Službeni glasnik BiH, broj 93/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 220/11, rješavajući apelaciju Đorđa Ždrale i apelaciju Spomenke Ždrale i Dragiše Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. alineja h), člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Ždrale podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine i X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Spomenke Ždrale i Dragiše Jokića podnesena zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Ždrale, Spomenke Ždrale i Dragiše Jokića podnesena zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragiše Jokića i Đorđa Ždrale podnesena zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Đorđe Ždrale (u daljnjem tekstu: apelant Ždrale ili apelant), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu Foča (u daljnjem tekstu: KPZ Foča), kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine i X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine.

2. Apelant je 24. aprila 2012. godine Ustavnom sudu dostavio "dopunu apelacije" zbog tretmana u KPZ-u Foča, koja je sadržavala i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se Ministarstvu pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde RS), odnosno KPZ-u Foča, naredilo da prestanu preduzimati pet pojedinačno preciziranih radnji u vezi s postupanjem službenika KPZ-a Foča prema apelantu. Na zahtjev Ustavnog suda od 26. februara 2014. godine, apelant je dopunio apelaciju 4. marta 2014. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 220/11.

3. Dragiša Jokić iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant Jokić) i Spomenka Ždrale (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijeli su 24. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog navodnog kršenja njihovih ljudskih prava prilikom dolaska u posjete i u vezi s posjetama apelantu Ždrali u KPZ-u Foča. Apelant Jokić i apelantica su podnijeli identičan zahtjev za donošenje privremene mjere kao u predmetu broj AP 220/11. Apelant Jokić i apelantica Ždrale su dopunili apelaciju 6. juna 2012. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 26. februara 2014. godine, apelanti su dopunili apelaciju 4. marta 2014. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1505/12.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dvije apelacije koje proizlaze iz istog pravnog i činjeničnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 220/11 i AP 1505/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti odluku pod brojem AP 220/11.

5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja predmetnih radnji, od Suda BiH, Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), KPZ-a Foča, Ministarstva pravde RS i Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH) zatraženo je 4. novembra 2011. godine, 27. aprila i 29. maja 2012. godine, te 26. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Osim toga, od KPZ-a Foča je 26. februara 2014. godine zatraženo dostavljanje informacija vezanih za predmet. KPZ Foča je dostavio tražene informacije 7. marta 2014. godine.

6. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 22. novembra 2011. godine i 26. januara 2012. godine. KPZ Foča, Ministarstvo pravde RS i Ministarstvo pravde BiH su dostavili odgovore na apelaciju 14. i 15. maja, te 8. juna 2012. godine. Osim toga, KPZ Foča je 7. marta 2014. godine dostavio odgovor na "dopunu apelacije" i tražene informacije.

7. Na osnovu člana 26. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantima 4. i 18. jula 2012. godine.

III. Činjenično stanje


8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i dokumenata iz predmeta broj AP 3105/09 (u kojem je Ustavni sud odlukom o dopustivosti i meritumu od 14. septembra 2010. godine odlučivao o apelaciji koju je apelant Ždrale podnio protiv rješenja Suda BiH o određivanju i produženju pritvora, te, između ostalog, odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnesenu protiv rješenja Suda BiH o stvarnoj nadležnosti u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda [u daljnjem tekstu: Evropska konvencija], te član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je preuranjena), mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene – stvarna nadležnost Suda BiH u toku provođenja istrage


9. Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-08/540 od 19. juna 2008. godine sa oznakom "povjerljivo" prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH od 30. maja 2008. godine, te utvrdio da je nadležan za postupanje u krivičnom predmetu koji se vodi u Tužilaštvu BiH prema Naredbi o provođenju istrage broj Kt-99/06 od 6. marta 2006. godine protiv apelanta i sedam drugih poimenično navedenih osumnjičenih, zbog krivičnih djela teškog ubistva iz člana 149. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i ugrožavanja opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 402. stav 1, sve u vezi s članom 42. KZRS, te krivičnih djela ubistva iz člana 166. stav 1. i izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), sve u vezi s članom 54. istog zakona. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH Sudu BiH podnijelo zahtjev za uspostavljanje nadležnosti za provođenje istrage u krivičnim predmetima Okružnog tužilaštva u Bijeljini broj KTN-111/00 i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu broj KTN-13771/05 protiv apelanta i sedam drugih osumnjičenih, radi nastavljanja istrage u odnosu na navedena krivična djela, kako bi mogla biti izdata naredba za provođenje istrage, te kako bi se mogli podnositi zahtjevi za izdavanje naredbi Sudu BiH i kako bi se mogla podnijeti optužnica u Sudu BiH. Sud BiH je istakao da je u prijedlogu navedeno da se apelant sumnjiči za počinjenje krivičnih djela koja su obuhvaćena istragom u oba krivična predmeta. Također, navedeno je da je Tužilaštvo BiH u zahtjevu, između ostalog, istaklo da se među djelima za koja se sumnjiče lica u navedenim predmetima nalaze i krivična djela propisana Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i to nedopušteni promet opojnim drogama iz člana 195. KZBiH, pranje novca iz člana 209. KZBiH i porezna utaja iz člana 210. KZBiH, čije procesuiranje potpada pod nadležnost Suda BiH. Sud BiH je istakao da je ustanovio svoju nadležnost na osnovu člana 23. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. U pouci o pravnom lijeku naznačeno je da se protiv ovog rješenja žalba može izjaviti Apelacionom vijeću Suda BiH u roku od tri dana od dana njegovog prijema.

10. Apelant je 17. januara 2009. godine lišen slobode u SR Njemačkoj i nakon okončanja postupka ekstradicije izručen je BiH. Nakon toga mu je uručeno Rješenje broj X-KRN-08/540 od 19. juna 2008. godine. Na ovo rješenje apelant je izjavio žalbu 26. februara 2009. godine, koju je Apelaciono vijeće Suda BiH Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 5. augusta 2009. godine odbacilo kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je istaklo da je ispitalo normativnu (ne)osnovanost za donošenje osporenog rješenja iz koje bi se izvelo i pravo na ulaganje žalbe. Navedeno je da iz analize teksta člana 28. stav 1. ZKPBiH proizlazi da će sud samo u slučaju da primijeti da nije nadležan donijeti rješenje kojim se proglašava nenadležnim (tzv. negativno rješenje) i nakon njegove pravosnažnosti predmet ustupiti nadležnom sudu, dok će u slučaju kada ex officio ili na inicijativu stranaka ili branilaca ustanovi da jeste nadležan, što je u konkretnom primjeru bio slučaj, nastaviti postupak bez donošenja formalne odluke o tome (tzv. pozitivno rješenje). Stoga je, prema stavu Apelacionog vijeća, predmetno rješenje po svojoj pravnoj prirodi čisto deklaratornog karaktera, jer se njime samo konstatira ranije utvrđena nadležnost i kao takvo ne može konstituirati nikakva prava prema strankama i braniocu. Naglašeno je da odbrana može ponovno aktualizirati pitanje stvarne nadležnosti suda nakon eventualnog podizanja optužnice.

Stvarna nadležnost Suda BiH nakon okončanja istrage


11. Tužilaštvo BiH je 4. augusta 2009. godine Sudu BiH podnijelo na potvrđivanje Optužnicu broj KT-309/08 protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. t. 1, 2. i 4. i stav 2. KZRS.

12. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je Rješenjem broj X-KO-08/540 od 4. augusta 2009. godine proglasio Sud BiH stvarno nenadležnim za vođenje krivičnog postupka povodom Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-309/08 od 4. augusta 2009. godine (stav I). Istim rješenjem je odlučeno da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja predmet dostaviti Okružnom sudu u Bijeljini kao stvarno i mjesno nadležnom sudu (stav II). U obrazloženju rješenja je istaknuto da krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret, izvršeno na način opisan u činjeničnom supstratu optužnice, prema svom biću i prirodi ne ispunjava niti jedan od uvjeta propisanih članom 7. stav 2. t. a) i b) Zakona o Sudu BiH (Prečišćeni tekst, raniji član 13. istog zakona), te da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 23. stav 2. ZKPBiH, s obzirom na to da optužnicom nije bilo obuhvaćeno niti jedno drugo krivično djelo ili lice protiv kojeg je pokrenuta istraga Naredbom od 6. marta 2006. godine.

13. Vanpretresno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KO-08/540-1 od 10. augusta 2009. godine uvažilo žalbu Tužilaštva BiH, te ukinulo Rješenje broj X-KO-08/540 od 4. augusta 2009. godine i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je sudija za prethodno saslušanje propustio da zatraži od Tužilaštva BiH da uredi optužnicu u pogledu utvrđivanja stvarne nadležnosti Suda BiH iz člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, koja je uvjetna nadležnost i mora se utvrđivati u svakom konkretnom slučaju. Osim toga, navedeno je da se o pitanju nadležnosti mora voditi računa tokom cijelog postupka, budući da, od faze do faze, može doći do njene modifikacije, te da je osnov nadležnosti za postupanje u konkretnoj situaciji potrebno ustanoviti u samoj optužnici.

14. Tužilaštvo BiH je, nakon što mu je vraćena optužnica na uređenje, 14. augusta 2009. godine Sudu BiH podnijelo uređenu optužnicu iste pravne kvalifikacije i činjeničnog supstrata uz detaljnije obrazloženje razloga za nadležnost Suda BiH, povodom koje je sudija za prethodno saslušanje ponovno donio Rješenje broj X-KO-08/540-1 od 18. augusta 2009. godine, odnosno da je Sud BiH stvarno nenadležan za vođenje krivičnog postupka protiv apelanta. Navedeno je da je Tužilaštvo BiH, između ostalog, istaklo da je Sud BiH nadležan za postupanje zbog toga što bi predmetno krivično djelo moglo izazvati druge štetne posljedice za BiH, te da je svoj stav zasnovalo na načinu i svim okolnostima izvršenja djela, što je izazvalo veliku uznemirenost, strah i nesigurnost kako među građanima Republike Srpske tako i na području BiH, te na nepovjerenju građana u institucije vlasti nadležne da osiguraju zaštitu i sigurnost građana.

15. Dalje, u rješenju je navedeno da je ocjena Tužilaštva BiH u vezi s neefikasnošću pravosudnih organa i organa policije u Republici Srpskoj, odnosno u Bijeljini, neprihvatljiva jer ono nije ovlašteno da daje ocjene rada navedenih organa u entitetima. Također, navedeno je da je Tužilaštvo BiH previdjelo činjenicu da je tokom 2003. godine započela reforma pravosuđa BiH, koja još traje, a čiji je cilj efikasnije procesuiranje krivičnih predmeta i izbor nosilaca pravosudnih funkcija, pri čemu je osnovni kriterij njihov kvalitet i sposobnost. Pri tome, kako je naglasio Sud BiH, povjerenje građana u institucije treba da se gradi ne samo na nivou države i Suda BiH nego i na entitetskom nivou, čiji sudovi su, pa i Okružni sud u Bijeljini kao stvarno i mjesno nadležan za predmetno krivično djelo, do sada uspješno vodili i pravosnažno okončali postupke i za znatno teža i složenija krivična djela iz svoje nadležnosti. Osim toga, navedeno je da u činjeničnom opisu radnje izvršenja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret nisu navedene okolnosti vezane za status i ličnost ubijenog za vrijeme izvršenje djela, te da su te okolnosti bez značaja za opredjeljivanje nadležnosti Suda BiH.

16. Sud BiH je istakao da je tačno da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno teškom i složenom krivičnom djelu koje je u vrijeme izvršenja izazvalo određeno uznemiravanje javnosti kako na lokalnom nivou tako i na nivou entiteta i cijele BiH. Međutim, kako je dalje navedeno, i nakon toga je dolazilo do izvršenja teških i složenih krivičnih djela koja su nadležni, u međuvremenu reformirani entitetski sudovi, pa i sam Okružni sud u Bijeljini, uspješno procesuirali. Prihvatanje stava Tužilaštva BiH i preuzimanje nadležnosti na osnovu takvog obrazloženja, kako je dalje navedeno u rješenju, zapravo bi dovelo u pitanje sposobnost svih ostalih sudova u BiH da sude u složenim krivičnim predmetima iz svoje nadležnosti. Stoga je, prema mišljenju sudije za prethodno saslušanje, pogrešan stav Tužilaštva BiH da bi vraćanje ovog krivičnog predmeta stvarno nadležnom sudu na postupanje dovelo do ugrožavanja stečenog povjerenja građana, međunarodnih institucija i pravosudnih organa drugih država u institucije BiH, te do narušavanja ugleda Suda BiH i povjerenja koje su građani stekli u Sud i Tužilaštvo. Ugled i povjerenje se ne stiču suđenjem za krivična djela za koja prema zakonu nije stvarno nadležan, makar se radilo o najtežim i najsloženijim krivičnim djelima, nego naprotiv, kako je dalje navedeno, samo ustrajnom i dosljednom primjenom pozitivnih propisa BiH koji se odnose i na nadležnost Suda BiH. Preširoko tumačenje člana 7. stav 2. tačka b) ZKPBiH, izazivanje drugih štetnih posljedica za BiH, izazvalo bi pravnu nesigurnost i nepovjerenje javnosti da nadležni entitetski sudovi mogu uspješno procesuirati i najteža krivična djela iz svoje nadležnosti. Osim toga, navedeno je da je predmetno krivično djelo propisano i u KZFBiH i Krivičnom zakonu Brčko distrikta, te da se radi o tipičnom entitetskom krivičnom djelu iz grupe krivičnih djela protiv života i tijela.

17. Vijeće Suda BiH je, odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH na rješenje od 18. augusta 2009. godine, Rješenjem broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine uvažilo žalbu, te preinačilo osporeno rješenje i Sud BiH proglasilo stvarno nadležnim za postupanje u krivičnom predmetu protiv apelanta. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je način izvršenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret izazvao strah i nesigurnost građana, te nepovjerenje u institucije vlasti nadležne da osiguraju njihovu zaštitu, zatim da radi opće sigurnosti postoji potreba za uključivanjem državnog nivoa u rasvjetljavanje neriješenih ubistava koja prelaze okvire lokalnog nivoa jer se radi o organiziranom kriminalu.

18. Navedeno je da je Tužilaštvo BiH istaklo da osporeno rješenje pogrešno tumači navode Analize i stava Kolegija Tužilaštva u Istočnom Sarajevu od 17. marta 2006. godine iz kojih proizlaze, kao i iz pisanih dokaza, zaključci, ocjene rada, kao i posljedice koje su izazvane i koje bi mogle nastupiti ukoliko se konkretan predmet ne bi procesuirao u Sudu BiH. Dalje, navedeno je da osporeno rješenje pogrešno posmatra kvalifikaciju krivičnog djela jer ga posmatra izolirano od drugih okolnosti, smatrajući da se radi o entitetskom krivičnom djelu iz grupe krivičnih djela protiv života i tijela izvršenog u entitetu Republika Srpska, zbog čega ne nalazi osnov za zasnivanje nadležnosti Suda BiH. Sud BiH je istakao da nema namjeru, niti mu je to zadatak, da se bavi ocjenom rada entitetskih organa, ali ističe druge okolnosti koje, u smislu člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, opravdavaju nadležnost Suda BiH za suđenje u ovom postupku. Navedeno je da je u tu svrhu Sud BiH imao u vidu Analizu Kolegija tužilaca Istočno Sarajevo od 1. marta 2006. godine upućenu Tužilaštvu BiH, Odjelu za organizirani kriminal, radi ocjene nekoliko neriješenih slučajeva ubistava koji spadaju u kategoriju krivičnih djela organiziranog kriminala, kakav je slučaj ubistva koje se stavlja na teret apelantu. Navedeno je da Analiza, između ostalog, vrlo jasno pokazuje da se neriješeni predmeti ubistava dovode u vezu s organiziranim kriminalnim grupama, te da se u njihovom rješavanju ili krivičnom progonu kod organa gonjenja uočava nemoć, a kod građana strah. Zbog svoje rasprostranjene mreže i konstatacije da po dijelovima ili segmentima lokalne nadležnosti nije moguća efikasna borba, Analiza ukazuje na to da bez potpune koordinacije u djelovanju i razmjeni informacija na lokalnom i međudržavnom nivou, kao i bez povjerenja građana, nema uspješnog rasvjetljavanja ovog oblika organiziranog kriminala. Da pritisci i prijetnje, potpuno ili djelomično, na sjećanje svjedoka prate i predmete u kojim se pojavljuje apelant, potvrđuje i zvanična zabilješka postupajućeg tužioca Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo od 20. septembra 2006. godine, koja je priložena uz optužnicu.

19. Najzad, ukazano je i na to da je pri utvrđivanju nadležnosti zanemaren apelantov profil ličnosti, tj. da je lišen slobode prema međunarodnoj potjernici, da je već osuđivan za krivično djelo ubistva, da se sumnjiči i povezuje s većim brojem ubistava lica koja su bila vlasnici firmi ili lica iz privrednog i političkog života, kao i za druga krivična djela izvršena na području Republike Srpske i Federacije BiH. S obzirom na to da se strah građana vezuje za apelantov profil ličnosti i njegovu povezanost s organiziranim kriminalom, a da se zbog takvog kriminala BiH svrstava u zemlje visokog rizika, štetne posljedice se ogledaju u izostalim finansijskim ulaganjima. Sve su to razlozi koji opravdavaju zasnivanje stvarne nadležnosti Suda BiH za suđenje u konkretnom predmetu. U prilog tome ide i iznesen stav "profesionalaca – tužilaca srpskog entiteta" o potrebi da se slučajevi ubistava dovedeni u vezu s organiziranim kriminalom zbog navedenih razloga procesuiraju na državnom nivou. Najzad, ukazano je na to da protek vremena od počinjenja krivičnog djela i razlozi ekonomičnosti i efikasnosti opravdavaju stvarnu nadležnost Suda BiH u ovom predmetu.

20. Sudija za prethodno saslušanje je 31. augusta 2009. godine potvrdio Optužnicu Tužilaštva BiH broj KT-309/08 od 14. augusta 2009. godine protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. KZRS.

21. Ustavni sud na osnovu uvida u dokumentaciju iz predmeta broj AP 3105/09 konstatira da se u tom spisu nalazi i dokument Analiza Kolegija tužilaca Istočno Sarajevo od 1. marta 2006. godine broj A-91/06 (KTN-3/02, KTN-11/02 i KTN-43/06). Dalje, Ustavni sud konstatira da iz tog dokumenta proizlazi da je dokument dostavljen Tužilaštvu BiH, šefu Odjela za organizirani kriminal, i da je predmet dokumenta dostavljanje na ocjenu Analize i stava Kolegija u vezi s neriješenim slučajevima ubistva Željka Markovića, Riste Jugovića, Ratomira Spaića i presuđeni predmet ubistva Srđana Kneževića. U Analizi je navedeno sljedeće: "Analizom stanja, činjenica i okolnosti predmeta neotkrivenih izvršilaca ubistava […] Kolegij Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu zaključuje da su, kako po načinu izvršenja, tako i mogućim motivima, izvršioci pripadnici šire kriminalne organizacije koja ima svoju logistiku, materijalnu potporu i podršku različitog oblika, kod pojedinaca u sistemu vlasti i pojedinih privrednih subjekata. Svi relevantni pokazatelji do kojih se došlo posredno ukazuju da se radi o organizovanoj grupi kriminalaca širih razmjera, u koju je uključen veliki broj lica." Dalje je u Analizi istaknuto: "Navedeni predmeti su vrlo vjerovatno segment šireg sadržaja i sami po sebi ne bi se mogli procesuirati bez da se dovedu u vezu sa organizovanim kriminalnim grupama, zbog čega cijenimo da u cilju efikasnosti otkrivanja i krivičnog progona izvršioca krivičnih djela koji predstavljaju oblik organizovanog kriminala a koji su, vrlo vjerovatno, ispoljeni u ovim predmetima, preuzmete ove predmete na ocjenu, da li se radi o obliku organizovanog kriminala ili ne, pogotovu što se pred Vašim i pored čestog medijskog informisanja i obraćanja oštećenih porodica, o ovim 'slučajevima', iz vrha entitetske vlasti, u granicama nadležnosti, niko se nije, jačim intenzitetom, zainteresovao o svemu tome." Dalje je navedeno: "Zbog svoje rasprostranjenosti i mreže, nije moguća efikasna borba po dijelovima ili segmentima lokalne nadležnosti. Za to je potrebna jedinstvena i dostupna baza podataka, brza razmjena informacija i na međudržavnom nivou, široka ovlaštenja, jedinstvena strategija rješavanja 'slučaja' a ne parcijalno, tehnička opremljenost i adekvatna obučenost, a naročito markiranje, šire ili uže, logistike i izvora sredstava finansiranja." Također je navedeno: "U cilju opšte sigurnosti građana Bosne i Hercegovine, krajnje (je) vrijeme da se organi državnog nivoa zainteresuju za nerazjašnjena ubistva na ovom prostoru, i ne može se govoriti da se radi o pojedinačnim slučajevima, kojih mi, također, dosta imamo, ali otkrivenih, već da se radi o organizovanom obliku kriminala, kome nisu samo ubistva cilj, već mnogo dublji motivi, uglavnom finansijske prirode i premoći, neophodne za dalje nezakonite transakcije. Posebno treba cijeniti da bi povjerenje građana u organe vlasti i državu bilo vraćeno ukoliko bi institucije državnog nivoa preuzele rasvjetljavanje ovih 'slučajeva' za koje je evidentno da prevazilaze okvire lokalnog nivoa."

a) Činjenice u vezi s postupkom donošenja osporenih presuda – AP 220/11


22. Sud BiH je Presudom broj X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine apelanta proglasio krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 1. KZRS, za koje ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Navedenom presudom su, na osnovu člana 198. stav 2. ZKPBiH, oštećeni imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu, a apelant je, na osnovu člana 188. stav 1. u vezi s članom 186. stav 2. ZKPBiH, obavezan da plati troškove krivičnog postupka u visini za koju je navedeno da će biti određena posebnim rješenjem.

23. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu utvrdio da je apelant, u vrijeme dok je u zatvorskoj ustanovi u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: KPZ Kula) izdržavao kaznu zatvora za izvršeno krivično djelo ubistva, pribavio dopust u periodu od 5. do 12. juna 2000. godine, koji nije evidentiran u svim propisanim dokumentima, a zatim, nakon završenih priprema, zajedno sa njemu poznatim licima, organizatorima i saizvršiocima, 7. juna 2000. godine u Bijeljini lišio života Ljubišu Savića zv. Mauzer (u daljnjem tekstu: oštećeni). Naime, Sud BiH je utvrdio da je apelant sa još jednim njemu poznatim licem, vozeći putničko motorno vozilo marke "Toyota Camry" (u daljnjem tekstu: vozilo "Toyota"), pratio oštećenog koji je na raskrsnici više ulica zaustavio svoje vozilo da bi primio još jedno lice kada je apelant iz automatske puške u pravcu vozila oštećenog ispucao 13 metaka, od kojih su zrna iz šest metaka pogodila tijelo oštećenog, uslijed čega je nastupila trenutna nasilna smrt oštećenog. Sud BiH je utvrdio da je tom prilikom istovremeno ugrožena i sigurnost lica koje je pokušavalo ući u vozilo oštećenog, te sigurnost putnika koji su se nalazili na željezničkoj stanici nedaleko od mjesta događaja. Potom su apelant i njegov saučesnik, kako je utvrdio Sud BiH, pobjegli sa mjesta događaja do mjesta Hase, gdje su napustili vozilo "Toyota", u kojem su ostavili dvije automatske puške, okvire sa neiskorištenom municijom i gumene rukavice koje su koristili, te su sa sebe skinuli odjeću i izbacili je iz vozila. Nakon toga su pobjegli u pravcu Ugljevika.

24. Sud BiH je istakao da je na glavnom pretresu, na prijedlog Tužilaštva BiH, ispitao 36 svjedoka, te osam vještaka koji su usmeno obrazložili svoje nalaze i mišljenja. Osim toga, Sud BiH je naveo da je izvršio uvid u dokaze materijalne prirode (s prilozima uz svaki od njih) kojima je Tužilaštvo BiH dokazivalo da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret (označeni kao T1-T81). Navedeno je da je na glavnom pretresu, također, na prijedlog odbrane, ispitano sedam svjedoka, među kojim je i jedan "svjedok-ekspert", te da je izvršen uvid i u dokaze materijalne prirode koje je apelantov branilac predao Sudu BiH na glavnom pretresu (označeni kao O1-O141).

25. U pogledu njegove stvarne nadležnosti za postupanje, Sud BiH je naveo da je ta nadležnost ustanovljena Rješenjem Suda BiH broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine i da se u toku glavnog pretresa nisu izmijenile činjenice relevantne za odlučivanje o ustanovljenoj stvarnoj nadležnosti. Pri tome, Sud BiH je istakao i da su dokazi Tužilaštva BiH koji su izvedeni na glavnom pretresu (saslušanje ovlaštenih službenih lica CJS Bijeljina) pokazali da su entitetski istražni organi tokom istrage ovog slučaja pokazali stepen neefikasnosti i odsustva koordinacije, što je, u kontekstu razmatranja većeg broja nerazjašnjenih ubistava u Republici Srpskoj, rezultiralo Analizom Kolegija tužilaca Tužilaštva Istočno Sarajevo od 17. marta 2006. godine, u kojoj se kod organa otkrivanja i gonjenja konstatira nemoć, a kod građana strah. Navedeno je da se istaknuti zaključci, koji uključuju i problematiku nerazjašnjenog ubistva oštećenog, mogu, prema mišljenju Suda, prihvatiti kao druge štetne posljedice van teritorije entiteta koje opravdavaju zasnivanje nadležnosti Suda BiH, u smislu člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH.

26. Sud BiH je naveo da je nakon svestrane i pažljive ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio da se njima može uspostaviti logična veza u lancu dokaza i nedvosmisleno zaključiti da je apelant u vrijeme i na način opisan u optužnici počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud BiH je istakao da je činjenice o prisustvu vozila "Toyota" na mjestu inkriminiranog događaja i o tome da su iz tog vozila ispaljeni smrtonosni hici u oštećenog (vozilo je pronađeno u mjestu Hase i u njemu su bile automatske puške i predmeti na kojima su vještačenjem pronađeni DNK tragovi koji pripadaju apelantu) utvrdio na osnovu iskaza dva svjedoka optužbe koji se podudaraju s balističkim vještačenjem automatskih pušaka koje su pronađene u vozilu i čahura koje su prilikom uviđaja pronađene na licu mjesta. Osim toga, Sud BiH je naveo da su u vozilu "Toyota" pronađeni drugi predmeti i tragovi, pobliže opisani u presudi, koji su radi vještačenja dostavljeni Kriminalističko-tehničkom centru u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: KTC). Također, Sud BiH je naveo da su prilikom šireg pregleda mjesta na kojem je vozilo ostavljeno pronađeni i određeni odjevni predmeti, koji su taksativno navedeni u Službenoj zabilješci broj 11-02/2 od 8. juna 2000. godine. Navedeno je da je nejasnoće u obilježavanju i označavanju pronađenih tragova, na koje je odbrana ukazivala u toku postupka, Sud razjasnio prilikom saslušanja svjedoka optužbe (dva kriminalistička tehničara), koji su izvršili pregled lica mjesta, izuzimanje dokaza i sačinili skicu i fotodokumentaciju lica mjesta. Sud BiH je istakao i da su, prema članu 151. tada važećeg ZKP, organi unutrašnjih poslova bili dužni da preduzmu potrebne mjere da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se otkriju i osiguraju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz.

27. Dalje, Sud BiH je naveo da je na osnovu bioloških tragova koji su izolirani na predmetima pronađenim u vozilu "Toyota" Tužilaštvo BiH dokazalo da je apelant bio u tom vozilu, a na osnovu utvrđenog prisustva čestica barutnih gasova na rukavici sa biološkim tragovima i činjenicu da je apelant pucao u oštećenog iz automatske puške. U vezi s tim dokazom, Sud BiH je naveo da je razmotrio prigovore odbrane o tome da tužilac koristi "fabricirane" dokaze (kvalifikacija koju je odbrana koristila u završnoj riječi), odnosno da rukavice koje su bile predmet vještačenja nisu iz vozila "Toyota". Međutim, u vezi s tim dokazom, Sud BiH je na veoma opširan način opisao postupanje nadležnih organa prilikom vještačenja, te je istakao da je iz nalaza i mišljenja KTC-a (dokaz T-39) utvrđeno da je u ovom vještačenju korišten par gumenih rukavica na kojima nisu pronađeni upotrebljivi tragovi papilarnih linija. U nalazu je objašnjen način na koji je postupano sa rukavicama prilikom vještačenja (rasijecanje desne rukavice i tretiranje ninhidridom), dok je druga rukavica rasječena do palca i ostavljena kako bi se mogla koristiti za potrebe DNK vještačenja. Dalje je navedeno da je potom u nalazu Biološkog fakulteta (dokaz T-50) Univerziteta u Beogradu (u daljnjem tekstu: Biološki fakultet) od 2. jula 2007. godine jasno navedeno da su 31. maja 2007. godine radi vještačenja dostavljene, između ostalog, i lijeva žuta gumena rukavica presječena po liniji palca do otvora ka gore i desna rukavica sa tragovima crnog praška i sa mrljama crvene boje, isječena po liniji malog prsta. Dalje je u presudi pojašnjeno da DNK materijal izoliran sa dostavljenih rukavica predstavlja manje ili više miješani DNK materijal, koji se u određenim uzorcima jasnije izdvaja, a da je u jednom uzorku skoro jedinstveno prisutan materijal koji pripada apelantu, te da i DNK materijal izoliran sa crne duks-majice pripada apelantu sa vjerovatnoćom slučajnog poklapanja od 1 u 2,57x1018. Navedeno je da je vještak Dušan Keckarević (Biološki fakultet) na glavnom pretresu objasnio način na koji je vještačenje obavljeno i jasno i uvjerljivo odgovorio na pitanja tužioca i odbrane. Sud BiH je istakao, osvrćući se na apelantove navode da Biološki fakultet nije mogao da koristi apelantove nesporne biološke tragove iz drugog krivičnog predmeta i već ranije određene DNK profile, da je utvrdio da je uzimanje nespornog biološkog materijala od apelanta izvršeno 17. novembra 2006. godine, na osnovu Naredbe istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu broj KRI-2275/06 od 17. novembra 2006. godine. Prema mišljenju Suda BiH, vještak je mogao ovako pribavljen nesporni biološki materijal koristiti u naknadnom vještačenju na zahtjev Tužilaštva BiH jer se radi o dokazu koji nije pribavljen povredom apelantovih prava i koji se ne bi mogao smatrati nezakonitim dokazom.

28. Osim toga, Sud BiH je naveo da je identično vještačenje apelantovih bioloških tragova izvršio i vještak Rijad Konjhodžić (iz BiH), u postupku vještačenja kojem je prethodilo uzimanje brisa bukalne sluznice i dlaka s glave, uz njegov dobrovoljni pristanak. Vještak je u svom mišljenju nedvosmisleno istakao da biološki materijal s isječka lijeve rukavice pripada apelantu, te da postoji srednje jaka indicija da biološki materijal s isječka desne rukavice potječe od apelanta. Sud BiH je istakao da je vještak Konjhodžić na glavnom pretresu detaljno objasnio na koji način je izvršeno vještačenje, obrazložio nalaz i uvjerljivo i nedvosmisleno odgovorio na pitanja odbrane, kako je dalje naveo Sud BiH, ostajući u potpunosti pri iznesenom mišljenju. Budući da je vještak Konjhodžić vještačenje proveo nezavisno od Biološkog fakulteta, a da je praktično potvrdio nalaz i mišljenje Biološkog fakulteta, Sud BiH je zaključio da je van razumne sumnje dokazano prisustvo bioloških tragova apelanta Ždrale na rukavicama, duks-majici i kačketu, koji su pronađeni u vozilu "Toyota" prilikom uviđaja nakon ubistva oštećenog. Osim toga, Sud BiH je naveo da je nakon razmatranja iskaza svjedoka-eksperta odbrane Damira Marjanovića zaključio da se tim stručnim svjedočenjem ne dovode u pitanje zaključci vještaka Konjhodžića i Keckarevića, budući da je i on potvrdio da zaključci tih vještaka nedvosmisleno proizlaze iz činjenica koje su dali u svojim nalazima i da on u tom dijelu nema primjedbi, a da se iznijeti prigovori tiču metodoloških pristupa u organizaciji i prezentaciji nalaza i mišljenja, što, prema ocjeni Suda BiH, nije moglo utjecati na naučnu zasnovanost prezentiranih nalaza i mišljenja.

29. Sud BiH je, dalje, naveo da je pažljivo analizirao i iskaz svjedoka optužbe J. D. Navedeno je da je u svom iskazu ovaj svjedok bio neobično uvjerljiv, razložan i vrlo jasan u kazivanju. Sud BiH je naveo da je imao u vidu i određene nelogičnosti u iskazu ovog svjedoka, koje se odnose na apelantovu ulogu u ubistvu (apelant vozio, Mačar pucao). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se ova nelogičnost, iako se radi o važnoj činjenici, može pripisati činjenici da se svjedok posredno informirao o događaju, ali i njegovoj namjeri da težinu odgovornosti svjesno prebaci na lice koje je mrtvo (Vlatko Mačar).

30. Dalje, Sud BiH je utvrdio da je apelant koristio zatvorske pogodnosti i bio odsutan iz KPZ-a Kula u periodu od 4/5. do 12/13. juna 2000. godine. Navedeno je da je apelantov izlaz i povratak evidentiran u knjigama pomoćnih evidencija i potvrđen iskazima tri saslušana svjedoka, za koje je Sud BiH naveo da su jasni i uvjerljivi, zbog čega ih je i prihvatio kao objektivne. Također, Sud BiH je naveo da je razmotrio prigovore odbrane da dokumenti koji se odnose na službene evidencije KPZ-a Kula (knjige dnevnih događanja i knjiga radilišta – dokazi tužioca T-33 i izvještaji T-34), a koje je tužilac pribavio na osnovu svoje naredbe (dokaz T-36 i 37) putem ovlaštenih službenih lica SIPA-e, ne mogu biti zakonito pribavljeni dokazi jer nisu pribavljani na osnovu naredbe suda. Međutim, Sud BiH je istakao da je pogrešno zaključivanje odbrane da se pribavljanje dokumenata koji predstavljaju službene evidencije državnih organa moraju pribavljati na osnovu naredbi suda, zbog toga što, prema zakonu, svi državni organi imaju obavezu službene saradnje sa tužiocem (član 21. stav 2. ZKPBiH).

31. Sud BiH je naveo da je u kontekstu izvedenih dokaza pažljivo razmotrio prigovore odbrane koji su se odnosili na nepravilnosti u pretkrivičnom postupku, a koje se odnose na način prikupljanja, obilježavanja i čuvanja dokaza. Sud je zaključio da ove nepravilnosti nisu utjecale na tragove koji su osigurani na licu mjesta i nisu dovele u pitanje vrijednost dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Sud BiH je istakao da nije prihvatio prigovore odbrane o nezakonitosti pribavljanja nalaza i mišljenja Biološkog fakulteta (ustanove koja se nalazi u drugoj državi) zbog toga što je pribavljen protivno čl. 407. i 408. ZKPBiH i odredbama čl. 3. i 4. Ugovora o pravnoj pomoći između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore. Navedeno je da formalne procedure u pogledu pribavljanja nalaza i mišljenja vještaka ne mogu utjecati na njegovu dokaznu snagu i vrijednost jer je vještak s Biološkog fakulteta (Dušan Keckarović) nalaz pročitao i obrazložio na glavnom pretresu, a ta činjenica, prema stavu Suda BiH, tom nalazu i mišljenju daje snagu dokaznog sredstva, jer se njegova naučna vrijednost suštinski dokazuje u direktnom i unakrsnom ispitivanju. Osim toga, navedeno je da je Sud BiH pažljivo razmotrio dokaze odbrane koji se odnose na diskreditaciju tog vještaka, te da je njihovom analizom zaključio da se iz dostavljenih dokaza ne može utvrditi da je taj vještak nepouzdan i da je njegovo vještačenje stručno neosnovano. Navedeno je da su određene nejasnoće u korespondenciji proizvod neuređenih procedura evidencija i kontrole akata, što ne umanjuje stručnu i naučnu vrijednost vještačenja i urađenog nalaza i mišljenja.

32. Na kraju, Sud BiH je istakao da je, u skladu s općim pravilima za odmjeravanje kazne iz člana 41. KZRS (Opći dio), apelantu izrekao kaznu zatvora od 20 godina. Sud BiH je naglasio da je za učinjeno krivično djelo propisana kazna zatvora od najmanje deset godina ili smrtna kazna. Navedeno je da je članom 38. stav 2. KZSFRJ (Opći dio), koji je u vrijeme ubistva oštećenog bio na snazi u Republici Srpskoj, propisano da za krivična djela za koja se može izreći smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina. Dakle, kako je istakao Sud BiH, u vrijeme izvršenja krivičnog djela zatvor od 20 godina je bio propisan kao alternativa smrtnoj kazni. Slijedom toga, kako je istakao Sud BiH, jedino je moguće zaključiti da je za predmetno krivično djelo alternativno propisana kazna zatvora od najmanje deset godina (s općim maksimumom od 15 godina), zatvor od 20 godina i smrtna kazna. Kako je direktnom primjenom člana 1. Protokola broj 6 Evropske konvencije isključena mogućnost primjene smrtne kazne, ostale su alternativne kazne zatvora od 10 do 15 godina ili zatvor od 20 godina. Prema stavu Suda BiH, kazna zatvora od 20 godina postoji kao samostalna krivična sankcija i ne vezuje se za mogućnost izricanja smrtne kazne za konkretno krivično djelo, budući da zakon upotrebljava sintagmu propisana kazna. Pri tome, Sud BiH je naveo da je posebno ocijenio i uzeo u obzir kao otežavajuće okolnosti činjenice da je apelant osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela (ubistva), da je krivično djelo izvršio za vrijeme izdržavanja kazne i da su prilikom izvršenja krivičnog djela bili dovedeni u opasnost i životi drugih ljudi. Kako je navedeno u presudi, Sud BiH kod apelanta nije našao olakšavajuće okolnosti.

33. Odlučujući o apelantovoj žalbi na Presudu broj X-K-08/540/1 od 16. aprila 2010. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), u sastavu sutkinja Meddžida Kreso, predsjednica Vijeća, te Redžib Begić i Dragomir Vukoje, članovi Vijeća, donijelo je Presudu broj X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine, kojom je djelomično uvažilo apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačilo u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, na način da je apelant proglašen krivim da je radnjama činjenično opisanim u izreci prvostepene presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZRS – Posebni dio ("Službeni list SRBiH" br. 16/77, 32/84, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 14/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96), dok je u preostalom dijelu apelantovu žalbu odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo.

34. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da, suprotno žalbenim prigovorima, u pogledu stvarne nadležnosti Suda BiH, jednako kao i Prvostepeno vijeće, smatra pravilnim i valjanim razloge iz Rješenja Suda BiH broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da je, i prema njegovoj ocjeni, pravilan stav Suda BiH iz osporene presude da jednom utvrđena nadležnost suda ne bi trebala biti mijenjana ukoliko sud nije utvrdio nove činjenice i okolnosti koje su značajne za to pitanje. Navedeno je i da je apelantov prigovor o povredi principa dvostepenosti neosnovan jer je povodom žalbe Tužilaštva BiH izjavljene na rješenje sudije za prethodno saslušanje kojim se proglasio nenadležnim odlučivalo Vanraspravno vijeće Suda BiH. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je i prema njegovoj ocjeni Vanraspravno vijeće, a potom i Prvostepeno vijeće koje je donijelo osporenu presudu, ispravno iz Analize Kolegija Okružnog tužilaštva zaključilo da postoje druge štetne posljedice van teritorije entiteta, u smislu člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, te nema mjesta prigovoru da je ovaj zaključak rezultat pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je Naredba Tužilaštva BiH o provođenju istrage u ovom predmetu donesena 6. marta 2006. godine, pa da su stoga neosnovani apelantovi navodi o zabrani retroaktivne primjene zakona, jer je Zakon o Sudu BiH stupio na snagu 1. februara 2003. godine, a krivično djelo koje je osporenom presudom apelantu stavljeno na teret počinjeno je 7. juna 2000. godine. Slijedom toga, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, za predmetnu odluku nije značajna činjenica kada je krivično djelo počinjeno, već je odlučno kada je uspostavljena nadležnost suda.

35. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da je Sud BiH nezakonito isključio javnost s glavnog pretresa za vrijeme svjedočenja svjedoka J. D., Apelaciono vijeće je istaklo da odredba člana 235. ZKPBiH daje mogućnost Vijeću da od otvaranja do završetka glavnog pretresa isključi javnost za čitav glavni pretres ili jedan njegov dio. Isključenje javnosti se može izvršiti na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, ali je neophodno da se prije donošenja takve odluke saslušaju stranke, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Prije donošenja ove odluke Vijeće je saslušalo stranke i apelantovog branioca. S obzirom na to da je utvrdilo da je osnovan tužiočev prijedlog, odnosno zaključilo da bi saslušanje ovog svjedoka uz prisustvo javnosti, uzimajući u obzir specifičnost sadržaja njegovog svjedočenja, moglo rezultirati narušavanjem javnog reda, Vijeće je donijelo odluku o isključenju javnosti. Apelaciono vijeće je istaklo da je utvrdilo da je Prvostepeno vijeće u obrazloženju presude ocijenilo protivrječne dokaze, konkretno iskaze svjedoka P. N. i Dž. N., što proizlazi iz analize cjelokupnog sadržaja obrazloženja osporene presude.

36. Također, Apelaciono vijeće je istaklo da činjenica što izreka osporene presude u opisu sadrži kumulaciju više kvalifikacionih okolnosti, od kojih je jedna opredjeljujuća za određeni kvalificirani oblik krivičnog djela, a ostale mogu imati i značaj otežavajućih okolnosti pri odmjeravanju kazne, ne čini takvu izreku presude nerazumljivom. Apelaciono vijeće je istaklo da je neosnovan i apelantov prigovor da nije mogao ostvariti pravo na odbranu jer je u činjeničnom pogledu, na bazi potvrđene optužnice, jasno šta je predmet optužbe i koje su činjenične tvrdnje na kojima se optužba zasniva, a to što je optužnica sadržavala pravnu kvalifikaciju s više različitih kvalificiranih oblika krivičnog djela ubistva, prema ocjeni Apelacionog vijeća, ni na koji način nije dovelo u pitanje ostvarenje apelantovog prava na odbranu, kako u formalnom tako i u materijalnom smislu. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da se iz činjeničnog opisa izreke presude nesumnjivo može zaključiti da je, kada je u pitanju lišavanje života oštećenog, apelant postupao s direktnim umišljajem, jer je, kako je to opisano u izreci presude, pucao u oštećenog u namjeri da ga liši života, te da je htio nastupanje zabranjene posljedice.

37. U pogledu apelantovih navoda kojim je osporavao zakonitost dokaza, Apelaciono vijeće je istaklo da dokazi na koje je apelant ukazivao u žalbi ne pripadaju grupi dokaza za koje je zakonom izričito propisano da se na njima ne može zasnivati sudska odluka. Također, Apelaciono vijeće je istaklo da je u krivično-procesnom pravu u primjeni princip tempus regit actum, odnosno da se procjena zakonitosti neke procesne radnje (u konkretnom slučaju uviđaja, kriminalističko-tehničkog pregleda, vještačenja i sl.) vrši na osnovu odredaba procesnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme njenog preduzimanja. Stoga je Apelaciono vijeće pitanje zakonitosti pribavljenih dokaza, kako je navedeno u presudi, razmotrilo u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94 i 6/97), koji je bio na snazi u vrijeme preduzimanja pojedinih procesnih radnji. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da su sve radnje koje su preduzeli policijski organi Centra javne sigurnosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJS Bijeljina), u periodu neposredno nakon izvršenja krivičnog djela, u odnosu na tada još nepoznatog počinioca, preduzete u skladu s tada važećim odredbama ZKP (čl. 151. i 154). Istaknuto je da je odredbom člana 151. stav 1. ZKP propisano da su kod postojanja osnovane sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti organi unutrašnjih poslova dužni da preduzmu potrebne mjere da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se učinilac ili saučesnik ne sakrije ili ne pobjegne, da se otkriju i osiguraju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, kao i prikupe sva obavještenja koja bi mogla biti korisna za uspješno vođenje krivičnog postupka, dok je u stavu 6. istog člana predviđeno da se dokaz dostavlja sudu tek uz krivičnu prijavu. U smislu odredbe člana 154. stav 2. istog zakona, organi unutrašnjih poslova mogu odrediti potrebna vještačenja, osim obdukcije i ekshumacije leša. Navedeno je da iz Zapisnika o uviđaju koji je sačinio istražni sudija Okružnog suda u Bijeljini Božo Peranović, koji je, kako Apelaciono vijeće smatra, suprotno prigovoru iz žalbe, u svemu što je bitno sačinjen u skladu s članom 80. tada važećeg ZKP, proizlazi da je istražni sudija izdao naredbu da se pronađeno vozilo "Toyota" premjesti u krug CJS Bijeljina, radi kriminalističko-tehničkog pregleda, što je i učinjeno. O tom pregledu sačinjeni su izvještaj i prateća fotodokumentacija. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da su, suprotno istaknutim prigovorima, sve istražne radnje koje su preduzete nakon izvršenja krivičnog djela preduzete prema naredbi istražnog sudije i u skladu s tada važećim odredbama ZKP.

38. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani i apelantovi prigovori kojim se ukazuje na nezakonitost nalaza i mišljenja vještaka Keckarevića i Konjhodžića. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da se u cijelosti slaže sa zaključkom Prvostepenog vijeća da, iako je očigledno postojanje određenih nedostataka u vezi s formalnim procedurama oko angažiranja vještaka Keckarevića za vještačenje u konkretnom predmetu, to ne može dovesti u pitanje zakonitost nalaza i mišljenja ovog vještaka, kao ni njegovu dokaznu vrijednost, imajući u vidu da je taj vještak nalaz i mišljenje iznio na glavnom pretresu, te kada je, u smislu člana 270. stav 5. ZKPBiH, pisani nalaz i mišljenje tog vještaka prihvaćen kao dokazni materijal. Isto se odnosi i na prigovore upućene na nalaz i mišljenje vještaka Rijada Konjhodžića, kojem se prigovara da nije postojala naredba suda za uzimanje nespornog uzorka DNK već da je uzorak uzelo ovlašteno službeno lice, a dlake koje su također uzete kao materijal za izdvajanje nespornog uzorka DNK nisu pravilno obilježene. Apelaciono vijeće je istaklo da je, kako to proizlazi iz spisa, apelant dobrovoljno dao bris bukalne sluznice i dlake, a osim toga, kako je navedeno, uzete dlake nisu ni korištene za vještačenje. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da je vještak Konjhodžić sva pojašnjenja u vezi sa sačinjenim nalazom i mišljenjem dao na glavnom pretresu prilikom unakrsnog ispitivanja.

39. U vezi sa žalbenim prigovorima kojima se ukazuje na nepostojanje "lanca posjedovanja i čuvanja" dokaznog materijala, Apelaciono vijeće je istaklo da se, suprotno istaknutom prigovoru, istovjetnost gumenih rukavica (žutih) koje su bile predmet vještačenja ne može dovoditi u pitanje. Pri tome je i Apelaciono vijeće detaljno opisalo postupanje svakog od organa prilikom "rada" s navedenim rukavicama, te da iz provedenih dokaza, prema zaključku Apelacionog vijeća, proizlazi da su predmet svih vještačenja bile žute gumene rukavice pronađene iza sjedišta suvozača u vozilu "Toyota", te da se na svakom kasnijem vještačenju na rukavicama mogu vidjeti određeni tragovi onog prethodnog, što opovrgava tvrdnju iz žalbe da se nije radilo o istom paru rukavica. Konačno, Apelaciono vijeće je navelo da u cijelosti prihvata argumentaciju osporene presude da svjedok-ekspert Damir Marjanović nije svojim iskazom doveo u pitanje pravilnost zaključaka iz nalaza i mišljena vještaka Keckarevića i Konjhodžića, osim što je ukazao na manjkavost nalaza i mišljenja vještaka Keckarevića u pogledu nepostojanja elektroferograma, te naglasio neophodnost postojanja "lanca čuvanja" dokaza u svrhu DNK vještačenja. Apelaciono vijeće je istaklo da je Prvostepeno vijeće savjesnom ocjenom iskaza svih saslušanih svjedoka na okolnost odsustva apelanta iz KPZ-a Kula u inkriminiranom periodu, te dovođenjem u vezu tih iskaza sa sadržajem knjiga dnevnih dešavanja i izvještaja dežurnog, pravilno zaključilo da apelant u navedeno vrijeme nije bio na izdržavanju kazne.

40. Apelaciono vijeće je naglasilo da je prvostepena presuda dala valjane i uvjerljive razloge za utvrđene zaključke o svim odlučnim činjenicama, te da je ocjenu dokaza, kako optužbe tako i odbrane, Prvostepeno vijeće izvršilo na način kako to nalaže odredba člana 281. stav 2. ZKPBiH. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da činjenica kako iskaz određenog svjedoka sadrži određene nedosljednosti ili nelogičnosti ne mora uvijek značiti da se takav iskaz treba u cijelosti odbaciti kao nepouzdan. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, Prvostepeno vijeće je sve navedene okolnosti imalo u vidu prilikom ocjene iskaza svjedoka saslušanih u toku prvostepenog postupka, te je na osnovu tako izvršene ocjene izvelo zaključak o utvrđenim odlučnim činjenicama. Iako branilac prigovara da Prvostepeno vijeće nije ocijenilo iskaz svjedoka M. C., odnosno da je iz iskaza svjedoka B. S. i S. C. izdvojilo samo one činjenice koje su potkrepljujuće za tvrdnje optužbe, Apelaciono vijeće je te prigovore ocijenilo neosnovanim. S tim u vezi je detaljno pojašnjen i iskaz svjedokinje M. C., koja je bila očevidac ubistva, a za koji je Apelaciono vijeće istaklo da se taj iskaz mora posmatrati u kontekstu stanja u kojem se svjedokinja nalazila, tj. stanje straha i šoka, kako je to i sama izjavila. Međutim, ono što nesumnjivo proizlazi iz ovog iskaza i u čemu je ova svjedokinja dosljedna jeste to da je vidjela crveno vozilo koje je prolazilo pored zaustavljenog vozila kojim je upravljao oštećeni i da je iz tog vozila pucano na vozilo oštećenog, kao i činjenica da su se u vozilu iz kojeg je pucano nalazila dva lica. Činjenica da ova svjedokinja spominje da su vozač i suvozač imali na glavama tzv. fantomke, kao i što je izjavila da se vozilo iz kojeg je pucano najprije okrenulo, a zatim da je iz tog vozila pucano na oštećenog, ni prema ocjeni Apelacionog vijeća ne dovodi u sumnju vjerodostojnost i pouzdanost tog iskaza, jer se mogu objasniti upravo stanjem straha i šoka, koji je ona prilikom tog događaja pretrpjela. Iskaz ove svjedokinje Prvostepeno vijeće je ocijenilo u vezi s ostalim provedenim dokazima i na osnovu takve ocjene došlo do činjeničnih zaključaka, koje kao pravilne prihvata i Apelaciono vijeće.

41. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da žalba potencira dio iskaza svjedoka B. S. u vezi s opisom lica koja su izašla iz vozila "Toyota", koje je ostavljeno u naselju Hase, i koja su se odvezla drugim vozilom. Naime, ovaj svjedok je istakao da ga lice koje je izašlo sa mjesta vozača podsjeća na pokojnog Vlatka Mačara, a da lice koje je izašlo sa mjesta suvozača ne odgovara apelantu, jer apelant "nema približnu visinu suvozača". U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da u potpunosti prihvata pravilnim zaključak iz osporene presude da se ovaj dio iskaza svjedoka B. S. ne može prihvatiti kao pouzdan, naročito kada se ima u vidu da je, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, predmetni događaj posmatrao sa udaljenosti od 40 do 50 metara, da se to dešavalo u junu oko 21.15 sati kada je počeo da se spušta mrak i uslijed toga vidljivost je bila smanjena, te da je teren na kojem se zaustavilo vozilo "Toyota" bio neravan. Apelaciono vijeće je istaklo da žalba neosnovano prigovara na iskaz svjedoka S. C. jer je preslušavanjem iskaza ovog svjedoka Apelaciono vijeće zaključilo da je ovaj svjedok rekao da je na licu mjesta u vozilu "Toyota" primijetio dvije puške na zadnjem sjedištu. Naknadno, kriminalističko-tehničkim pregledom vozila, na podu ispod zadnjih sjedišta nađene su dvije puške, dok su na samom sjedištu nađena dva okvira za automatsku pušku (dokaz T-19). Iskaz svjedoka S. C., kako je navedeno u obrazloženju presude, potvrđuje se i sadržajem Izvještaja o kriminalističko-tehničkom pregledu vozila "Toyota" s pratećom fotodokumentacijom, dok se razlike u mjestu na kojem su puške nađene mogu, prema ocjeni Apelacionog vijeća, objasniti i protekom vremena od inkriminiranog događaja do momenta svjedočenja, uslijed kojih okolnosti je nerealno očekivati da se svjedok u potpunosti sjeća baš svih detalja događaja. Navedeno je i da je Sud BiH prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka J. D., iako je taj svjedok imao posredna saznanja o samom događaju, jer je na jasan i, kako se u osporenoj presudi naglašava, gotovo spontan način, opisao u detalje način na koji su pribavljene tablice registarskih oznaka 099-J-206, koje su bile na vozilu "Toyota" u vrijeme ubistva oštećenog, te opisao druge aktivnosti apelanta, Vlatka Mačara i Jovana Škrobe prije, ali i nakon ubistva. Da je iskaz ovog svjedoka vjerodostojan i pouzdan, Sud BiH je pravilno zaključio upoređujući činjenice i okolnosti o kojima je ovaj svjedok svjedočio s drugim izvedenim dokazima. To što Sud BiH nije u potpunosti prihvatio iskaz ovog svjedoka i to u pogledu apelantove uloge u ovom događaju, ne dovodi u sumnju prihvatljivost ostalog dijela ovog iskaza, kako je navelo Apelaciono vijeće, kada se ima u vidu argumentacija za takav stav data u obrazloženju prvostepene presude. Naime, argumentacijom o prihvatanju iskaza ovog svjedoka, u sklopu njegove ocjene s drugim provedenim dokazima, u osporenoj presudi su navedeni razlozi za neprihvatanje iskaza svjedoka R. J. i P. N., pa nije prihvatljiva tvrdnja iz žalbe da iskazi ovih svjedoka nisu tretirani na bilo koji način. Stoga je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, Sud BiH, ocjenjujući sve dokaze na način koji nalaže član 281. stav 2. ZKPBiH, na pravilan, potpun i pouzdan način utvrdio činjenično stanje na kojem je zasnovao osporenu presudu.

42. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđen princip in dubio pro reo jer je u postupku korišten standard dokazivanja "van razumne sumnje", koji nije predviđen u ZKPBiH, Apelaciono vijeće je istaklo da smisao člana 3. stav 2. ZKPBiH podrazumijeva da činjenice koje predstavljaju obilježja krivičnog djela ili su značajna za krivičnu odgovornost optuženog moraju biti utvrđene s potpunom sigurnošću, tako da njihovo postojanje ne bi mogao dovesti u sumnju bilo koji objektivni prosuditelj. Apelaciono vijeće je istaklo da je utvrdilo da je Sud BiH ocijenio dokaze na način propisan odredbom člana 281. stav 2. ZKPBiH, da je savjesno ocijenio svaki relevantan dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene zaključio je li neka činjenica dokazana, te da je, u skladu s odredbom člana 290. stav 7. ZKPBiH, u vezi s takvom ocjenom dao adekvatne razloge.

43. Na kraju, Apelaciono vijeće je istaklo da iz činjeničnog opisa izreke prvostepene presude ne proizlazi zaključak sadržan u obrazloženju te presude o postojanju podmuklosti, a niti svireposti u načinu lišavanja života oštećenog, jer u tome nema subjektivnih elemenata koji karakteriziraju podmuklost, a niti se objektivno može govoriti o apelantovom svirepom postupanju. Međutim, kako je dalje istaklo Apelaciono vijeće, iz tog činjeničnog supstrata proizlazi da je apelant prilikom pucanja u pravcu oštećenog doveo u opasnost život ženskog lica koje je pokušavalo ući u vozilo oštećenog, te i većeg broja putnika koji su se nalazili na željezničkoj stanici nedaleko od mjesta događaja, za koje činjenice je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene presude, Sud BiH zaključio da su dokazane. Stoga je Apelaciono vijeće istaklo da je apelant, ostvarujući namjeru lišavanja života oštećenog, bio svjestan da time istovremeno dovodi u opasnost živote više lica, iz čega se nesumnjivo može zaključiti da je pristao i na takvu posljedicu preduzete radnje izvršenja. Slijedom toga, Apelaciono vijeće je zaključilo da je u odnosu na takvu kvalifikacionu okolnost, koja prati izvršenje krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, apelant postupao s eventualnim umišljajem. U takvom njegovom postupanju, kako je navelo Apelaciono vijeće, sadržana su sva bitna obilježja bića krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZRS, Posebni dio. Stoga je Apelaciono vijeće djelomično uvažilo žalbu apelantovog branioca i osporenu presudu preinačilo u pravnoj ocjeni krivičnog djela, te odlučilo kao u izreci presude. Apelaciono vijeće je navelo da je preispitalo prvostepenu presudu i u dijelu odluke o kazni, te da je zaključilo da se u konkretnom slučaju jedino izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 20 godina može ostvariti svrha kako generalne tako i specijalne prevencije.

b) Činjenice iz "dopune apelacije" broj AP 220/11


44. Apelant od 2. februara 2011. godine izdržava kaznu zatvora u KPZ-u Foča. Apelant je 27. januara 2012. godine smješten u Odjeljenje sa posebnim režimom izdržavanja kazne zatvora (u daljnjem tekstu: Odjeljenje sa posebnim režimom), koje je otvoreno u sklopu KPZ-a Foča.

c) Činjenice iz apelacije broj AP 1505/12


45. Apelantica je supruga apelanta Ždrale i posjećuje ga u KPZ-u Foča.

46. Apelant Jokić je tokom redovnog sudskog postupka zastupao apelanta Ždralu i kao njegov punomoćnik ga je posjetio u KPZ-u Foča 24. februara 2012. godine kada je, kako on to navodi, bio podvrgnut ponižavajućem postupanju. Prema navodima iz podneska apelanta Jokića od 17. augusta 2012. godine, nakon 24. februara 2012. godine on nije komunicirao s apelantom Ždralom jer ne želi da ponovno bude izvrgnut ponižavajućem tretmanu i da obavlja nadzirane posjete i telefonske razgovore sa svojim branjenikom.

47. Ustavni sud primjećuje da iz dokumentacije koju je Ustavnom sudu dostavio apelant Jokić proizlazi da je 7. marta 2012. godine u ime apelanta Ždrale podnio žalbu Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsmen BiH). Osim toga, apelant Jokić je 2. aprila 2012. godine dostavio KPZ-u Foča zahtjev za dostavu podataka vezanih za tretman apelanta Ždrale i postupanje službenika KPZ-a Foča prema njemu. Također, iz odgovora na apelaciju koju je Ustavnom sudu dostavilo Ministarstvo pravde BiH proizlazi da je apelant Jokić u ime apelanta Ždrale i tom Ministarstvu 12. marta 2012. godine podnio predstavku zbog postupanja službenika KPZ-a Foča prema njima. Također, iz dokumentacije koju je Ustavnom sudu dostavilo Ministarstvo pravde BiH proizlazi da je Ministarstvo formiralo predmet broj 06 15-1 2731/12, Kontrola izvršenja kazne zatvora i zaštita ljudskih prava osuđenog lica Đorđa Ždrale, te da je u KPZ-u Foča 17. aprila 2012. godine obavljen inspekcijski pregled pri kojem se, između ostalog, razgovaralo i sa apelantom Ždralom.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije broj AP 220/11


48. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant u vrlo obimnoj apelaciji, prije svega, osporava stvarnu nadležnost Suda BiH. Naveo je da je njegova ranija apelacija izjavljena, između ostalog, i protiv rješenja o stvarnoj nadležnosti Suda BiH odbačena kao preuranjena u predmetu broj AP 3105/09. Ističe i povredu principa zabrane retroaktivnog važenja zakona, jer je krivično djelo za koje je proglašen krivim počinjeno 7. juna 2000. godine, a Zakon o Sudu BiH je stupio na snagu 1. februara 2003. godine. Također, navodi da je Sud BiH donošenjem rješenja od 19. juna 2008. godine povrijedio princip objektivne nepristranosti jer mu nije omogućio da se izjasni o navodima Tužilaštva BiH, a da je potom Sud BiH u Rješenju broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine povrijedio presumpciju nevinosti. Dalje, apelant navodi da mu nije sudio nepristran sud. Također, smatra da su u postupku povrijeđene i odredbe ZKPBiH, jer je na glavnom pretresu Sud isključio javnost za vrijeme svjedočenja jednog svjedoka. Ističe da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, te detaljno pojašnjava, prema njegovom stavu, koji su sve nezakoniti dokazi. Navodi da obrazloženja presuda ne sadrže ocjenu svih provedenih dokaza i obrazloženje zbog čega svi dokazi nisu prihvaćeni. Smatra da je prvostepena presuda zasnovana na indicijama. Kako apelant navodi, presuda ne daje obrazloženje protivrječnih dokaza. Time je, kako apelant tvrdi, povrijeđen princip in dubio pro reo. Osim toga, navedeni princip mu je povrijeđen i što se netačno prevodi institut proof beyond reasonable doubt, dodajući pridjev "svake" razumne sumnje. Apelant navodi da prvostepeni i drugostepeni sud imaju različite standarde (prvostepeni van razumne sumnje, a drugostepeni van svake razumne sumnje), a nijedan ne daje odgovor šta je "razumna sumnja", čime su mu povrijedili pravo na pravično suđenje, pa obrazloženje tog standarda predstavlja najgrublju povredu principa in dubio pro reo. Apelant tvrdi i da je Apelaciono vijeće uvažavajući njegovu žalbu i preinačavanjem presude u pogledu pravne kvalifikacije počinilo povredu objektivnog identiteta optužbe i presude i principa zabrane reformatio in peius. Osim toga, apelant tvrdi da u izreci presude niti u njenom obrazloženju nema ni riječi o njegovoj vinosti. Također, apelant prigovara kazni koja mu je izrečena. Ističe da se kaznom zatvora od 20 godina suštinski zamjenjivala smrtna kazna i da ona nije predstavljala alternativu već fakultativno ovlaštenje suda da umjesto smrtne kazne izrekne zatvor od 20 godina i bila je vezana za izricanje smrtne kazne. Apelant navodi da mu je osim povrede prava na pravično suđenje povrijeđeno i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju. Smatra da iz drugostepene presude proizlazi da njegova žalba na prvostepenu presudu nije suštinski preispitana, već predstavlja odluku kojom je pravo na žalbu samo formalno poštovano.

49. U dopuni apelacije broj AP 220/11 od 24. aprila 2012. godine apelant navodi povredu prava iz čl. II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da izdržava kaznu zatvora u KPZ-u Foča i da je u vrijeme podnošenja apelacije smješten u Odjeljenje sa posebnim režimom, gdje ga je 24. februara 2012. godine posjetio apelant Jokić. Tada je, kako apelant Ždrale navodi, prilikom ulaska u krug KPZ-a Foča apelant Jokić pretresen, te je upućen u novoizgrađeno krilo gdje je uklonio odjeću i omogućio stražarskoj službi pregled. Apelant Ždrale navodi da je posjeta advokata Jokića bila najavljena. Navodi da je posjeta apelanta Jokića ograničena na 60 minuta i da ga je tom prilikom obavijestio o tome da mu nisu dopuštene slobodne posjete supruge, da mu je ograničena telefonska komunikacija, da se svi njegovi razgovori (telefonski i prilikom posjeta) prisluškuju, uključujući i razgovore sa braniocem, da je morao potpisati saglasnost o nadziranju komunikacija i posjeta da bi mu posjete uopće bile dopuštene. Apelant navodi da je identičnom tretmanu prilikom posjete podvrgnuta i njegova supruga (Spomenka Ždrale) koja je također prinuđena ukloniti odjeću kako bi je pregledala stražarska služba KPZ-a Foča. Također, navodi da njegovo troje maloljetne djece nije u mogućnosti da ga posjeti, s obzirom na to da on i njegova suprug ne žele izlagati djecu ponižavajućem tretmanu, ali i zbog toga što su posjete moguće samo "preko stakla". Apelant Ždrale napominje da je Odjeljenje sa posebnim režimom osnovano u junu 2011. godine i da je izgrađeno i opremljeno u skladu sa savremenim evropskim i svjetskim standardima iz oblasti izvršenja krivičnih sankcija i predstavlja jednu od najmodernijih ustanova ovog tipa u širem okruženju. Dalje, apelant ističe da, iako Pravilnik o kućnom redu Odjeljenja sa posebnim režimom predviđa raspolaganje priborom za pušenje i ličnu higijenu, apelant kod sebe ne može držati upaljač ni šampon. U odnosu na pravo iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, apelant Ždrale ističe da mu je povrijeđeno pravo na odbranu budući da njegovom advokatu nije omogućen pristup, osim ukoliko ne pristane na nehumano i ponižavajuće postupanje. U odnosu na povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije, apelant navodi da zbog režima u kojem se nalazi nije u mogućnosti održavati veze sa svojom porodicom. Nisu mu omogućene intimne posjete supruge. U odnosu na povredu člana 13. Evropske konvencije, apelant ističe da osim predmetne dopune apelacije Ustavnom sudu nije imao drugu mogućnost pravnog lijeka, te je stoga u konkretnom slučaju povrijeđen član 13. Evropske konvencije.

