Službeni glasnik BiH, broj 25/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2641/20, rješavajući apelaciju Slaviše Stavnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPU STIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Slaviše Stavnjaka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu u postupku povodom apelantovog zahtjeva za povrat vozila koje je privremeno oduzeto Naredbom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 829614 20 Pr od 27. januara 2020. godine, koja je potvrđena Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 829614 20 Pžp od 29. maja 2020. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slaviša Stavnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anel Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 829614 20 Pžp od 29. maja 2020. godine i Naredbe Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 829614 20 Pr od 27. januara 2020. godine i u tom kontekstu neodlučivanja o apelantovom zahtjevu za povrat vozila.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Jedinice za saobraćaj (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), zatraženo je 15. i 16. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Ministarstvo su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 18. do 26. novembra 2021. godine.

4. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, apelantu su 4. januara 2022. godine dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant je 12. januara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Ministarstvo je 27. januara 2020. godine Općinskom sudu podnijelo prijedlog da se od okrivljene S. B. (u daljnjem tekstu: okrivljena) privremeno oduzme putničko motorno vozilo sa podacima detaljnije navedenim u prijedlogu, koje je vlasništvo apelanta.

8. Općinski sud je Naredbom za privremeno oduzimanje predmeta broj 65 0 Pr 829614 20 Pr od 27. januara 2020. godine odredio da se od okrivljene radi daljeg sprečavanja vršenja prekršaja do donošenja konačne odluke suda privremeno oduzima sporno motorno vozilo s pripadajućim ključem. U naredbi je također određeno da se sporno vozilo koje je vlasništvo apelanta ima oduzeti odmah po izdavanju naredbe, jer je sud našao da je to apsolutno neophodno, cijeneći kontinuitet činjenja prekršaja od strane okrivljene, a što se može vidjeti na osnovu Uvjerenja o kažnjavanju od 27. januara 2020. godine. Također, određeno je da će naredbu izvršiti Ministarstvo koje će osigurati čuvanje predmeta i odgovarati za oštećenja koja mogu nastati nakon njegovog oduzimanja. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da lice od kojeg se privremeno oduzimaju predmeti ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dostavljanja naredbe.

9. Apelant i okrivljena su zajedno 20. februara 2020. godine, a apelant 16. juna 2020. godine posredstvom punomoćnika Općinskom sudu podnijeli zahtjeve za vraćanje putničkog motornog vozila. Apelant je u zahtjevima isticao da se on u trenutku počinjenja prekršaja nalazio u Australiji (gdje je otišao 20. januara, a vratio se 28. februara 2020. godine). Vozilo je posudio D. Ž., partneru S. B., ali su oni koristili automobil u druge svrhe od one za koju su ga posudili, što apelant nije znao. Apelant je također istakao da se automobil neće više nalaziti u posjedu navedenih lica, pa

