Službeni glasnik BiH, broj 99/11

na sjednici održanoj 15. jula 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1483/10, rješavajući apelaciju Abduladhima Maktoufa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja

Zlatko M. Knežević, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Abduladhima Maktoufa, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-460/09 od 4. marta 2010. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-116/09 od 27. jula 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Služba za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.13-07.2-70/09 od 5. juna 2009. godine, u odnosu na pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i zabranu protjerivanja stranaca iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abduladhima Maktoufa, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-460/09 od 4. marta 2010. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-116/09 od 27. jula 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Služba za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.13-07.2-70/09 od 5. juna 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Abduladhim Maktouf (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-460/09 od 4. marta 2010. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-116/09 od 27. jula 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.4.13-07.2-70/09 od 5. juna 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 4. februara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 10. februara 2011. godine, Ministarstvo 18. februara 2011. godine, a Služba 11. februara 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 25. februara 2011. godine. Apelant je Ustavnom sudu dostavio podnesak u vezi s apelacijom 18. marta 2011. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Služba je donijela Rješenje broj UP-1/19.4.13-07.2-70/09 od 5. juna 2009. godine kojim je odbila apelantov zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Bosni i Hercegovini, koji je podnio na osnovu braka s državljankom BiH, jer apelant nije podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka u skladu s odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Tačkom 2. dispozitiva rješenja apelantu je ostavljen rok od osam dana od dana pravosnažnosti rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju BiH. Tačkom 3. dispozitiva rješenja navedeno je da se apelantu oduzima putna isprava, a tačkom 4. da žalba odgađa izvršenje rješenja.

7. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantov punomoćnik predao zahtjev te da je, uz "nevažeći obrazac zahtjeva", podnio i određenu dokumentaciju pobrojanu u obrazloženju rješenja. Služba se pozvala na član 60. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kojim je propisano da se zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnosi nadležnoj organizacionoj jedinici Službe lično ili preko zakonskog zastupnika za poslovno nesposobnog stranca, i to najkasnije 15 dana prije isteka roka važenja vize za dugoročni boravak (vize D), odnosno bezviznog boravka. Također, Služba je navela da je članom 26. stav 7. Pravilnika o ulasku i boravku stranaca precizirano da stranac uz zahtjev treba priložiti fotografiju, ovjerenu fotokopiju pasoša s otiskom ulaznog štambilja ili unesenom vizom D, odnosno naljepnicom prethodno odobrenog privremenog boravka, potvrdu o prijavi boravišta, dokaz o osiguranim sredstvima za izdržavanje, dokaz o osiguranom stanovanju, ljekarsko uvjerenje, dokaze o nekažnjavanju i nevođenju postupka iz zemlje porijekla, te ovisno o osnovu boravka dokaz o osnovanosti zahtjeva za boravak. Služba je dalje navela da je uvidom u službene evidencije i kaznenu evidenciju PS Travnik utvrđeno da je apelant evidentiran u kaznenoj evidenciji po presudi Suda BiH, kao i da je aktom Federalne uprave policije broj 09-13/3-236 od 25. maja 2009. godine, koja nosi oznaku "povjerljivo", Služba upoznata da je apelant evidentiran kao prestupnik.

8. Služba je navela da činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH, kao i da imaju zajedničku djecu koja su državljani BiH sama po sebi, kao i u skladu s pozitivnim propisima, ne predstavlja bezuvjetno pravo na boravak stranca u BiH.

9. Dalje, Služba je istakla da je, analizirajući član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), procijenila da prava stranca na privatni i porodični život nisu povrijeđena jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, uslijed čega ovakvo postupanje ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život.

10. Navedeno je da je Služba, imajući u vidu sve navedeno, te cijeneći sve dokaze kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi, utvrdila da imenovani nije podnio zahtjev za odobrenje boravka u skladu s članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, da se vodi u evidencijama nadležnih organa BiH za provođenje zakona i da je pravosnažno osuđen za krivično djelo, te da zahtjev nije podnio lično (član 62. stav 1. tač. a), e) i h) i član 62. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu), pa su se, prema mišljenju Službe, stekli uvjeti da mu se zahtjev odbije. Navedeno je da žalba, prema članu 63. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odgađa izvršenje te da se od apelanta, u smislu stava 4. navedenog člana, uz potvrdu oduzima putna isprava.

11. Protiv rješenja Službe apelant je izjavio žalbu.

12. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-2-06-07-2-116/09 od 27. jula 2009. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje.

