Službeni glasnik BiH, broj 4/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 2561/07, rješavajući apelaciju
Marte Geljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Marte Geljić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-3057491608 od 27. decembra 2007. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Marti Geljić isplati iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj Mal-2697/07.
Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj Mal-2697/07 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Tuzlanskom kantonu da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Marti Geljić isplati iznos od 300,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, najduže tri mjeseca od dana dostave ove odluke.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Tuzlanskom kantonu i Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Marta Geljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Bijele, koju zastupa Ivo Galušić, advokat iz Tuzle, podnijela je 13. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1917/02, predmetu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba u Tuzli (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO/MIO-Kantonalna služba) matični broj 305-74916-08 kao i predmetu broj Mal-2697/07 koji se vodi pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud).
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općinskog suda zatraženo je 6. jula 2009. godine, a od Federalnog zavoda PIO/MIO-Kantonalne službe 25. augusta 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 27. jula 2009. godine, Općinski sud 23. jula 2009. godine, a Federalni zavod PIO/MIO 22. septembra 2009. godine uz dostavu službenog spisa broj 305-74916-08.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 3. augusta i 28. septembra 2009. godine.
II. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenice u predmetu Federalnog zavoda PIO/MIO-Kantonalna služba broj 305-74916-08 i predmetu Vrhovnog suda broj U-1917/02
6. Kantonalna služba Federalnog zavoda PIO/MIO kao prvostepeni organ, po apelanticinom zahtjevu za ostvarivanje prava na porodičnu penziju od 23. januara 2002. godine, donijela je Rješenje broj 305-74916-08 od 27. juna 2002. godine, kojim je apelantici i njenoj kćerki produženo pravo na isplatu porodične penzije od 1. jula 2001. godine u mjesečnom iznosu najniže penzije od 117,00 KM. Istim rješenjem je odbijen apelanticin zahtjev za isplatu porodične penzije za vremenski period od 2. februara 1992. godine do 1. jula 2001. godine, za koji joj je bilo priznato pravo na porodičnu penziju privremenim Rješenjem broj 305-74916-08 od 9. septembra 1992. godine.
7. U vremenskom periodu od podnošenja zahtjeva do donošenja rješenja apelantica je 15. aprila 2002. godine, nakon dostave tražene dokumentacije, urgirala da se postupa po njenom zahtjevu. Također, apelantica je 15. juna 2002. godine podnijela žalbu Federalnom zavodu PIO/MIO zbog nedonošenja rješenja u zakonskom roku.
8. Apelantica je 24. jula 2002. godine podnijela žalbu Federalnom zavodu PIO/MIO protiv prvostepenog Rješenja Kantonalne službe broj 305-74916-08 od 27. juna 2002. godine. Kako drugostepeni organ nije donio odluku o žalbi, apelantica je 4. septembra 2002. godine tužbom kod Vrhovnog suda pokrenula upravni spor zbog nedonošenja rješenja na žalbu.
9. Rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar broj 02/1-3057491608 od 12. septembra 2002. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja Kantonalne službe Federalnog zavoda PIO/MIO matični broj 305-74916-08 od 27. juna 2002. godine.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj tužbi, Presudom broj U-1917/02 od 21. februara 2007. godine tužbu djelomično uvažio, osporeno Rješenje broj 02/1-3057491608 od 12. septembra 2002. godine, kao i prvostepeno Rješenje Kantonalne službe matični broj 3057491608 od 27. juna 2002. godine, poništio u dijelu kojim apelantici nije priznato pravo na isplatu porodične penzije za period od 2. februara 1992. godine do 31. jula 1998. godine, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak.
11. Vrhovni sud je zaključio da su i drugostepeni i prvostepeni organ svojim rješenjima, pogrešnom primjenom materijalnog prava, odbili apelanticin zahtjev za isplatu priznate joj dospjele, a neisplaćene porodične penzije od 2. februara 1992. godine do 31. jula 1998. godine.
12. Kantonalna služba je, postupajući po Presudi Vrhovnog suda broj U-1917/07 od 21. februara 2007. godine, u ponovnom postupku donijela Rješenje matični broj 305-74916-08 od 23. maja 2007. godine, kojim je apelantici priznala pravo na retroaktivnu isplatu porodične penzije za period od 2. februara 1992. godine do 31. jula 1998. godine u iznosima navedenim u dispozitivu rješenja. Predmetno rješenje je apelantici dostavljeno tek 24. augusta 2007. godine, protiv kojeg je apelantica 6. septembra 2007. godine podnijela žalbu drugostepenom organu.