50. Također, apelant je podnio i zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se Ministarstvu pravde RS (odnosno KPZ-u Foča) naređuje prestanak pregleda do nagosti prilikom posjeta apelanta Jokića, prestanak nadgledanja komunikacije apelanta Jokića i apelanta Ždrale, prestanak pregleda do nagosti prilikom posjeta apelantice Ždrale, omogućavanje intimnih posjeta apelantice Ždrale, omogućavanje posjeta sa fizičkim kontaktom (ne preko stakla) maloljetne djece apelantice Ždrale. Osim toga, apelant traži da Ustavni sud utvrdi da je Bosna i Hercegovina odgovorna za navedene povrede i da stoga apelantu mora platiti odštetu u pravičnom iznosu, kao i sve troškove koje je imao u vezi s apelacijom.

b) Navodi iz apelacije broj AP 1505/12


51. Apelant Jokić i apelantica navode da su im povrijeđena prava iz čl. II/2. i II/3.b), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3, 6, 8. i 13. Evropske konvencije. U apelaciji je navedeno da apelant Ždrale izdržava kaznu zatvora u KPZ-u Foča i to u Odjeljenju sa posebnim režimom, i taj smještaj je pravdan sigurnosnim razlozima, odnosno apelantovom zaštitom. U suštini, apelant Jokić i apelantica ponavljaju navode iz dopune apelacije koju je apelant Ždrale 24. aprila 2012. godine dostavio Ustavnom sudu. Navode da apelantica u ovom postupku također zastupa i ljudska prava svoje maloljetne djece, kojima je predmetni režim u potpunosti uskratio bilo kakvu direktnu komunikaciju s ocem, koja je i ovako otežana uslijed činjenice da se on nalazi na odsluženju zatvorske kazne. Istaknute povrede se ogledaju u tome što je prilikom posjeta apelanta Jokića (zadnja od 24. februara 2012. godine) on pregledan na način da se morao skinuti go, a kada je apelantica posjećivala apelanta Ždralu i ona je pregledana tako što se morala skinuti gola, zatim komunikacija između apelanta Jokića i apelanta Ždrale je nadgledana, apelantica nije u mogućnosti ostvariti pravo na intimnu posjetu suprugu, djeca bračnog para Ždrale nisu u mogućnosti posjetiti oca u posebnoj prostoriji. Zbog navedenog postupanja odgovornih u KPZ-u Foča apelanti smatraju da su prekršena ljudska prava apelanta Jokića i apelantice, i to na način da su zbog pregleda prilikom posjeta apelantu Ždrali oboje izvrgnuti ponižavajućem postupanju, u smislu člana 3. Evropske konvencije. Takvim postupanjem je prekršeno i pravo oba apelanta na zaštitu privatnog život, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Postupanjem prilikom posjeta apelanta Jokića i nadgledanom komunikacijom prekršen je član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije. Također, i apelant Jokić i apelantica navode da se nisu protivili "ličnoj pretrazi", što se, prema njihovim navodima, ne može ni u kojem slučaju protumačiti kao njihov pristanak na takvo postupanje, budući da im nikada nije ponuđena bilo koja druga opcija, osim da ne pristajući na ličnu pretragu onemoguće posjetu apelantu Ždrali. U pogledu kršenja člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, apelant Jokić je naveo stav o primjenjivosti člana 6. u konkretnom slučaju, budući da još uvijek nije donesena odluka o njegovoj apelaciji, te da još nije podnio zahtjev za ponavljanje postupka zbog novih činjenica u korist osuđenog lica. Nametanje apelantu Jokiću situacije da mora da se podvrgne ponižavajućem postupanju vlasti kako bi mogao pristupiti svom branjeniku predstavlja očigledno miješanje države u odnose branioca i branjenika. Jasno je da se prava iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije odnose i na prava apelanta Ždrale, ali i prava njegovog branioca, u ovom slučaju apelanta Jokića. Istina je, također, da je apelant Ždrale potpisao saglasnost da mu se nadgleda komunikacija, posebno telefonska, ali, kako ističe apelant Jokić, takvu saglasnost nije potpisao on. Apelant Jokić ističe da je u ovom slučaju prekršeno i pravo iz člana 8. Evropske konvencije u odnosu na njega i apelanticu, i to na način što je u odnosu na njega zbog činjenice da je bio prinuđen ukloniti odjeću pred nepoznatim ljudima narušeno pravo na poštovanje privatnosti, a u odnosu na apelanticu zbog toga što je prinuđena da uklanja odjeću prilikom posjeta suprugu i zato što joj nije omogućeno da ostvari intimne posjete suprugu. U pogledu navodnog kršenja člana 13. Evropske konvencije, apelant Jokić i apelantica su naveli da nikada nije odgovoreno na pismene upite apelanta Jokića zbog čega se apelant Ždrale nalazi u navedenom režimu izdržavanja kazne. Slijedom toga, apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru identičnu onoj koju je tražio apelant Ždrale u dopuni apelacije broj AP 220/11. Na kraju su apelanti zatražili da Ustavni sud utvrdi da je povrijeđen član 3. Evropske konvencije zato što su apelant Jokić i apelantica bili podvrgnuti ponižavajućem i nehumanom tretmanu, zbog pregleda u KPZ-u Foča kada moraju ukloniti odjeću, zatim da je povrijeđen član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije zato što je apelantu Jokiću otežan pristup njegovom branjeniku i što se nagleda komunikacija između apelanta Jokića i apelanta Ždrale, da je povrijeđen član 8. Evropske konvencije zato što su pretresom apelanta Jokića zaposlenici KPZ-a Foča ugrozili njegovo pravo na privatnost i što apelantica nije u mogućnosti ostvariti pravo na intimnu posjetu suprugu, te da je povrijeđen član 13. Evropske konvencije jer ne postoji meritoran pravni lijek. Apelanti traže da Ustavni sud, nakon što utvrdi da je Bosna i Hercegovina odgovorna za navedene povrede ljudskih prava, odredi i da im mora platiti odštetu, te da im naknadi troškove koje su imali u vezi s ovom apelacijom. U dopuni apelacije broj AP 1505/12 od 7. juna 2012. godine apelant Jokić je ponovio navode iz prvobitno podnesene apelacije vezane za njegovu žalbu Ombudsmenu BiH, a povodom koje je KPZ Foča poslao "informaciju" Advokatskoj komori Republike Srpske, čiji je apelant Jokić član, o okolnostima neprimjerenog i neprofesionalnog ponašanja advokata Jokića i izrečenih uvredljivih i prijetećih riječi ministru pravde Republike Srpske.

c) Odgovor na apelaciju


52. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da je na sve apelantove prigovore u cijelosti odgovoreno u obrazloženju drugostepene presude. Naglašeno je da je pri donošenju odluke Sud brižljivo i savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim izvedenim dokazima, vodeći pri tome računa o principu zakonitosti dokaza, ali i principu slobodne ocjene dokaza u okviru općih pravila ljudskog mišljenja i iskustva.

53. Tužilaštvo BiH je istaklo da su apelantovi navodi neosnovani, te da su osporene presude donesene uz poštivanje apelantovih ljudskih prava.

54. KPZ Foča je u odgovoru od 8. maja 2012. godine naveo da je u odnosu na apelanta Ždralu, s obzirom na učestale disciplinske prekršaje, način njihovog izvršenja i prouzrokovane posljedice i ispoljeno nasilničko ponašanje prema drugim osuđenim licima, povezanost sa kriminogenim grupama van Zavoda, te stalnu i neposrednu opasnost da će organizirati i izvršiti bjekstvo uz pomoć drugih lica, te teškoće u primjeni stručnog odgojnog rada, bilo neophodno izvršiti promjene u tretmanu koji bi se odvijao u kontroliranim uvjetima s mogućnostima efikasnije kontrole Službe osiguranja. Ocjenjujući navedene okolnosti i činjenice da ne postoje smetnje i ograničenja za primjenu čl. 1. i 54. stav 3. tačka 2. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKSBiH), ministar pravde Republike Srpske je 27. januara 2012. godine na prijedlog direktora KPZ-a Foča, u skladu s članom 5. st. 1. i 3. Zakona o posebnom režimu izvršenja kazne zatvora, donio Naredbu o raspoređivanju u Odjeljenje sa posebnim režimom na period od šest mjeseci. Naredbom je precizirano da će se tretman prema apelantu za vrijeme rasporeda u Odjeljenju sa posebnim režimom provoditi prema odredbama ZIKSBiH. Takav način izvršenja kazne zatvora, odnosno tretman osuđenog lica, u skladu je s tim zakonom, što je potvrdilo i Ministarstvo pravde BiH u svom Mišljenju broj 06-15-1-838/12 od 13. februara 2012. godine koje je dostavljeno Ministarstvu pravde RS.

55. Navedeno je da se posjete porodice i branioca u KPZ-u Foča obavljaju u odgovarajućim namjenskim prostorijama opremljenim potrebnim inventarom bez videonadzora i bez neposrednog nadzora Službe osiguranja, te da je i komunikacija osuđenih lica s članovima porodice, suprugom i djecom, također neometana. Kada je riječ o intimnoj posjeti bračnog ili vanbračnog supružnika, navedeno je da je taj vid unutrašnje pogodnosti, u skladu sa ZIKSBiH i Pravilnikom o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora i drugih mjera u BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik o kućnom redu), predviđen kao mogućnost a ne pravo osuđenog lica, koja je vezana prije svega za klasifikaciono-stimulativnu grupu osuđenog lica, a kako je u konkretnom slučaju apelant Ždrale duži period u najlošijoj C klasifikacionoj grupi, to mu se ne može odobriti ova pogodnost. U pogledu posjete maloljetne djece apelantu Ždrali, navedeno je da apelant ima mogućnost ove posjete uz fizički kontakt. Međutim, kako je navedeno u tom odgovoru, od smještaja u Odjeljenje sa posebnim režimom apelant Ždrale nije koristio ovu mogućnost. Naglašeno je da je apelant Ždrale od početka izdržavanja kazne zatvora u KPZ-u Foča (do dostavljanja odgovora) imao 31 realiziranu posjetu članova uže porodice, četiri posjete advokata i 11 vanrednih posjeta drugih lica. Također je navedeno da je apelant u pet navrata koristio slobodne posjete supruge, a u tri navrata zajedno sa suprugom posjećivala su ga i njegova djeca i to u dva navrata maloljetni sin, a jednom kćerka, te da u svim tim slučajevima nije bilo apelantovih primjedbi na postupanje službenika osiguranja KPZ-a Foča. Članom 149. stav 2. ZIKSBiH propisano je da zavod može samo izuzetno kada to zahtijevaju razlozi sigurnosti vršiti kontrolu telefonskih razgovora ostvarenih s licima van zavoda, pri čemu se obavezno upoznaje osuđeno lice da se telefonski razgovori nadziru, o čemu je apelant Ždrale pismeno upoznat, što je on svojim potpisom i potvrdio. Pretres posjetilaca i službenih lica koja ulaze u krug zavoda, pa i u odjeljenja sa posebnim režimom, propisan je članom 62. ZIKSBiH. Navedeno je da se prilikom ulaska lica u Odjeljenje sa posebnim režimom, ukoliko to zahtijevaju razlozi sigurnosti, vrši detaljan pretres lica i stvari. Taj pretres obuhvata pregled predmeta i stvari koje se unose u Odjeljenje, kao i vizuelni pregled tijela bez pretraživanja tjelesnih šupljina. Pretres obavljaju službena lica istog spola kao i lice koje se pretresa i to u posebnoj prostoriji bez videonadzora. Napomenuto je da je u prethodnom periodu registrirano više slučajeva zloupotrebe posjeta lica koja posjećuju osuđene i koja su pokušala unijeti u zavod nedopuštene predmete za potrebe osuđenih lica. Opisane procedure pretresa lica koja ulaze u Odjeljenje sa posebnim režimom primijenjene su i 24. februara 2012. godine prilikom posjete apelanta Jokića apelantu Ždrali. Napomenuto je da tom prilikom apelant Jokić "nije skinut do gola", kako navodi u apelaciji, već je samo pregledana njegova odjeća i vanjština tijela bez otkrivanja intimnih dijelova tijela. Na isti način je obavljen i pretres apelantice, s tim što je pretres izvršilo službeno lice ženskog spola. U krugu KPZ-a Foča gdje su smještena osuđena lica nije dopušteno unošenje bilo kakvih predmeta. Od ovog pravila nisu izuzeti ni advokati, s tim što je njima dopušteno unošenje rokovnika, pribora za pisanje i sudskih spisa, uz obavezu da izdvoje takve predmete i naglase da su vezani za posjetu i sudski postupak branjenika. Apelant Jokić je upoznat s ovom procedurom i nije imao primjedbi tokom ranijih posjeta apelantu Ždrali i drugim licima koja brani a koja izdržavaju kaznu zatvora u KPZ-u Foča. Navedeno je i da se apelant Jokić u dva navrata obraćao KPZ-u Foča zahtjevom za dostavljanje podataka i dokumentacije vezane za raspoređivanje i tretman apelanta Ždrale u Odjeljenje sa posebnim režimom (imena službenih lica, kopija naredbe o smještaju osuđenog, prijedlog rukovodioca i dr). U oba navrata je odgovoreno da traženi podaci predstavljaju službenu tajnu, u smislu člana 53. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske i člana 45. ZIKSBiH, te odredbi Pravilnika o načinu čuvanja službene tajne zaposlenih u Ministarstvu pravde RS i ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, kao i informacije koje se izuzimaju od davanja, u smislu člana 6. Zakona o slobodi pristupa informacijama Republike Srpske.

56. KPZ Foča je u odgovoru od 5. marta 2014. godine ponovio navode iz odgovora od 12. maja 2012. godine. Osim toga, navedeno je da je apelant Ždrale u Odjeljenju sa posebnim režimom u periodu od 2012. do 2013. godine redovno i neometano koristio posjete supruge i maloljetne djece u namjenskoj prostoriji za posjete opremljenoj adekvatnim namještajem bez audio i videonadzora. Prilikom ovih posjeta kontakt sa posjetiocima je bio neposredan a nadzor pripadnika Službe osiguranja vizuelan. Navedeno je da je u toku 2012–2013. godine ukupan broj realiziranih posjeta apelantu Ždrali bio od supruge i maloljetne djece – 16, drugih članova uže porodice – 18, vanrednih posjeta i posjeta drugih lica – 14. U svim ovim slučajevima nije bilo primjedbi apelanta Ždrale i posjetilaca na postupanje pripadnika Službe osiguranja KPZ-a Foča. Posjeta apelanta Jokića od 24. februara 2012. godine apelantu Ždrali nije bila najavljena i nije je odobrio direktor Zavoda, ali i pored te činjenice odobrena mu je posjeta klijentu u trajanju od 60 minuta, koju je koristio u odgovarajućoj prostoriji za posjete advokata bez audio i videonadzora. Pripadnici Službe osiguranja su samo vizuelno nadzirali ovu posjetu. Apelant Jokić nije imao primjedbi na postupanje pripadnika Službe osiguranja prema njemu prije i za vrijeme korištenja posjete. Također, KPZ Foča je u dostavljenoj informaciji od 5. marta 2014. godine naveo da na osnovu evidencija i pisane dokumentacije s kojom raspolaže ne postoji nijedan usmeni i pismeni zahtjev upućen nadležnoj službi KPZ-a Foča tokom 2012. godine od apelanata Dragiše Jokića i Spomenke Ždrale, te djece Spomenke i Đorđa Ždrale, za odobravanje posjeta osuđenom licu Đorđu Ždrali, ali da je apelant Ždrale u navedenom periodu redovno i nesmetano koristio posjete supruge i djece, drugih članova porodice, advokata i posjete drugih lica na osnovu njegovih molbi (apelanta Ždrale) i na osnovu odobrenja direktora Zavoda. Naglašeno je da je u toku 2012. godine realizirano ukupno sedam posjeta apelantice sa maloljetnom djecom i jedna posjeta advokata.

57. Ministarstvo pravde RS je u odgovoru od 11. maja 2012. godine istaklo da je na zahtjev KPZ-a Foča apelanta Ždralu rasporedilo u Odjeljenje sa posebnim režimom. Navedeno je da u ovom Odjeljenju kaznu zatvora izdržavaju lica muškog spola koja za vrijeme izdržavanja kazne bitno ugrožavaju sigurnost u ustanovi, narušavaju red i disciplinu, kao i lica za koja se utvrdi da su sve prethodno preduzete mjere ostale bezuspješne. Navedeno je da iz Izvještaja KPZ-a Foča proizlazi da je apelant Ždrale u postupku izdržavanja kazne zatvora i pored svih preduzetih odgojnih mjera nastavio sa destruktivnim djelovanjem i pronalaženjem raznih mogućnosti za održavanje veza s kriminogenim grupama van KPZ-a Foča. Posebno je navedeno da je imao odnos nasilničkog ponašanja prema drugim osuđenim i zbog takvih radnji mu je bilo izrečeno pet disciplinskih kazni upućivanja u samicu, nakon čega su se stekle sve pretpostavke da se apelant Ždrale uputi na izdržavanje kazne zatvora u Odjeljenje sa posebnim režimom. Dalje je navedeno da se posjete i komunikacije sa apelantom Ždralom ostvaruju u potpunosti prema odredbama ZIKSBiH. Obim i način korištenja komunikacije, koja uključuje i komunikaciju s braniocem, uređeni su Pravilnikom o kućnom redu. Prema članu 149. stav 2. tog zakona, uređeno je da u situaciji kada to zahtijevaju razlozi sigurnosti zavod može kontrolirati pisma i telefonske razgovore, o čemu se zatvorenik i obavještava. S tim pravima ograničenja upoznat je apelant Ždrale i tom prilikom je dao pismenu saglasnost, bez bilo kakve prinude ili prisile službenih lica, da je prethodno upozoren i upoznat o mogućnosti prisluškivanja telefonskih razgovora. Članom 62. stav 1. ZIKSBiH je propisano da ovlašteni zavodski službenik može vršiti pretres i oduzeti imovinu u svim prostorijama u kojima zatvorena lica borave, rade ili provode slobodno vrijeme, kao i lica lišenih slobode, posjetilaca i njihovih ličnih stvari i službenih lica. Pretresi se vrše u posebnoj prostoriji bez videosnimanja, poštujući pravilo da se radi o istom spolu pretresanog lica i lica koje ga pretresa. Prilikom ulaska u prostorije KPZ-a Foča pretres se vrši uz pomoć detektora. Prilikom ulaska u Odjeljenje sa posebnim režimom ponovno se vrši pretres zato što detektor otkriva samo prisustvo metalnih predmeta. U konkretnom slučaju su potpuno provedena navedena pravila s napomenom da apelant Jokić nije skinut "do gola" nego je pregledana odjeća i vanjština tijela bez otkrivanja intimnih dijelova tijela. Poštujući ova pravila, na isti način izvršen je i pretres apelantice. Prema izvještaju KPZ-a Foča, u toku izdržavanja kazne zatvora apelant Ždrale je imao realiziranu 31 redovnu posjetu, 11 vanrednih posjeta drugih lica, kao i četiri posjete njegovog branioca. Također je imao u pet navrata posjetu supruge, a dva puta maloljetnog sina i jednom kćerke. U Odjeljenju sa posebnim režimom posjete se obavljaju u namjenskim prostorijama opremljenim potrebnim inventarom bez videonadzora i bez neposrednog nadzora Službe osiguranja. Komunikacija osuđenog lica s članovima najuže porodice, suprugom i djecom se obavlja neometano uz poštovanje lične i porodične privatnosti. Pitanje posjete bračnog ili vanbračnog druga u posebnoj prostoriji kao vrsta pogodnosti regulirano je članom 152. ZIKSBiH i Pravilnikom o pogodnostima i godišnjem odmoru zatvorenika koji izdržavaju kaznu zatvora za izdržavanje krivičnih sankcija i drugih mjera BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik o pogodnostima). Te pogodnosti, u suštini, predstavljaju skup podsticajnih mjera usmjerenih na pružanje povjerenja zatvoreniku, ublažavanje posljedica deprivacije, podsticanje vlastitog učešća u ostvarivanju programa tretmana, jačanja odgovornosti i samopouzdanja radi osposobljavanja zatvorenika osuđenog za samostalan život. Ne radi se o automatskom pravu osuđenog, već o mogućnosti koju on može da ostvari i stekne samo učešćem u provođenju programa postupanja i pozitivnim odnosom prema naporima koji se čine u njegovoj realizaciji. Dalje je navedeno da, s obzirom na činjenice da je apelant Ždrale u nekoliko posljednjih klasifikacionih perioda na osnovu rezultata ponašanja i vladanja svrstan u najlošiju C klasifikacionu stimulativnu grupu, nije stekao pravo da koristi ove pogodnosti.

58. Ministarstvo pravde BiH je u svom odgovoru od 1. juna 2012. godine istaklo da je 12. marta 2012. godine posredstvom apelanta Jokića primilo predstavku apelanta Ždrale zbog postupanja službenika KPZ-a Foča, te da je od KPZ-a Foča zatražen odgovor. Navedeno je da je u odgovoru od 5. aprila 2012. godine KPZ Foča naveo da je apelant Ždrale tražio odvojeni tretman navodeći da mu je ugrožena sigurnost zbog drugih osuđenih lica i da je Zavod saznao da na izdržavanju kazne ima osuđenih lica koja su u bliskoj prijateljskoj vezi s apelantom, da ima lica s kojima apelant nije u dobrim odnosima i da su neki od njih po apelantovom nalogu mogući izvršioci krivičnih djela i da su to bile okolnosti zbog kojih mu je određen odvojen tretman koji predviđa član 4. stav 3. tačka 3. ZIKSBiH. Osim toga, navedeno je da je Uprava Zavoda istakla da je 12. augusta 2011. godine dobila povjerljivu informaciju od obavještajnih agencija, koja je istovremeno dostavljena Ministarstvu pravde RS, o apelantovoj pripremi bjekstva iz ustanove uz pomoć drugih lica i da je apelant 1. septembra 2011. godine uspostavio nedopuštene kontakte s pripadnikom Službe osiguranja Zavoda, koji je zbog ranijih sličnih aktivnosti vezanih za osuđeno lice Radovana Stankovića disciplinski kažnjen uvjetnim prestankom radnog odnosa i da je nakon okončanja novog postupka taj pripadnik Službe osiguranja Zavoda disciplinski kažnjen prestankom radnog odnosa. Uprava Zavoda je posebno navela da se apelant nije primjereno ponašao nego je nastavio s drskim i nasilničkim ponašanjem, zbog čega je disciplinski kažnjavan više puta i to u tri navrata zbog nedopuštenog pronalaska mobilnih telefona "izricanjem samice" u trajanju od sedam i dva puta od 10 dana, te jednom zbog fizičkog napada na Jugoslava Erakovića kojem je tom prilikom nanio tjelesne povrede i kada mu je ponovo izrečena najteža disciplinska kazna – samica u trajanju od deset dana, te da je na kraju (15. januara 2012. godine) apelant Ždrale napao osuđenika K. N. kada mu je ponovno izrečena disciplinska kazna – samica u trajanju od deset dana, pa je zbog takvog ponašanja klasificiran u negativnu C klasifikacionu grupu, nakon čega je apelant raspoređen u Odjeljenje sa posebnim režimom. U vezi sa apelantovim navodom o posjetama i telefonskoj komunikaciji, Uprava Zavoda je istakla da je postupala u skladu sa zakonom i Pravilnikom o kućnom redu i da su telefonski razgovori bili preusmjereni samo zbog sigurnosnih razloga, kako to i predviđaju pozitivni propisi, odnosno član 65. Pravilnika o kućnom redu, a da se posjete advokata odvijaju u posebnoj prostoriji bez video i audiosnimanja i bez neposrednog nadzora pripadnika Službe osiguranja, poštujući proceduru tajnosti razgovora branioca i njegovog klijenta. U pogledu pretresa posjetilaca koji dolaze u Zavod, Uprava je istakla da je u odnosu na branioca pretres obavljen na profesionalan i korektan način i da se navedeni vid pretresa vrši i nad drugim licima na isti način i da sigurnosni razlozi omogućavaju Zavodu da mogu vršiti dva odvojena pretresa od kojih je jedan standardni i vrši se u namjenskom prostoru Zavoda nakon prijavljene posjete, a drugi je detaljan i obavezan za sva lica koja imaju odobrenje za ulazak u Odjeljenje sa posebnim režimom, koji se također obavlja u adekvatnom namjenskom prostoru. Naime, KPZ Foča je zavod zatvorenog tipa u kojem nije dopušteno unošenje bilo kakvih tehničkih uređaja i drugih predmeta, izuzev što je advokatima dopušteno unošenje rokovnika, pribora za pisanje i sudskih spisa, što je i u konkretnom slučaju dopušteno i na te okolnosti apelant Jokić ranije nije imao primjedbe. U pogledu primjedbi apelanta Jokića na ograničenost posjete, Uprava je istakla da braniočevu posjetu ni branilac ni osuđeno lice nisu najavili za konkretni dan, a niti je posjetu odobrio direktor Zavoda, ali da mu je ipak omogućena posjeta u trajanju od 60 minuta, a da nije mogla duže trajati zbog drugih organiziranih i najavljenih posjeta. U vezi s navodom da se prema njemu primjenjuju propisi Republike Srpske, Uprava Zavoda je istakla da se kazna zatvora izvršava prema odredbama zakona BiH, a da je samo Naredbu Ministarstva pravde RS o rasporedu u Odjeljenje sa posebnim režimom donio entitetski organ i da prema stavu Uprave Zavoda to nije suprotno zakonima BiH. U vezi sa sredstvima za higijenu, navedeno je da je osuđenom licu dopuštena nabavka i slobodno raspolaganje takvim sredstvima.