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, polazeći od obrazloženja prvostepenog rješenja, Ministarstvo zaključilo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio pravo, te je navedeno da je predmetno rješenje doneseno primjenom člana 62. stav 1. tač. a), e) i h) i stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a u vezi s članom 26. stav 7. Pravilnika o ulasku i boravku stranaca (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Navedeno je da je članom 62. stav 1. tačka a) predmetnog Zakona propisano da će se zahtjev za odobrenje boravka odbiti ako ne bude podnesen u skladu s članom 60. tog zakona, da je tačkom e) propisano da će strancu koji inače ispunjava uvjete za odobrenje boravka zahtjev biti odbijen ako se vodi u evidencijama kod nadležnog organa kao prestupnik, a posebno ako je međunarodni prestupnik, odnosno da će takav zahtjev prema tački h) biti odbijen ako je stranac pravosnažno osuđen za krivično djelo a rehabilitacija brisanjem osude još nije nastupila. Zatim je navedeno da je članom 26. stav 7. Pravilnika propisano koje je dokaze podnosilac zahtjeva dužan priložiti uz zahtjev. Ministarstvo se također pozvalo na član 60. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu kojim je propisano da se zahtjev mora podnijeti lično, dok za poslovno nesposobne osobe zahtjev može podnijeti njihov zakonski zastupnik. Navedeno je, uvidom u dokaze prvostepenog spisa, utvrđeno da je apelant 5. maja 2009. godine preko svog punomoćnika � advokata podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka na osnovu braka s državljankom BiH. Ministarstvo je istaklo da je iz spisa utvrđeno da apelant nije podnio zahtjev lično, odnosno da apelant ima punomoćnika a ne zakonskog zastupnika kako predviđa član 60. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Zatim, Ministarstvo je navelo da je utvrđeno da je apelant Presudom Suda BiH broj KPŽ-32/05 pravosnažno osuđen za krivično djelo iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona BiH (ratni zločin protiv civilnog stanovništva), te da se on u momentu podnošenja zahtjeva nalazio na izdržavanju zatvorske kazne.

14. Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi da nije saslušan u toku postupka, da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i da iznese sve dokaze od značaja za odlučivanje, kao i da nije bio upoznat s aktom Federalne uprave policije. Ministarstvo se izjasnilo da akt Federalne uprave policije nije ni mogao biti prezentiran apelantu, niti u obrazloženju, a što proizlazi iz odredbe Zakona o zaštiti tajnih podataka u kojem je u članu 8. definirano šta znači "tajni podatak", kao i propisano kako se s ovim podacima postupa (član 10). Dalje, Ministarstvo je navelo da je članom 72. stav 6. Zakona o upravnom postupku propisano da se ne mogu razgledati spisi koji se vode kao povjerljivi ako bi se tim mogla osujetiti svrha postupka ili ako se to protivi javnom interesu. Ministarstvo se pozvalo na član 53. stav 3. Pravilnika, kojim je propisano da će u postupku rješavanja za odobrenje boravka organizaciona jedinica Službe razmatrati sve činjenice iz operativnih i službenih evidencija organa nadležnih za provođenje zakona u BiH, prema odredbi člana 62. stav 1. tačka e) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.

15. Zatim, Ministarstvo je navelo da odlučivanje o kretanju i boravku stranca ne spada u koncept građanskih prava i obaveza, kao i pravo da se stranac nastani u zemlji, spada u domen javnog prava države, pa ako je jedna država uskratila to pravo strancu iz zakonom propisanih razloga to spada u domen javnog prava i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije i ne zahtijeva se od države da obezbijedi javno saslušanje.

16. U skladu s navedenim Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno primijenio odredbe člana 62. stav 1.a), e) i h).

17. Zatim, Ministarstvo je navelo da je, u skladu s članom 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, propisano da se na postupak koji se vodi u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Ministarstvo je navelo da je neosnovan prigovor da je povrijeđen član 49. Zakona o upravnom postupku kada je odlučeno da zahtjev ne može podnijeti punomoćnik, jer je to propisano odredbom člana 60. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu koji je u ovom slučaju lex specialis.

18. Ministarstvo je zatim analiziralo garancije koje pruža član 8. Evropske konvencije, ali i mogućnost miješanja u ovo pravo ako je to u interesu civilne bezbjednosti, javne sigurnosti i dr. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je cilj države zaštita javnog poretka, a obaveza stranaca (kako je propisano članom 9. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu) je poštovanje javnog poretka, zakona i propisa, kao i odluka institucija BiH. Imajući u vidu činjenicu da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i da mu je izrečena kazna zatvora, Ministarstvo je smatralo da apelantu nije povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, jer je uplitanje nužno u demokratskom društvu i ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Ministarstvo je, dakle, zaključilo da je prvostepeni organ postupio u skladu sa zakonom kada je odbilo apelantov zahtjev, a sve radi zaštite legitimnog cilja države, odnosno zaštite javnog poretka, te je miješanje javne vlasti u vršenje prava na porodični život zbog zaštite javnog poretka nužna mjera u demokratskom društvu, odnosno upotreba sredstva i željenog cilja su u proporcionalnom odnosu.

19. Cijeneći sve navedeno, Ministarstvo je utvrdilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je zahtjev odbio, jer je nesporno dokazano da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, da mu je za to krivično djelo pravosnažno izrečena kazna zatvora, da se u momentu podnošenja zahtjeva nalazio na izdržavanju zatvorske kazne, da je registriran kao prestupnik u evidencijama koje vode nadležni organi, te da zahtjev nije podnio u skladu s formalnim uvjetima reguliranim odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.

