnovni sud je pri tom naglasio značaj i ulogu medija u društvu čiji je cilj blagovremeno i transparentno obavještavanje javnosti o svim aspektima života i rada u nekom društvu, ali u skladu s normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike. Stoga je, imajući u vidu navedeno, Osnovni sud stanovišta da je u konkretnom spornom prilogu došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti oštećenih (tužilaca), čime im je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli i patnje uz istovremenu namjeru apelanata da se tužioci omalovaže odnosno oklevetaju i da im se time naruši društveni i privatni integritet, odnosno njihov status. Osnovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoji "hitna društvena potreba djelovanja" da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete, jer se spornim prilogom u prvoapelanticinoj emisiji, čiji je urednik drugoapelant, zadire i vrijeđa kako privatni tako i javni ugled i čast svakog od tužilaca ponaosob, te njihovo dostojanstvo i lični integritet, zbog čega je sud i obavezao apelante da tužiocima solidarno naknade pričinjenu im štetu. Što se tiče visine dosuđene nematerijalne štete, sud se rukovodio težinom povrijeđenog dobra, statusom i pozicijom koju tužioci imaju u životu i društvu, a takav stav je, između ostalog, zasnovan i na nalazu i mišljenju vještakinje medicinske/psihijatrijske struke u kojem je naglašeno da se radi o tekstu vrlo neprijatnog i kompromitirajućeg sadržaja koji narušava dostojanstvo, ugled i čast svakog prosječnog čovjeka, pa tako i tužilaca, čime im je nesporno pričinjena šteta. Prilikom odmjeravanja dosuđene naknade za pričinjenu štetu uzeta je u obzir ustaljena sudska praksa za tu vrstu sporova.

12. Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 065031 11 Gž od 6. marta 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja koje je proisteklo iz provedenih dokaza proizlazi da su apelanti počinili djelo klevete, i to prvoapelantica tako što je objavila neistinite činjenice, drugoapelant kao urednik i trećetuženi kao novinar, te da tužiocima pripada naknada nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove shodno odredbama čl. 5, 6. i 10. Zakona o zaštiti od klevete. I prema stavu Okružnog suda, sporni prilog predstavlja radnju klevete kojom je tužiocima nanesena šteta, te stoga postoji osnov za obeštećenje tužilaca na osnovu odredbi Zakona o zaštiti od klevete, jer sadržaj iznesenih informacija nije bio istinit i predstavljao je napad na tužioce kao javne ličnosti, a naročito na njihov ugled, što je utjecalo na povjerenje javnosti u njih. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod kojim su apelanti ukazali na ocjenu dokaza i tvrdnju da tužioci nisu dokazali da su pretrpjeli štetu u vidu povrede ugleda i časti, jer je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze na način koji regulira odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a da je iznesena kleveta štetila časti i ugledu tužilaca dovoljno je obrazloženo u prvostepenoj presudi. Prema ocjeni Okružnog suda, žalbeni navodi apelanata nisu doveli u sumnju pravilnost u zakonitost prvostepene presude, pa je na osnovu odredbe člana 226. ZPP žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelanti su ukazali na to da se nastanak štete prema odredbama Zakona o zaštiti od klevete ne pretpostavlja (kao što je pogrešno uradio prvostepeni sud), već se u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP dokazuje u svakom pojedinačnom slučaju. Apelanti su se pozvali na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1203/05, naglasivši da se za nematerijalnu štetu kao izvor obligacionopravnog odnosa u smislu odredbi ZOO-a traži postojanje dviju činjenica koje moraju biti u uzročno-posljedičnoj vezi. Kleveta bi u tom slučaju bila uzrok štete, a duševni bolovi predstavljali bi posljedicu zbog povrede časti i ugleda. S tim u vezi, apelanti su ukazali na to da u toku postupka nije dokazano da su tužioci zaista pretrpjeli štetu u smislu odredbe člana 200. ZOO-a, budući da svako lice različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim. Stoga se u sporovima za naknadu štete radi klevete, zbog specifičnosti instituta klevete, ne mogu ustanoviti objektivni kriteriji na osnovu kojih bi se moglo utvrđivati da pojedino izražavanje kod prosječnog čovjeka izaziva duševnu bol, kao što su redovni sudovi učinili u konkretnom slučaju.

14. U vezi s kršenjem prava iz člana 10. Evropske konvencije apelanti su naveli da su osporene presude donesene suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji je iskazao stav da su granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim, nego o privatnim pojedincima. U tom smislu, naglašeno je da su političari neizbježno i dobrovoljno izloženi nadzoru novinara, kao i šire publike, koji prate svaku njihovu riječ i djelo, i da, shodno tome, moraju pokazati veći stepen tolerancije (slučaj Lindgens, presuda od 8. juna 1986. godine). Ukazali su na to da se član 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na "informacije" i "ideje" koje su pozitivno prihvaćene i neuvredljive ili se primaju s ravnodušnošću, već također i na one koje "vrijeđaju" i "uznemiravaju" (presuda Evropskog suda od 7. decembra 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatraju da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda medija, što predstavlja jednu vrstu cenzure.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, ocijenivši da su apelacioni navodi neosnovani.