smatra da su ispunjeni uvjeti iz člana 88. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) za povrat automobila. Također, apelant je istakao da trpi štetu zbog oduzetog vozila jer je prinuđen plaćati iznajmljivanje auta, da je pozvan da vrati registarske tablice i potvrdu o registraciji, što nije mogao učiniti jer mu je automobil oduzet.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 829614 20 Pžp od 29. maja 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu okrivljene izjavljenu protiv naredbe.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, primjenom odredbi čl. 79. i 80. ZKP-a koji se shodno primjenjuju u prekršajnom postupku na osnovu člana 18. Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP), dao naredbu da se od okrivljene privremeno oduzme motorno vozilo u vlasništvu apelanta. Naime, opasnost da će se predmet ponovo upotrijebiti za izvršenje prekršaja, kao i apsolutna neophodnost zaštite opće sigurnosti ili moralnih razloga procjenjuje se u svakom datom slučaju, tj. polazeći od specifičnih okolnosti izvršenog prekršaja. U konkretnom slučaju, uvidom u Zahtjev za izdavanje naredbe za privremeno oduzimanje predmeta, utvrđeno je da je 25. januara 2020. godine okrivljena po ranijem dogovoru sa D. Ž., radi snimanja i objave videoklipa "Vožnja sanki po auto-putu" na kanalu YouTube, upravljala naprijed navedenim vozilom i kretala se dijelom autoputa A1, kojom prilikom je užetom za vuču – španerom za zadnji dio vozila zakačila i vukla drvene sanke (namijenjene za sankanje po snijegu) i na njima prevozila D. Ž., pri tome se krećući brzinom do 110 km/h, a čime je, prema navodima iz zahtjeva, počinila prekršaj iz člana 3. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS). Također, istaknuto je da je okrivljena višestruka povratnica u vršenju istih ili sličnih prekršaja, pri čemu njen ukupni dug u Registru novčanih kazni iznosi 370 KM. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je, cijeneći pokazanu bezobzirnost prilikom izvršenja prekršaja, odnosno nepoštovanje zakonskih odredbi, te narušavanje humanog odnosa među učesnicima u saobraćaju i direktno ugrožavanje javnog saobraćaja i sigurnosti, radi osiguranja sigurnosti ljudi i imovine sprečavanjem vršenja prekršaja, apsolutno neophodno bilo primijeniti privremenu mjeru oduzimanja predmeta, te motorno vozilo u vlasništvu apelanta privremeno oduzeti, posebno uzimajući u obzir da je cilj izdate naredbe za privremeno oduzimanje predmeta upravo da osigura zaštitu opće sigurnosti, odnosno sigurnost ljudi i imovine.

12. Prema stanju u spisu, sporno putničko motorno vozilo apelantu je vraćeno 11. januara 2022. godine, o čemu je Ministarstvo sačinilo potvrdu o vraćanju privremeno oduzetih predmeta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelant tvrdi da se više puta obraćao sudu tražeći povrat spornog automobila jer je prestala opasnost da će se ponoviti prekršaj i ugroziti javna sigurnost, te je Općinskom sudu 20. februara 2020. godine dostavljen zahtjev za povrat automobila o kojem nije odlučeno, a do trenutka podnošenja apelacije automobil mu nije vraćen. Nadalje, apelant tvrdi da je taj zahtjev prvobitno podnesen u ime apelanta, ali da ga sud nije htio primiti jer on nije stranka u postupku, nego je zahtjev morala podnijeti S. B., na koji način mu je onemogućen pristup sudu. Također, apelant smatra da je takvim postupanjem posljedično lišen mogućnosti da podnese žalbu kako bi zaštitio svoj imovinski interes, odnosno kako bi se preispitala odluka o privremenom oduzimanju predmeta. Pri tome, apelant ističe da je u žalbi S. B. isticano da je potrebno vozilo vratiti apelantu kao vlasniku i da ono više neće biti u posjedu S. B. Apelant dalje smatra da je sud povrijedio odredbe člana 88. stav 1. ZKP-a i član 29. ZOP-a jer opasnost da će se vozilo ponovno upotrijebiti za izvršenje prekršaja ne postoji s obzirom na to da je ono trebalo biti vraćeno vlasniku vozila, pa takvo postupanje predstavlja direktnu povredu prava na imovinu. Također, apelant navodi da je poslao urgenciju Kantonalnom sudu 4. juna 2020. godine e-mailom i poštom i više puta je pisao e- mailove Općinskom sudu i Kantonalnom sudu, ali da na urgencije nije dobio odgovor. S obzirom na navedeno, apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u povredi prava na pristup sudu jer je apelantu onemogućeno provesti postupak vraćanja oduzetog vozila. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je apelant bez vozila već šest mjeseci, a s obzirom na to da se radi o njegovim imovinskim pravima, sud je trebao donijeti odluku hitno. Naposljetku, apelant smatra da se povreda prava na imovinu ogleda u činjenici da je oduzeto vozilo koje je njegovo vlasništvo, pa je onemogućen u uživanju navedenog prava i da oduzimanjem vozila trpi štetu.

b) Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje na odgovore

15. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da rješenjem Kantonalnog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

16. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava S. B., niti prava trećih lica, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

17. Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi da su osporenim odlukama povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Apelant je u izjašnjenju naveo da se u dostavljenim odgovorima ne obrazlaže zbog čega apelantu nije dopuštena mogućnost izjavljivanja žalbe, niti zašto je postupak vraćanja automobila trajao od 27. januara 2020. do 11. januara 2022. godine, uslijed čega je bio bez vozila dvije godine, zbog čega mu je učinjena povreda prava na suđenje u razumnom roku, kao i povreda prava na imovinu. Apelant je istakao da je pretrpio ogromnu štetu jer je morao iznajmljivati vozilo, a nakon povrata pregledom je utvrđeno da je na vozilu stajanjem nastala šteta u iznosu od 18.108,09 KM, na što je utjecala dužina postupka, zbog čega smatra da zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i povrede prava na imovinu ima pravo na naknadu štete u iznosu od 18.108,09 KM.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o prekršajima ("Službene novine Federacije BiH" broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18. st. (2) i (3)
Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

(2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: […] Odjeljak 2. pod nazivom "Privremeno oduzimanje predmeta i imovine" […].

(3) U slučaju bilo kakvih nesaglasnosti između odredbi Krivičnog zakona iz stava (1) ovog člana i odredbi Zakona o krivičnom postupku iz stava (2) ovog člana i ovog zakona, primjenjivat će se odredbe ovog zakona. Upućivanje na odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na tužitelja na odgovarajući način primjenjivat će se na svaki ovlašteni organ.

Član 29. Izricanje zaštitnih mjera

(1) Sud može rješenjem o prekršaju okrivljenom izreći jednu ili više zaštitnih mjera. Kada razlozi za izricanje zaštitnih mjera prestanu postojati, zaštitna mjera bit će opozvana.

(2) Trajanje zaštitne mjere predstavlja najkraći period potreban da se okrivljeni spriječi da počini sličan prekršaj, kao što je određeno od suda, uzimajući u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, uključujući, ali ne ograničavajući se na težinu prekršaja i njegove posljedice, stepen odgovornosti okrivljenog, uvid u evidenciju o njegovim prethodnim prekršajima ili krivičnim djelima, njegovu finansijsku situaciju, kao i da li je iskazao kajanje.

(3) Ovlašteni organ može prekršajnim nalogom izreći samo jednu zaštitnu mjeru u najkraćem predviđenom trajanju, kao i zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta.

Član 31. Oduzimanje predmeta

(1) Predmeti koji su upotrijebljeni, ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog.

(2) Predmeti iz stava (1) ovog člana mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa ili razloga javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

(3) Sud koji donosi rješenje o prekršaju ili ovlašteni organ koji izdaje prekršajni nalog odredit će, u skladu s posebnim propisima, da li će se oduzeti predmeti uništiti, prodati ili predati odgovarajućem ovlaštenom organu. Sredstva ostvarena prodajom pripadaju odgovarajućem budžetu u skladu sa zakonom koji uređuje pripadnost javnih prihoda.

(4) Predmeti koji se prema zakonu mogu oduzeti ili se oduzimaju, oduzet će se i kada se prekršajni postupak ne završi odlukom kojom se okrivljeni oglašava odgovornim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala, kao i u drugim slučajevima određenim posebnim zakonom. O oduzimanju predmeta donosi se posebno rješenje.

(5) Oduzimanjem predmeta ne dira se u pravo trećih osoba na naknadu štete od okrivljenog.

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni pročišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 79. st. od (1) do (5) Naredba za oduzimanje predmeta

(1) Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužitelja.

(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.

(4) Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe.

(5) Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi suda. Osoba koja ih odbije predati može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja - može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. Na isti način postupit će se prema službenoj ili odgovornoj osobi u državnom organu ili pravnoj osobi.

Član 83. Pravo žalbe

(1) Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe.

(2) Žalba iz stava 1. ovog člana ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.