13. Federalni zavod PIO/MIO, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv navedenog prvostepenog rješenja Kantonalne službe, Rješenjem broj 01/1-3057491608 od 27. decembra 2007. godine je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu. Prema stanju dokaza u spisima, apelantica nije pokrenula upravni spor protiv navedenog drugostepenog rješenja kojim je okončan ponovni postupak prema navedenoj presudi Vrhovnog suda.
Činjenice u predmetu Općinskog suda broj Mal-2697/07
14. Apelantica je, nezadovoljna visinom novčanih iznosa utvrđenih Rješenjem Kantonalne službe broj 305-74916-08 od 23. maja 2007. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu 3. jula 2007. godine protiv Federalnog zavoda PIO/MIO-Kantonalna služba, tražeći vještačenje stalnog sudskog vještaka finansijske struke, na okolnost obračuna pripadajućih joj penzija za period od 2. februara 1992. godine do 30. juna 1998. godine, kao i utvrđivanje pripadajućih joj zakonskih zateznih kamata uz naknadu troškova upravnog postupka i upravnog spora. Općinski sud je povodom navedene tužbe oformio sudski spis pod brojem Mal-2697/07. U predmetnom spisu sud je 25. jula 2007. godine podnesenu tužbu dostavio tuženom na odgovor. Sud nije dalje poduzimao druge radnje propisane u ZPP-u.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu vezanom za isplatu porodične penzije, kao i u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom za naknadu materijalnih troškova, povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela redoslijed rješavanja u upravnom postupku i upravnom sporu, ističući da je postupak pokrenula 23. januara 2002. godine podnošenjem zahtjeva Kantonalnoj službi Federalnog zavoda PIO/MIO. Upravni spor je pokrenula 4. septembra 2002. godine podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu, a u vrijeme podnošenja apelacije ponovni postupak po odluci Vrhovnog suda bio je u toku. Apelantica je navela da prima najnižu penziju od oko 220,00 KM i da spada u najugroženiju kategoriju građana. Apelantica smatra da joj pripada pravo na kompenzaciju na ime nematerijalne štete, navodeći da je postupak trajao više od šest godina, iako se podnescima obraćala Vrhovnom sudu tražeći da se postupa po tužbi. Također je navela da je postupak pred Općinskim sudom u toku.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju povodom upravnog spora broj U-1917/02 protiv odluke Federalnog zavoda PIO/MIO istakao da nema kršenja prava navedenih u apelaciji, navodeći da je presudom Vrhovnog suda od 21. februara 2007. godine djelomično usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, i to za period retroaktivne isplate penzija od 2. februara 1992. godine do 31. jula 1998. godine. Također, dalje je navedeno da je u istoj presudi odbijen apelanticin zahtjev u pogledu prigovora na visinu penzije, i da je o tome u presudi dato potpuno i sadržajno obrazloženje.
17. Federalni zavod PIO/MIO je dostavio kompletan službeni spis uz navođenje da apelantici nisu povrijeđena ustavna prava navedena u apelaciji.
18. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju povodom predmeta broj Mal-2697/07 naveo da je sud 3. jula 2007. godine zaprimio apelanticinu tužbu protiv tuženog Federalnog zavoda za PIO/MIO-Kantonalne administrativne službe Tuzla, radi naknade materijalne štete. Tužba je 25. jula 2007. godine dostavljena tuženom na odgovor, koji je dostavljen pismenim podneskom od 24. augusta 2007. godine. Sud je dalje naveo da je Općinskom sudu iz 2007. godine ostalo 11.022 neriješenih predmeta sporova male vrijednosti, a kako je i u 2008. godini primljen izuzetno veliki broj predmeta male vrijednosti (7.045), te da je povećan priliv te vrste i u 2009. godini, to uz nedovoljan broj imenovanih stručnih saradnika predstavlja objektivnu okolnost zbog koje konkretan predmet nije uzet u rad, u skladu sa rokovima propisanim u ZPP-u.
V. Relevantni propisi
19. U
Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
"Član 139. st. 1. i 2.
Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:
ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice i podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ....
ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa.
Član 216. st. 1. i 4.
Rok za izdavanje rješenja
Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Kad se u postupku radi o slučajevima iz člana 139. ovog zakona, nadležni organ je dužan rješenje po zahtjevu stranke donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva."
20. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:
"Član 30. stav 1.
O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.
Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak."
21. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/05, koji je stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase:
"Član 28. stav 1.
O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.
Član 33. stav 1.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Član 34. stav 1.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak."
22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."
