Službeni glasnik BiH, broj 101/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 683/08, rješavajući apelaciju
Vere Jelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelomično se usvaja apelacija
Vere Jelić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Mostaru broj P-583/02-I, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Veri Jelić u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.500 KM na ime kompenzacije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Vere Jelić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 277 od 6. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-583/02-I od 20. januara 2006. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Vera Jelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je 3. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 277 od 6. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-583/02-I od 20. januara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i od
Terra jntrex construction business d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 22. aprila 2010. godine zatraženo da dostavi spis, radi uvida.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, kao i tuženi, su odgovore na apelaciju dostavili 21, 26, 24. i 31. marta 2008. godine. Općinski sud je 29. aprila 2010. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i tuženog, dostavljeni su apelantici 22. aprila 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 17. maja 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog, tražeći poništenje odluke kojom joj je otkazan ugovor o radu od 21. decembra 2001. godine. Osim toga, apelantica je tražila da sud naloži tuženom da je vrati u radni odnos na poslove koje je obavljala prije otkaza, kao i da joj se uspostave sva prava koja proizlaze iz Ugovora o radu koji je sklopljen između nje i tuženog 9. novembra 2001. godine, te da joj tuženi naknadi troškove postupka. Predmet je evidentiran pod brojem P-583/02.
7. Apelantica je podnescima od 31. jula i 8. augusta 2002. godine urgirala zakazivanje rasprave.
8. Općinski sud je održao ročišta 5. novembra i 18. decembra 2002. godine. Oba ročišta su odložena na apelantičin prijedlog. Potom je Općinski sud održao ročište 10. februara 2003. godine, pa je nakon saslušanja apelantice kao parnične stranke donio rješenje da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme i naložio joj da dostavi Statut tuženog, a tuženom da dostavi urednu punomoć za zastupanje. Pored toga, Općinski sud je donio rješenje kojim je zatražio od tuženog da u roku od 15 dana obavijesti sud da li odobrava radnje koje je u njegovo ime poduzeo advokat Josip Krešić, s obzirom da se u spisu ne nalazi punomoć za zastupanje, mada je na zapisniku od 5. novembra 2002. godine konstatirano da je advokat Josip Krešić dostavio punomoć u spis.
9. Apelantica je postupila po nalogu suda i uz pripremni podnesak od 12. februara 2003. godine dostavila Općinskom sudu tražene podatke. Dnevnom naredbom od 1. augusta 2003. godine Općinski sud je zakazao raspravu za 30. septembar 2003. godine na koju je pozvao svjedoke iz Mostara i Austrije. Pozvani svjedok iz Austrije je na faks Općinskog suda 22. septembra 2003. godine poslao podnesak kojim je obavijestio sud da je spriječen da pristupi na zakazanu raspravu, te istodobno obavijestio sud da potvrđuje u cijelosti radnje koje je poduzeo Ramiz Husić u njegovo ime i ime tuženog. Općinski sud je održao raspravu 30. septembra 2003. godine koja je odložena na neodređeno vrijeme zbog naloga suda tuženom da dostavi odluku o ovlastima saslušanog svjedoka. Apelantica je potom 1. oktobra 2003. godine dostavila Općinskom sudu pripremni podnesak u kojem se očitovala na dokaze izvedene na raspravi od 30. septembra 2003. godine. Potom je apelantica, pripremnim podneskom od 2. marta 2004. godine, urgirala da se zakaže pripremno ročište, koje je sud dnevnom naredbom od 15. marta 2004. godine zakazao za 5. maj 2004. godine. Predmet je evidentiran pod novim brojem P-583/02-I. Apelantica je 25. marta 2004. godine Općinskom sudu dostavila pripremni podnesak u kojem je, između ostalog, precizirala tužbeni zahtjev te predložila dokaze koje sud treba da provede na glavnoj raspravi. Općinski sud je održao pripremno ročište 5. maja 2004. godine, te glavnu raspravu 7. septembra 2004. godine.