V. Relevantni propisi


59. Krivični zakon Republike Srpske – Posebni dio ("Službeni list SRBiH" br. 16/77, 32/84, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Ubistvo

Član 36. stav 2. t. 1. i 2.


Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kaznit će se:

1) ko drugog liši života na svirep ili podmukao način,

2) ko drugog liši života i pri tom sa umišljajem dovede u opasnost život još nekog lica.

60. Krivični zakon Republike Srpske – Opšti dio ("Službeni glasnik SFRJ" br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.


Krivično djelo je učinjeno sa umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje ili kada je bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica ali je pristao na njeno nastupanje.

Član 38.


(1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina.

(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.

61. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 49/09, Prečišćeni tekst, i br. 74/09 i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 2. tačka b)


(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima […]Republike Srpske […] kada ta krivična djela:

b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

62. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Ovim zakonom utvrđuju se pravila krivičnog postupka po kojima je dužan postupati Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud) [...].

Član 10. stav 2.


Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Član 23.
Stvarna nadležnost Suda

(1) Sud je nadležan:

a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom,

b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu,

[...]

Član 28.
Posljedice nenadležnosti

(1) Sud je dužan paziti na svoju nadležnost i čim primijeti da nije nadležan oglasiti se nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja ustupiti predmet nadležnom sudu, ali je dužan poduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.

(2) Sud kome je predmet ustupljen dužan je provesti postupak i donijeti odluku.

Član 29.


Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

c) ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, Tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Član 30. stav 3.


(3) Zahtjev za izuzeće sudije vijeća apelacionog odjeljenja stranka ili branitelj mogu podnijeti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.

Član 114.
Korištenje rezultata analize DNK u drugim krivičnim postupcima

U cilju utvrđivanja identiteta osumnjičenog, odnosno optuženog s njegovog tijela mogu se uzeti ćelije radi analize DNK. Podaci dobijeni na ovaj način mogu se koristiti i u drugim krivičnim postupcima protiv iste osobe.

Član 235.


Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio, […] ako je to potrebno radi […] zaštite interesa […] svjedoka.

Član 280.


(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge "tužioca" u pogledu pravne ocjene djela.

Član 307.
Zabrana reformatio in peius

Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

63. Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera ("Službeni glasnik BiH" br. 12/10, Prečišćeni tekst, i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 6.


(6) Sankcije izrečene od strane Suda Bosne i Hercegovine izvršavat će se prema odredbama ovog zakona čak i kada se služe u entitetskom zavodu.

Član 46. st. 1, 2. i 3.


(1) […]Ministarstvo pravde vrši nadzor nad radom Zavoda.

(2) Nadzor nad izvršenjem pritvora i kazne zatvora obuhvata naročito kontrolu: […] zakonitog i pravilnog postupanja s pritvorenicima i zatvorenicima; […] zaštite prava pritvorenika i zatvorenika; […].

(3) Nadzor iz stava (2) ovog člana vrši Ministarstvo pravde preko inspektora, koji je službenik s posebnim ovlaštenjima (u daljnjem tekstu: inspektor).

Član 49. st. 1. i 3.


(1) O izvršenom inspekcijskom pregledu sastavlja se pismeni izvještaj u koji se unose naročito inspekcijski nalazi i naređuju mjere i rokovi za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti, kao i mjere za unapređenje rada Zavoda.

(3) Upravnik Zavoda dužan je postupiti po naređenim mjerama.

Član 62. st. 1, 2, 3, 4. i 6.

(1) Ovlašteni zavodski službenik može obavljati pretres […], posjetilaca i njihovih ličnih stvari i službenih lica.

(2) Pretres prostorija i lica iz stava (1) ovog člana vršit će se na način kojim će se otkriti i spriječiti svaki pokušaj bijega i sakrivanje krijumčarene robe uz poštivanje ljudskog dostojanstva lica nad kojima se vrši pretres i stvari koje posjeduju.

(3) Lica nad kojima se vrši pretres neće u toku pretresa biti ponižavana.

(4) Pretres će vršiti samo ovlašteni zavodski službenici istog spola kao lica nad kojima se vrši pretres.

(6) Prilikom ulaska posjetilaca u zavod, ovlašteni zavodski službenik može zahtijevati od tog lica da se podvrgne pretresu. Ukoliko se posjetilac ne želi podvrgnuti pretresu, ovlašteni zavodski službenik odbit će prijem u zavod, s tim da program sigurnosti mora odražavati ravnotežu u odnosu na privatnost posjetilaca ili njihovo službeno svojstvo u skladu sa zakonom ili drugim propisima.

Član 80.


(1) Pritvorenicima i zatvorenicima omogućit će se da u povjerenju razgovaraju s inspektorom, državnim ombudsmenom, nadležnim državnim i regionalnim sudom, i advokatom po svom izboru, kako je to regulirano u zakonu.

(2) Razgovor se obavlja bez prisustva službenog osoblja zavoda. […]

(4) Pritvorenicima i zatvorenicima mora se omogućiti upućivanje molbi, žalbi i drugih podnesaka nadležnim organima radi zaštite njihovih prava. Ministarstvo pravde donijet će pravilnik kojim se regulira unutrašnje razmatranje ovakvih podnesaka.

(5) Molbe i pritužbe moraju se rješavati bez odgađanja.

(6) Izuzetno od odredbi pravilnika o unutrašnjim razmatranjima svih podnesaka koji se tiču zavodskih pitanja, svi pritvorenici i zatvorenici mogu upućivati svoje molbe i pritužbe državnom ombudsmenu.

Član 149.


(1) Zatvorenici imaju pravo održavati kontakte s članovima svoje porodice i licima ili predstavnicima organizacija koja mogu pomoći u njihovom tretmanu, putem pisama i telefona bez ograničenja.

(2) Izuzetno, kada to zahtijevaju razlozi, zavod može vršiti kontrolu pisama i telefonskih razgovora, o čemu se obavještava zatvorenik.

Član 150. stav 1.


(1) Zatvorenici imaju pravo primati posjete članova uže porodice, a po odobrenju upravnika zavoda, mogu ih posjećivati i druga lica, u skladu s Pravilnikom o kućnom redu.

Član 152. st. 1. i 2.


(1) Za dobro ponašanje i zalaganje na radu zatvorenicima se mogu odobravati pogodnosti.

(2) Pogodnosti su skup poticajnih mjera usmjerenih na pružanje povjerenja zatvoreniku, ublažavanje posljedica deprivacije, poticanje vlastitog učešća u ostvarivanju programa tretmana, jačanje odgovornosti i samopouzdanja radi osposobljavanja zatvorenika za samostalan život u skladu s pravnim poretkom i normama građanskog društva.

64. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/10, 117/11 i 98/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13. stav 4.


(4) U odjeljenju sa posebnim režimom, u pravilu, izvršava se kazna zatvora prema osuđenim licima za koja se prilikom ispitivanja ličnosti utvrdi da bi bitno ugrozila sigurnost ostalih osuđenih lica i imovine u Ustanovi ili koja za vrijeme izdržavanja kazne bitno narušavaju red i disciplinu, kao i osuđena lica za koja se utvrdi da su preduzete mjere postupanja prema njima ostale bezuspješne.

65. Zakon o posebnom režimu izvršenja kazne zatvora ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 30/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.


(1) U Odjeljenje se raspoređuju osuđena lica muškog pola koja za vrijeme izvršenja kazne zatvora bitno ugrožavaju sigurnost u ustanovi, narušavaju red i disciplinu, kao i lica za koja se utvrdi da su sve ranije preduzete mjere postupanja prema njima ostale bezuspješne.

(2) Svrha rasporeda u Odjeljenje je sprečavanje svih oblika ponašanja osuđenih lica koja za cilj imaju narušavanje formalnog sistema i organizacije rada kazneno-popravnih ustanova, kroz primjenu posebnih metoda i oblika rada.

(3) Raspored u Odjeljenje ne tretira se kao disciplinska kazna.

Član 5. st. 1. i 3.


(1) О potrebi rasporeda osuđenog lica u Odjeljenje odlučuje ministar na prijedlog rukovodioca Ustanove u kojoj osuđeno lice izdržava kaznu zatvora.

(3) Nakon razmatranja prijedloga iz stava 1. ovog člana, ministar može donijeti naredbu o rasporedu osuđenog lica u Odjeljenje.

Član 6. st. 1, 2. i 3.


(1) Vrijeme trajanja rasporeda u Odjeljenje ne može biti kraće od šest mjeseci i može biti više puta produžavano za isti vremenski period, vodeći računa o tome da trajanje rasporeda osuđenog lica u Odjeljenje bude srazmjerno stepenu rizika koji predstavlja osuđeno lice.

(2) Tokom boravka u Odjeljenju vrši se redovno praćenje ponašanja i vladanja osuđenog lica, kao i procjena stepena rizika koja predstavlja osnov za određivanje sigurnosnih uvjeta i mjera u Odjeljenju.

(3) Nakon isteka svakih šest mjeseci provedenih na rasporedu u Odjeljenju vrši se preispitivanje opravdanosti daljeg boravka u Odjeljenju, uz obavezu da rukovodilac Ustanove dostavi ministru prijedlog za produženje ili obustavu rasporeda u Odjeljenje, detaljan izvještaj o vladanju i ponašanju, mišljenje o postignutim rezultatima primjene rasporeda u Odjeljenje i procjenu stepena rizika.

Član 11. st. 1, 2, 4. i 5.


(1) Osuđeno lice ima pravo kontaktiranja sa srodnicima u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do drugog stepena srodstva, kao i sa punomoćnikom koji ga zastupa u njegovim poslovima i interesima.

(2) Kontakti iz stava 1. ovog člana ostvaruju se putem posjeta, pisama i telefona, u skladu sa pravilnikom iz člana 8. ovog zakona.

(4) Posjete osuđenim licima odvijaju se pod nadzorom službe osiguranja.

(5) Ukoliko to zahtijevaju razlozi sigurnosti, rukovodilac Odjeljenja može narediti nadzor nad telefonskim razgovorom, o čemu se obavještava osuđeno lice.

66. Pravilnik o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 55/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 58. st. 1. i 3.
[…]

Osuđenom licu se mogu dozvoliti slobodne posjete u skladu sa zakonom koji reguliše proceduru davanja povlastica.

Posjeta iz stava 1. ovog člana pritvoreniku ili osuđenom licu može se odobriti jednom mjesečno.

Član 65.


Pritvorenik ili osuđeno lice ima pravo slobodne i neometane veze s braniocem, u skladu sa ovim pravilnikom. Razgovori sa braniocima mogu se obavljati u bilo koje vrijeme između 8.00 i 20.00 sati. Upravnik zavoda će preporučiti braniocima da takve razgovore zakažu unaprijed, ali će dozvoliti i obavljanje razgovora koji nisu zakazani, kada je to neophodno.

Razgovor branioca i pritvorenika ili osuđenog lica obavlja se u posebnoj prostoriji u krugu zavoda.

Trajanje razgovora iz stava 2. ovog člana, nije ograničeno.

[…]

Razgovor pritvorenika ili osuđenog lica i branioca nadzire stražar.

Nadzor iz stava 5. ovog člana, obuhvata samo bezbjedonosni aspekt i stražar ne može slušati razgovor pritvorenika ili osuđenog lica i branioca.

67. Pravilnik o upućivanju molbi, žalbi i drugih podnesaka zatvorenika i pritvorenika u zavodima za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 42/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Ovim Pravilnikom uređuje se postupanje sa molbama, žalbama i drugim predstavkama zatvorenika i pritvorenika u Zavodima za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine, način prikupljanja i provjere podataka, vrijeme rješavanja navedenih predstavki kao i sva druga potrebna postupanja vezana za rješavanje svake konkretne predstavke.

Član 12.


Po pravilu molbe, žalbe i druge predstavke zatvorenici i pritvorenici izjavljuju putem administrativne službe Zavoda, a u opravdanim okolnostima, mogu takve podneske koje se tiču zavodskih pitanja upućivati Ministarstvu pravde BiH, inspektoru za nadzor rada Zavoda ili državnim ombudsmenima.

Član 13.


Zatvorenici i pritvorenici mogu svoje žalbe i molbe predavati inspektoru Zavoda za vrijeme inspekcije.

Lica iz stava 1 ovog člana Pravilnika, mogu i bez prisustva upravnika Zavoda ili drugih rukovodećih službenika, razgovarati sa inspektorom.

Upravnik Zavoda dužan je postupati po naređenim mjerama inspektora.

Član 14.


Svakog radnog dana lica iz člana 12 ovog Pravilnika, moraju imati mogućnost da podnose molbe i žalbe upravniku Zavoda ili rukovodećem službeniku koji ga mijenja, ili lice koje je ovlašteno za realizaciju navedenih prava zatvorenika i pritvorenika.

Prilikom prijema ovih lica u Zavode, ista će se upoznati sa njihovim pravima o podnošenju molbi, žalbi ili drugih predstavki u skladu sa Zakonom i ovim Pravilnikom.

68. Pravilnik o pogodnostima i godišnjem odmoru zatvorenika koji izdržavaju kaznu zatvora u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija i drugih mjera Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 34/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Ovim Pravilnikom detaljnije se uređuju kriteriji za odobravanje pogodnosti, uslovi i način korištenja pogodnosti za lica koja izdržavaju kaznu zatvora, […] korištenja pogodnosti unutar Zavoda, vrste pogodnosti (redovne i vanredne), […] kao i druga pitanja koja su od značaja za dobijanje pogodnosti i korištenja godišnjeg odmora zatvorenika u Zavodima Bosne i Hercegovine za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljem tekstu: Zavod).

Član 28. stav 1. tačka 3.


Osim pogodnosti iz člana 27. ovog Pravilnika, pogodnosti ublažavanja uslova unutar Zavoda su i:

3. boravak sa bračnim ili vanbračnim drugom u posebnoj prostoriji.

69. U Preporuci broj (2006) 2 Komiteta ministara zemljama članicama u vezi s Evropskim zatvorskim pravilima (Preporuku je usvojio Komitet ministara 11. januara 2006. godine, na 952. sjednici zamjenika ministara), relevantni dio glasi:

[…]

Smatrajući da je potrebno suštinski revidirati i ažurirati Preporuku broj R (87)3 Komiteta ministara u vezi sa Evropskim zatvorskim pravilima kako bi obuhvatila promjene koje su se desile u kaznenoj politici, praksi kažnjavanja i kompletnom upravljanju zatvorima u Evropi;

Vladama zemalja članica preporučuje:

- da se u izradi svojih zakonskih propisa, strategija i u praksi rukovode pravilima sadržanim u dodatku uz ovu Preporuku koja stavlja van snage Preporuku broj R (87) 3 Komiteta ministara o Evropskim zatvorskim pravilima;

- da osiguraju prijevod i što širu distribuciju ove Preporuke i pratećeg komentara, posebno institucijama pravosuđa, zatvorskom osoblju i samim zatvorenicima.

Dodatak uz Preporuku Rec(2006)2

[…]

52.2. Uvest će se procedure kojima će se obezbijediti sigurnost zatvorenika, zatvorskog osoblja i svih posjetitelja i kako bi se na minimum svela opasnost od nasilja i drugih slučajeva koji mogu ugroziti ličnu sigurnost.

53.1. Posebne mjere za smanjenje rizika od bjekstva i opasnosti po druge će se primjenjivati jedino u izuzetnim okolnostima.

53.2. Kad god se takve mjere primjenjuju na bilo kojeg zatvorenika, poštivat će se jasne procedure.

[…]

54.1. Utvrdit će se detaljne procedure koje osoblje mora poštivati prilikom pretresa:

[…]

c. posjetitelja i njihovih ličnih stvari; i

[…]

54.2. Situacije u kojima je pretres potreban i vrste pretresa će se utvrditi domaćim zakonima.

54.9. Obaveza zaštite od bjekstva i povrede biće izbalansirana u odnosu na privatnost posjetitelja.

54.10. Procedure kontrole posjetitelja koji u zatvor dolaze po službenoj dužnosti, kao što su pravni zastupnici, socijalni radnici, ljekari i drugi, podliježu konsultacijama sa njihovim institucijama kako bi se osigurao balans između reda i discipline i lične sigurnosti i pravo na profesionalni pristup povjerljive prirode.

VI. Dopustivost


70. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

A) U odnosu na krivični postupak okončan Presudom Suda BiH broj X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine

71. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

72. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

73. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

B) U odnosu na tretman u KPZ-u Foča


74. U skladu s članom 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

B1) U odnosu na navode apelanata o povredi prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 13. Evropske konvencije


75. Apelanti navode da su im zbog postupanja službenika KPZ-a Foča prema njima povrijeđena prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 13. Evropske konvencije. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja nije pravosnažna odluka redovnog suda nego postupanje nadležnih organa prema apelantima nakon smještaja apelanta Ždrale u Odjeljenje sa posebnim režimom koje se nalazi u sklopu KPZ-a Foča u kojem apelant Ždrale izdržava kaznu zatvora.

76. Kada je riječ o pravnim sredstvima koja su apelantima bila na raspolaganju na osnovu ZIKSBiH, Ustavni sud primjećuje da član 80. toga Zakona jasno predviđa da se zatvorenicima mora omogućiti upućivanje molbi, žalbi i drugih podnesaka nadležnim organima radi zaštite njihovih prava, te da će Ministarstvo pravde donijeti pravilnik kojim se regulira unutrašnje razmatranje ovakvih podnesaka, kao i da izuzetno od odredbi pravilnika o unutrašnjim razmatranjima svih podnesaka koji se tiču zavodskih pitanja svi zatvorenici mogu upućivati svoje molbe i pritužbe državnom ombudsmenu. Dalje je navedeno da je odredbama Pravilnika o upućivanju molbi, žalbi i drugih podnesaka zatvorenika i pritvorenika u zavodima za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine u članu 12. propisano da, po pravilu, molbe, žalbe i druge predstavke zatvorenici izjavljuju putem administrativne službe zavoda, a u opravdanim okolnostima mogu takve podneske koji se tiču zavodskih pitanja upućivati Ministarstvu pravde BiH, inspektoru za nadzor rada zavoda ili državnim ombudsmenima. Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredaba proizlazi da su lica koja se mogu žaliti na uvjete vezane za tretman u ustanovama za izdržavanje kazne zatvora isključivo zatvorenici (i eventualno pritvorenici). Međutim, Ustavni sud smatra da i lica koja dolaze u posjetu zatvorenicima moraju da se podvrgnu pozitivnim propisima koji su na snazi a vezani su za izvršenje kazne zatvora, pa da i ta lica svoja ljudska prava u kontekstu posjeta osuđenim licima crpe iz prava zatvorenika. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su apelanti svoje pritužbe mogli uputiti bilo kojemu od organa navedenih u članu 80. ZIKSBiH. Ustavni sud smatra da su se apelanti, odnosno apelant Ždrale, time što su podnijeli predstavku Ministarstvu pravde BiH i Ombudsmenu BiH na primjeren način poslužili pravnim sredstvima predviđenim domaćim pravom a koja su im bila na raspolaganju u odnosu na njihove prigovore. Međutim, Ustavnom sudu nisu dostavljeni podaci o tome da je tim povodom nekom od apelanata dostavljen bilo kakav odgovor.

77. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na član 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojem može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da je apelacija u ovom dijelu podnesena protiv postupanja službenika KPZ-a Foča, dakle ne protiv pravosnažne presude nekog suda u BiH, ali da apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, apelacija je u ovom dijelu, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu člana 18. stav 2 (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).

78. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

79. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

B2) Dopustivost ratione materiae – pravo na pravično suđenje


80. Ustavni sud najprije zapaža da apelanti Ždrale i Jokić navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije zbog tretmana u KPZ-u Foča u kojem apelant Ždrale izdržava kaznu zatvora koja mu je izrečena pravosnažnom Presudom Suda BiH broj X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine, dakle zbog povrede prava na odbranu u tom postupku. Prema navodima iz apelacije, apelantu Ždrali je povrijeđeno pravo na odbranu budući da njegovom advokatu nije omogućen pristup, osim ukoliko ne pristane na nehumano i ponižavajuće postupanje, te zbog toga što još uvijek nije donesena odluka o njegovoj apelaciji a nije još podnio zahtjev za ponavljanje postupka zbog novih činjenica u korist osuđenog. Dalje iz apelacije proizlazi da i apelant Jokić smatra da je u odnosu na njega povrijeđen član 6. Evropske konvencije zato što mu je otežan pristup njegovom branjeniku i što se nadgleda komunikacija između njega i apelanta Ždrale. S tim u vezi, za Ustavni sud se prvenstveno postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o krivičnoj optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

81. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na ove apelacione navode, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;

(…)

82. Član 6. stav 1. Evropske konvencije propisuje da prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu. Postavlja se pitanje da li u konkretnom slučaju postoji bilo kakva krivična optužba protiv apelanata, odnosno da li se postupak tiče njihovih građanskih prava i obaveza.