20. Ministarstvo je u odnosu na žalbene navode da je apelant dobio stalni boravak još 1988. godine navelo da je apelant 1993. godine dobio državljanstvo BiH te je imao prava koja pripadaju državljanima BiH do momenta kada mu je državljanstvo BiH oduzeto (2008. godine). Ministarstvo je navelo da je iz spisa vidljivo da je zbog prijema u državljanstvo BiH apelantu, rješenjem MUP-a od 12. septembra 1995. godine, prestalo "stalno nastanjenje za strance" odobreno 1988. godine. Također, Ministarstvo je navelo da je tačno da je apelant nakon podnošenja zahtjeva podnio zahtjev za prekid postupka po njegovom zahtjevu, o čemu nije odlučeno. Međutim, Ministarstvo je navelo da ovaj propust prvostepenog organa nije mogao uticati na drugačije odlučenje, jer je Zakonom o državljanstvu BiH u članu 41. stav 9. propisano da državljanstvo BiH prestaje njegovim oduzimanjem danom dostave odluke licu na koje se odnosi, ili objavom u službenom glasniku, a u apelantovom slučaju državljanstvo mu je oduzeto rješenjem Vijeća ministara BiH broj 38/08 od 6. marta 2008. godine i stupilo je na snagu danom donošenja.

21. Protiv rješenja Ministarstva apelant je preko punomoćnika pokrenuo upravni spor tužbom pred Sudom BiH.

22. Sud BiH je donio Presudu broj U-460/09 od 4. marta 2010. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude sud je naveo da je ispitao zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima BiH. Prije svega, Sud BiH se pozvao na razloge koji su navedeni u osporenom (drugostepenom rješenju), kao i prvostepenom rješenju, a zbog kojih nije udovoljeno apelantovom zahtjevu i u kojem je navedeno da nije povrijeđen član 8. Evropske konvencije. Zatim, Sud BiH je naveo da je u toku upravnog postupka nesporno utvrđeno da je apelantov advokat u apelantovo ime predao zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Bosni i Hercegovini, i to po osnovu braka s državljankom BiH. Dalje, utvrđeno je iz akta koji nosi oznaku "povjerljivo" da je apelant evidentiran kao prestupnik, a iz presude Suda BiH da je pravosnažno osuđen za krivično djelo iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, i da se u momentu podnošenja zahtjeva nalazio na izdržavanju zatvorske kazne. Sud BiH je naveo da su organi procijenili da nema uvjeta da se udovolji zahtjevu za dozvolu privremenog boravka po osnovu braka, a pravo na porodični život nije povrijeđeno "jer uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa je nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti", te ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život.

23. Zatim, Sud BiH je naveo da su Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu propisani uvjeti i postupak ulaska stranaca u BiH, boravak stranaca u BiH, udaljenje stranaca iz zemlje, prihvat stranaca i njihovo stavljanje pod nadzor, i drugo. Sud je naveo da se radi o posebnom zakonu kojim se (zbog specifičnosti materije) posebno regulira pitanje postupka prilikom rješavanja o upravnim sporovima, te uređuju materijalno-pravna pitanja iz ove oblasti, kao i prava i obaveze stranaca i njihova sudska zaštita u BiH. Prema mišljenju Suda BiH Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu je lex specialis kojim se, između ostalog, uređuje i pitanje podnošenja zahtjeva za boravak stranaca u zemlji, a supsidijarno se primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku tamo gdje određena materija nije regulirana ovim zakonom. Zbog navedenog, prema mišljenju Suda BiH, neosnovan je apelantov prigovor da je zahtjev mogao podnijeti i preko punomoćnika, kao i da se prijem zahtjeva i odlučivanje trebalo provesti po Zakonu o upravnom postupku, jer se Zakon o upravnom postupku primjenjuje samo kada nešto nije propisano Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, prema stavu Suda BiH, apelantov prigovor da mu u postupku nije omogućen pristup dokumentu s oznakom "povjerljivo" je neosnovan, jer državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju takvih podataka. Sud BiH se pozvao na odredbe čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka, kao i član 72. Zakona o upravnom postupku. Također, vezano za apelantov prigovor da nije odlučeno o prekidu postupka, Sud BiH je naveo da je za to jasno obrazloženje dao drugostepeni organ (i da je naveo da je prvostepeni organ napravio propust kada to nije obrazložio), ali da to ne utiče na drugačije rješavanje stvari jer je apelant, oduzimanjem državljanstva BiH, postao stranac. Sud BiH se pozvao na odredbu člana 41. stav 9. Zakona o državljanstvu BiH i naveo da je pogrešan apelantov zaključak da tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva ima suspenzivno dejstvo na odluku o oduzimanju državljanstva. Sud BiH je naveo da se radi o konačnoj odluci i da ona ne predstavlja prethodno pitanje jer je svrha upravnog spora kontrola zakonitosti upravnih akata koje su donijele institucije vlasti BiH iz člana 4. Zakona o upravnim sporovima BiH. Sud BiH je naveo da član 8. Evropske konvencije nije povrijeđen, jer je u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije utvrđeno da se javna vlast ne miješa u uživanje ovog prava, osim ako je to u skladu sa zakonom i ako je to neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti. Sud BiH je naveo da je pitanje boravka i kretanja stranaca domen javnog prava države i njenih organa, te radi zaštite nacionalnog interesa apelantu nije odobren privremeni boravak u BiH po osnovu braka s državljankom BiH, te je njegovo udaljavanje do konačnosti rješenja nužna mjera u demokratskom društvu, tako da su upotrijebljeno sredstvo i željeni cilj u proporcionalnom odnosu. U skladu s navedenim, Sud BiH je zaključio da se drugostepeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te nije došlo do povrede pravila postupka zbog čega je apelantova tužba neosnovana, a osporeno drugostepeno rješenje pravilno i zakonito.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


24. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz član II/4. Ustav Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Apelant osporava zaključke odluka upravnih organa i suda, i to u smislu da mu je odbijen zahtjev jer ga nije podnio lično, da nije imao pristup povjerljivom dokumentu, kao i da je u toku postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da nije na adekvatan način primijenjena Evropska konvencija. Apelant smatra da je obrazloženje odluka "prilično zabrinjujuće" u dijelu u kojem se navodi da kretanje i boravak stranaca spada u domen javnog prava i da ne uživa zaštitu u smislu člana 6. Evropske konvencije. U vezi s navedenim, apelant smatra da su prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije zagarantirana svim licima, a s obzirom da se ova prava uskraćuju apelantu na osnovu nacionalnog porijekla smatra da je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije. Apelant navodi da je u svrhu dokazivanja čvrste veze s Bosnom i Hercegovinom i kršenja člana 8. Evropske konvencije predlagao niz dokaza koji uopće nisu uzeti u obzir. Apelant se u postupku pred domaćim organima i sudom pozvao na odluke Ustavnog suda AP 1222/07 i AP 41/09. Apelant je također naveo da se primjenom odredaba člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine imaju direktno primijeniti i dodatni protokoli, pa s tim u vezi stranac koji zakonito boravi u jednoj zemlji ima pravo da iznese razloge protiv protjerivanja (što je apelant učinio), te da se njegov predmet preispita i da u te svrhe bude zastupan pred nadležnim organom. I u odnosu na činjenicu da je odbijen jer nije lično podnio zahtjev, apelant smatra da je prekršen i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je s ciljem dokazivanja da njegova djeca i žena ne govore arapski, da se djeca školuju u Bosni i Hercegovini gdje su rođeni i gdje namjeravaju ostati, predlagao da se ova lica saslušaju što nije uopće uzeto u obzir, te je prema apelantovoj ocjeni povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Apelant je 18. marta 2011. godine dopunio apelaciju, pojašnjavajući povrede člana II/3.e) i f) Ustava i čl. 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije, te se u vezi s povredom prava na zabranu diskriminacije pozvao na slučaj Branimira Glavaša.

b) Odgovor na apelaciju


25. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da smatra da nije došlo do povrede prava koja apelant navodi iz svih razloga navedenih u Odluci Suda BiH broj U-460/09.

26. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je predložilo da se apelacija odbije, a na podlozi istaknutih činjenica (koje su utvrđene u toku postupka) i pravnih razloga koji se baziraju na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Ministarstvo je također navelo da je u toku postupka apelant dao izjavu (koja se nalazi u spisu predmeta) na okolnosti boravka u BiH. Ministarstvo se pozvalo na zakonom propisane uvjete koje apelant ne ispunjava (u vezi s povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije) da mu se dozvoli boravak u BiH, kao i na činjenicu (u vezi s povredom člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije) da apelantu nije povrijeđeno pravo na porodičan život, niti je odlučeno o njegovom protjerivanju, kao ni da država nije obavezna da poštuje izbor bračnih drugova u kojoj će zemlji živjeti.

27. U odgovoru na apelaciju Služba je navela da apelantova prava iz člana II/3.e) i f) te II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6, 8. i 14. Evropske konvencije, nisu povrijeđena iz razloga decidno navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

V. Relevantni propisi


28. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.


(Primjena Zakona o upravnom postupku)


Na upravni postupak koji se vodi pred nadležnim organima u skladu s ovim Zakonom primjenjuju se odredbe Zakona o upravnom postupku, osim ako ovim Zakonom nije drugačije propisano.

Član 60.


(Zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka, zahtjev za produženje boravka i nadležnost za rješavanje)


(1) Zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka i zahtjev za produženje boravka podnosi se Službi. Van BiH zahtjev se Službi podnosi putem DKP-a BiH, a u BiH direktno nadležnoj organizacionoj jedinici Službe.

Š...Ć

3) Na teritoriji BiH stranac može podnijeti zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka samo ako je:

a) u BiH ušao s vizom za dugoročni boravak (Viza D); ili

b) državljanin zemlje bezviznog režima.

(4) Zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka iz stava (3) ovog člana podnosi se nadležnoj organizacionoj jedinici Službe lično ili putem zakonskog zastupnika za poslovno nesposobnog stranca, i to najkasnije 15 dana prije isteka roka važenja vize za dugoročni boravak (Vize D), odnosno bezviznog boravka.

Član 62.


(Odbijanje i odbacivanje zahtjeva za odobrenje boravka)

(1) Strancu koji inače ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim Zakonom, zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka bit će odbijen ako:

a) zahtjev za odobrenje boravka ne podnese u skladu s članom 60. (Zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka, zahtjev za produženje boravka i nadležnost za rješavanje) ovog zakona;

Š...Ć

e) se vodi u evidencijama kod nadležnog organa kao prijestupnik, a posebno kao međunarodni prijestupnik;

Š...Ć

h) je pravosnažno osuđen za krivično djelo, a rehabilitacija brisanjem osude još nije nastupila; ili

i) Š...Ć

(2) Strancu koji inače ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim Zakonom zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka, pored razloga propisanih Zakonom o upravnom postupku, bit će odbačen i ako:

Š...Ć

b) zahtjev za boravak ne podnese lično stranac ili zakonski zastupnik za poslovno nesposobnog stranca.