16. Osnovni sud je istakao da su navodi apelanata neosnovani, te da je sud u postupku postupao u skladu s važećim zakonom, te da u cijelosti ostaje pri datom obrazloženju iz osporene presude.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti dio

Član 1. stav 1. tačka a)

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5. stav 1.
Odgovornost za klevetu

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

Obaveza ublažavanja

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete

Član 11. stav 1.

(1) Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, karakteristične odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 065031 11 Gž od 6. marta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi

25. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10, ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema "demokratskog društva". To, između ostalog, znači da sve "formalnosti", "uvjeti", "ograničenja" ili "sankcije" koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima "dužnosti i obaveze" u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz principa i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

26. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge "čuvara javnog interesa" sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

27. Ustavni sud ukazuje na to da je malo prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]).

28. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li "miješanje" domaćih vlasti u tu slobodu korespondira "hitnoj društvenoj potrebi", da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

29. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ti su zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju su tužioci pokrenuli protiv apelanata zbog nanošenja štete njihovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih" iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno ugleda tužilaca, što je, svakako, legitiman cilj.

30. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da tužiocima plate štetu koju su nanijeli njihovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10. Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.

31. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužilaca, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.

33. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu pripadnosti i učešća tužilaca kao lica koja imaju veze ili su počinili "kriminalne" radnje, između ostalog i krivično djelo ratni zločin, a koje za sobom svakako povlače krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, vezano za navedene principe apelanti imaju obavezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo da li su postupali (apelanti) bona fide, zatim u kontekstu uloge i funkcije lica koja su u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obavljanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s ciljem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše.

34. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornog priloga u prvoapelanticinoj emisiji, čiji je urednik drugoapelant, zadire i vrijeđa privatni i javni ugled i čast svakog od tužilaca pojedinačno, odnosno da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužioce kao javne ličnosti, što je utjecalo na povjerenje javnosti u njih. Redovni sudovi su pri tome naglasili da je informiranje javnosti bitno i društveno potrebno, da je prvoapelantica javni servis, drugoapelant glavni i odgovorni urednik i trećetuženi novinar političkog magazina "60 minuta", te da je standard obavljanja djelatnosti u medijima (elektronskim ili printanim), koji su moćan i utjecajan društveni faktor, profesionalizam u skladu s pravilima novinarske etike. S tim u vezi, u osporenim presudama navedeno je da je na osnovu izvedenih dokaza, prije svega sadržaja objavljenog spornog priloga koji je pun klevetničkog vokabulara, utvrđeno da su apelanti oklevetali tužioce jer su o njima objavili neistinite, pogrdne i uvredljive informacije. Budući da su takve informacije objavljene u političkom magazinu, emisiji koja je veoma gledana u udarnom terminu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, efekt koji su izazvale utjecao je ne samo na tužioce već i na širu lokalnu zajednicu. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu da su u spornom prilogu svi tužioci dovedeni u vezu s činjenjem većeg broja "kriminalnih" radnji, pa čak i krivičnog djela ratni zločin, za čiju kvalifikaciju moraju postojati relevantni i osnovani dokazi, te da su u nedostatku tih dokaza u spornom prilogu koji je pun senzacionalizma, pri čemu se tužioci vrijeđaju u javnom i privatnom integritetu dovođenjem u situaciju da se porodici i društvenoj zajednici pravdaju za ono što nisu učinili, apelanti kao prenosioci takvih vijesti odgovorni prema tužiocima u smislu počinjene klevete i nanesene im nematerijalne štete. Također je naglašena uloga i značaj medija, kao i njihov krajnji cilj – blagovremeno i transparentno obavještavanje javnosti o svim aspektima života i rada u nekom društvu, ali u skladu s normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike. Stoga je u konkretnom slučaju na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza iskazan stav da je spornim prilogom došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti svih tužilaca (oštećenih), čime im je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji "hitna društvena potreba" djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.

35. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Nasuprot tvrdnjama iz apelacije prema kojima se u svakom pojedinačnom slučaju šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredbi ZOO-a, ne postoji "lista dokaza" na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio "intenzitet i trajanje" nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja "jačine i trajanja duševnih bolova". Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, koja se u odnosu na tužioce kreće od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelanti apelacijom neosnovano ukazuju, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužilaca, odnosno dosuđivanje naknade štete u pojedinačnim iznosima za svakog od tužilaca (od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM) proporcionalna težini povrede njihovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10. Evropske konvencije.

36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelanti su ukazali i na to da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Međutim, apelanti nisu posebno obrazlagali kršenje tih prava, pozivajući se na iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. S obzirom na zaključak u vezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira navedena prava, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi tih prava također neosnovani zbog istih razloga kao i u vezi s pravom na slobodu izražavanja.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama sudova naloženo apelantima da tužiocima solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužilaca iznošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj "zaštitu prava drugih" i bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu".

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.