83. Imajući u vidu činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju u postupku vezanom za tretman apelanta Ždrale u KPZ-u Foča nije utvrđivala osnovanost bilo kakve optužbe protiv apelanta Ždrale, niti su u tom postupku utvrđivana njegova građanska prava i obaveze, budući da je to utvrđeno u postupku koji je okončan pravosnažnom presudom Suda BiH. Ustavni sud ukazuje na to da predmet postupka mora da se tiče osnovanosti krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, postupci do kojih dolazi nakon što je donesena pravosnažna sudska odluka, poput postupka povodom vanrednih pravnih lijekova, postupka osuđenih lica za uvjetni otpust i zahtjeva za ponavljanje postupka, ne spadaju pod član 6. stav 1. Evropske konvencije. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe, te da apelantu Ždrali nije produžena već izrečena kazna zatvora smještanjem u Odjeljenje sa posebnim režimom, Ustavni sud smatra da je dio apelacije u kojem se apelant Ždrale poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilan s Ustavom Bosne i Hercegovine.

84. U pogledu navoda apelanta Jokića da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije zbog tretmana koji je imao prilikom posjeta apelantu Ždrali u KPZ-u, Ustavni sud ukazuje na to da se navedeni član Evropske konvencije tiče isključivo prava lica u vezi s krivičnom optužbom. Ustavni sud ističe da je apelant Jokić u predmetnoj pravnoj stvari imao svojstvo punomoćnika apelanta Ždrale, što znači da se ni u kojem slučaju ne radi o njegovim građanskim pravima i obavezama ili krivičnoj optužbi protiv njega, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Kako član 6. Evropske konvencije štiti lica kojima su ta prava prekršena, Ustavni sud smatra da apelant Jokić nije bio "žrtva" kršenja člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to da se, dakle, u predmetnom postupku ne radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe u odnosu na apelanta Jokića, slijedi da su i navodi apelanta Jokića o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

VII. Meritum


U odnosu na krivični postupak okončan osporenim presudama


85. Apelant Ždrale osporava navedene presude tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


86. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

87. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

(…)

88. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da mu nije sudio stvarno nadležan sud, da sud nije bio nepristran, da je sud neosnovano isključio javnost s glavnog pretresa, da su prikupljeni dokazi nezakoniti, da je sud proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, da sud nije analizirao iskaze svakog svjedoka i druge dokaze i doveo ih u međusobnu vezu i dao obrazložene i detaljne razloge zašto ih prihvata ili ne, da je apelantu povrijeđeno pravo na ravnopravnost, a time i pravo na odbranu, da je sud pogrešno utvrdio postojanje umišljaja kod apelanta, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo izricanjem kazne od 20 godina koja, kako apelant smatra, više ne postoji. Dalje, apelant navodi i povredu principa in dubio pro reo i reformatio in peius.

89. U odnosu na apelantove navode da mu nije sudio stvarno nadležan sud, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u konkretnom slučaju zasnovao svoju nadležnost na osnovu člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Tom odredbom je, između ostalog, propisano da je Sud BiH nadležan i za krivična djela utvrđena zakonima Republike Srpske kada ta krivična djela mogu imati druge štetne posljedice van teritorije datog entiteta. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH svoju nadležnost za postupanje u ovoj pravnoj stvari zasnovao u toku provođenja istrage protiv apelanta i da je u toj fazi krivičnog postupka, u skladu s funkcionalnom nadležnošću, konačnu odluku donijelo Vanraspravno vijeće Suda BiH donošenjem Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine. Ustavni sud zapaža da je potom, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, i Sud BiH na dvije instance razmotrio sve apelantove prigovore u tom pogledu i dao obrazloženje zašto su neosnovani. Naročito, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH istakao da su dokazi Tužilaštva BiH koji su izvedeni na glavnom pretresu dodatno potvrdili postojanje drugih štetnih posljedica van teritorije entiteta, koje opravdavaju zasnivanje nadležnosti Suda BiH, što je potvrdilo i Apelaciono vijeće koje je naglasilo da, suprotno apelantovim prigovorima, jednako kao i Prvostepeno vijeće, smatra pravilnim i valjanim razloge iz Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće razmotrilo i apelantove navode da postoji protivrječnost između razloga osporene presude o sadržaju Analize kolegija Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo i sadržaja tog dokaza i zaključilo da su oni neosnovani. Također, u pogledu apelantovih navoda o retroaktivnoj primjeni zakona, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće istaklo da je Naredba Tužilaštva BiH o provođenju istrage u ovom predmetu donesena 6. marta 2006. godine, te da je Sud BiH prihvatio nadležnost u ovom predmetu nakon stupanja na snagu Zakona o Sudu BiH, te da stoga, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, za predmetnu odluku nije značajna činjenica kada je krivično djelo počinjeno, već je odlučno kada je uspostavljena nadležnost Suda, a te zaključke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, s obzirom na apelantove navode da Sud BiH prilikom odlučivanja o svojoj nadležnosti i donošenjem rješenja od 19. juna 2008. godine nije apelantu omogućio da se izjasni o navodima Tužilaštva BiH, te da je Vanraspravno vijeće Suda BiH u Rješenju broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine povrijedilo presumpciju nevinosti, Ustavni sud, na osnovu uvida u to rješenje, primjećuje da je njime uvažena žalba Tužilaštva BiH i preinačeno Rješenje Suda BiH broj X-KO-08-540-1 od 18. augusta 2009. godine (kojim je prvobitno Sud BiH odlučio da nije nadležan za postupanje), tako da se Sud BiH proglašava stvarno nadležnim za postupanje u toj pravnoj stvari. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je apelantov branilac 21. augusta 2009. godine dostavio odgovor na žalbu Tužilaštva BiH povodom koje je konačno odlučeno o nadležnosti Suda BiH, pa da su slijedom toga apelantovi navodi da je onemogućen da se izjasni na navode Tužilaštva neosnovani. Ustavni sud ističe da se ovim rješenjem nije moglo povrijediti apelantovo pravo na presumpciju nevinosti, s obzirom na to da se u tom dijelu postupka i to odlukom nije odlučivalo o apelantovoj krivnji, nego da se radi o procesnoj odluci kojom se odlučivalo o tome koji sud će odlučivati u pravnoj stvari. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog stvarne nadležnosti Suda BiH neosnovani.

90. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud jer je član Apelacionog vijeća bio sudija Redžib Begić, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na to da su odredbama člana 29. ZKPBiH propisani razlozi za izuzeće, i to kako objektivni tako i subjektivni. Stoga, budući da apelant kao razlog za sumnju u nepristranost suda navodi činjenice o učestvovanju sudije Režiba Begića u drugom sudu (Vrhovnom sudu), u drugom predmetu (Okružnog suda u Bijeljini), koji je vođen protiv drugog optuženog (Jugoslava Erakovića), Ustavni sud zapaža da ne postoji ni jedan od razloga za izuzeće ovog sudije propisan članom 29. ZKPBiH, koji se odnosi na objektivnu pristranost sudije. S druge strane, ukoliko bi se uzelo u obzir da apelant smatra da je ovaj sudija bio subjektivno pristran, Ustavni sud zapaža da apelant osim navoda o suđenju u predmetu protiv Jugoslava Erakovića u prilog svojoj tvrdnji nije ponudio ni jedan dokaz. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant nije tokom postupka tražio izuzeće imenovanog sudije, što je imao mogućnost, pa uzimajući u obzir i tu okolnost, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani.

91. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te pogrešne ocjene dokaza, te navoda o tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

92. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

93. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

94. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

95. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje zbog isključenja javnosti za vrijeme svjedočenja svjedoka J. D., Ustavni sud podsjeća na to da je glavni pretres pred sudom u principu javan (član 234. ZKPBiH), ali da je članom 235. ZKPBiH propisana mogućnost da se s pretresa u cijelosti, ili u samo jednom dijelu, isključi javnost. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH, radi zaštite svjedoka J. D., na prijedlog Tužilaštva BiH, isključio javnost u toku njegovog saslušanja. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće utvrdilo da je Sud BiH, prije donošenja ove odluke, saslušalo stranke, te je nakon toga zaključilo da bi saslušanje ovog svjedoka uz prisustvo javnosti, a s obzirom na specifičnost sadržaja njegovog svjedočenja, moglo rezultirati narušavanjem javnog reda, pa je donesena odluka o isključenju javnosti. Dakle, budući da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Sud BiH u cijelosti proveo proceduru propisanu odredbama člana 235. ZKPBiH, proizlazi da Sud BiH ovom odlukom nije povrijedio odredbe ZKPBiH, zbog čega Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

96. U pogledu apelantovih navoda o nezakonitosti dokaza iz predistražnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je identične navode detaljno razmotrilo Apelaciono vijeće i u obrazloženju svoje odluke dalo iscrpne razloge zašto su žalbeni navodi istaknuti u tom pogledu neosnovani, odnosno zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je Apelaciono vijeće u pogledu ovog prigovora istaklo da ovi dokazi ne pripadaju grupi dokaza za koje je zakonom izričito propisano da se na njima ne može zasnivati sudska odluka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće istaklo da je u krivično-procesnom pravu u primjeni princip tempus regit actum, odnosno da se procjena zakonitosti neke procesne radnje (u konkretnom slučaju uviđaja, kriminalističko-tehničkog pregleda, vještačenja i sl.) vrši na osnovu odredaba procesnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme njenog preduzimanja, te da je Apelaciono vijeće pitanje zakonitosti pribavljenih dokaza, kako je navedeno u presudi, razmotrilo u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94 i 6/97), koji je bio na snazi u vrijeme preduzimanja pojedinih procesnih radnji. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da su sve radnje koje su preduzeli policijski organi CJS Bijeljina, u periodu neposredno nakon izvršenja krivičnog djela, u odnosu na tada još nepoznatog počinioca, preduzete u skladu s tada važećim odredbama ZKP (čl. 151. i 154). Navedeno je da iz Zapisnika o uviđaju koji je sačinio istražni sudija Okružnog suda u Bijeljini Božo Peranović, a koji je, kako Apelaciono vijeće smatra, suprotno prigovoru iz žalbe, u svemu što je bitno sačinjen u skladu s članom 80. tada važećeg ZKP, proizlazi da je istražni sudija izdao naredbu da se pronađeno vozilo "Toyota" premjesti u krug CJS Bijeljina radi kriminalističko-tehničkog pregleda, što je i učinjeno. O tom pregledu sačinjeni su izvještaj i prateća fotodokumentacija. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da su, suprotno istaknutim prigovorima, sve istražne radnje koje su preduzete nakon izvršenja krivičnog djela preduzete po naredbi istražnog sudije i preduzeli su ih nadležni policijski organi, u skladu s tada važećim odredbama ZKP. Stoga, Ustavni sud smatra, imajući u vidu obrazloženja Suda BiH i relevantne odredbe ZKP koji je važio u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, da su apelantovi navodi o nezakonitosti dokaza koji su prikupljeni u toku predistražnih radnji neosnovani.

97. U pogledu apelantovih navoda da je dokumentacija koja je izuzeta iz KPZ Kula nezakonit dokaz, Ustavni sud naglašava je odredbama člana 21. ZKPBiH propisano, između ostalog, i da su svi organi vlasti u Republici Srpskoj dužni službeno sarađivati s tužiocem i drugim organima koji učestvuju u krivičnom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da ni jednom odredbom ZKPBiH nije propisano da kada Tužilaštvo BiH traži dokumentaciju od državnih organa (što je i KPZ Kula) treba postojati naredba Suda. Ustavni sud ukazuje na to da je apelantovo odsustvo iz KPZ-a Kula u spornom periodu Sud utvrdio ne samo na osnovu izuzete dokumentacije nego i na osnovu iskaza svjedoka koji su saslušani na te okolnosti na glavnom pretresu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

98. Dalje, apelant tvrdi da su nezakoniti i ostali nalazi i mišljenja vještaka o izvršenim vještačenjima, te da je upitna vjerodostojnost gumenih rukavica pronađenih na licu mjesta i onih koje su prezentirane pred Sudom BiH na kojima su pronađeni apelantovi biološki tragovi. Apelant tvrdi da je nezakonit i dokaz, odnosno nalaz i mišljenje vještaka Rijada Konjhodžića, budući da je apelantov nesporni biološki trag uzet bez naredbe Suda BiH, a elektroferogrami koje je vještak dostavio su nejasni. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da, kada je u pitanju provođenje dokaza vještačenjem, da je ZKPBiH u odredbama čl. od 112. do 115. izdvojio kao posebnu radnju dokazivanja DNK analizu. Odredbama člana 112. ZKPBiH je propisano da se analiza DNK može vršiti ukoliko je to neophodno potrebno za određivanje identiteta ili činjenica da li tragovi materija koji su otkriveni potiču od osumnjičenog, odnosno optuženog ili oštećenog. Osim toga, Ustavni sud ponavlja da je u krivičnom procesnom pravu u primjeni princip tempus regit actum, u skladu s kojim je za preduzimanje neke radnje u postupku (uviđaja, vještačenja i sl.) mjerodavno pravo koje je u primjeni u vrijeme preduzimanja te radnje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH iscrpno opisao postupanje nadležnih organa prilikom vještačenja, te je istakao šta je iz kojeg nalaza i mišljenja utvrđeno, pri tome detaljno opisujući slijed preduzetih radnji u tom smislu. Dalje je u presudi pojašnjeno da DNK materijal izoliran sa dostavljenih rukavica predstavlja manje ili više miješani DNK materijal, koji se u određenim uzorcima jasnije izdvaja, a da je u jednom uzorku skoro jedinstveno prisutan materijal koji pripada apelantu, te da i DNK materijal izoliran sa crne duks-majice pripada apelantu, sa vjerovatnoćom slučajnog poklapanja od 1 u 2,57x1018. Navedeno je da je vještak Dušan Keckarević (Biološki fakultet) na glavnom pretresu objasnio način na koji je vještačenje obavljeno i jasno i uvjerljivo odgovorio na pitanja tužioca i odbrane. Sud BiH je istakao, osvrćući se na apelantove navode da Biološki fakultet nije mogao da koristi njegove nesporne biološke tragove iz drugog krivičnog predmeta i već ranije određene DNK profile, da je utvrdio da je uzimanje nespornog biološkog materijala od apelanta izvršeno 17. novembra 2006. godine, na osnovu Naredbe istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu broj KRI-2275/06 od 17. novembra 2006. godine. Prema mišljenju Suda BiH, vještak je mogao ovako pribavljen nesporni biološki materijal koristiti u naknadnom vještačenju na zahtjev Tužilaštva BiH jer se radi o dokazu koji nije pribavljen povredom apelantovog prava i koji se ne bi mogao smatrati nezakonitim dokazom. Sud BiH je naveo da je identično vještačenje apelantovih bioloških tragova izvršio i vještak Rijad Konjhodžić (iz BiH) u postupku vještačenja kojem je prethodilo uzimanje brisa bukalne sluznice i dlaka s apelantove glave, uz njegov dobrovoljni pristanak. Taj vještak je u svom mišljenju nedvosmisleno istakao da biološki materijal s isječka lijeve rukavice potiče od apelanta, te da postoji srednje jaka indicija da biološki materijal s isječka desne rukavice potiče od apelanta. Sud BiH je istakao da je vještak Konjhodžić na glavnom pretresu detaljno objasnio na koji način je izvršeno vještačenje, obrazložio nalaz i uvjerljivo i nedvosmisleno odgovorio na pitanja odbrane, kako je dalje naveo Sud BiH, ostajući u potpunosti pri iznesenom mišljenju. Budući da je vještak Konjhodžić vještačenje proveo nezavisno od Biološkog fakulteta, a da je praktično potvrdio nalaz i mišljenje Biološkog fakulteta, Sud BiH je zaključio da je van razumne sumnje dokazano prisustvo bioloških tragova apelanta Ždrale na rukavicama, duks-majici i kačketu, koji su pronađeni u vozilu "Toyota" prilikom uviđaja nakon ubistva oštećenog. Ustavni sud primjećuje da je apelant, posredstvom svog izabranog punomoćnika, imao mogućnost osporiti navedene dokaze, što je i učinio, u postupku pred prvostepenim sudom, a kasnije i u žalbenim navodima. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali apelantove prigovore o nezakonitosti nalaza i mišljenja Biološkog fakulteta o DNK analizi, te su ih odbili kao neosnovane. Naime, redovni sudovi su zaključili da su provedeni dokazi zakoniti, te da mjesto gdje je vještačenje izvršeno (van teritorije BiH) ne predstavlja propust koji bi urađenom nalazu dao karakter nezakonitog dokaza.

99. Ustavni sud zapaža da je u pogledu apelantovih prigovora o načinu komuniciranja između Tužilaštva BiH i Biološkog fakulteta i Sud BiH ispitao apelantovu žalbu u ovom smislu, te dao obrazloženje koje se tiče pravilnosti tog dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama detaljno odgovorili na apelantove prigovore u vezi sa zakonitošću dokaza DNK analiza, naglašavajući da nije riječ o nezakonitim dokazima, naročito imajući u vidu da iz obrazloženja osporene presude kao nesporno proizlazi da sadržaj DNK nalaza, dakle kvalitet provedenog dokaza, nije osporen niti doveden u sumnju bilo kojim drugim dokaznim sredstvom budući da ničim nije dovedena u pitanje DNK analiza kojom je utvrđeno da DNK materijal izoliran s dostavljenih rukavica predstavlja manje ili više miješani DNK materijal, koji se u određenim uzorcima jasnije izdvaja, a da je u jednom uzorku skoro jedinstveno prisutan materijal porijeklom od apelanta, te da i DNK materijal izoliran sa crne duks-majice pripada apelantu sa vjerovatnoćom slučajnog poklapanja od 1 u 2,57x1018. Osim toga, Sud BiH je proveo dokaz i vještačenjem vještaka Rijada Konjhodžića, koji je apelantov DNK uzorak dobio na način da je apelant dao dobrovoljno bris bukalne sluznice, pa se stoga ne može govoriti o nezakonitosti dokaza, jer na taj način nisu povrijeđena apelantova ljudska prava. Ustavni sud zapaža da je i Apelaciono vijeće ispitalo ovaj apelantov prigovor i u vezi s tim navelo da prihvata obrazloženje iz prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti prilikom razmatranja apelantovih prigovora koji se odnose na zakonitost dokaza. Iz navedenog proizlazi da je u apelantovom slučaju, u smislu relevantnih stavova Evropskog suda, apelantu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njihovoj upotrebi. Također, proizlazi da je uzet u obzir i kvalitet navedenih dokaza, te zaključeno da zbog okolnosti u kojima su predmetni dokazi pribavljeni nije dovedena u pitanje njihova pouzdanost ili tačnost (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije, presuda od 10. marta 2009. godine [GC], Zahtjev broj 4378/02, stav 90, i Evropski sud, Lisica protiv Hrvatske, presuda od 25. februara 2010. godine, Zahtjev broj 20100/06, stav 49). Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama detaljno odgovorili na apelantove prigovore u vezi sa zakonitošću dokaza, te da su apelantovi navodi o tome da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima neosnovani.

100. U pogledu apelantovih navoda o ocjeni drugih izvedenih dokaza, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH na glavnom pretresu proveo sve predložene dokaze stranaka u postupku. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH s jednakom pažnjom ocijenio sve nalaze vještaka i svjedoka, te da je, suprotno apelantovim navodima, detaljno analizirao iskaze svakog svjedoka kako odbrane tako i optužbe i druge dokaze i doveo ih u međusobnu vezu s ostalim iskazima svjedoka i drugim dokazima, te dao obrazložene i detaljne razloge zašto prihvata ili ne prihvata njihove iskaze, te nakon toga izveo zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za počinjeno krivično djelo ubistva, za koje ga je proglasio krivim.

101. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantu optužnicom stavljeno na teret da je počinio krivično djelo ubistva propisano u članu 36. stav 2. tačka 1. KZRS (ko drugog liši života na naročito svirep ili krajnje podmukao način), te da je konačnom odlukom Apelacionog vijeća proglašen krivim da je radnjama pobliže opisanim u izreci optužnice, odnosno prvostepene presude počinio krivično djelo ubistva propisano u članu 36. stav 2. tačka 2. KZRS (ko drugog liši života i pri tom s umišljajem dovede u opasnost život još nekog lica). Sud BiH je ovaj zaključak zasnovao na dokazima koji su provedeni u toku postupka, koje je ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, na osnovu kojih je zaključio da je apelant, budući da je već bio na izdržavanju kazne zatvora u KPZ-u Kula, pribavio dopust u periodu od 5. do 12. juna 2000. godine, koji nije evidentiran u svim propisanim dokumentima, zatim da je sa još jednim njemu poznatim licem vozilom "Toyota" pratio oštećenog do Bijeljene, te kada je oštećeni zaustavio svoje vozilo da bi primio još jedno lice, da je apelant iz automatske puške u pravcu vozila oštećenog ispucao 13 metaka, od kojih su zrna iz šest metaka pogodila tijelo oštećenog, uslijed čega je nastupila trenutna nasilna smrt oštećenog, da je tom prilikom istovremeno ugrožena i sigurnost lica koje je pokušavalo ući u vozilo oštećenog, te sigurnost putnika koji su se nalazili na željezničkoj stanici nedaleko od mjesta događaja, da su potom apelant i njegov saučesnik, kako je naveo Sud BiH, pobjegli sa mjesta događaja do mjesta Hase, gdje su napustili vozilo "Toyota", u kojem su ostavili dvije automatske puške, okvire sa neiskorištenom municijom i gumene rukavice koje su koristili, te kada su sa sebe skinuli odjeću i izbacili je iz vozila, nakon čega su pobjegli u pravcu Ugljevika. U obrazloženju osporene presude detaljno su pobrojani dokazi koji su na ove okolnosti provedeni, svaki dokaz je ocijenjen pojedinačno i u uzajamnoj vezi s drugim dokazima, na osnovu čega je utvrđeno apelantovo učešće i uloga u navedenim radnjama.

102. Dalje, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred Sudom BiH proveden velik broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se i Apelaciono vijeće detaljno izjasnilo u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdilo da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 281. ZKPBiH koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju presude Suda BiH iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, te su dati iscrpni razlozi zašto Sud BiH pojedine dokaze nije prihvatio. Takva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je Apelaciono vijeće prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje.

103. Stoga, Ustavni sud smatra i da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi zaključak da i ostali dokazi nedvojbeno dokazuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, odnosno da osporene presude nisu zasnovane jedino na dokazima za koje je apelant tvrdio da su nezakoniti. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje.