(3) Rješenjem kojim je zahtjev za odobrenje boravka odbijen, odnosno zaključkom kojim je zahtjev za odobrenje boravka odbačen, utvrđuje se rok u kojem je stranac dužan napustiti BiH, a koji ne može biti duži od 15 dana od dana dostavljanja odluke.

Član 63.


(Žalba protiv rješenja kojim se zahtjev za odobrenje boravka odbija)

(1) Protiv rješenja kojim se zahtjev za odobrenje boravka odbija podnosilac zahtjeva ili njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik može podnijeti žalbu Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

(2) Podnosilac zahtjeva za odobrenje boravka ne može biti protjeran ni prisilno udaljen iz BiH dok ne istekne rok za žalbu, a ako je žalba podnesena, do donošenja rješenja u postupku po žalbi.

(3) Dok rješenje ne postane izvršno, stranac se može staviti pod nadzor ili mu se može ograničiti kretanje i naložiti da se u određenim vremenskim razmacima javlja organizacionoj jedinici Službe na čijem području boravi.

(4) Do okončanja postupka strancu se, uz potvrdu, privremeno oduzimaju sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, osim ako pristane dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka iz stava (2) ovog člana.

29. Pravilnik o uvjetima i procedurama ulaska i boravka stranaca ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 4/05, 61/07 i 81/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.


(Zahtjev za odobrenje boravka)

7. Uz zahtjev za odobrenje/produženje privremenog boravka stranac je dužan priložiti fotografiju veličine 30X35 mm, ovjerenu fotokopiju pasoša sa otiskom ulaznog štambilja ili unesenom vizom - D ili naljepnicom prethodno odobrenog privremenog boravka, potvrdu o prijavi boravišta, dokaz o osiguranim sredstvima za izdržavanje, dokaz o osiguranom stanovanju, ljekarsko uvjerenje, dokaze o nekažnjavanju i nevođenju krivičnog postupka iz države porijekla, te ovisno o osnovu boravka dokaz kojim se opravdava osnovanost zahtjeva za boravak.

Član 53.


(Odbijanje zahtjeva za odobrenje boravka)

(3) Shodno odredbi člana 62. stav 1. tačka e) Zakona, u postupku rješavanja po zahtjevu za odobrenje privremenog ili stalnog boravka u BiH, organizaciona jedinica Službe će cijeniti sve činjenice iz operativnih i službenih evidencija organa nadležnih za provođenje zakona u BiH.

VI. Dopustivost


30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Ratione materiae


32. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na odluke kojima je odlučeno o apelantovom zahtjevu za dobijanje boravka, odnosno apelantovom napuštanju Bosne i Hercegovine, a u vezi s članom II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;

a) U vezi s pravom na pravično suđenje


33. Apelant je apelacijom osporio i Presudu Suda BiH broj U-460/09 od 4. marta 2010. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-116/09 od 27. jula 2009. godine i Rješenje Službe broj UP-1/19.4.13-07.2-70/09 od 5. juna 2009. godine, tvrdeći da se njima krši, između ostalih prava, i njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud podsjeća da se pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ubraja u djelokrug javno-pravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takvo pravo je, konkretno, u Bosni i Hercegovini regulirano Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito se zasniva na stanovištu da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca a, analogno tome, i odluka o protjerivanju stranca iz Bosne i Hercegovine isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept "građanskih prava i obaveza" zaštićen članom 6. Evropske konvencije.

35. Tako, u odluci Evropske komisije za ljudska prava V.P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva kaže se da "...Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije" (vidi odluku V.P protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 9. novembra 1987. godine, predstavka broj 13162/87, OI 54, stranica 211, stav 2). Ustavni sud smatra da je navedena odluka primjenjiva u konkretnom slučaju, jer je u toku postupka pred organima uprave i pred Sudom BiH odbijen apelantov zahtjev za odobrenje boravka u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da su odluke donesene na osnovu diskrecione ocjene organa države i u skladu s posebnim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu.

36. Prema tome, pravo stranca da ostane u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, ubraja se u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao "građansko pravo ili obaveza". Prema tome, mada takva odluka može imati određeni utjecaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima osigura javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, OI 7, tačka 28).

37. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Nediskriminacija


38. Također, apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je stranac, odnosno da je diskriminiran po osnovu nacionalnog porijekla. U vezi sa apelantovim navodima o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da činjenice na koje se apelant žali ne ulaze "u opseg" prava na pravično suđenje, pa se stoga smatra da nije potrebno posebno razmatrati član 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

U vezi sa ostalim navodima


40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-460/091/06 od 4. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 4. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na zabranu protjerivanja stranaca iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ovaj dio apelacije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovan, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


42. Apelant pobija navedenu presudu i rješenja tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

43. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

44. Ustavni sud prvo treba da utvrdi ubrajaju li se apelantovi žalbeni navodi u domen "privatnog i porodičnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Uopće, pojam "privatnog života" je širok i ne može se definirati do kraja: Međutim, bilo bi isuviše restriktivno ograničiti taj pojam na 'unutrašnji krug' u kojem pojedinac može živjeti svoj lični život onako kako želi i time ga potpuno isključiti iz vanjskog svijeta koji nije obuhvaćen tim krugom. Poštivanje privatnog života, također, mora do određenog nivoa obuhvatiti pravo da se uspostave i razviju odnosi s drugim ljudskim bićima. (Vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251, tačka 29.)

