Službeni glasnik BiH, broj 19/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1849/15, rješavajući apelaciju Borova d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU


O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Borovo d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 15. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 002 089 14 Pž od 13. februara 2015. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 002 089 14 Ps 2 od 19. novembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tuženog „Bonela“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u vremenskom periodu od 16. juna do 10. jula 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 10. decembra 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnine-poslovnog prostora u Banjoj Luci, Ulica Veselina Masleše broj 23 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Osnovni sud je predmetnu tužbu evidentirao pod brojem Ps-2089/01. Osnovni sud u konkretnom predmetu nije preduzimao procesno-pravne radnje, pa je Okružni privredni sud, koji je u konkretnom predmetu nastavio postupak kao stvarno nadležni sud, shodno odredbama Zakona o sudovima Republike Srpske od 1. jula 2009. godine, donio Rješenje broj 57 0 Ps 002089 01 od 27. augusta 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Višeg privrednog suda od 23. septembra 2010. godine, kojim se predmetni postupak prekida, pozivajući se na odredbe Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ (u daljnjem tekstu: Sporazum) ili odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o sudskoj nadležnosti, smatrajući da se predmet u konkretnom slučaju mora rješavati u upravnom postupku. Nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine postupak u navedenom predmetu je nastavljen.

6. U nastavku postupka Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 002089 14 Ps 2 od 19. novembra 2014. godine kojim je prekinuo postupak radi rješavanja prethodnog pravnog pitanja. U obrazloženju rješenja, Okružni privredni sud je naveo da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora. U obrazloženju rješenja je također navedeno da je Sporazumom koji su ratificirale zemlje članice bivše SFRJ (između ostalog i BiH), kao i Aneksom G tog sporazuma, propisano da će svaka država nasljednica na osnovu reciprociteta preduzeti potrebne mjere, u skladu sa svojim internim zakonom, da bi osigurala da se odredbe ovog sporazuma priznaju i provode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se osigurala implementacija ovog sporazuma.

7. U vezi s tim, obrazloženo je da je odredbom člana 4. Aneksa G propisano da će države nasljednice preduzeti takve radnje koje se mogu zahtijevati prema općim načelima zakona i koje su inače odgovarajuće za osiguranje efikasne primjene načela navedenih u tom aneksu, kao što je zaključivanje bilateralnih sporazuma i obavještavanje sudova i drugih nadležnih vlasti. Nadalje je obrazloženo da je odredbom člana 7. Aneksa propisano da će sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava. Prema tome, kako je naveo Okružni privredni sud, Aneks ,,G“ Sporazuma garantira zaštitu privatnog vlasništva i stečenih prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ od strane države nasljednice kako je propisano članom 1. koji glasi: „Pravo svojine na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici koju su građani ili druga pravna lica imali na dan 31. decembra 1990. godine garantuje se Sporazumom, bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili domicil vlasnika. Ovo pravo se garantuje u skladu sa uspostavljenim i priznatim standardima i normama međunarodnog prava (član 2. stav 1. Aneksa). Stavom 2. iste odredbe predviđena je obaveza poštovanja ugovora zaključenih od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ nakon 31. decembra 1990. godine.“

8. Okružni privredni sud je dalje naveo da iz citiranog proizlazi da se Aneksom G utvrđuju osnove za rješavanje pitanja vezanih za privatnu imovinu i stečena prava (koja su postojala na dan 31. decembar 1990. godine), i to na način da se stečena prava priznaju, a lica koja ta prava ne mogu ostvariti restitucijom imaju pravo na naknadu. Ovim aneksom je, kako je obrazloženo, garantirana ravnopravnost svih u pristupu sudovima i drugim organima i zabranjena diskriminacija po kriteriju državljanstva i nacionalnosti, te je navedeno i da Sporazum i Aneks postavljaju samo okvirna načela kojima će se države voditi prilikom sklapanja daljnjih sporazuma, tako da je on nedovoljan za neposrednu primjenu u konkretnim slučajevima.