104. U vezi sa apelantovim navodima da u izreci presude niti u njenom obrazloženju nema ni riječi o njegovoj vinosti, Ustavni sud zapaža da je u izreci prvostepene presude navedeno da se apelant iz samo njemu poznatih razloga i pobuda dogovorio sa njemu poznatim licima-organizatorima, koja su se međusobno dogovorila i organizirala da bi lišila života Ljubišu Savića zv. Mauzer i pristao da će on kao izvršilac zajedno s drugim licima-saizvršiocima izvršiti unaprijed planirane i međusobno povezane radnje i da će on unaprijed pripremljenim sredstvom organizirano lišiti života oštećenog. Također, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je lice koje je trebalo da uđe u vozilo oštećenog bila starica J. Lj., koja je u trenutku pucanja stajala pored vozila, dok su ispaljeni meci "fijukali" u neposrednoj blizini putnika koji su se nalazili na željezničkoj stanici, a uslijed čega se šest-sedam putnika sakrilo u kancelariju otpravnika vozova S. B. Apelaciono vijeće je zaključilo da, s obzirom na navedene činjenice, te budući da je apelant pucao iz automatske puške koja je bila podešena na rafalnu paljbu i da je ispaljeno 13 metaka, kao i činjenice o položaju starice J. Lj. i putnika na željezničkoj stanici, u odnosu na smjer pucanja, proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant, ostvarujući namjeru lišavanja života oštećenog, bio svjestan da time istovremeno dovodi u opasnost živote više lica, iz čega se nesumnjivo može zaključiti da je pristao i na takvu posljedicu preduzete radnje izvršenja. Slijedom toga, Apelaciono vijeće je istaklo da proizlazi zaključak da je u odnosu na takvu kvalifikacionu okolnost, koja prati izvršenje krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, apelant postupao s eventualnim umišljajem. U takvom apelantovom postupanju sadržana su sva bitna obilježja bića krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZRS. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da u izreci presude niti u njenom obrazloženju nema ni riječi o njegovoj vinosti neosnovani.

105. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz odluke Apelacionog vijeća evidentno da je Vijeće razmotrilo sve apelantove žalbene navode, koje ponavlja u apelaciji, te dalo iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenilo neosnovanim i zašto je potvrdilo prvostepenu presudu, izuzev što je odluku preinačilo u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava standarde koje je taj član Evropske konvencije postavio.

106. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog odluke o kazni, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da je članom 38. stav 1. KZRS (Opći dio) propisano da zatvor ne može biti duži od 15 godina, a da je članom 38. stav 2. KZRS (Opći dio) bila predviđena mogućnost izricanja zatvora u trajanju od 20 godina za ona krivična djela za koja je bila propisana smrtna kazna. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da maksimalna kazna za predmetno krivično djelo, u situaciji kada više nije moguće izreći smrtnu kaznu, jeste kazna zatvora od 20 godina. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

107. Vezano za apelantove navode o povredi prava na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud smatra da su ti navodi neosnovani budući da je u prethodnim stavovima ove odluke detaljno pojašnjeno da je apelant imao ravnopravan tretman u postupku i da su tokom postupka (glavni pretres) provedeni svi dokazi koje je predložio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na ravnopravnost u postupku.

108. U pogledu apelantovih tvrdnji da je u konkretnom slučaju prekršen princip zabrane reformatio in peius, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 307. ZKPBiH propisano da se u slučaju ako je podnesena žalba samo u korist optuženog presuda ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Ustavni sud zapaža da je prema pravilima krivičnog postupka sud uvijek vezan za činjenični opis radnji izvršenja krivičnog djela naveden u optužnici, ali ne i za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje je navedeno u optužnici. Naime, odredbama člana 280. ZKPBiH je propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici (stav 1), te da sud nije vezan za tužiočeve prijedloge u pogledu pravne ocjene djela (stav 2). Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama predmeta i apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da izreka presude Apelacionog vijeća glasi: "Djelomično se usvaja žalba [apelantovog] branioca, pa se presuda Suda BiH broj X-K-08-/540-1 od 16. aprila 2010. godine preinačava u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, na način da se [apelant] oglašava krivim da je radnjama činjenično opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo ubistvo iz člana 36. stav 2. KZ RS-posebni dio. […] U preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena." U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da Tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv presude Suda BiH, a da je presudom Apelacionog vijeća apelantova žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, odlučujući o apelantovoj žalbi, utvrdilo da je Sud BiH, polazeći od činjeničnog opisa djela kako je navedeno u optužnici, pogrešno okvalificirao radnje izvršenja krivičnog djela, zbog čega je Apelaciono vijeće preinačilo prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni krivičnog djela, a da je u pogledu preostalog dijela prvostepena presuda Suda BiH ostala neizmijenjena. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i u vezi sa razlozima za preinaku pravne kvalifikacije krivičnog djela Apelaciono vijeće u osporenoj presudi navelo detaljnije i jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip zabrane preinačenja na gore, a samim tim i da je u ovom segmentu povrijeđen princip pravičnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

109. U vezi s apelantovim navodima da je redovni sud povrijedio princip in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je taj princip garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud je već zaključio da analiza provedenih dokaza niti u jednom segmentu nije izostala, tj. obrazloženje osporene presude ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda da je apelant, na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.

110. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica a ni prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na žalbu u krivičnim stvarima


111. Ustavni sud uočava da se apelant Ždrale žali i na to da mu je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud". Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno ovo pravo, budući da je izjavio žalbu na prvostepenu presudu, te da je Apelaciono vijeće ispitalo osporenu presudu u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

U odnosu na tretman apelanata u KPZ-u Foča, Odjeljenje sa posebnim režimom


a) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni


112. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

113. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

114. Apelant Jokić i apelantica navode kršenje prava lica da ne bude podvrgnuto ponižavajućem tretmanu jer smatraju da su neosnovano pretreseni odnosno "skinuti do gola" prilikom dolaska u posjetu apelantu Ždrali u prostorijama KPZ-a Foča. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo pravde BiH, nakon prijema predstavke apelanta Jokića, od KPZ-a Foča zatražilo odgovor na te navode, te da je KPZ Foča Ustavnom sudu dostavio i Izvještaj o izvršenom inspekcijskom pregledu u KPZ-u Foča od 17. aprila 2012. godine.

115. Ustavni sud podsjeća na to da član 3. Evropske konvencije faktički obuhvata tri prava i to zabranu mučenja, zabranu neljudskog tretmana i kažnjavanja, te zabranu ponižavajućeg tretmana i kažnjavanja. Budući da apelant Jokić i apelantica navode povredu prava lica da ne bude podvrgnuto ponižavajućem tretmanu, Ustavni sud će ispitati njihove navode u kontekstu tog segmenta člana 3. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je određeno postupanje smatrano "ponižavajućim" ako je kod žrtava izazivalo osjećanja straha, duševnog bola i inferiornosti koja su mogla da ih ponize i unize i možda slome njihov fizički ili moralni otpor, ili kada je njime žrtva navedena da postupa suprotno svojoj volji ili savjesti (vidi, između ostalog, predmet Keenan v. The United Kingdom, br. 27229/95, st. 110, ECHR 2001-III).

116. Također, Ustavni sud podsjeća i na presudu Evropskog suda u predmetu Štitić protiv Hrvatske (vidi Štitić protiv Hrvatske, presuda od 8. novembra 2007. godine, aplikacija broj 29660/05) u kojoj je taj sud, između ostalog, istakao sljedeće: "U član 3. Evropske konvencije ugrađena je jedna od najvažnijih temeljnih vrijednosti demokratskog društva budući da zabranjuje mučenje ili nehumano ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda Labita v. Italy od 6. aprila 2000. godine, aplikacija broj 26772/92). Osim toga, Sud ponavlja da, prema njegovoj sudskoj praksi, da bi nedopušteno postupanje potpalo pod domašaj člana 3. Konvencije ono mora doseći minimalni stepen težine. Ocjena tog minimalnog stepena je relativna; ona ovisi o svim okolnostima predmeta kao što su trajanje postupanja, njegove tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve. Nadalje kad bude razmatrao da li je određeno postupanje 'ponižavajuće' u smislu člana 3, Sud će uzeti u obzir je li mu cilj bio poniziti i omalovažavati žrtvu na način nespojiv sa članom 3. (vidi presudu Evropskog suda Peers v. Greece od 19. aprila 2001. godine, aplikacija broj 28524/95). Sud je dosljedno naglašavao da trpljenje i poniženje o kojem je riječ u dotičnom slučaju mora u svakom slučaju ići preko onog neizbježnog elementa trpljenja ili poniženja koje je povezano s datim oblikom legitimnog postupanja ili kažnjavanja".

117. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant Jokić navodi da je 24. februara 2012. godine prilikom posjete apelantu Ždrali "pretresen do gola", a i da je apelantica imala takav tretman prilikom posjeta apelantu Ždrali, čime su podvrgnuti ponižavajućem postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da i apelant Jokić i apelantica u apelaciji ističu da se nisu protivili pretresu jer su znali da bi bez toga mogli biti vraćeni iz posjete apelantu Ždrali, te da su ih pretresala lica istog spola. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da iz navoda koje je dostavio apelant Jokić, kao i iz odgovora koje je Ustavnom sudu dostavio KPZ Foča, proizlazi da apelant Jokić nakon 24. februara 2012. godine nije više podnosio zahtjev za posjetu apelantu Ždrali, te da se prilikom izvršenog pretresa a niti neposredno nakon njega nije žalio upravi KPZ-a Foča zbog takvog tretmana, nego je to učinio tek 2. aprila 2012. godine kada je KPZ-u Foča podnio zahtjev za dostavu podataka vezanih za tretman apelanta Ždrale i postupanje službenika KPZ-a Foča prema njemu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je članom 62. stav 1. ZIKSBiH propisano sljedeće: "Ovlašteni zavodski službenik može obavljati pretres (…) posjetilaca i njihovih ličnih stvari i službenih lica." Stavom 2. člana 62. istog zakona je propisano: "Pretres prostorija i lica iz stava (1) ovog člana vršit će se na način kojim će se otkriti i spriječiti svaki pokušaj bijega i sakrivanje krijumčarene robe uz poštivanje ljudskog dostojanstva lica nad kojima se vrši pretres i stvari koje posjeduju."

118. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u pogledu pretresa posjetilaca koji dolaze u KPZ Foča u odgovoru koji je KPZ Foča dostavio navedeno da je pretres apelanta Jokića i apelantice obavljen na profesionalan i korektan način i da se navedeni vid pretresa vrši i prema drugim licima na isti način i da sigurnosni razlozi omogućavaju Zavodu da mogu vršiti dva odvojena pretresa od kojih je jedan standardni i vrši se u namjenskom prostoru Zavoda nakon prijavljene posjete, a drugi je detaljan i obavezan za sva lica koja imaju odobrenje za ulazak u Odjeljenje sa posebnim režimom, koji se također obavlja u adekvatnom namjenskom prostoru. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u odgovoru navedeno i da apelant Jokić nije skinut "do gola" nego je izvršen pregled odjeće i vanjštine tijela bez otkrivanja intimnih dijelova tijela. Poštujući ova pravila, na isti način je pretresena i apelantica.

119. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant Ždrale smješten u Posebno odjeljenje za izdržavanje kazne zatvora nakon što je klasificiran u C klasifikacionu grupu osuđenih lica, s obzirom na učestale disciplinske prekršaje, način njihovog izvršenja, prouzrokovane posljedice i ispoljeno nasilničko ponašanje prema drugim osuđenim licima, povezanost s kriminogenim grupama van Zavoda, stalnu i neposrednu opasnost da će organizirati i izvršiti bjekstvo uz pomoć drugih lica, te na teškoće u primjeni stručnog odgojnog rada. Ustavni sud zapaža da je apelant u navedeno odjeljenje smješten i zbog sigurnosnih razloga zato što je, kako je navedeno u odgovoru KPZ-a Foča Ministarstvu pravde 12. augusta 2011. godine, dobio povjerljivu informaciju od obavještajnih agencija, koja je istovremeno dostavljena Ministarstvu pravde RS, o apelantovoj pripremi bjekstva iz ustanove uz pomoć drugih lica i o tome da je apelant 1. septembra 2011. godine uspostavio nedopuštene kontakte s pripadnikom Službe osiguranja Zavoda zbog kojeg je to lice disciplinski kažnjeno prestankom radnog odnosa.

120. Uzimajući u obzir citirane odredbe ZIKSBiH, zatim stavove iskazane u praksi Evropskog suda, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi moglo ukazivati na ponižavajuće ponašanje organa KPZ-a Foča prema apelantu Jokiću ili apelantici. Naime, iz navedenog proizlazi da u preduzetim mjerama nema ničega iz čega bi se izvukao zaključak da su mjere preduzete radi ponižavanja apelanta Jokića ili apelantice, te da su učinjene protivno njihovoj volji. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da, sagledavajući situaciju u cjelini, činjenica da je izvršen pretres ne predstavlja razlog iz kojeg bi se utvrdilo ponižavajuće postupanje prema apelantu Jokiću i apelantici. Naime, iz činjenica predmeta kao nesporno proizlazi da u slučaju apelanta Jokića i apelantice, u smislu citiranih stavova Evropskog suda, trpljenje i eventualno poniženje nije išlo preko onog neizbježnog elementa trpljenja ili poniženja koje je povezano s datim oblikom legitimnog postupanja, budući da je evidentno da je u konkretnom slučaju prilikom pretresa apelanta Jokića i apelantice u cijelosti provedena propisana procedura, te da je u pogledu apelanta Jokića, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, pretres izvršen samo jednom.

121. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Van der Ven protiv Holandije (predstavka broj 50901/99, presuda od 3. februara 2003. godine) razmatrao aplikaciju koje se ticala postupanja prema zatvoreniku i članovima njegove porodice u zatvorima sa strogim osiguranjem. Aplikant se žalio na to da mu je povrijeđeno pravo iz člana 3. Evropske konvencije jer je u zatvoru bio pregledan "do gole kože". Evropski sud je zaključio da je spoj rutinskih pregleda do gole kože jednom sedmično u periodu od oko tri i po godine predstavljao neljudsko ili ponižavajuće postupanje i povredu člana 3. Evropske konvencije prema aplikantu Van der Venu. S druge strane, Evropski sud je u tom predmetu zaključio da, iako su uvjeti pod kojima su se odvijale posjete drugih podnosilaca predstavke morali dovesti do emocionalne uznemirenosti, okolnosti na koje se žale nisu dostigle prag neljudskog ili ponižavajućeg postupanja u okviru značenja člana 3. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja postupanje službenih lica u KPZ-u Foča nije dostiglo minimalni stepen težine, zbog čega se navodi apelanata o povredi prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 3. Evropske konvencije u cijelosti pokazuju neosnovanim.

122. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

123. Međutim, nezavisno od činjenice da je Ustavni sud zaključio da u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nije povrijeđen član 3. Evropske konvencije, budući da je izvršeni pretres bio u skladu s relevantnim odredbama, Ustavni sud ukazuje na to da su Ministarstvo pravde BiH i Ministarstvo pravde RS dužni da preispitaju da li su propisima na osnovu kojih se vrši pretres lica koja dolaze u posjetu zatvorenicima u cijelosti provedene odredbe Evropskih zatvorskih pravila. Naročito, Ustavni sud ukazuje na to da su nadležna ministarstva dužna da se u smislu Evropskih zatvorskih pravila preispitaju da li su procedure kontrole posjetilaca koji u zatvor dolaze po službenoj dužnosti, u odnosu na samostalnost advokature, neophodne, te da se s tim u vezi konsultira advokatska komora kako bi se u smislu Pravila 54.10 Evropskih zatvorskih pravila osigurao balans između reda i discipline i lične sigurnosti i prava na profesionalni pristup povjerljive prirode.

b) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života i prepiske


124. Apelanti tvrde da su im povrijeđena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelant Jokić tvrdi da mu je prekršeno pravo na privatni život i prepisku zbog izvršenog pretresa i nadgledanja komunikacije i snimanja telefonskih razgovora između njega i apelanta Ždrale. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na privatnost zbog izvršenog pretresa prilikom dolaženja u posjetu apelantu Ždrali. Osim toga, apelantica i apelant Ždrale tvrde da im je povrijeđeno pravo na porodični život jer im nisu omogućene intimne posjete.

125. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

126. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

127. Ustavni sud ukazuje na to da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).

128. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora utvrditi da li su se javne vlasti osporenim ponašanjem umiješale u pravo apelanata Jokića, Ždrale i apelantice na poštivanje njihovog privatnog i porodičnog života i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

129. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se zahtjev za poštovanje privatnog života automatski ograničava u mjeri u kojoj pojedinac sam dovede svoj privatni život u dodir s javnim životom ili u tijesnu vezu s drugim zaštićenim interesima.

130. Dalje, Ustavni sud smatra da činjenica da su apelant Jokić i apelantica uklonili odjeću pred nepoznatim ljudima (službenicima KPZ-a Foča), te činjenica da se nadgleda komunikacija apelanta Jokića s apelantom Ždralom (posebno telefonska) nesporno predstavlja miješanje javne vlasti u njihovo pravo na privatni život, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelantici i apelantu Ždrale onemogućeno da ostvare intimne posjete predstavlja miješanje javnih vlasti u njihovo pravo na privatni i porodični život, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.

131. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije.

132. Ustavni sud zapaža da su osporena postupanja službenika KPZ-a Foča predviđena odredbama ZIKSBiH koji je propisao u kojem slučaju prava i slobode mogu biti ograničene. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 62. stav 1. ZIKSBiH propisano sljedeće: "Ovlašteni zavodski službenik može obavljati pretres (…) posjetilaca i njihovih ličnih stvari i službenih lica." Stavom 2. člana 62. istog zakona je propisano: "Pretres prostorija i lica iz stava (1) ovog člana vršit će se na način kojim će se otkriti i spriječiti svaki pokušaj bijega i sakrivanje krijumčarene robe uz poštivanje ljudskog dostojanstva lica nad kojima se vrši pretres i stvari koje posjeduju." Odredbama člana 149. stav 1. ZIKSBiH propisano je: "Zatvorenici imaju pravo održavati kontakte s članovima svoje porodice i licima ili predstavnicima organizacija koja mogu pomoći u njihovom tretmanu, putem pisama i telefona bez ograničenja." Stavom 2. istog člana je propisano: "Izuzetno, kada to zahtijevaju razlozi, zavod može vršiti kontrolu pisama i telefonskih razgovora, o čemu se obavještava zatvorenik". Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na privatni i porodični život propisano zakonom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je ZIKSBiH javno objavljen u službenom glasilu, da je njegov tekst jasan, pristupačan i predvidiv i time su zadovoljeni i ostali elementi zakonitog miješanja u pravo apelanata iz člana 8. Evropske konvencije.

133. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora pritiscima društvenih potreba i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

134. Ustavni sud zapaža da je cilj koji se želi postići mjerama ograničavanja prava i sloboda zatvorenika kao i njihovih posjetilaca na način na koji to predviđaju odredbe ZIKSBiH osiguranje nesmetanog izvršenja kazne zatvora izrečenih pravosnažnim presudama prema zatvorenicima radi postizanja generalne i specijalne prevencije, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi. Pri ostvarivanju tog cilja neophodno je, međutim, postići razuman odnos proporcionalnosti između tog zakonitog cilja, s jedne strane, te zaštite prava na privatni i porodični život, s druge strane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je zakonom općenito predviđeno da zatvorenik ima pravo na posjetu lica po svom izboru. Osim toga, zakonom je zagarantirano da prava i slobode zatvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je izrečena kazna. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Uprava KPZ-a Foča smatrala da sama svrha izvršenja kazne zatvora ne bi bila adekvatno ostvarena ako bi se dopustilo da se ostvare posjete apelantu Ždrali bez prethodno izvršenog pretresa lica koja ga posjećuju a što je u skladu s relevantnim odredbama ZIKSBiH i pravilnika koji su doneseni na osnovu tog zakona.

135. Ustavni sud, također, ističe da, prema praksi Evropskog suda, bilo koji zatvor nameće, po samoj svojoj prirodi, ograničenja u privatni i porodični život. Međutim, bitan dio zatvorenikovog prava na poštivanje porodičnog života jeste taj da mu zatvorske vlasti omogućavaju održavanje kontakta s užom porodicom. U isto vrijeme, Evropski sud priznaje da su neke mjere kontrole nad zatvorenikovim kontaktima s vanjskim svijetom potrebne i da same po sebi nisu inkompatibilne s Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud, Ostrovar protiv Moldavije, presuda od 15. februara 2006. godine, stav 105; i Evropski sud, Messina protiv Italije, broj 2, presuda od 28. septembra 2000. godine, st. 66. i 72). Uzimajući u obzir ovaj stav, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu bila određena mjera smještanja u Odjeljenje sa posebnim režimom nakon što je klasificiran u C kategoriju, budući da je utvrđeno da ostale mjere koje su preduzimane prema njemu ne utječu na njegovo ponašanje, dakle radi se o mjerama koje su vremenski ograničene i zavise isključivo od ponašanje apelanta Ždrale. U odnosu na navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog života jer je izvršen pretres, Ustavni sud primjećuje da je miješanje u navedeno pravo bilo zakonito, jer je zasnovano na odredbi člana 62. ZIKSBiH, koja je jasna i nedvosmislena i čija primjena nije bila proizvoljna.

136. Također, Ustavni sud smatra da izvršeni pretres predstavlja radnju koja je preduzeta s ciljem da se spriječi eventualno unošenje predmeta koji su zabranjeni. Pri tome, budući da je Ustavni sud u ovoj odluci u kontekstu razmatranja navoda apelanata o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije zbog izvršenog pretresa apelanta Jokića i apelantice već zaključio da ta mjera (pretres tijela), iako je mogla dovesti do emocionalne uznemirenosti, u konkretnim okolnostima nije dostigla prag neljudskog ili ponižavajućeg postupanja, Ustavni sud zaključuje da u tom smislu pretres predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i mira, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite prava apelanta Jokića i apelantice na privatni život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera. Ustavni sud zaključuje da zbog izvršenog pretresa apelanta Jokića i apelantice prilikom posjeta apelantu Ždrali nije povrijeđeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

137. U pogledu navoda apelanta Jokića o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije zbog prisluškivanja telefonskih razgovora, Ustavni sud primjećuje da je miješanje u navedeno pravo bilo zakonito jer je zasnovano na odredbama člana 149. ZIKSBiH. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant Ždrale, u skladu s navedenom odredbom, obaviješten o toj mjeri i da je potpisao saglasnost za njeno provođenje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da je o toj činjenici, kako to proizlazi iz navoda apelanta Ždrale, upoznao apelanta Jokića. Stoga, s obzirom na sve činjenice konkretnog predmeta, a naročito razloge zbog kojih je apelant Ždrale smješten u Odjeljenje sa posebnim režimom, Ustavni sud smatra da su postojali dovoljni i valjani razlozi zbog kojih je utvrđeno da je navedena mjera prisluškivanja telefonskih razgovora apelanta Ždrale sa svim licima, uključujući i apelanta Jokića, neophodna u demokratskom društvu radi poštivanja vladavine prava, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i mira, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite prava apelanta Jokića na privatni život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera i s kojom je apelant Jokić bio upoznat.