45. Osim toga, Evropski sud je objasnio sljedeće osnovne principe u pogledu "porodičnog života": "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički život sine qua non porodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajednici ipso iure dio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu..." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 21).

46. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zasnovao bračnu zajednicu s državljankom Bosne i Hercegovine i da su tokom trajanja braka stekli dijete, kao i da apelant ima troje djece iz ranijeg braka s državljankom BiH. Zaštita člana 8. Evropske konvencije obuhvata sve vrste de facto porodičnih odnosa. Sasvim je nepotrebno da odnos bude zasnovan na pravnom aktu ili statusu kao što je brak, iako je brak obično dovoljan za sticanje porodičnog odnosa u svrhu člana 8. Evropske konvencije (osim ako su fiktivni, kao što su lažni brakovi u svrhu izbjegavanja propisa o imigraciji ili stjecanja državljanstva, a čak i takav brak se može pretvoriti u pravi porodični odnos ako strane održavaju de facto odnose nakon ceremonije, naročito ako imaju djecu). U konkretnom slučaju je postojanje "porodičnog života" uspostavljeno samim zaključenjem braka, a osporene odluke kojima apelantu nije odobren boravak i naređeno mu da napusti teritoriju BiH nesporno se tiču njegovog "privatnog i porodičnog života".

47. Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li je osporenim odlukama kojim je apelantu naređeno da napusti teritoriju BiH, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, došlo do uplitanja u apelantov porodični život. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Boughanemi protiv Francuske (presuda od 24. aprila 1996. godine) Evropski sud razmatrao žalbu podnosioca predstavke, koji je rođen u Tunisu 1960. godine, a u Francusku je stigao 1986. godine i živio tamo sve do deportacije. Cijela njegova porodica se, također, tu preselila i osmoro od desetoro braće i sestara su tamo rođeni. On navodi da je živio sa ženom francuske nacionalnosti, koja mu je rodila dijete koje je formalno priznao 5. aprila 1994. godine. Evropski sud je zaključio da je deportacija gosp. Boughanemija imala kao posljedicu njegovo razdvajanje od porodice i djeteta, te, prema tome, može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije.

48. U vezi s navedenim Ustavni sud nalazi da bi napuštanjem teritorije BiH došlo do apelantovog razdvajanja od porodice čiji su članovi državljani BiH i čija je namjera da nastave svoj daljnji život u ovoj zemlji. Dalje, do uplitanja u apelantov porodični život bi došlo i u situaciji kada bi zbog apelantovog napuštanja BiH i njegova porodica morala napustiti državu BiH, s obzirom da bi i ova situacija dovela do promjene u načinu njihovog dotadašnjeg života. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do uplitanja u apelantov porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije.

49. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje organa javne vlasti u uživanje prava na porodični život mora biti, između ostalog, "u skladu sa zakonom".

50. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je predmetno miješanje u skladu sa zakonom. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su upravni organi i Sud BiH svoje odluke zasnovali na odredbi člana 62. stav 1. tač. a), e) i h) i člana 62. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Ustavni sud smatra da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito jer su osporene odluke donijete u skladu s važećim zakonom koji je javno objavljen u službenom glasilu, te je jasan i nedvosmislen. Daljnja obrazloženja osporenih odluka ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost upravnih organa i Suda BiH.

51. Dalje, stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti "nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih".

52. Pri odlučivanju je li uplitanje bilo "nužno u demokratskom društvu", "nužnost implicira da uplitanje odgovara hitnim društvenim potrebama i, naročito, da je srazmjerno legitimnom cilju kojem se teži" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 28). Prema tome, legitimni cilj kojem se teži mora biti "upoređen s ozbiljnošću uplitanja u pravo podnosilaca prijave na poštivanje njihovog porodičnog života" (id. u tački 29). Kroz cijeli tok ovog odlučivanja država ima slobodu odlučivanja (idem, tačka 28).

53. Pri obradi pitanja roditeljskih prava u kontekstu politike imigracije i boravka, Evropski sud je prihvatio da "Konvencija u principu ne brani stranama potpisnicama da reguliraju ulazak i dužinu ostanka stranaca" (idem, tačka 28). Štaviše, funkcija Evropskog suda nije da donosi presude o samoj državnoj politici imigracije i boravka. Umjesto toga, Sud mora samo "da ispita uplitanja koja su predmet žalbe, a to mora raditi ne samo s pozicije imigracije i boravka već i uzimajući u obzir međusobne interese podnosilaca prijava za nastavak njihovih veza" (idem, tačka 29). Međutim, Ustavni sud se ne nalazi u istoj poziciji kao Evropski sud za ljudska prava. Ustavni sud nije međunarodni tribunal koji mora priznati da državne vlasti imaju pravo da usvoje politiku imigracije i boravka bez miješanja međunarodnih tijela. Ustavni sud je institucija Bosne i Hercegovine i, stoga, s ostalim državnim tijelima dijeli odgovornost za razvijanje i primjenu takve politike imigracije i boravka u skladu sa zahtjevima Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo daje Ustavnom sudu značajnu slobodu da osigura da su te politike implementirane u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ipak, Ustavni sud nalazi da ni član II/3.f) Ustava BiH, niti član 8. Evropske konvencije, ne nameću državi opću obavezu da poštuje izbor bračnih parova u kojoj će zemlji boraviti u toku braka i da odobri spajanje porodice na svojoj teritoriji.

