Službeni glasnik BiH, broj 96/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1099/11, rješavajući apelacije Božidara Klještana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Božidara Klještana.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 015326 10 Rev od 24. decembra 2010. godine i Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 015326 10 Gž od 16. juna 2010. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Božidar Klještan (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći Banjaluka, Kancelarija Istočno Sarajevo, podnio je 4. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 015326 10 Rev od 24. decembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 015326 10 Gž od 16. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) koje zastupa tuženu Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 11. jula 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. jula 2014. godine, Okružni sud 21. jula 2014. godine, a Pravobranilaštvo 29. jula 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 015326 10 P od 9. aprila 2010. godine tužena je obavezana da apelantu isplati naknadu materijalne štete na ime oštećenja na njegovoj porodičnoj kući u iznosu od 13.857,00 KM, oštećenja na pomoćnim objektima u iznosu od 3.725,00 KM, te iznos od 2.500,00 KM za uništene pokretne stvari (posuđe i namještaj) koje su se nalazile u kući kada su kuću pripadnici Vojske Republike Srpske preuzimali na korištenje (u daljnjem tekstu: VRS), sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. aprila 2004. godine pa do isplate, i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant 14. decembra 1999. godine podnio tužbu radi naknade štete u kojoj je naveo da je vlasnik porodične stambene zgrade u selu Klještani, da su tužena i Opština Vlasenica nakon izbijanja ratnih dejstava ustupile njegovu porodičnu kuću VRS, te da su prilikom svog boravka u kući pripadnici VRS oštetili kuću i pokretne stvari u kući.

7. Polazeći od utvrđenja da su porodičnu stambenu kuću u selu Klještani, Vlasenica, koju je apelant naslijedio poslije smrti roditelja, pomoćne objekte i pokretne stvari (posuđe i namještaj čije se postojanje podrazumijeva u seoskom domaćinstvu), pripadnici VRS od augusta 1992. godine do 1996. godine koristili i oštetili (što je utvrđeno na osnovu potvrda Boračke organizacije Opštine Vlasenica od 9. oktobra 2001. godine i Vojne pošte 7115 Šekovići od 11. februara 2002. godine); da su oštećenja navedenih pokretnih i nepokretnih stvari u uzročnoj vezi s načinom na koji su ih koristili pripadnici VRS i da je, računajući objektivni rok zastarjelosti potraživanja počev od 19. juna 1996. godine (kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti ("Službeni glasnik RS" broj 15/96), kao i subjektivni rok zastarjelosti od 11. marta 2004. godine, kada je apelantu dostavljen nalaz vještaka građevinske struke, tužba koja je prvostepenom sudu podnesena 14. decembra 1999. godine, podnesena je u okviru objektivnog petogodišnjeg roka zastarjelosti za ovaj vid potraživanja, odnosno u okviru subjektivnog roka od tri godine koji počinje teći od dana saznanja za obim štete što je u konkretnom slučaju, prema sudskoj praksi, dan kad je apelant saznao za obim štete odnosno kad je upoznat sa sadržajem nalaza vještaka građevinske struke (11. marta 2004. godine). Stoga je Osnovni sud zaključio da je neosnovan prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja, te je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i dosudio mu naknadu štete u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude.

8. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 92 0 P 015326 10 Gž od 16. juna 2010. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

9. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je tužena u žalbi istakla da je i sam apelant u postupku istakao da su štetu počinili pripadnici VRS, pa je tako faktički doznao za štetu u momentu odlaska vojske iz njegove kuće. Kako je tužba podnesena 14. decembra 1999. godine, očigledno je da je apelantovo potraživanje zastarjelo, s obzirom da rok za podnošenje tužbe teče od 19. juna 1996. godine kada je donesena Odluka o ukidanju ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti.

10. Iz obrazloženja drugostepene presude također proizlazi da je apelant u odgovoru na žalbu, između ostalog, istakao da prvostepeni sud nije pogrešno primijenio odredbe člana 376. stav 1. ZOO, zbog toga što dosadašnja sudska praksa smatra da se za subjektivni trogodišnji rok zastarjelosti, pored činjenice da je oštećeni saznao za štetu i lice koje je tu štetu prouzrokovalo, mora utvrditi i obim štete, jer samo saznanje za prethodne dvije okolnosti bez znanja o obimu prouzrokovane štete nije dovoljno da se postavi odštetni zahtjev. S tim u vezi je apelant istakao da je za obim štete saznao u momentu kada je vojska odlazila iz njegove kuće, tj. krajem 1996. godine, kada je uz konsultacije s raznim stručnim licima odredio obim (visinu) pričinjene štete, te s obzirom da je tužbu podnio sudu 14. decembra 1999. godine njegovo potraživanje nije zastarjelo.