10. Općinski sud je donio Presudu broj P-583/02-I od 27. septembra 2004. godine kojom je u cijelosti usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i utvrdio da je Odluka kojom joj je otkazan ugovor o radu nezakonita. Dalje je Općinski sud obavezao tuženog da apelantici uspostavi radno-pravni status koji je imala do otkazivanja ugovora o radu. Pored toga, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantici naknadi na ime izgubljene plaće iznos naveden u dispozitivu presude i da joj naknadi troškove postupka. Protiv donesene presude tuženi je izjavio žalbu 11. oktobra 2004. godine. Općinski sud je 13. oktobra 2004. godine žalbu dostavio apelantici. Ona je odgovorila 29. oktobra 2004. godine. Općinski sud je 7. decembra 2004. godine spis dostavio Kantonalnom sudu.
11. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1173/04 od 28. aprila 2005. godine kojim je, po službenoj dužnosti, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbe, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, u smislu člana 211. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi Kantonalni sud je utvrdio da je punomoć na osnovu koje radnje preduzima punomoćnik tužene strane advokat Josip Krešić pravno nevaljana, zbog čega je, u skladu s članom 227. stav 3. ZPP, predmet vratio na ponovno suđenje Općinskom sudu. Osim toga, Kantonalni sud je, na osnovu odredbe člana 177. stav 1. ZPP-a, Općinskom sudu dao određene upute, naglasivši da sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, zbog čega Općinski sud treba pozvati apelanticu da u tom pravcu precizira tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je dostavio Općinskom sudu cio spis 19. maja 2005. godine, uz obavijest i kopije dostavnica da je doneseno rješenje dostavio parničnim strankama.
12. Općinski sud je aktom od 27. maja 2005. godine zatražio od tuženog da dostavi urednu punomoć za zastupanje, što je tuženi učinio 10. juna 2005. godine. Apelantica je podneskom od 17. juna 2005. godine urgirala da se zakaže rasprava, a podneskom od 13. septembra 2005. godine je u skladu s uputom Kantonalnog suda precizirala tužbeni zahtjev. Općinski sud je održao pripremno ročište 9. novembra 2005. godine, na kojem je prihvatio prijedloge stranaka za provođenje dokaza na glavnoj raspravi. U vezi s tim, s obzirom da je tuženi naveo da je apelantica odmah nakon prestanka rada kod njega zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, te da je u toku 2004. godine otišla u starosnu penziju, Općinski sud je naložio apelantičinom punomoćniku da dostavi rješenje o njenom penzioniranju. Osim toga, Općinski sud je po službenoj dužnosti od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatražio predmetno rješenje. Apelantica je pripremnim podneskom od 11. novembra 2005. godine precizirala tužbeni zahtjev. Općinski sud je održao i zaključio glavnu raspravu 20. decembra 2005. godine, nakon čega je donio Presudu broj P-583/02-I od 20. januara 2006. godine kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 21. decembra 2001. godine, da joj se uspostavi radno-pravni odnos te da joj se isplate izgubljene plaće u mjesečnom iznosu od 1.417,00 KM za period od 27. januara 2002. godine pa do 9. maja 2004. godine u ukupnom iznosu od 38.259,00 KM, sa zakonskom kamatom na pojedine mjesečne iznose. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.388,00 KM.
13. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog u periodu od 1. aprila 1998. godine na radnom mjestu knjigovođe i da je ponovno zaključila ugovor o radu s tuženim 9. novembra 2001. godine na istom radnom mjestu. Dalje je sud utvrdio da je tuženi, zbog ekonomskih razloga,.apelantici dao otkaz ugovora o radu 21. decembra 2001. godine. Naime, tuženi je naveo da apelantica nije imala položen ispit samostalnog računovođe pa nije mogla ovjeravati računovodstvenu dokumentaciju tuženog, zbog čega je tuženi bio u obavezi da angažira druge osobe koje bi potpisivale računovodstvenu dokumentaciju. Tuženi je također u obrazloženju naveo da je prije otkazivanja ugovora o radu apelantici ostavio vrijeme za polaganje ispita za računovođu, što apelantica nije ispunila zbog toga što ima srednju stručnu spremu. Osim toga, sud je utvrdio da je odluku o otkazu ugovora apelantici potpisao Ramiz Husić, zaposlenik tuženog, mada je u vrijeme donošenja odluke o otkazu direktor i zakonski zastupnik (u daljnjem tekstu: z.z.) bio Stefan Bauer, koji je nakon ovog perioda prešao na drugo radno mjesto, a na to mjesto je postavljen kao z.z. Karl Leitner, koji je Ramizu Husiću naknadno dao ovlaštenje za donošenje odluke o otkazu.