54. U predmetu Boughanemi protiv Francuske, u kojem je država izdala nalog za deportaciju gosp. Boughanemija na osnovu toga što je njegovo prisustvo na teritoriji Francuske prijetnja javnom redu, Evropski sud navodi da se dužnost Suda sastoji u tome da utvrdi je li predmetna deportacija ostvarila pravični omjer između relevantnih interesa, tj. između prava podnosioca predstavke na njegov privatni i porodični život, s jedne strane, i sprečavanja nereda ili kriminala, s druge strane. Evropski sud je zapazio da je podnosilac predstavke stigao u Francusku u dobi od osam godina, da su njegovi roditelji, kao i braća i sestre, u Francuskoj, da je živio s Francuskinjom, da su živjeli kao muž i žena i da je formalno priznao dijete koje je rođeno u toj vezi. Dalje, Evropski sud zapaža da je gosp. Boughanemi zadržao tunisko državljanstvo, da nije tvrdio da ne zna arapski, ili da je raskinuo veze sa svojom zemljom rođenja, ili da se tamo nije vratio nakon deportacije. Evropski sud pridaje naročitu važnost činjenici da je o deportaciji gosp. Boughanemija odlučeno nakon što je bio osuđen na ukupno skoro četiri godine zatvora, bez prava na uvjetni otpust, od čega su tri godine bile zbog kvalificiranog oblika svodništva. Evropski sud je zaključio "da je deportacija podnosioca predstavke bila proporcionalna zakonitim ciljevima kojima se težilo. Prema tome, član 8. Evropske konvencije nije povrijeđen".

55. U kontekstu navedenih stavova Evropskog suda, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je odluka kojom je apelantu odbijen zahtjev za boravak i naloženo da napusti zemlju proporcionalan odgovor na važnu društvenu potrebu da se teži ostvarenju jednog od zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

56. Da bi se odredilo jesu li osporene odluke kompatibilne s poštivanjem prava na porodični život mora se, u smislu citirane prakse Evropskog suda, razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema, koja je država porijekla. Neki od faktora koji se uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavanja jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekat na odnos s onim članovima porodice koji ostaju, sve druge lične okolnosti, kao što su zdravstveni ili psihološki faktori, koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan efekat na pojedinca. Također, Ustavni sud primjećuje da su u praksi Evropskog suda u predmetima u kojima se ispituje miješanje države u pravo na privatan i porodični život u vezi s odlukama o protjerivanju, a zbog izvršenog krivičnog djela u državi domaćinu, također uspostavljeni kriteriji koji se moraju uzeti u obzir, kao što su ozbiljnost i težina krivičnog djela, kada je počinjeno i koliko je vremena prošlo od počinjenja do trenutka protjerivanja i drugi. Navedeni faktori moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara.

57. Ustavni sud primjećuje da je apelant stalno nastanjen u Bosni i Hercegovini na osnovu rješenja iz 1988. godine, da je fakultet i postdiplomski studij završio u Bosni i Hercegovini, da je stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine (1993. godine) koje mu je oduzeto odlukom Vijeća ministara 2008. godine, da je s državljankom BiH zaključio brak u kojem su dobili dijete, kao i da iz prethodnog braka s državljankom BiH ima troje djece, te da ima firmu "Palma" u Bosni i Hercegovini. U pogledu veza s Irakom kao zemljom svog porijekla, Ustavni sud primjećuje da je apelant odrastao u Iraku, gdje je završio srednju školu, te je u toku predmetnog postupka isticao da njegova djece ne govore arapski, nikada nisu bila u Iraku, nemaju tamo imovinu, kao i da je apelant naveo da se radi o zemlji gdje nije ukinuta smrtna kazna i gdje se vodi rat, pa bi, prema njegovim navodima, postojala osnovana sumnja da bi bio u opasnosti da bude podvrgnut mučenju ili nekom drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, ali i gdje bi mu bio ugrožen život ili sloboda. Pored ovih navoda (koje je apelant isticao u redovnom postupku) apelant nije Ustavnom sudu naveo bilo koju relevantnu činjenicu ili dostavio bilo kakve dokaze o tome da u Iraku kao zemlji svog porijekla ima bilo kakvih problema s javnim vlastima. Navedeno apelant nije tvrdio ni u postupku pred upravnim organima i Sudom BiH.

58. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je apelantov zahtjev odbijen zbog toga što nije ispunio formalne uvjete za podnošenje zahtjeva, ali i zbog činjenice da se vodi kao prestupnik i da je na osnovu presude Suda BiH od 2006. godine pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina zbog počinjenog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U svjetlu ovih činjenica, prema mišljenju upravnih organa i Suda BiH, činjenica da postoje brak s državljankom BiH i djeca koji su državljani BiH nije sama po sebi dovoljna, odnosno ne postavlja bezuvjetno pravo na boravak stranca u BiH. Osim toga, upravni organi i Sud BiH su procijenili da pravo apelanta (kao stranca) na privatan i porodični život nije povrijeđeno, jer uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa je nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, uslijed čega ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život stranca. Također, nesporno je da je apelant u momentu dok je još bio na izdržavanju kazne za navedeno krivično djelo podnio zahtjev za privremeni boravak u BiH.