23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06):
"Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 62. stav 1.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Član 69.
Tužba sa prilozima se tuženom dostavlja na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Član 70. stav 1.
Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.
Član 75. stav 4.
Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu.
Član 94. stav 2.
Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta."
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
27. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja pred Ustavnim sudom, okončan Rješenjem broj 01/1-3057491608 od 27. decembra 2007. godine, koje je postalo pravosnažno 23. februara 2008. godine. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan (dok predmet Općinskog suda broj Mal-2697/07 u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još nije okončan), prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva. Konačno, apelacija, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (
prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelantica se žali zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u upravnom postupku i upravnom sporu povodom njenog zahtjeva za isplatu porodične penzije kao i nedonošenje odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
32. Ustavni sud zapaža da se radi o upravnom postupku i upravnom sporu u kojem se utvrđuje apelanticino pravo na retroaktivnu isplatu porodične penzije koja je dospjela a neisplaćena, kao i parničnom postupku u kojem se utvrđuje apelanticino pravo na naknadu materijalne štete nastale vođenjem navedenih postupaka. Dakle, radi se o zahtjevima koji se odnose na apelanticina novčana potraživanja, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se posmatrati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, nego može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
35. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
I. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu matični broj 3057491608 i broj U-1917/02
b) Period koji se uzima u obzir
36. Upravni postupak pokrenut je 23. januara 2002. godine, kada je apelantica Kantonalnoj službi Federalnog zavoda PIO/MIO podnijela zahtjev za isplatu porodične penzije koja je bila utvrđena ranijim privremenim Rješenjem broj 305-74916-08 od 9. septembra 1992. Prema stanju dokaza spisa i informacija dostavljenih Ustavnom sudu, predmet je okončan u ponovnom postupku donošenjem Rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO broj 01/1-3057491608 od 27. decembra 2007. godine, tj. postupanjem prema uputama presude koju je u upravnom sporu donio Vrhovni sud broj U-1917/02 od 21. februara 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelanticinog zahtjeva za isplatu porodične penzije trajao je od 23. januara 2002. godine sve do 27. decembra 2007. godine, tj. duže od pet godina i 11 mjeseci.
c) Analiza postupka
37. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud,
Vernillo presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30. i
Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24).
38. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. U konkretnom slučaju Kantonalna služba Federalnog zavoda PIO/MIO trebala je riješiti apelanticin zahtjev na osnovu službenih podataka kojim je već raspolagala, budući da je ranije doneseno privremeno rješenje o isplati porodične penzije. Također, Vrhovni sud je u upravnom sporu trebao ocijeniti zakonitost odbijajućih odluka koje su donijeli prvostepeni i drugostepeni organ na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Vrhovni sud se nije izjasnio o složenosti predmeta, niti je naveo razloge za dužinu trajanja upravnog spora. Međutim Ustavni sud uočava, imajući u vidu cjelokupno stanje dokaza u spisima, da se konkretan predmet može smatrati jednostavnim.
39. Što se tiče ponašanja javne vlasti, Ustavni sud je na osnovu dokaza iz spisa utvrdio da je Kantonalna služba Federalnog zavoda PIO/MIO kao prvostepeni organ o apelanticinom zahtjevu odlučila tek nakon pet mjeseci. Također, Kantonalna služba je u ponovnom postupku, nakon što je Vrhovni sud vratio predmet na ponovni postupak donoseći Presudu broj U-1917/02 od 21. februara 2007. godine, postupila nakon tri mjeseca kada je donijela Rješenje broj 305-74916-08 od 23. maja 2007. godine, koje je apelantici dostavljeno tek 24. augusta 2007. godine. Federalni zavod PIO/MIO kao drugostepeni organ svoje rješenje na apelanticinu žalbu koju je podnijela 6. septembra 2007. godine protiv prvostepenog rješenja, donosi tek 27. decembra 2007. godine. Također, Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud, odlučujući u upravnom sporu o apelanticinoj tužbi koju je podnijela 4. septembra 2002. godine, odlučio tek nakon više od četiri godine i pet mjeseci.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio Vrhovni sud kojem je trebalo više od četiri godine da donese odluku o apelanticinoj tužbi. Također, Ustavni sud zapaža da Kantonalna služba kao prvostepeni organ, s obzirom na sadržaj zahtjeva i činjenice kojima je raspolagala u konkretnom predmetu, apelanticin zahtjev nije riješila u zakonom propisanim rokovima, niti je u zakonom propisanom roku dostavila apelantici rješenje koje je donijela u ponovnom postupku. Međutim, Ustavni sud smatra da ovo propuštanje propisanih rokova nije bilo tako dugo da bi značajnije doprinijelo sveukupnoj dužini postupka. Osim toga, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud ukinuo kako drugostepeno tako i prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, zbog toga što su drugostepeni i prvostepeni organi Federalnog zavoda PIO/MIO propustili da primijene relevantne zakonske propise u konkretnom slučaju.
41. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje, prvenstveno Vrhovnog suda i nadležnih organa Federalnog zavoda PIO/MIO, za ovakvo djelovanje, te se period odlučivanja o zahtjevu za isplatu priznate, dospjele a neisplaćene porodične penzije koji je trajao duže od pet godina i 11 mjeseci ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Ustavni sud smatra da apelantica nije doprinijela nerazumnoj dužini postupka, uočavajući da je ona svojim intervencijama i dopisima dostavljenim Vrhovnom sudu (dopisi od 24. decembra 2003. godine, 10. juna 2005. godine i 12. decembar 2006. godine), kao i dopisom od 15. aprila i 15. juna 2002. godine, kod prvostepenog organa pokušavala da ostvari što hitnije rješavanje predmeta.
43. S obzirom na činjenicu da su upravni postupak i upravni spor trajali duže od pet godina i 11 mjeseci i da se za takvo dugo trajanje postupka odgovornost u najvećem dijelu može pripisati Vrhovnom sudu, a djelomično i prvostepenom i drugostepenom organu Federalnog zavoda PIO/MIO, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
II. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu broj Mal-2697/07
Period koji se uzima u obzir
44. Konkretan predmet koji je vezan za naknadu materijalne štete pokrenut je 3. jula 2007. godine. Prema stanju dokaza i informacija koje su dostavljene Ustavnom sudu, u predmetu je poduzeta samo jedna zakonom propisana radnja. Dakle, postupak po navedenoj apelanticinoj tužbi traje nešto duže od dvije godine i još nije okončan.
45. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju pravdao velikim brojem neriješenih predmeta i malim brojem stručnih saradnika. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
46. Ustavni sud smatra da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije, kako je već rečeno, dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; vidi Ustavni sud, odluke broj
AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25. i broj
AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio da li je preduzeo konkretne mjere s ciljem da poboljša rješavanje velikog broja predmeta. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da pri tom ne uoči namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv navedenih problema.
47. Ustavni sud je na osnovu podataka iz spisa i odgovora na apelaciju zaključio da je Općinski sud, nakon što je apelantica podnijela tužbu, dakle, za period duži od dvije godine, izvršio samo jednu zakonom propisanu radnju (dostavio tuženom Federalnom zavodu PIO/MIO tužbu na odgovor) i nije proveo ni jednu dalju radnju koja je propisana ZPP-om, tako da je konkretan postupak još uvijek u toku pred Općinskim sudom. Ustavni sud smatra da je dužini postupka isključivo doprinio sud, jer nije proveo dalje propisane radnje.
48. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje Općinskog suda, te da se period odlučivanja u postupku po tužbi za naknadu materijalne štete koji traje duže od dvije godine, a da je pri tom poduzeta samo jedna zakonom propisana radnja, ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Kompenzacija
49. Apelantica je tražila kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja navedenih postupaka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, odgovarajuću naknadu nematerijalne štete određuje u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i sloboda, te obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Evropski sud za ljudska prava prilagođeno ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini.
50. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva za isplatu porodične penzije trajao duže od pet godina i 11 mjeseci, a postupak povodom tužbe za naknadu materijalnih troškova koji je pokrenut 3. jula 2007. godine još nije pravosnažno okončan, Ustavni sud smatra da je novčani iznos od 900,00 KM apelantici dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, a 300,00 KM Tuzlanski kanton sve u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, s obzirom na zaključak Ustavnog suda da je do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku došlo u jednom postupku najviše zbog propusta Vrhovnog suda, djelomično drugostepenog i prvostepenog organa Federalnog zavoda PIO/MIO, a u drugom postupku isključivo zbog propusta Općinskog suda.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se ukupno trajanje upravnog postupka i postupka u upravnom sporu u periodu od pet godina i 11 mjeseci može najviše staviti na teret Vrhovnom sudu i djelomično nižestepenim organima, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
52. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada Općinski sud u parničnom postupku u periodu dužem od dvije godine poduzme samo jednu radnju propisanu ZPP-om ne poduzimajući dalje propisane radnje, a za takvo nepostupanje nisu ponuđeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim opravdanjem.
53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.