(3) Protiv odluke suda kojom se vraćaju oduzeti predmeti ili dokumentacija tužitelj ima pravo podnijeti žalbu.

Član 88.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta

(1) Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 412.).

(2) O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud je dužan odlučiti, nakon izjašnjenja tužitelja i to u roku od najkasnije 15 dana.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Međutim, Ustavni sud naglašava da u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

24. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 829614 20 Pžp od 29. maja 2020. godine i Naredbu Općinskog suda broj 65 0 Pr

829614 20 Pr od 27. januara 2020. godine. Međutim, Ustavni sud, nakon analize apelacionih navoda, zaključuje da se apelacija, u suštini, odnosi na pitanje mogućnosti vraćanja vozila koje

apelantu u trenutku podnošenja apelacije nije bilo vraćeno. Imajući u vidu da je apelant zahtjevom za povrat vozila pokrenuo postupak u kojem je nastojao ostvariti povrat spornog vozila i da redovni sudovi nisu donijeli konačnu odluku o tom zahtjevu koja bi mogla biti predmet osporavanja, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava

2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Imajući u vidu da je predmetno vozilo koje je privremeno oduzeto u prekršajnom postupku protiv okrivljene S. B. apelantovo vlasništvo, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom postupku, donošenjem naredbe o privremenom oduzimanju predmeta, odlučivalo o apelantovim imovinskim pravima, odnosno da se ishod postupka odnosio na apelantova građanska prava, te zaključuje da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u ovom predmetu.

30. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da mu nije omogućeno učestvovanje u postupku povodom prijedloga Ministarstva za privremeno oduzimanje njegovog vozila i da nije mogao

izjaviti žalbu protiv prvostepenog rješenja, te da Općinski sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za povrat spornog vozila, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

31. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud najprije ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta

1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da pred sud ili tribunal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvaća "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59).

32. Polazeći od apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da suštinsko pitanje koje se postavlja pred Ustavni sud u konkretnom slučaju jeste je li apelantu kao licu čija je imovina oduzeta pružena puna procesna zaštita prilikom oduzimanja imovine, odnosno je li apelant u konkretnom postupku imao adekvatnu mogućnost da u postupku pred redovnim sudovima zaštiti svoje imovinsko pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da procesna poštenost praktički znači stranački koncipiran kontradiktoran postupak u kojem su saslušane obje strane tako da je objema stranama osiguran međusobno ravnopravan položaj pred sudom. Evropski sud je u predmetu Lazarević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, zahtjev broj 61435/08, odluka od 30. septembra 2010. godine) naveo:

"(…) Sud ponavlja da koncept poštenog suđenja podrazumijeva i pravo na kontradiktorni postupak. To pravo znači da stranke u krivičnom ili građanskom postupku moraju u načelu imati priliku ne samo obznaniti bilo koji dokaz koji je potreban da bi uspjele sa svojim zahtjevima nego i znati za sve dokaze i očitovanja predočene, odnosno podnesene radi utjecaja na odluku suda i davati primjedbe na njih (…). Ovo se stajalište ne mijenja kad je očitovanje neutralno u pogledu pitanja o kojem treba odlučiti sud, ili, prema mišljenju određenog suda, ne predstavlja nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja se već nije pojavila u pobijanoj odluci (vidi predmete Kukkonen protiv Finske broj

57793/00, stav 20, 7. juni 2007. godine, i Sharomov protiv Rusije broj 8927/02, stav 44, 15. januar

2009. godine)."

33. Dovodeći navedeno u vezu s predmetnim postupkom, Ustavni sud najprije uočava da su osporene odluke redovnih sudova donesene na osnovu člana 79. ZKP-a i člana 31. ZOP-a, iz čijeg sadržaja proizlazi mogućnost privremenog oduzimanja predmeta koji se imaju oduzeti u skladu s odredbama ZOP-a ili koji bi mogli poslužiti kao dokaz u prekršajnom postupku. Zatim, Ustavni sud zapaža da u skladu s navedenim odredbama, u postupku donošenja naloga o privremenom oduzimanju predmeta, pored Ministarstva kao stranka učestvuje samo lice od kojeg se privremeno oduzima određeni predmet. U smislu člana 83. ZKP-a, lice od kojeg su oduzeti predmeti ovlašteno

je izjaviti žalbu protiv odluke suda. Prema tome, Ustavni sud zapaža da vlasnik predmeta koji se privremeno oduzimaju, ukoliko nije istovremeno lice koje drži sporne predmete, nema mogućnost učestvovanja u tom dijelu postupka prilikom odlučivanja o privremenom oduzimanju predmeta.