9. U vezi s tim, obrazloženo je da se taj sud, da bi utvrdio postojanje reciprociteta, obratio Ministarstvu pravde BiH tražeći informaciju o postojanju reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u pogledu primjene Sporazuma i Aneksa G tog sporazuma, te je to Ministarstvo dostavilo odgovor Ministarstva pravde Republike Hrvatske iz kojeg proizlazi da za sada nema reciprociteta i da je potrebno da države članice preduzmu mjere koje zahtijevaju opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje primjene načela iznijetih u Aneksu G, kao što je sklapanje dvostranih ugovora koji bi se provodili u dobroj vjeri u skladu s Poveljom UN-a i međunarodnim pravom. U tom odgovoru Ministarstva pravde Republike Hrvatske je navedeno, kako obrazlaže Okružni privredni sud, da rješavanje imovinsko-pravnih pitanja fizičkih i pravnih lica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine još uvijek nije definirano budući da između država nije potpisan ugovor o uređenju imovinsko-pravnih odnosa, slijedom čega sudovi u Republici Hrvatskoj, do sklapanja bilateralnog ugovora, Aneks G ne primjenjuju neposredno.

10. Okružni privredni sud je obrazložio da, prema tome, bez postojanja reciprociteta, odnosno zaključenja bilateralnih ugovora između zemalja potpisnica, Aneks G nije podoban za neposrednu primjenu upravo zbog svoje uopćenosti. U konkretnoj pravnoj stvari, prema obrazloženju tog suda, radi se o zahtjevu apelanta, koji ima sjedište u Republici Hrvatskoj, podnesenom radi utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina koje se nalaze u BiH, pa kako je utvrđeno da između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine još uvijek nije potpisan bilateralni sporazum vezano za primjenu Aneksa G, taj sud je ovo pitanje cijenio kao prethodno, te je u skladu s odredbama člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci ovog rješenja, odnosno prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Viši privredni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 002089 14 Pž od 13. februara 2015. godine kojim su žalbe odbijene i prvostepeno rješenje potvrđeno. Viši privredni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanta, koji ima sjedište u Republici Hrvatskoj, radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora. U vezi s tim, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je predmetni postupak prekinuo, imajući u vidu nesporno utvrđenje da između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske nije potpisan bilateralni sporazum za primjenu Aneksa G. Naime, Viši privredni sud je ukazao da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud, pri razrješenju spora u ovoj pravnoj stvari, kao relevantno smatrao postupanje redovnih sudova u Republici Hrvatskoj u istovrsnoj vrsti spora. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da se iz dopisa Ministarstva pravde Republike Hrvatske može utvrditi da sudovi u Republici Hrvatskoj u postupcima s istovrsnim predmetom spora imaju stav da se prava iz Aneksa G Sporazuma ne priznaju neposredno.

12. Viši privredni sud je, polazeći od navedenog stava sudova u Republici Hrvatskoj u pogledu primjene Aneksa G Sporazuma, primjenom načela reciprociteta, zaključio da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu člana 379. ZPP donio rješenje o prekidu postupka, te da ovakvo utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda kao pravilne prihvaća i taj sud. Navedeno je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je „prvostepeni sud arbitrarno primijenio Sporazum o pitanjima sukcesije“ iz razloga što je nespornim utvrđeno da je sjedište tužioca (apelanta) u Republici Hrvatskoj, da se radi o zahtjevu za utvrđivanje prava vlasništva i predaju u posjed nekretnina koje se nalaze u Bosni i Hercegovini, da između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine još uvijek nije potpisan bilateralni sporazum u vezi s primjenom Aneksa G, pa je pravilno u konkretnom slučaju postupak prekinut.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni procesnog prava jer su nadležni sudovi, prema apelantovim navodima, pogrešno zasnovali svoje odluke, pozivajući se na reciprocitet, što je, prema apelantovom mišljenju, pogrešno budući da se „tumačenjem člana 4. ne može doći do zaključka o namjeri ugovornih strana-država sukcesora da se zaključe bilateralni sporazumi“. Apelant smatra da ni u jednoj od odredaba Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma nije izražena čvrsta namjera država sukcesora da će pristupiti sklapanju bilateralnih sporazuma, zbog čega su sudovi, prema apelantovom mišljenju, dužni da primjenjuju pozitivne propise jer je neizvjesno kada će se prekinuti postupak nastaviti. Apelant smatra da, postupajući na ovaj način, redovni sudovi uskraćuju pravo apelantu da raspolaže svojom imovinom.

