Službeni glasnik BiH, broj 96/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2601/09, rješavajući apelaciju
E. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
E. M. podnesena protiv Presude Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-13/09 od 25. maja 2009. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj K-75/08 od 26. decembra 2008. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnio je 14. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj Kž-13/09 od 25. maja 2009. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj K-75/08 od 26. decembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog vijeća, Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je 15. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Apelacionog vijeća je zatraženo i 4. septembra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor 28. januara 2010. godine, a Tužilaštvo BiH 3. februara 2010. godine. Apelaciono vijeće je dostavilo odgovor na apelaciju 7. septembra 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužilaštva BiH dostavljeni su apelantu 1. jula 2010. godine i 13. septembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj K-75/08 od 26. decembra 2008. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što, došavši u posjed osam krivotvorenih novčanica u apoenu od po 10,00 KM istog serijskog slova i brojeva D1008028 za koje je znao da su krivotvorene, to nije prijavio već je novčanice držao kod sebe i u aprilu 2006. godine prodao ih maloljetnom A. Ć. za iznos od 30,00 KM, koji je predmetne novčanice skrivao u svojoj porodičnoj kući u Matuzićima gdje su ih u novembru 2006. godine pronašli njegovi roditelji. Apelant je time počinio krivično djelo krivotvorenja novca iz člana 205. stav 4. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, te je određeno da je dužan platiti kaznu u roku od 90 dana od dana pravosnažnosti presude. U slučaju nemogućnosti naplate ove kazne, na osnovu člana 47. KZBiH, navedena kazna će se zamijeniti kaznom zatvora na način da će se svakih započetih 50,00 KM zamijeniti jednim danom zatvora. Na osnovu člana 205. stav 5. KZBiH, od apelanta je oduzeto osam krivotvorenih novčanica u apoenu od 10,00 KM istog serijskog slova i brojeva D1008028, te je, na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant obavezan naknaditi troškove paušala u iznosu od 100,00 KM i troškove krivičnog postupka koji će se odrediti posebnim rješenjem.
7. U obrazloženju presude je navedeno da su u postupku pred tim sudom provedeni sljedeći dokazi: saslušanje maloljetnog A. Ć., njegovog oca M. Ć. i ostalih u presudi poimenično navedenih svjedoka (čije je saslušanje predložio apelant), grafološko vještačenje, uvid u fotodokumentaciju, potvrdu o predaji predmeta i uvid u prijavu Policijske uprave Doboj Jug i krivičnu evidenciju, pa je na osnovu iskaza maloljetnog A. Ć. i njegovog oca M. Ć., iskaza i nalaza i mišljenja vještaka grafologa navedenog u presudi, te izvršenog uvida u potvrdu o dobrovoljnoj predaji predmeta, osam spornih novčanica, koju je izvršio M. Ć. i uvidom u fotodokumentaciju, utvrđeno da je apelant izvršio krivično djelo krivotvorenja novca. Navedeno je da u toku postupka apelant nije poricao da poznaje maloljetnog A. Ć., da je utvrđeno da je maloljetni A. Ć. većinu svog djetinjstva proveo u Njemačkoj sa majkom, te da se vratio u BiH kod oca kada je trebalo da upiše srednju školu, pa kako je upisao elektrotehničku školu, svake subote je dolazio na praktični rad u radnju za opravak električnih aparata u kojoj je i apelant radio. Na osnovu iskaza maloljetnog A. Ć. utvrđeno je da je on kod apelanta, koji je bio zadužen da ga obuči u praktičnom radu, primijetio sporne novčanice i da mu je apelant zatražio 30,00 KM, a zauzvrat mu dao sporne krivotvorene novčanice. Predmetne novčanice je nakon toga maloljetni A. Ć. stavio u kesu i sakrio iza komode u kući gdje ih je i pronašla njegova majka. Nakon toga je njegov otac M. Ć. sve prijavio policiji i predao im novčanice. O tome, prema obrazloženju Suda BiH, svjedoči potvrda o izvršenoj predaji. Dalje, navedeno je da je na glavnom pretresu pročitan nalaz i mišljenje vještaka grafologa koji je utvrdio da su sve sporne novčanice krivotvorene i da je to lako prepoznati jer su načinjene istim tehnološko-tehničkim sredstvima i predstavljaju krivotvorine ispod prosječnog kvaliteta izrade jer posjeduju određene slabosti pa i u onim elementima koji auditivno, vizuelno i taktilno mogu zapaziti i lica koja imaju prosječno iskustvo u kontaktu sa novčanicama.