34. Ustavni sud dalje zapaža da je neophodno utvrditi je li na drugi način vlasnicima privremeno oduzete stvari u skladu s pozitivnim zakonodavstvom "osigurano pravo na sud". U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da iz odredbi člana 88. ZKP-a proizlazi da je nakon donošenja naloga o privremenom oduzimanju predmeta propisana mogućnost podnošenja zahtjeva za vraćanje privremeno oduzetih predmeta ako je očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu sa članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje. Također proizlazi i da je o zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud dužan odlučiti u roku od najkasnije 15 dana, nakon izjašnjenja tužioca, odnosno u konkretnom slučaju Ministarstva. Ustavni sud zapaža da su navedene odredbe posljedica specifičnosti radnje privremenog oduzimanja, odnosno odgovaraju zahtjevu da oduzimanje predmeta mora biti zasnovano na zakonu, kao i da je oduzimanje predmeta privremeno do donošenja drugačije odluke suda. Polazeći od sadržaja navedenih odredbi, Ustavni sud zaključuje da je na navedeni način zainteresiranim strankama, u suštini, omogućeno osporavanje inicijalne osnovanosti odluke suda da privremeno oduzme neki predmet. Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da je apelant kao vlasnik spornog vozila koje je bilo privremeno oduzeto imao zakonom propisanu mogućnost podnošenja zahtjeva za povrat privremenog oduzetog vozila i da je u tom dijelu postupka s ciljem zaštite svoje imovine mogao predlagati dokaze i iznositi argumente u prilog tvrdnji da privremeno zadržavanje predmeta nije neophodno. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant tu mogućnost i koristio.

35. Međutim, to samo po sebi ne zadovoljava sve zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije da bi se moglo utvrditi da je apelant imao mogućnost pristupa sudu. Naime, Ustavni sud naglašava da pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi odluku Evropskog suda Airey protiv Irske, 1979. godine). U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da član 6. stav 1. Evropske konvencije jamči pravo na pristup sudu radi odluke u građanskim sporovima. Evropski sud smatra da to pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo dobiti "odluku" o sporu od strane suda. Bilo bi iluzorno kada bi domaći pravni sistem pojedincu dozvoljavao pokretanja postupka pred sudom bez osiguranja da će se u predmetu u sudskom postupku donijeti konačna odluka. Bilo bi nezamislivo da član 6. stav 1. Evropske konvencije detaljno opiše postupovna jamstva data parničnim strankama – postupak koji je pošten, javan i brz – a da ne da jamči strankama da će se u njihovim građanskim sporovima donijeti konačna odluka (vidi, mutatis mutandis, Hornsby protiv Grčke, naprijed citirana, stav 40). U vezi s tim, važno je naglasiti da i Evropski sud konstantno ponavlja da je namjera Evropske konvencije jamčiti prava koja nisu teorijska ili iluzorna, nego prava koja su praktična i djelotvorna (vidi, mutatis mutandis, presudu Airey protiv Irske od 9. oktobra 1979, serija A, broj 32, str. 12–14, stav 24).

36. Imajući u vidu navedene standarde i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju pokreće pitanje je li svojim nepostupanjem po apelantovom zahtjevu za povrat spornog vozila u dužem vremenskom periodu Općinski sud povrijedio njegovo pravo na suštinski i djelotvoran pristup sudu, koje je sadržano u pravu na pravično suđenje.