b) Odgovor na apelaciju

14. Viši privredni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelaciji pozivao, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Okružni privredni sud smatra da su osporena rješenja pravilna i zakonita, te da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava na koja se poziva u apelaciji.

16. Tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. U Sporazumu o pitanjima sukcesije (Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije, „Službeni glasnik BiH“ - Međunarodni ugovori br. 10/01 i 8/09 - ispravka) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Ovaj sporazum zajedno sa svim naknadnim sporazumima zahtijevanih u implementaciji Aneksa ovom sporazumu konačno rješava uzajamna prava i obaveze država nasljednica u pogledu sukcesije koja je predmet ovoga sporazuma. Činjenica da se on ne bavi drugim pitanjima koja se ne tiču sukcesije ne prejudicira prava i obaveze država, strana u ovom sporazumu u odnosu na ta druga pitanja.

Član 8.

Svaka država nasljednica, na osnovu reciprociteta će poduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi osigurala da se odredbe ovog sporazuma priznaju i sprovode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se osigurala implementacija ovog sporazuma.

Član 9.

Ovaj sporazum će države nasljednice implementirati u dobroj vjeri, u duhu Povelje Ujedinjenih nacija i u skladu sa međunarodnim pravom.

Član 10.

Na ovaj sporazum se ne mogu staviti nikakva ograničenja.

Aneks G

Privatno vlasništvo i stečena prava

Član 1.

Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.

Član 2.

(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisna od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu sa normama građanskog i međunarodnog prava.

(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći.

(2) Svi ugovori zaključeni od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ do 31. decembra 1990. godine, uključujući i one zaključene od strane državnih preduzeća, će se poštovati bez diskriminacije. Države nasljednice će osigurati izvršavanje obaveza po takvim sporazumima gdje je ispunjavanje takvih sporazuma bilo spriječeno raspadom bivše SFRJ.

Član 3.

Države nasljednice će poštovati i zaštititi prava svih fizičkih i pravnih lica bivše SFRJ na intelektualnu imovinu uključujući patente, zaštitne znakove, autorska prava i ostala srodna prava (npr. autorski honorari) i u tom pogledu će se ispunjavati zahtjeve međunarodnih konvencija.

Član 4.

Države nasljednice će poduzeti takve radnje koje se mogu zahtijevati prema općim principima zakona i koje su inače odgovarajuće za osiguranje efikasne primjene principa navedenih u ovom aneksu kao što je zaključivanje bilateralnih sporazuma i obavještavanje sudova i drugih nadležnih vlasti.

Član 5.

Ništa u gore spomenutim odredbama ovog aneksa neće ići nauštrb odredaba bilateralnih sporazuma zaključenih između država nasljednica po istom pitanju koje u određenim područjima može biti presudno između tih država.

Član 6.

Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u pogledu prava stanovanja (stanarsko pravo/stanovanjska pravica/stanarsko pravo) će se jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koji su imali takva prava bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjeroispovijest, politička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina, rođenje ili neki drugi status.

Član 7.

Sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.

Član 8.

Gore navedene odredbe ovog aneksa neće prejudicirati garancije nediskriminacije u odnosu na privatno vlasništvo i stečena prava koja postoje u domaćem zakonodavstvu država nasljednica.

Član 3.

Ova odluka bit će objavljena u “Službenom glasniku BiH“ na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku i stupa na snagu danom objavljivanja.