11. Okružni sud je, prihvatajući činjenična utvrđenja ali ne i pravne zaključke Osnovnog suda, zaključio da su od nastanka štetnog događaja (1996. godine) do dana prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti postojali opravdani razlozi za apelantovo propuštanje da se obrati sudu s tužbenim zahtjevom za naknadu štete (član 383. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) i da je, računajući rok zastarjelosti od dana prestanka tih razloga (19. juni 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti), kao nesavladivih prepreka za sudsku zaštitu, tužba koja je prvostepenom sudu podnesena 14. decembra 1999. godine, podnesena po proteku trogodišnjeg roka zastarjelosti potraživanja naknade štete propisanog odredbom člana 371. stav 1. ZOO. Stoga je Okružni sud prvostepenu presudu preinačio tako da je, prihvatajući prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja, odbio apelantov tužbeni zahtjev.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 92 0 P 015326 10 Rev od 24. decembra 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene Presude Okružnog suda broj 92 0 P 015326 10 Gž od 16. juna 2010. godine.

13. Po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je u drugostepenoj presudi dao valjane razloge o žalbenim prigovorima koji su od značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava, a datim razlozima je prethodila pravilna ocjena dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, te je pravilno primijenio odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2. tog člana). Saznanje tužitelja za štetu i za štetnika su uvjeti za početak subjektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO. U konkretnoj pravnoj stvari je istekao subjektivni rok od tri godine propisan u stavu 1. člana 376. ZOO jer, računajući početak roka zastarjelosti od 19. juna 1996. godine (kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti), subjektivni rok od tri godine je istekao 19. juna 1999. godine, a tužba je prvostepenom sudu podnesena 14. decembra 1999. godine, dakle, po proteku navedenog trogodišnjeg roka zastarjelosti za ovu vrstu potraživanja. Potraživanje naknade prouzrokovane štete ne bi zastarjelo da su održana oba zastarna roka - subjektivni rok iz stava 1. i objektivni rok iz stava 2. člana 376. ZOO. Ako je bilo koji (samo jedan) od tih rokova istekao (a u konkretnom slučaju je istekao subjektivni rok), nastupila je zastarjelost potraživanja s posljedicama iz člana 360. stav 1. ZOO, kojim je propisano da zastarjelošću (koja predstavlja materijalno-pravni prigovor), prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze i time prestaje pravo povjerioca da zahtijeva ispunjenje obaveze prinudnim putem, zbog čega je drugostepeni sud pravilno sudio kada je tužiteljev zahtjev odbio kao neosnovan.

14. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi navodi da je Okružni sud propustio da početak roka zastarjelosti predmetnog potraživanja računa od kraja 1999. godine kada je tužitelj (apelant) saznao, odnosno mogao saznati za obim štete i da je time počinio povrede odredaba parničnog postupka. Po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilno primijenio odredbu člana 376. stav 1. ZOO, prema kojoj potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje ju je učinilo. S tim u vezi je istaknuto da je apelant u toku prvostepenog postupka (na ročištu od 24. novembra 2004. godine) naveo da su pripadnici VRS predmetne stvari (objekte, posuđe i namještaj) koristili od oktobra 1992. godine do kraja 1995. godine, pa čak i do početka 1996. godine. Apelant je tada, kada se prestalo s korištenjem navedenih stvari, saznao za štetu i za učinioca, jer se, kako proizlazi iz fotografija porodične kuće koje se nalaze u spisima predmeta, radi o vidljivim oštećenjima objekata, pa su stoga navodi revizije neosnovani. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Ističe da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno i nepravilno zaključili da je predmetno potraživanje zastarjelo. S tim u vezi navodi da član 376. stav 1. ZOO predviđa trogodišnji subjektivni rok zastarjelosti za potraživanje naknade prouzrokovane štete, vezujući taj rok za dvije okolnosti, za saznanje oštećenika za štetu i za lice koje je tu štetu prouzrokovalo, te da dosadašnja sudska praksa smatra da je za ovaj subjektivni trogodišnji rok zastarjelosti, pored činjenice da je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je tu štetu prouzrokovalo, potrebno utvrditi i obim štete, jer samo saznanje prethodne dvije okolnosti, bez znanja obima prouzrokovane štete, nije dovoljno da se postavi odštetni zahtjev. Apelant smatra da ovakav dosadašnji stav sudske prakse nije u protivrječnosti s intencijama ove odredbe koja reguliše subjektivni rok zastarjelosti za potraživanja naknade prouzrokovane štete. Stoga, po apelantovom mišljenju, on nije mogao u momentu odlaska pripadnika VRS iz njegove kuće saznati za obim prouzrokovane štete. Za tu okolnost je saznao krajem 1996. godine kada je, uz konsultaciju sa stručnim licima, odredio okvirni obim (visinu pričinjene štete), jer to nije mogao učiniti sam, s obzirom na svoje obrazovanje. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je tužba koju je podnio 14. decembra 1999. godine podnesena blagovremeno, tj. u subjektivnom trogodišnjem roku (računajući od momenta okvirnog određivanja obima - visine pričinjene štete). Osim toga, apelant smatra da se na konkretan slučaj može primijeniti objektivni rok za zastarjelost potraživanja naknade štete, jer je on predviđen s ciljem da se što bolje zaštiti oštećeno lice, a on se završava kada protekne pet godina od dana kada je šteta nastala.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je taj sud propustio da početak roka zastarjelosti predmetnog potraživanja računa od kraja 1996. godine "kada je apelant saznao, odnosno mogao saznati za obim štete", i da je time počinio povrede prava. Vrhovni sud je naveo da je sam apelant u toku prvostepenog postupka istakao da su pripadnici VRS predmetne stvari koristili "od oktobra 1992. godine do kraja 1995. godine pa čak i do početka 1996. godine", te je apelant tada, kada je prestalo korištenje navedenih stvari, saznao za štetu, učinioca i obim štete, jer se, kako proizlazi iz fotografija porodične kuće, koje se nalaze u spisima predmeta i koje su ocijenjene u povezanosti s ostalim provedenim dokazima, radi o vidljivim oštećenjima objekta za koje je apelant već tada mogao, makar po svojoj procjeni (prema vidljivim nedostacima i općepoznatim cijenama rada i materijala), procijeniti obim štete za koju bi mogao u okviru zakonom propisanog roka podnijeti tužbu, a čija bi se visina tokom postupka (u slučaju osporavanja tako izvršene procjene) utvrđivala provođenjem odgovarajućih dokaza. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu i pravično suđenje.

18. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod navoda i zaključaka iznesenih u svojoj presudi, te da smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu neosnovani.

19. Pravobranilaštvo je istaklo da su osporene odluke donesene pravilno i zakonito, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 102. stav 1.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

ZASTARJELOST

Opšte pravilo

Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

VI. Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 92 0 P 015326 10 Rev od 24. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. januara 2011. godine a apelacija je podnesena 4. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude Vrhovnog i Okružnog suda, tvrdeći da su mu tom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud primjećuje da se ovaj postupak odnosi na postupak naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

30. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo.

31. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

34. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li su pobijane odluke Vrhovnog i Okružnog suda utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno zadovoljava li obrazloženje tih presuda standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je apelantova imovina oštećena; da su oštećenja navedenih pokretnih i nepokretnih stvari u uzročnoj vezi s načinom na koji su ih koristili pripadnici VRS, te da je apelant tužbu za naknadu štete podnio sudu 14. decembra 1999. godine. Takođe je nesporno da je objektivni rok zastare počeo teći od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine, a da je do tada bio zastoj zastarijevanja u smislu odredbe člana 383. ZOO. Dakle, nije bilo sporno da je apelant podnio sudu tužbu za naknadu štete u okviru objektivnog petogodišnjeg roka zastarjelosti. Međutim, sporno je bilo da li je u konkretnom slučaju protekao trogodišnji subjektivni rok zastarjelosti, tj. kada je apelant doznao za štetu da bi od tada zastarni rok mogao početi teći.

36. Prema mišljenju Osnovnog suda, zastarni rok je mogao početi tek onda kada je apelant saznao za obim štete, a to je dan kad je upoznat sa sadržajem nalaza vještaka građevinske struke (11. marta 2004. godine).

37. Nasuprot tome, Okružni i Vrhovni sud su smatrali da iz činjeničnog utvrđenja Osnovnog suda proizlazi da su apelantu okolnosti od kojih zavisi opseg štete postale poznate početkom 1996. godine kada su pripadnici VRS napustili njegovu imovinu i da je već tada apelant stekao mogućnost da navede opseg oštećenja svojih objekata i stvari izražen u novcu (barem okvirno, a u slučaju osporavanja tačna visina bi se tokom postupka mogla utvrđivati posebnim dokazima), s tim da je i subjektivni rok zastare počeo teći od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine, te da su stoga neosnovani apelantovi navodi da je za štetu, odnosno njen obim, saznao tek kad je upoznat sa sadržajem nalaza vještaka građevinske struke u toku prvostepenog postupka, odnosno nakon konsultovanja stručnih lica.

38. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene i revizione presude ne proizlazi na koji način je Okružni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud, izveo zaključak da iz činjeničnog utvrđenja Osnovnog suda proizlazi da je apelant doznao za štetu na njegovoj imovini već početkom 1996. godine, nakon što su pripadnici VRS napustili njegovu imovinu, pa da je stoga osnovan prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja koji je istakla tužena.

39. Naime, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je objektivni rok zastare potraživanja u konkretnom slučaju počeo teći 19. juna 1996. godine donošenjem Odluke o prestanku ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Nesporno je i da je tužena ta koja je istakla prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja zbog proteka subjektivnog roka zastare. Imajući u vidu ovu činjenicu Ustavni sud, uz svo poštovanje diskrecionih prava redovnih sudova koja im daje Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zapaža da je u konkretnom slučaju izostala primjena člana 102. stava 1. ZPP-a, prema kojem "svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke." S obzirom da je tužena istakla prigovor zastarjelosti protekom subjektivnog roka zastare, onda je, imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, na tuženoj bila i obaveza da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, tj. dokaze o tome kada je apelant zaista saznao za štetu i osobu koja ju je prouzrokovala, od kada je mogao početi teći subjektivni rok zastare. Naime, raspravno načelo, propisano navedenim članom, podrazumijeva da "koliko činjenica toliko i prava".

40. Nasuprot navedenom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene i revizione presude ne proizlazi da je tužena tokom postupka pred redovnim sudovima ponudila dokaz za svoj prigovor zastare protekom subjektivnog roka koji je istakla u toku postupka, pa se ne može zaključiti na osnovu čega je - najprije Okružni a zatim i Vrhovni sud - prihvatio istaknuti prigovor zastare tužene, pogotovo kada se ima u vidu odredba člana 7. stav 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice." Dakle, sve što vrijedi za tužitelja – vrijedi i za tuženog. Kako god tužitelj mora dokazivati svoje navode, tako i tuženi mora dokazati svoje navode, odnosno predlagati i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju činjenice koje iznosi tuženi. Ustavni sud, međutim, zapaža da tužena tokom cijelog postupka pred redovnim sudovima nije ponudila dokaz kada je apelant saznao za štetu i osobu koja ju je prouzrokovala (budući da apelant očito tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini nije bio u posjedu svoje imovine, npr. kada mu je vraćena imovina u posjed ili bilo koji drugi adekvatan dokaz o datumu kada je apelant saznao za štetu i osobu koja ju je prouzrokovala), a redovni sudovi su prigovor tužene usvojili bez jasnog obrazloženja. Štaviše, iz obrazloženja osporenih presuda može se zaključiti da se od apelanta kao tužitelja tražilo da dokazuje osnovanost prigovora zastare koji je istakla tužena. Imajući u vidu nedvosmislen zahtjev ZPP-a (član 7. stav 2) da sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu ili prigovorima stranaka istaknutim u postupku ne može zasnovati na činjenicama koje stranke nisu iznijele, odnosno da je sud, kada raspoloživim dokaznim sredstvima nije uspio formirati određeno uvjerenje o postojanju odlučnih činjenica (član 123), dužan primijeniti pravila o teretu dokazivanja (onus probandi), a s druge strane činjenicu da su i drugostepeni i revizijski sud u konkretnom slučaju prihvatili prigovor zastare zbog proteka subjektivnog roka, koji je tužena istaknula u postupku a da nije za svoj prigovor ponudila bilo koji dokaz, Ustavni sud smatra da takvi postupci redovnih sudova ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje koje su uspostavili organi Konvencije i koje slijedi Ustavni sud.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe člana 376. stav 1. ZOO u vezi s odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP-a. Sve navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, ima za posljedicu kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 376. stav 1. ZOO u vezi s odredbama člana 7. i člana 123. stav 1. ZPP-a, jer su usvojili prigovor zastare zbog proteka subjektivnog roka koji je istakla tužena iako je nesporno da tužena nije predložila niti izvela niti jedan dokaz na okolnost kada je apelant saznao za štetu i osobu koja ju je prouzrokovala, od kada je u okviru objektivnog mogao početi teći i subjektivni rok zastare.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.