14. Općinski sud je istakao da je odluka kojom je apelantici otkazan ugovor o radu nezakonita jer ju je potpisala neovlaštena osoba u smislu odredbi čl. 87, 94, 95. i 100. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Dalje je sud istakao da je utvrdio da je apelantica zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca 20. januara 2002. godine, a da tužbenim zahtjevom potražuje naknadu plaća nakon isteka otkaznog roka od 27. januara 2002. godine, iako joj je za taj period isplaćena naknada. Zbog toga je sud u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev, pošto je ona kod drugog poslodavca zasnovala radni odnos pa nije mogla da po dva osnova ima reguliran radni staž, te bi usvajanje njenog postavljenog tužbenog zahtjeva bilo bespredmetno. Osim toga, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantičin navod da bi ona bez obzira na ostvarene uvjete za starosnu penziju imala mogućnost da nastavi da radi, s obzirom da je, u slučaju stjecanja uvjeta za starosnu penziju, prestanak rada obligatoran. Općinski sud je također naveo da u ranijem postupku nije raspolagao podacima da je apelantica, odmah nakon isticanja otkaznog roka kod tuženog, zasnovala radni odnos s drugim poslodavcem te da je u toku 2004. godine otišla u penziju, jer ih je "apelantica prikrila".
15. Apelantica je protiv donesene presude izjavila žalbu 25. januara 2006. godine koju je Općinski sud 24. februara 2006. godine dostavio sa spisom Kantonalnom sudu.
16. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-.Gž-06-000 277 od 6. septembra 2006. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno odlučio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev, ali da je pri tome dao pogrešno obrazloženje uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, što nije utjecalo na pravilnost i zakonitost same odluke. Naime, prema zaključku Kantonalnog suda, bez osnova su apelantičini žalbeni navodi da je otkaz ugovora o radu potpisala neovlaštena osoba, a što je pogrešno zaključio i Općinski sud. S tim u vezi Kantonalni sud je utvrdio da je i Ugovor o radu od 9. novembra 2001. godine i Odluku o otkazu ugovora o radu u ime tuženog potpisao Ramiz Husić, zaposlenik tuženog. Dalje je Kantonalni sud istakao da je, na osnovu potvrde od 19. februara 2003. godine ovjerene kod javnog bilježnika koju je potpisao z.z. tuženog, utvrdio da je z.z. potvrdio da je ovlastio Ramiza Husića za poduzimanje svih mjera u vezi s apelantičinim ugovorom o radu, uključujući i raskidanje. Prema čl. 89-94. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naknadno data punomoć, kojom je odobreno obavljanje određenih pravnih radnji, proizvodi pravno dejstvo. Prema stavu Kantonalnog suda, direktor firme je, kao vlastodavac, mogao i naknadno dati pristanak na ugovor o radu, odnosno otkaz ugovora o radu punomoćniku Ramizu Husiću. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prema članu 87. ZOR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu ako se utvrdi da zaposlenik ne ispunjava uvjete za obavljanje određenih poslova a ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca opravdano ne može očekivati da ga zaposli na drugim poslovima. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je utvrdio da se radi o situaciji kada apelantica nije bila u mogućnosti da obavlja poslove za koje je primljena, a poslodavac nije mogao zbog ekonomske situacije da primi drugog zaposlenika koji bi obavljao poslove apelantičinog radnog mjesta, zbog čega je potvrdio odluku Općinskog suda. Kantonalni sud je cio spis vratio Općinskom sudu 11. oktobra 2006. godine.
17. Apelantica je na presudu Kantonalnog suda izjavila reviziju 5. oktobra 2006. godine koju je Općinski sud aktom od 20. oktobra 2006. godine dostavio tuženom i Kantonalnom sudu. Tuženi je odgovorio na reviziju 30. januara 2006. godine. Općinski sud je spis dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje 15. novembra 2006. godine.