138. U odnosu na navode apelanta Ždrale i apelantice da im je povrijeđeno pravo na poštivanje porodičnog života zbog nemogućnosti intimnih posjeta, Ustavni sud primjećuje da je miješanje u navedeno pravo apelanata bilo zakonito, jer je zasnovano na odredbama člana 152. ZIKSBiH i Pravilnika o pogodnostima iz kojih proizlazi da se, kada je ta pogodnost u pitanju, ne radi o automatskom pravu osuđenog već o mogućnosti koju on može da ostvari i stekne samo učešćem u provođenju programa postupanja i pozitivnim odnosom prema naporima koji se čine u njegovoj realizaciji. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant Ždrale na osnovu rezultata ponašanja i vladanja svrstan u najlošiju C klasifikacionu stimulativnu grupu, pa da stoga nije stekao pravo da koristi ove pogodnosti. U tom smislu, Ustavni sud smatra da navedena pogodnost predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i mira, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite prava apelanta Ždrale i apelantice na porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera.

139. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je u apelaciji navedeno da su povrijeđena i prava na porodični život apelanta Ždrale i apelantice i njihove zajedničke djece zbog nemogućnosti njihovog direktnog susreta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u dopuni apelaciji i apelaciji navedeno da apelant Ždrale i apelantica ne žele da im djeca budu podvrgnuta takvom tretmanu. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da maloljetna djeca apelanta Ždrale i apelantice, nakon apelantovog smještaja u Odjeljenje sa posebnim režimom, dakle do 24. aprila 2012. godine nisu ni dolazila u KPZ Foča pa da su time neosnovani njihovi navodi da je povrijeđeno pravo na porodični život maloljetne djece apelanta Ždrale i apelantice. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz informacije koju je KPZ Foča dostavio Ustavnom sudu slijedi da tokom 2012. i 2013. godine ukupan broj realiziranih posjeta apelantu Ždrali od supruge i maloljetne djece iznosi 16; drugih članova uže porodice 18; vanrednih posjeta i posjeta drugih lica 14. U svim ovim slučajevima nije bilo primjedbi apelanta Ždrale i posjetilaca na postupanje pripadnika Službe osiguranja KPZ-a Foča. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je u Godišnjem izvještaju o rezultatima aktivnosti Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH za 2012. godinu navedeno i da ombudsmeni ukazuju i na pozitivan primjer odnosa uprave KPZ-a prema posjetama, i to na primjeru KPZ-a Foča, u kojem je opremljena posebna prostorija prilagođena za posjete djece osuđenim licima (vidi www.ombudsman.gov.ba).

140. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi


141. Osim toga, u vezi s apelacionim navodima u predmetu broj AP 1505/12 apelanta Jokića da apelantu Ždrali nije dostavljena odluka na osnovu koje je smješten u Odjeljenje sa posebnim režimom, Ustavni sud zapaža da iz odgovora KPZ-a Foča proizlazi da je apelant Jokić, u smislu odredbi Zakona o slobodi pristupa informacijama, u dopisu od 2. aprila 2012. godine tražio navedenu odluku, te da mu je 4. aprila 2012. godine odgovoreno da je KPZ Foča dužan da dostavlja dokumentaciju i podatke samo ministarstvima pravde, te da je usmeno upućen da se navedenim zahtjevom obrati nadležnom ministarstvu pravde. Međutim, Ustavni sud konstatira da apelant Ždrale u svojoj apelaciji (AP 220/11) tu okolnost nije naveo niti se u tom smislu apelant Ždrale 17. aprila 2012. godine, kada je izvršen inspekcijski pregled u kojem je, između ostalog, obavljen i razgovor s njim, žalio inspektoru Ministarstva pravde. Zbog toga, Ustavni sud ove navode apelanata neće posebno razmatrati.

Pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije


142. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (…).

143. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 13. u vezi s čl. 3. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata iz čl. 3. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju navedenih prava, te da nije prekršeno pravo apelanata iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s čl. 3. i 8. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete


144. U pogledu zahtjeva apelanata da im Bosna i Hercegovina naknadi odštetu zbog kršenja njihovih ljudskih prava, te da im naknadi troškove koje su imali u vezi s apelacijama, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, kojom je propisano da Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. S obzirom na to da u konkretnom slučaju Ustavni sud nije usvojio apelacije, to je i zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete neosnovan. Dalje, u pogledu zahtjeva svih apelanata da im se odrede troškovi nastali podnošenjem apelacija, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti.

VIII. Zaključak


145. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantu Ždrali omogućeno suđenje pred stvarno nadležnim i nepristranim sudom, te kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da apelantova krivica za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već, upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi a iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Također, Sud je u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge u pogledu prigovora o zakonitosti dokaza koje je prihvatio i onih koje nije prihvatio, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, imajući u vidu da je apelant Ždrale izjavio žalbu Vrhovnom sudu, te da je Sud ispitao osporenu presudu u odnosu na apelantove žalbene navode, odnosno kada apelantu nije uskraćeno pravo na žalbu u smislu navedenog člana.

146. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada se prema posjetiocima zatvorenika smještenih u Odjeljenje sa posebnim režimom vrši pretres u skladu s odredbama ZIKSBiH.

147. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u ovo pravo apelanata zbog boravka apelanta Ždrale u Odjeljenju sa posebnim režimom zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja. Pri tome je ostvarena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u pravo apelanata i zakonitog cilja kojem se teži.

148. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz čl. 3. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s čl. 3. i 8. Evropske konvencije.

149. Na osnovu člana 18. stav 3. alineja h), člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

150. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedloge apelanata za donošenje privremene mjere.

151. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja i to sutkinje Constance Grewe, kojem se pridružuje potpredsjednik Tudor Pantiru, i sutkinje Margarite Cace-Nikolovske, suprotna odluci, odnosno dijelu odluke u kojem se odlučivalo o apelacijama podnesenim zbog tretmana apelanata u KPZ-u Foča.

152. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.




Izdvojeno mišljenje sutkinje Margarite Cace-Nikolovske suprotno odluci



Ja kao sutkinja koja je bila član vijeća i koja je postupala u navedenom predmetu izjavljujem djelomično neslaganje i to u dijelu odluke koji se odnosi na pravo iz člana II/3.e) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 3. i 13. Evropske konvencije zbog sljedećih razloga.
Prema mom mišljenju, Sud je iskazao pogrešan stav da se radi o ratione materiae u apelaciji Dragiše Jokića i Đorđa Ždrale za povredu člana 6. zbog tretmana u KPZ-u Foča, zbog toga što je krivični postupak završen pravosnažnom presudom Suda BiH, a predmet postupka mora se ticati osnovanosti krivične optužbe a da postupci koji dolaze nakon toga, poput postupaka za vanredne pravne lijekove, postupaka za uvjetni otpust i zahtjev za ponavljanje postupka, ne spadaju pod član 6. stav 1. Evropske konvencije (tačka 83. Odluke). Što se tiče člana 6. stav 3, Sud smatra da apelant Jokić nije bio žrtva kršenja člana 6. Evropske konvencije (tačka 84. Odluke).
Moje tumačenje navoda apelanata Jokića i Ždrale jeste da se odnose na pravo odbrane. Apelanti se pozivaju na član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije (tačka 80. Odluke) i moje izdvojeno mišljenje je vezano za to pravo. Onemogućena komunikacija između advokata i njegovog klijenta zbog načina pretresanja advokata pri posjeti u zatvor pitanje je koje se treba ispitati a ne odbaciti. Ovakav način postupanja se treba tretirati i s aspekta da li je to eventualno onemogućilo advokata da pripremi zahtjev za ponavljanje postupka radi novih činjenica u korist osuđenog lica. Sve te okolnosti ulaze u okvir člana 6. Evropske konvencije zbog nekoliko razloga koji proizlaze iz prakse Evropskog suda:
1. Garancije koje su predviđene članom 6. Evropske konvencije ne primjenjuju se samo na sudske postupke nego i na postupke prije i poslije sudskih postupaka. Restriktivno tumačenje člana 6. ne bi išlo u prilog ostvarivanju cilja i namjene ovog člana.
2. Kad država u svom nacionalnom pravu predvidi određeno pravo na pravni lijek, taj postupak mora biti u skladu s garancijama koje su obuhvaćene u članu 6. a način na koji se oni primjenjuju mora da zavisi od posebne karakteristike postupaka.
3. Teoretska i iluzorna prava predviđena u legislativi a u praksi onemogućena, ne zbog legalnih razloga, nisu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje uzeto u cjelini.
4. Član 6. obuhvata postupak izvršavanja sudskih presuda.


Izdvojeno mišljenje u vezi s apelantovim navodima vezanim za član 3. Evropske konvencije – način pretresanja ("do gola") prilikom posjete osuđeniku u zatvorskim prostorijama koji je doveo do ponižavajućeg postupanja


Sud je naveo razloge zbog kojih smatra da nema povrede člana 3. Evropske konvencije navodeći da se određeno postupanje smatra "ponižavajućim" ako je kod žrtve izazvalo strah, duševni bol i inferiornost, pozivajući se na predmet Keenan v. United Kingdom, ne upuštajući se u to kako se to odnosi na konkretan slučaj. Takav pristup je i prema utvrđivanju "minimalnog stepena težine". Okolnost da je pretres obavljen na profesionalan i korektan način, prema mom mišljenju, nije relevantna za utvrđivanje navedenog minimalnog stepena težine. Sam pretres "do gola" je nešto što je bilo potrebno analizirati s aspekta stepena težine. Sigurnosni razlozi nisu elaborirani u smislu neophodnosti i toga da li postoje drugi načini pretresanja kojim bi se postigao isti cilj. Sama konstatacija da "nema ničega što bi moglo ukazivati na ponižavajuće ponašanje" (tačka 111. Odluke) za mene je u datom predmetu, bez relevantne i konkretne argumentacije, neprihvatljiva. Smatram da pretres "do gola" u datoj situaciji, iako se apelanti nisu protivili, doseže minimalni stepen težine. Kod oba apelanta prisutni su elementi trpljena ili ponižavanja. Apelant Jokić je advokat i profesionalac čija je funkcija komunikacija s klijentom, a kada nema elemenata zloupotrebe funkcije takva pretresanja su ponižavajuća, te, kako je naveo u pisanim dopisima, ima i elemenata trpljenja. Apelantica kao supruga koja je ostvarivala dato pravo na posjetu trpjela je ponižavajuće mjere pretresa "do gola" samo da bi ostvarila svoje pravo. Mjere predostrožnosti za ponašanje apelanta Ždrale, odnosno smještanje u posebno odjeljenje za izdržavanje kazne nisu opravdanje za navedeno ponašanje organa KPZ-a Foča, tj. za pretres "do gola" njegovog advokata i njegove supruge. U teoriji i praksi u današnje vrijeme napredne tehnike poznate su druge mjere predostrožnosti. Naime, i u samoj Odluci (tačka 114) upućuje se na to da se preispita da li su u propisima na osnovu kojih se vrši pretres u cijelosti provedene odredbe Evropskih zatvorskih pravila, kako bi se osigurao balans između reda discipline i lične sigurnosti i prava na profesionalan pristup, a ja bih dodala i u odnosu na druga prava data drugim licima kao supružnicima i bližoj porodici.
Imajući u vidu izneseno, mišljenja sam da postoji povreda člana 3. Evropske konvencije zato što je u okolnostima ovog slučaja dostignut nivo minimalnog stepena težine za ponižavajuće ponašanje prema apelantu Jokiću i apelantici Ždrale.
U takvoj situaciji ispitivanje pitanja da li je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi s članom 3. Evropske konvencije ne bi se dovodilo u pitanje zbog njegovog supsidijarnog karaktera.
U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 8. samostalno i vezano za član 13. Evropske konvencije zbog načina na koji su organi KPZ-a Foča obavili pretres, smatram da nema potrebe da se ovi navodi ispituju, s obzirom na to da je to već napravljeno u vezi s pitanjem povrede člana 3. Evropske konvencije.


Izdvojeno mišljenje sutkinje Constance Grewe o neslaganju, kojem se pridružuje potpredsjednik Tudor Pantiru I – U konkretnom predmetu, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je odlučio da:


1. Proglasi dopustivom apelaciju Đorđa Ždrale podnesenu protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine i X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine kojom se poziva na povredu prava na pravično suđenje.
Proglasi dopustivom apelaciju Spomenke Ždrale i Dragiše Jokića podnesenu zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, zbog toga što njihova prava proizlaze iz prava zatvorenika (stavovi 74˗79).
2. Odbaci kao ratione materiae nedopustive apelacije Dragiše Jokića i Đorđa Ždrale podnesene zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije (stavovi 80˗84).
3. U pogledu merituma, utvrdi da nema povrede člana 6 (stavovi 85˗111).
4. Odbije apelaciju Spomenke Ždrale i Dragiše Jokića podnesenu zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i apelaciju Đorđa Ždrale, Spomenke Ždrale i Dragiše Jokića podnesenu zbog njihovog tretmana u KPZ-u Foča, u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 13. Evropske konvencije (stavovi 112˗140).


II – Obim neslaganja


U skladu s većinskim mišljenjem, smatram da se krivični postupak pred Sudom BiH može smatrati pravičnim suđenjem (tačke 1. i 3) i da presude od 14. oktobra i 16. aprila 2010. godine nisu proizvoljne. Moje neslaganje se odnosi na tačke 2. i 4. koje se odnose na uvjete apelantovog pritvora. Posebno mislim da je žalba u odnosu na član II/3.e) Ustava BiH i član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije dopustiva i da se povreda člana II/3.b) Ustava i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava i člana 8. Evropske konvencije trebala drugačije analizirati.


III – U pogledu dopustivosti apelacije kojom se tvrdi da je povrijeđen član 6. u odnosu na tretman u KPZ-u Foča


Obrazloženje većine se oslanja na činjenicu da se član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije odnosi samo na utvrđivanje krivične optužbe i da primjenjivost ove odredbe prestaje donošenjem konačne i obavezujuće presude Suda BiH. Ako je to zaista takav princip, Evropski sud svakako ima široko polje utvrđivanja krivične optužbe. Evropski sud naročito nalazi da revizija (Meftah i drugi protiv Francuske, GC, br. 32911/96, 35237/97 i 34595/97, 26. juli 2002; Vanyan protiv Rusije, broj 53203/99, 15. decembar 2005. godine) ili postupak pred Ustavnim sudom (Gast i Popp protiv Njemačke, broj 29357/95, 25. februar 2000. godine; Caldas Ramirez de Arrellano protiv Španije, Odluka o dopustivosti broj 68874/01 od 28. januara 2003. godine) proširuje primjenu člana 6. stav 3. tačka c) onoliko koliko ovaj postupak može utjecati na krivični postupak i stoga i na krivičnu optužbu.
Upravo je takva situacija u ovom predmetu. Nezadovoljan presudom Suda BiH, Đorđe Ždrale se obraća Ustavnom sudu u nadi da će mu se time smanjiti kazna. Kako bi pripremio apelaciju i navode koje će dostaviti Ustavnom sudom, potreban mu je kontinuiran kontakt s advokatom, što je garantirano pravom na odbranu i posebno članom 6. stav 3. tačka c). Tačno da se ovaj član u principu ne primjenjuje na mjere koje preduzima zatvorska služba, međutim, kada ove mjere mogu spriječiti redovan i nesmetan kontakt između zatvorenika i njegovog advokata kako bi se pripremila njegova odbrana pred Ustavnim sudom, onda proizlazi da je član 6. stav 3. tačka c) relevantan jer pruža zatvoreniku neophodna prava na odbranu.
Stoga sam mišljenja da se barem apelacija trebala smatrati dopustivom i da nije uopće ratione materiae nekompatibilna s Ustavom. Zaista, činjenica da su telefonski pozivi apelanta Ždrale, uključujući one upućene njegovom advokatu, bili pod nadzorom i da je apelant Jokić morao biti pretresan svaki put prilikom posjete apelantu Ždrali, te da ga je stoga prestao posjećivati, predstavlja ozbiljnu prepreku za održavanje redovnog kontakta i povjerljivog odnosa neophodnog između advokata i njegovog klijenta. Ali čak i ako se smatra da u okolnostima datog predmeta nema nepovoljnog miješanja u prava odbrane, bilo bi dovoljno da se apelacija odbaci kao neosnovana.


IV – U pogledu povrede člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije, većina nije ocijenila pozitivnu obavezu koja je inherentna ovoj odredbi.


U pogledu ovog pitanja, većinsko je mišljenje da u slučaju apelanta Jokića i apelantice trpljenje i eventualno poniženje nije išlo preko onog neizbježnog elementa trpljenja ili poniženja koje je povezano s datim oblikom legitimnog postupanja (stav 120) i da je umjesto navodnog "pretresa" prilikom posjeta u KPZ-u Foča evidentno da je u konkretnom slučaju prilikom pretresa apelanta Jokića i apelantice u cijelosti provedena propisana procedura (stav 120). Ustavni sud dolazi do ovog zaključka na osnovu dostavljene dokumentacije, a to je izvještaj od 17. aprila 2012. godine o inspekciji koju je proveo KPZ Foča, a povodom zahtjeva Ministarstva pravde BiH (stav 114) nakon žalbe apelanta Jokića.
Čini mi se jasnim da takva inspekcija ne može zadovoljiti sve proceduralne obaveze iz člana 3 (vidi, npr., Evropski sud, Kudla protiv Poljske, broj 30210/96 od 26. oktobra 2000. godine). Kako nije bilo nezavisne i nepristrane istrage o pretresima u KPZ-u Foča, kako je moguće znati koji su tačno modaliteti tog pretresa (pretres ili samo pregled odjeće, uz prisustvo lica drugog spola)? Teško je zamisliti da je inspekcija koju je proveo KPZ Foča dovela do ponižavajućeg tretmana. Stoga, uz navode o ponižavajućem tretmanu koji se može odbraniti, Evropski sud zahtijeva nezavisnu, nepristranu i efikasnu istragu kako bi se utvrdile činjenice (Valasinas protiv Litvanije, broj 44558/98 od 24. jula 2001. godine). Ne samo da ovo u konkretnom predmetu nije urađeno nego nije ni propisano niti istaknuto primjenjivim zakonom a nije bilo ni predmet analize Suda.
Naprotiv, kada se apelant Jokić dva puta obratio KPZ-u Foča zahtjevom za dostavljanje podataka i dokumentacije koja se odnosi na smještanje i tretman apelanta Ždrale u Odjeljenju s posebnim režimom (imena službenih lica, kopije naredbi o smještanju okrivljenog, prijedlog upravitelja itd.), odgovoreno je da traženi podaci predstavljaju službenu tajnu, u smislu člana 53. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske i člana 45. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija BiH (stav 55). On je, također, 7. marta 2012. godine u ime apelanta Ždrale podnio apelaciju Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH, ali Ustavnom sudu nije dostavljena nikakva informacija o tome da li su apelant Ždrale ili apelant Jokić ili apelantica Spomenka Ždrale dobili bilo kakav odgovor u ovom smislu (stav 76). Konačno, Sud navodi obavezu Ministarstva pravde BiH i Ministarstva pravde RS da provjeri domaće zakonodavstvo u pogledu Evropskih zatvorskih pravila, a iz ove obaveze ne proizlaze bilo kakve posljedice (stav 123).
Imajući na umu ove elemente, činjenice nisu sa sigurnošću utvrđene, a time se ne može ni sa sigurnošću tvrditi da su povrijeđeni član II/3.b) Ustava BiH i član 3. Evropske konvencije. Slijedom toga, presuda Suda BiH i odluka Ustavnog suda ne daju dovoljno argumenta za odbijanje apelacija prema ovom osnovu, iako je moguće da nije došlo do dovoljnog obima patnje.


V – U pogledu navodne povrede člana II/3.f) Ustava BiH i čl. 8. i 13. Evropske konvencije, većina nije detaljno ocijenila prezentirane navode.


Tačno je da su, s obzirom na prijetnje sigurnosti koje je predstavio apelant Ždrale, posjete KPZ-u Foča neminovno predstavljale miješanje u privatni i porodični život posjetilaca, što je propisano zakonom sa zakonitim ciljem da se spriječe zločini i održava javni red. Pitanje je da li je ovo miješanje zaista neophodno u demokratskom društvu.
O ovom pitanju Sud ne daje uvjerljive argumente, već samo navodi da ta mjera (pretres tijela), iako je mogla dovesti do emocionalne uznemirenosti, u konkretnim okolnostima nije dostigla prag nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, pa Ustavni sud zaključuje da u tom smislu pretres predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i mira, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite prava apelanta Jokića i apelantice na privatni život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera (stav 136). U okviru člana 8, Evropski sud ne zahtijeva minimalan nivo nehumanog ili ponižavajućeg tretmana, s obzirom na to da upravo povreda privatnog ili porodičnog života nije ekvivalent nehumanom ili ponižavajućem tretmanu! Trebalo bi biti neophodno u ovom predmetu da se izbalansiraju apelantova prava s javnim interesom.
Upravo taj propust, kao i veoma formalno obrazloženje o informaciji o kontroli telefonskih poziva i "pristajanja" na pretres (stav 137), zbog kojih žalim, u odluci Suda pokazuju da je očigledno da apelanti Jokić i Spomenka Ždrale nisu imali drugu mogućnost ako su htjeli posjetiti apelanta Ždralu. U pogledu mogućnosti posjeta supružnika, koncept Zakona o izvršenju krivičnih sankcija i Pravilnika o pogodnostima usvajaju sasvim iznenađujuće viđenje ("pogodnosti") društvene rehabilitacije zatvorenika koji možda nije u saglasnosti sa zahtjevima Evropske konvencije (stav 138). Što se tiče posjeta djece apelanta Ždrale (stav 139), nije iznenađujuće da su, iz perspektive obaveznog pretresa prije posjete, ove posjete zaista i bile rijetke, ali to ne otklanja mogućnost povrede prava na porodični život. Veoma površno i formalno obrazloženje sprječava Sud da u konačnici ocijeni moguću povredu člana 13, pogotovo što zahtjevi apelanata Jokića i Ždrale, posebno pred Institucijom obmudsmena BiH, nisu proizveli bilo kakav odgovor.
Stoga, čak i da je konačno odlučenje moglo biti slično ovome, čini se da ova odluka nije osnovana i dobro obrazložena u pogledu prakse Evropskog suda.


Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!