37. Ustavni sud zapaža da je apelant u vezi sa zaštitom njegove imovine, odnosno građanskih prava i obaveza koji mu u smislu člana 88. stav 1. ZKP-a pripadaju u prekršajnom postupku, u dva navrata (20. februara i 16. juna 2020. godine) zatražio od Općinskog suda vraćanje putničkog motornog vozila, odnosno zatražio da se ocijeni neophodnost privremenog oduzimanja spornog vozila, i u tom pogledu je ukazivao da je sporno vozilo posudio za vrijeme boravka u inozemstvu, da vozilo nije bilo korišteno u svrhe za koje ga je posudio, da sporno vozilo neće biti vraćeno okrivljenoj i da ne postoji opasnost od ponovnog vršenja prekršaja, odnosno da zadržavanje vozila više nije neophodno radi zaštite opće sigurnosti, te da trpi zbog nekorištenja tog vozila. U vezi s navedenim, Ustavni sud ponovo ukazuje da je odredbom člana 88. stav 2. ZKP-a propisano da je o zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud dužan odlučiti, nakon izjašnjenja tužioca (u prekršajnom postupku predlagača – Ministarstva) i to u roku od najkasnije 15 dana. Dakle, iz navedenog proizlazi da je propisan kratak rok za odlučivanje o zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetog predmeta, što implicira na nužnost hitnog odlučivanja o podnesenom zahtjevu. Međutim, prema stanju u spisu, proizlazi da je Općinski sud suštinski ignorirao apelantove zahtjeve, što je dovelo do toga da je apelantovo vozilo bilo zadržano približno dvije godine, a da Općinski sud nije odlučio o navedenim apelantovim zahtjevima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu dostavljena apelacija radi davanja odgovora, ali da taj sud u odgovoru na apelaciju nije naveo bilo kakve razloge zbog čega nije u roku od 15 dana iz člana 88. stav 2. ZKP-a odlučeno o apelantovim zahtjevima za povrat privremeno oduzetog vozila, odnosno nije osporio apelantove navode da o tim zahtjevima uopće nije formalno odlučeno iako je apelantu, kako proizlazi iz izjašnjenja na odgovore na apelaciju, vozilo vraćeno 11. januara 2022. godine. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi iz zahtjeva za povrat privremeno oduzetog vozila nisu bili lišeni bilo kakvog sadržaja, pa su ti navodi trebali dodatno potaknuti Općinski sud da u razumnom roku ispita njegove navode i razmotri neophodnost ostavljanja na pravnoj snazi naredbe i njenih učinaka na apelantovo pravo vlasništva.

38. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, razmatrajući konkretan slučaj u okviru prakse Evropskog suda, koju prihvaća i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine propisima kojim su utvrđeni rokovi za preduzimanje određenih radnji sudova u prekršajnom postupku, konstatira da propust Općinskog suda da u predmetnom postupku donese odluku o podnesenom zahtjevu za povrat privremeno oduzetog vozila predstavlja povredu apelantovog prava na suštinski i djelotvoran pristup sudu.

39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na suštinski i djelotvoran pristup sudu kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. Apelant je zbog nepostupanja Općinskog suda u predmetnom postupku zatražio naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da je sporno vozilo apelantu vraćeno i da je u naredbi o oduzimanju vozila određeno da će Ministarstvo osigurati čuvanje predmeta i odgovarati za oštećenja koja mogu nastati nakon njegovog oduzimanja, iz čega dakle slijedi da je određeno ko odgovara za eventualno prouzrokovanu štetu nastalu privremenim oduzimanjem, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu dovoljna satisfakcija za apelanta.

b) Ostali navodi

42. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su u suštini isti.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pristup sudu kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog propusta Općinskog suda da u predmetnom postupku u smislu člana 88. st. 1. i 2. ZKP-a, koji se shodno primjenjuje i u prekršajnom postupku, donese odluku o podnesenom zahtjevu za povrat privremeno oduzetog vozila, što je dovelo do toga da je apelant pristup sudu imao samo formalno, ali ne i suštinski.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.