18. U Odluci o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država sljednica bivše SFRJ, potpisnika Sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Član 2.

Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa "G" Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH-Kantonu-odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, gradonačelniku (u daljem tekstu: nadležni organi).

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 379. stav 1.

Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti:

1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju,

Član 381. stav 2.

Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 002089 14 Pž od 13. februara 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava

2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje vlasničkog prava i prava na povrat u posjed predmetne nekretnine apelantu, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane redovnih sudova iz razloga što je prekinut predmetni postupak za predaju u posjed i utvrđivanje prava vlasništva koji se vodio po apelantovoj tužbi. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prekinuli predmetni postupak do rješavanja pitanja reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u ovakvim slučajevima shodno odredbama Sporazuma i Aneksa G. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine u kojoj je, rješavajući pitanje saglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine Zakona o provođenju Aneksa G na teritoriji Republike Srpske (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog, istakao i: „Konačno, s obzirom na to da je u pitanju ustavna obaveza Bosne i Hercegovine da izvrši međunarodnu obavezu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da se Odluka o sprovođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine mora poštovati i primjenjivati u praksi, što se posebno odnosi na redovne sudove koji, prema relevantnim zakonskim odredbama, po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka treba da paze da li za rješavanje konkretnog spora imaju sudsku i/ili stvarnu nadležnost, te, posebno, za šta je i do sada postojala mogućnost, odlučujući u svakom konkretnom slučaju, da provjere kao faktičko pitanje da li je zadovoljen uvjet reciprociteta u odnosu na konkretnu državu nasljednicu SFRJ. Ovo pogotovo imajući u vidu praksu redovnih sudova država potpisnica Sporazuma o sukcesiji, kao što je to navedeno u odgovoru Vijeća ministara Bosne i Hercegovine prema kojem '...od strane subjekata aktivne legitimacije, koji su pokrenuli sudske postupke za zaštitu svojih prava, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je obaviješteno da sudovi u drugim državama nasljednicama prekidaju sudske postupke pozivajući se na reciprocitet'. Naime, Sporazum o sukcesiji i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice, pa je, prema mišljenju Ustavnog suda, primjena načela reciprociteta ako ne obaveza (Ustavni sud nije smatrao u konkretnom slučaju da je neophodno dati odgovor na pitanje obaveznosti, ili tek mogućnosti zaključivanja posebnih bilateralnih sporazuma u skladu sa čl. 4. i 5. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije, uključujući i pitanje reciprociteta), onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima.“

30. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Aneksom G uspostavljen normativno-pravni okvir za zaštitu prava koja imaju karakter stečenih prava onako kako su postojala 31. decembra 1990. godine. Ustavni sud ukazuje i da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 28. novembra 2001. godine donijelo Odluku o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije koji su, s ciljem pronalaženja i utvrđivanja pravične raspodjele prava, obaveza, potraživanja i dugovanja bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije, potpisale Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna republika Jugoslavija.

31. Dovodeći navedeni stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj U 16/11 u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima navedenih odluka nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo. Naime, u konkretnom slučaju, kako je vidljivo iz prezentiranih činjenica predmeta, redovni sudovi su prekinuli predmetni postupak iz razloga što, shodno pribavljenoj informaciji od Ministarstva pravde Republike Hrvatske, proizlazi da u Republici Hrvatskoj redovni sudovi u ovakvim slučajevima, u kojima je jedna stranka u postupku subjekt iz BiH, a druga iz Republike Hrvatske, prekidaju postupke s obrazloženjem kako nije zaključen bilateralni sporazum o pitanju reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, a da se, prema tumačenju sudova u Republici Hrvatskoj, Aneks G Sporazuma ne može neposredno primjenjivati. U vezi s tim, navedeni stav Ustavnog suda koji se tiče pitanja reciprociteta i koji je iskazan u Odluci broj U 16/11 primjenjuje se i u konkretnom slučaju.

32. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slična pitanja, pa je u Odluci broj AP 5657/10, između ostalog, naveo i sljedeće: „Predmetni postupci su prekinuti rješenjima Okružnog privrednog suda donesenim na osnovu člana 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske“, te „da je Odlukom Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine utvrđeno da Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske u cijelosti nije saglasan odredbama člana III/1.e), člana III/3.b), člana IV/4.b) i člana V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Istom odlukom, u skladu sa članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda, navedeni zakon je stavljen van snage“ (vidi Odluku broj AP 5657/10 od 15. januara 2014. godine, tač. 29. i 30). Dakle, u Odluci broj AP 5657/10 Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer su redovni sudovi postupak prekinuli primjenom entitetskog zakona donesenog iz nadležnosti Bosne i Hercegovine, a ne entiteta.

33. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donio odluku u predmetu broj 73035/14 Mladost Turist a.d. protiv Hrvatske (vidi Odluku broj 73035/14 od 30. januara 2018. godine) koja se odnosi na pitanje sukcesije, te da je navedenom odlukom Evropski sud utvrdio da: „Republika Hrvatska još uvijek nije donijela zakon ili zaključila bilateralni sporazum za provedbu člana 2. Aneksa G Sporazuma o sukcesiji. Stoga smatra da ni aplikantov zahtjev da bude proglašen vlasnikom spornog zemljišta, niti njegov zahtjev za naknadu nemaju dovoljno osnova u nacionalnom pravu ili međunarodnim sporazumima koji su dio unutrašnjeg pravnog poretka kako bi se smatrali 'imovinom' koja uživa garanciju člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Slijedi da je prigovor aplikanta u onoj mjeri u kojoj se odnosi na odbijanje domaćih vlasti da aplikantu vrate imovinu ili da mu isplate naknadu nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije u smislu člana 35. stava 3. (a).“

34. Dakle, u konkretnom slučaju sudski postupci nisu prekinuti primjenom neustavnog Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, već zbog nepostojanja reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u postupanju sudova prilikom rješavanja pitanja koja proizlaze iz Sporazuma o pitanjima sukcesije, što jeste zahtjev iz Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije.

35. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud o istom pravnom pitanju već odlučivao tako što je apelacija odbijena (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3153/15 od 31. januara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u identičnoj pravnoj i faktičkoj situaciji ni u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene procesnog prava prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u segmentu primjene procesnog prava, a kako apelant, osim pozivanja na proizvoljnu primjenu procesnog prava, ne nudi nikakve druge argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da mu je pravo na imovinu prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu procesnog prava kada su redovni sudovi predmetni postupak, u kojem je jedna stranka iz Republike Hrvatske, a druga iz Bosne i Hercegovine, prekinuli zbog nepostojanja reciprociteta u ovakvim i sličnim slučajevima sa Republikom Hrvatskom, a još uvijek nije zaključen sporazum po tom pitanju kao mogućnost predviđena Sporazumom o sukcesiji bivše SFRJ i Aneksom G tog sporazuma, pri čemu je stav Republike Hrvatske u konkretnom slučaju da se Aneks G ne može neposredno primjenjivati, pa stoga sudovi u Republici Hrvatskoj u istim ili sličnim situacijama kada je jedna stranka iz Bosne i Hercegovine ne osiguravaju reciprocitet predviđen Aneksom G bez dodatnog bilateralnog akta između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

38. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje.

39. Imajući u vidu okolnosti ovog predmeta, kao i niz drugih predmeta koji su ranije razmatrani i pokreću relevantno identična pitanja, dakle prekide sudskih postupka u kojima su znatne vrijednosti spora, Ustavni sud ukazuje da bi takva situacija trebala predstavljati podsticaj nadležnim organima za iniciranje rješavanja ovog pitanja sa Republikom Hrvatskom s ciljem postizanja pravne sigurnosti i poštovanja načela prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu. Iz ovog razloga, Ustavni sud će ovu odluku dostaviti Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.