18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine kojom je apelantičinu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 241. ZPP. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantičinu žalbu izjavljenu protiv presude kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je istakao da član 87. ZOR-a propisuje pravo poslodavca da može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok u situaciji kada je otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga ili ako zaposlenik ne može da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, apelantica je bila zaposlena po osnovu ugovora o radu na radnom mjestu knjigovođe, a prema utvrđenju iz postupka za to radno mjesto je bilo predviđeno da se obezbijedi kvalifikacija samostalnog računovođe, što apelantica nije obezbijedila ni nakon što joj je poslodavac za to ostavio određeno vrijeme. Apelantičine tvrdnje da je tuženi kao poslodavac u momentu zaključivanja ugovora o radu znao da ona ima srednju stručnu spremu, a da ispit za samostalnog računovođu mogu polagati samo lica s visokom ili višom školskom spremom, nisu mogle uticati na pravo tuženog kao poslodavca kod činjenice da tuženi kao poslodavac nije imao ekonomske ili organizacijske mogućnosti da zapošljava druga lica samo za te poslove. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da ni apelantičini prigovori koji se odnose na formalne nedostatke odluke o otkazu ugovora o radu u odnosu na lica koja su ovlaštena da potpišu taj dokument, nisu osnovani jer je sud u pobijanoj odluci naveo pravilne razloge u odnosu na prenos ovlaštenja koja je izvršio z.z. tuženog na zaposlenika tuženog koji je potpisao osporavanu odluku. Prema zaključku Vrhovnog suda, na ovakvo tumačenje ne utiče ni činjenica da je od dana donošenja odluke o otkazu pa do dostavljanja pismenog ovlaštenja o obavljanju tih radnji došlo do promjene u funkciji direktora i z.z. tuženog, budući da se prenos ovlasti vršio u vrijeme kada je novi direktor stupio na funkciju, ali je svojim ovlaštenjem legalizirao radnje koje je njegov prethodnik preduzeo prije njegovog stupanja na dužnost direktora, što je u skladu s članom 89. stav 2. ZOO-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. U vrlo obimnoj apelaciji apelantica navodi da joj je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica ističe da su donesenim odlukama povrijeđene i "odredbe Pakta o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina".
20. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici što su sudovi tokom redovnog postupka pogrešno izveli zaključak o činjeničnom i pravnom osnovu, što se ogleda prije svega u činjenici što sudovi nisu, kako tvrdi, pravilno utvrdili ko je imao mogućnost da odobri postupanje zaposlenika tuženog koji je s apelanticom u ime tuženog potpisao ugovor o radu i odluku kojom joj je taj ugovor otkazan. U vezi s tim, apelantica ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili i odredbe materijalnog prava. Osim toga, apelantica je navela da redovni sudovi nisu pravilno izvršili ocjenu provedenih dokaza. Naime, apelantica je istakla da su sve relevantne činjenice za konkretni postupak bile utvrđene u prvobitnoj presudi Općinskog suda koja je bila ukinuta zbog formalnih razloga. Da je vršena pravilna ocjena izvedenih dokaza, sud bi utvrdio da je odluka o otkazivanju ugovora o radu apelantici nezakonita. Zbog toga joj je, kako ističe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na mirno uživanje imovine. Pored toga, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je postupak koji je po zakonu hitne prirode trajao preko šest godina i nije okončan u razumnom roku. Zbog dužine trajanja postupka apelantica traži da joj se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od po 300 KM za svaku godinu trajanja ovog postupka, odnosno ukupno iznos od 1.800 KM.
21. Dalje, apelantica navodi da joj je povrijeđeno "pravo na odbranu u postupku pred tijelima tuženog" jer je ona izjavila žalbu na odluku o otkazivanju ugovora o radu, ali da tuženi o njenoj žalbi nije odlučio. U vezi s tim, apelantica smatra da su joj navedenim odlukama povrijeđena i "pravila Pakta o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina, koja propisuju i nalažu svim zemljama koje su ratificirale ovaj dokument da se stranka u postupku mora saslušati i mora joj se omogućiti da sudjeluje u njemu."