8. U vezi sa navedenim, Sud BiH je obrazložio da je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka i vještaka jer su ti iskazi uvjerljivi i konkretni, te da je apelant zrelo lice koje je iskoristilo životno neiskustvo maloljetnog A. Ć. pa i svoj autoritet majstora koji vrši praktičnu nastavu tom maloljetnom licu, tako da je taj sud uvjeren da je maloljetni A. Ć. pod navedenim okolnostima predao 30,00 KM apelantu a ovaj njemu sporne krivotvorene novčanice. Sud BiH je obrazložio da smatra da je iskaz maloljetnog A. Ć. uvjerljiv jer na to ukazuje i činjenica da je on krivotvorene novčanice sakrio iza komode gdje ih je pronašla njegova majka kada joj je maloljetni A. Ć. i ispričao kako je došao do tih novčanica. Navedeno je da uvjerenje tog suda da je predmetno krivično djelo počinio apelant potkrepljuje i nalaz i izlaganje vještaka grafologa da su novčanice krivotvorine, zbog čega je Sud BiH našao da se u apelantovim radnjama stiču sva obilježja bića krivičnog djela iz člana 205. stav 4. KZBiH i proglasio ga krivim za to djelo. Obrazloženo je i da je prilikom izricanja kazne Sud BiH imao u vidu da apelant nije ranije osuđivan, da je relativno mlad, oženjen i otac jednog djeteta, te da će se svrha kažnjavanja u cijelosti postići i izricanjem novčane kazne budući da Sud BiH kod apelanta nije našao nikakve otežavajuće okolnosti.
9. Sud BiH je, također, naveo da je na glavnom pretresu izveo i dokaze koje je predložio apelant i to saslušanje svjedoka poimenično navedenih u presudi, te je navedeno da su ti svjedoci govorili o karakternim osobinama maloljetnog A. Ć. na osnovu onog što su čuli a ne na osnovu neposrednog opažanja, ali da njihovi iskazi nisu mogli pokolebati uvjerenje suda o izvršiocu predmetnog krivičnog djela, te navodeći da u krajnjoj liniji nije bilo mjesta izvođenju tih dokaza jer nije bio optužen maloljetni A. Ć., ali je sud, ocjenjujući ravnopravnost optužbe i odbrane, izveo i ove dokaze.
10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Apelacionom vijeću koje je Presudom broj Kž-13/09 od 25. maja 2009. godine žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da prvostepena presuda, prema ocjeni tog vijeća, ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje žalba ukazuje, te da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na odbranu uskraćivanjem ispitivanja svjedoka odbrane na okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnog A. Ć. jer je Apelaciono vijeće uvidom u spis predmeta konstatiralo da su svjedoci odbrane saslušani i da su svjedočili, kako o apelantovim karakternim osobinama, tako i o lošim karakternim vrijednostima maloljetnog A. Ć. Navedeno je da to vijeće smatra i da je prvostepeni sud dopustio ispitivanje ovih svjedoka ocjenjujući princip jednakosti i ravnopravnosti stranaka u postupku, ali da je našao da su navedeni iskazi irelevantni za predmetni slučaj budući da se svjedočenjem o karakternim „nevrijednostima“ maloljetnog A. Ć. nije dovelo u pitanje valjano utvrđenje suda da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja bića krivičnog djela krivotvorenja novca iz člana 205. stav 4. KZBiH zbog čega je Apelaciono vijeće ove žalbene navode odbilo kao neosnovane.
11. Apelaciono vijeće je navelo da je u odnosu na predmetno krivično djelo za koje se apelant tereti odlučna i relevantna činjenica da apelant, nakon što je došao u posjed krivotvorenih novčanica za koje je znao da su krivotvorene, nije prijavio novčanice već ih je predao maloljetnom A. Ć. Dalje je navedeno da je apelant pri tome koristio situaciju u kojoj se maloljetnik nalazio kao praktikant u radnji za opravak električnih aparata pod apelantovim mentorstvom, te koristeći i eventualno lošu reputaciju ovog maloljetnog lica u namjeri da se riješi predmetnih krivotvorenih novčanica, pa su zbog toga, prema obrazloženju Apelacionog vijeća, neosnovani žalbeni navodi kojima se ukazuje na povredu apelantovog prava na odbranu i kojim se pokušava diskreditirati iskaz maloljetnog A. Ć.
12. Obrazloženo je i da su neosnovani i žalbeni navodi u kojima je navedeno da je prvostepeni sud u izreci osporene presude naveo da se od apelanta oduzimaju sporne novčanice, a da je u obrazloženju navedeno da su zapravo oduzete od M. Ć. koji ih je predao i prijavio policiji jer je, prema mišljenju tog vijeća, sasvim jasno da je apelant predmetne novčanice koje su se nalazile kod njega stavio u promet na način da ih je predao maloljetnom A. Ć., koje su samo privremeno bile u njegovom posjedu, a nakon što su otkrivene njegov otac ih je prijavio i predao policiji. Apelaciono vijeće je navelo da zbog citiranih razloga činjenica da sporne novčanice nisu bile u apelantovom posjedu u momentu prijavljivanja djela ne znači da se ne oduzimaju od njega jer je nesumnjivo utvrđeno da ih je stavio u opticaj budući da je jedino i moguće stavljanje u opticaj na način da se takve novčanice predaju nekome u privremeni posjed. Apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovane i apelantove žalbene navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju (u smislu da Tužilaštvo nije ponudilo dokaze kojima bi sa sigurnošću utvrdilo da je apelant počinio predmetno krivično djelo), jer je, prema mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeni sud savjesno i svestrano ocijenio izvedene dokaze i izveo pravilne zaključke o tome da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Konačno, Apelaciono vijeće je odbilo i žalbene navode vezane za visinu izrečene kazne jer je smatralo da je sankcija koja je izrečena apelantu u predmetnom slučaju neophodna za ostvarivanje generalne i specijalne prevencije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju usljed proizvoljne ocjene dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, kao i u kršenju prava na odbranu budući da je stavljen u neravnopravan položaj sa Tužilaštvom. Apelant smatra da Tužilaštvo ni na koji način nije dokazalo osnovanost optužbe protiv njega, kao i da je već u fazi istrage predlagao da Tužilaštvo izvrši kriminalističku obradu spornih novčanica radi utvrđivanja otisaka papilarnih linija na njima, čime bi se na nesumnjiv način moglo utvrditi da apelant nije bio u posjedu tih novčanica a na šta se Tužilaštvo uopće nije obaziralo, a kasnije ni Sud BiH. Apelant navodi i da je Apelaciono vijeće propustilo da presluša zapisnik sa glavnog pretresa na osnovu kojeg se moglo utvrditi da je apelant tražio da se izvrši detekcija tragova papilarnih linija, ali da Sud BiH nije odgovorio na to pitanje. Apelant navodi da je osuđen samo na osnovu iskaza maloljetnog A. Ć. koji je inače poznat po sklonosti ka izvršenju nezakonitih radnji (neovlašteni ulasci u stan, prodavanje stvari iz porodične kuće, „prikupljanje novca za potrebe ekskurzije“) i koji ga je optužio pod pritiskom oca plašeći se njegove reakcije. Navodi i da je Sud BiH samo formalno prihvatio izvođenje dokaza saslušanja svjedoka koje je predložio ali da u suštini nije imao mogućnost da dokaže nevinost, tako da je Sud BiH u osporenim presudama samo ocijenio dokaze koje je izvelo Tužilaštvo i osuđujuću presudu zasnovao na nedovoljnim dokazima Tužilaštva. Također navodi da se u konkretnom slučaju uopće ne radi o krivotvorenim novčanicama jer su sporne novčanice urađene na jeftinim i lako dostupnim skenerima, tj. aparatima za fotokopiranje.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Apelaciono vijeće je navelo da je apelacija neosnovana i da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji. Apelaciono vijeće je navelo da niti apelant niti Tužilaštvo nisu u toku postupka tražili da se provede dokaz daktiloskopskog vještačenja krivotvorenih novčanica, kao i da izvođenje tog dokaza i nije relevantno kod krivičnog djela krivotvorenja novčanica budući da se krivotvorene novčanice mogu staviti u opticaj i bez ostavljanja otisaka prstiju na njima.