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovorima na apelaciju ni jedan od redovnih sudova se nije osvrnuo na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Naime, Općinski sud je istakao da apelantičini navodi nisu osnovani, te da iz apelacije proizlazi da se apelantica žali na odluku Vrhovnog suda. Kantonalni sud je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana i predložio je da se odbije. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da u svemu ostaje kod svoje odluke i obrazloženja datog u Presudi broj 007-0-Gž-06-00277 od 6. septembra 2006. godine. Vrhovni sud je također naveo da apelantičini navodi nisu osnovani.
23. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantica sve vrijeme sudjelovala u postupku i da je saslušana u svojstvu parnične stranke. Osim toga, tuženi je istakao da su neosnovani apelantičini navodi o povredi prava na imovinu jer u toku postupka nije dokazala da uopće ima imovinu, nego razloge apelacije zasniva na "pretpostavkama". Tuženi je predložio da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
24. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
Pravo na pravično suđenje - razuman rok
a) Relevantni principi
33. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
35. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 17. maja 2002. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 25. decembra 2007. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao pet godina i oko šest mjeseci. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
37. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obavezama u vezi s radnim odnosom. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prema odredbama člana 426. ranijeg ZPP, odnosno članu 420. važećeg ZPP, propisano da su radni sporovi hitne prirode.
38. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, donio odluku nakon dvije godine i oko četiri mjeseca te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio nakon osam mjeseci, ali je morao, zbog procesnih propusta učinjenih pred Općinskim sudom (između ostalo i zbog pravno nevaljane punomoći za tuženog), predmet vratiti na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinski sud relativno brzo, nakon osam mjeseci, ponovno donio presudu. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Općinski sud prvostepenu presudu donio nakon ukupno tri godine i osam mjeseci od podnošenja tužbe, a Ustavni sud smatra da činjenica da je Općinski sud u ranijem postupku napravio takve procesne greške zbog kojih mu je žalbeni sud morao predmet vratiti, predstavlja propust suda koji je doveo do neopravdanog prolongiranja u donošenju konačne odluke. Ustavni sud primjećuje da je postupak nakon ponovnog donošenja odluke Općinskog suda na sve tri instance riješen u kratkim periodima, ali i da je postupak koji je hitne prirode i od velike važnosti za apelanticu trajao ukupno više od pet godina i šest mjeseci bez objektivnog opravdanja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na sve okolnosti predmeta, ne može smatrati da navedeni period predstavlja "razuman rok" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije te da se ovakva, ničim opravdana dužina postupka, u konkretnom slučaju može staviti na teret isključivo Općinskom sudu.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantičinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
40. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir da je postupak okončan nakon pet godina i oko šest mjeseci i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je hitan, Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti iznos od ukupno 1.500 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. S obzirom na zaključak o isključivom doprinosu Općinskog suda ukupnoj dužini postupka, navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali segmenti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu
41. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice bitne za konkretni postupak, te način na koji su primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
42. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da tuženi o njenoj žalbi nije odlučio, te da joj na taj način nije omogućeno raspravljanje pred organima tužene. Iako je apelantica ove navode podvela pod odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud će ove navode ispitati u okviru prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustani sud zapaža da je apelantica protiv odluka tuženog vodila sudski spor u kojem je ravnopravno učestvovala što ni sama ne osporava, tako da su eventualni propusti koji su napravljeni u postupku pred organima tužene ispravljeni i otklonjeni tokom sudskog postupka, pa su apelantičini navodi o neravnopravnosti u postupku neosnovani. U vezi s ostalim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (osim prava na suđenje u razumnom roku) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je spor iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode trajao preko pet godina i šest mjeseci, a takvo neopravdano trajanje postupka može se isključivo pripisati Općinskom sudu koji nije ni ponudio neko objektivno opravdanje za svoje propuste.
44. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nema ništa što bi ukazivalo da apelantica nije ravnopravno učestvovala u postupku. Osim toga, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a apelantica nije iznijela bilo kakve druge argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost ili kršenje prava na imovinu.
45. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.