15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju prvostepenog i žalbenog postupka i naveo da su neosnovani navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje budući da je sud u svojim odlukama naveo sasvim dovoljno dokaza na osnovu kojih je utvrđeno da su se u apelantovim radnjama stekli elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Također je navedeno da nisu tačni navodi da je osuđujuća presuda zasnovana samo na iskazu maloljetnog A. Ć., budući da se zasniva i na iskazima vještaka za grafologiju pa djelimično i na iskazima svjedoka koje je odbrana predložila, zbog čega smatra da nisu tačni ni navodi da apelant pred Sudom BiH nije imao isti tretman kao Tužilaštvo. Sud BiH je naveo da u toku glavnog pretresa nije počinjena bitna povreda odredaba ZKPBiH, a čemu svjedoči i presuda Apelacionog vijeća kojom su odbijeni kao neosnovani svi apelantovi žalbeni navodi.
16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da nisu osnovani navodi apelacije jer su u toku postupka izvedeni svi neophodni dokazi i potpuno i pravilno utvrđene sve činjenice bitne za zakonitu odluku.
V. Relevantni propisi
17. U
Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Član 205. stav 4.
(4) Ko lažan novac koji je primio kao pravi stavi u opticaj, ili ko zna da je lažan novac načinjen ili da je lažan novac stavljen u opticaj, pa to ne prijavi, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
18. U
Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 12/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća broj Kž-13/09 od 25. maja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 14. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže;
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima slijedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
26. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela krivotvorenja novca, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
27. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje vezanim za izvršenu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje,
inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, tačka 26). Također, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br.
U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/02, tačka 19, i
AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27).
28. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, te da nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip
in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, po principu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju da li postoji ili ne postoji neka činjenica. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoj zaključak o apelantovoj krivici zasnovali na iskazu maloljetnog A. Ć., prema kojem je sporne novčanice dobio od apelanta i sakrio ih u svojoj kući gdje ih je i pronašla njegova majka, zatim na iskazu oca maloljetnog A. Ć. koji je predao pronađene novčanice policiji i koji je svjedočio da su novčanice pronađene u njihovoj kući, na nalazu i mišljenju vještaka grafologa prema kojem su sporne novčanice krivotvorene i to veoma loša kopija a koji iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudama ničim nisu dovedeni u pitanje. Ustavni sud primjećuje da su sudovi detaljno obrazložili postupak izvođenja dokaza pri tom analizirajući svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi, te da su na taj način redovni sudovi došli do zaključka da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen i izrečena mu novčana kazna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantu omogućeno aktivno učešće u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužilaštvu, u smislu da je apelant predlagao i izvodio dokaze i da su pri tom sudovi dali argumentirano obrazloženje zašto su neke od dokaza prihvatili (dokaze koje je ponudilo Tužilaštvo) a neke nisu (dokaze koje je ponudio apelant), poštujući na taj način pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i ne dovodeći apelanta u neravnopravan položaj sa Tužilaštvom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u postupku ničim nije doveo u pitanje činjenična utvrđenja redovnih sudova niti je ponudio bilo kakav dokaz u svoju korist koji bi doveo u sumnju, kako zaključke redovnih sudova, tako i dokaze koje je ponudilo Tužilaštvo. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant (a niti Tužilaštvo) u toku postupka nije tražio provođenje dokaza daktiloskopskog vještačenja papilarnih linija na spornim novčanicama. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant niti u postupku pred prvostepenim sudom niti u žalbenom postupku nije isticao prigovore vezane za provođenje ovog dokaza. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući praksu u predmetima koja su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno može primijeniti i na konkretni slučaj, Ustavni sud ističe da apelant ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26), zbog čega Ustavni sud apelantovo pozivanje na neprovođenje ovog dokaza kao argumenta u njegovu korist smatra neosnovanim.
30. Dakle, u kontekstu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i
in dubio pro reo. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije izostalo sveobuhvatno izvođenje i analiza dokaza i činjenica, te da obrazloženja osporenih presuda Suda BiH i Apelacionog vijeća zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljna obrazloženja na osnovu kojih su zaključili da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a da pri tom niti jedna od ključnih činjenica nije ostala nerazjašnjena u smislu principa
in dubio pro reo i presumpcije nevinosti i kada je apelantu omogućeno da u postupku predlaže i provodi dokaze u istoj mjeri kao Tužilaštvo.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.