59. Dakle, postavlja se pitanje da li su navedeni razlozi koji su dati u vezi s odbijanjem apelantu dozvole za privremeni boravak u BiH dovoljni. Polazeći od navedenih kriterija Evropskog suda i od nesporne činjenice utvrđene u sudskom postupku da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina na teritoriji Bosne i Hercegovine, i to nad civilima-državljanima Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da naspram apelantovog interesa da ostane u Bosni i Hercegovini sa svojom porodicom stoji interes države da zaštiti nacionalni interes, odnosno zaštiti svoje državljane i državni poredak. Dalje, u skladu s utvrđenom praksom Evropskog suda na državama je da održavaju javni red na svojoj teritoriji korištenjem domaćeg prava, a odluke države u toj oblasti ukoliko se miješaju u prava zaštićena stavom 1. člana 8. Evropske konvencije moraju biti neophodne, opravdane i proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. S tim u vezi, imajući u vidu jako bitnu činjenicu da je Bosna i Hercegovina još uvijek teško pogođena posljedicama "ratnih dešavanja" te da se ulaže veliki napor u stabilizaciju odnosa i normalizaciju stanja u državi, apelantova "krivična prošlost", odnosno njegova osuda za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, daleko je teža od drugih krivičnih djela koja nemaju veze s "ratom i ratnim okolnostima" i to ne samo po svojoj "pravnoj kvalifikaciji" već i po posljedicama koje ostavlja na državu Bosnu i Hercegovinu i multinacionalno stanovništvo na cijeloj teritoriji.

60. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je na osnovu utvrđenih činjenica koje su nesporne dao Sud BiH - da je udaljavanje apelanta s ciljem da se zaštiti nacionalni interes nužna mjera u demokratskom društvu i proporcionalna legitimnom cilju - zadovoljavajuće i ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud smatra da navedeno zadovoljava princip koji je Ustavni sud izrazio u Odluci AP 1222/07, a to je da sudovi moraju pažljivo ocijeniti osnove za odlučivanje i razmotriti može li se miješanje u pravo opravdati u okolnostima predmeta. Također, Ustavni sud smatra da je apelantu naređeno da napusti Bosnu i Hercegovinu, budući da apelant ničim nije dokazao da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da borave u Iraku. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život.

61. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantov porodični život, da je miješanje bilo u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da s radi o nužnoj mjeri, odnosno da je nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih, kao i da je upotrijebljeno sredstvo proporcionalno željenom cilju.

62. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi


63. Ustavni sud primjećuje da je apelant u obrazloženju apelacije naveo da mu je povrijeđeno pravo iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

64. Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Proceduralne zaštite u vezi sa protjerivanjem stranaca


1. Stranac koji zakonito boravi na teritoriji jedne države ne može se iz nje protjerati, osim na osnovu odluke donijete u skladu sa zakonom, i ima pravo:

a) da podnese razloge protiv svog protjerivanja;

b) da se njegov predmet preispita; i

c) da u te svrhe bude zastupan pred nadležnim organom ili licem ili licima koja taj organ odredi

2. Stranac se može protjerati i prije nego što iskoristi svoje pravo na osnovu stava 1.a, b) i c) ovog člana, ako je protjerivanje u interesu javnog poretka ili se zasniva na razlozima nacionalne sigurnosti.

65. Apelant povredu člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju vidi u tome što je odluka kojom mu je odbijen zahtjev za boravak u BiH zasnovana na činjenici da apelant nije lično podnio zahtjev, zbog čega mu nije omogućeno da iznese razloge protiv svog protjerivanja.

66. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra da su opravdani ovi apelantovi navodi. Naime, Ustavni sud smatra da jezičko tumačenje predmetnog člana ukazuje da se primjena garancija propisanih tim članom osigurava strancima u postupku protjerivanja. S obzirom da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Suda BiH nije odlučivalo o apelantovom protjerivanju, što je zaseban postupak koji se provodi u skladu s odredbama čl. 87. do 97. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, to se apelant neosnovano poziva na povredu ovih prava u postupku u kojem se isključivo odlučivalo o apelantovom pravu na privremeni boravak. Pored toga, na osnovu činjenica ranije navedenih u ovoj odluci, sasvim je nesporno da je apelant imao i iskoristio nesmetanu mogućnost da pred nadležne organe javne vlasti iznese sve svoje razloge i dokaze, da je njegov slučaj ispitan na tri instance uključujući i sudsko preispitivanje, te da ga je u tim postupcima zastupalo stručno lice, advokat po njegovom izboru.

67. Prema tome, slijedi da su neosnovani apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


68. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava zabrane protjerivanja stranaca iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

69. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Constance Grewe, suprotno odluci, kojem su se pridružili potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru i Mirsad Ćeman.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Izdvojeno mišljenje potpredsjednice Grewe o neslaganju kome se pridružuju potpredsjednica Palavrić i sudije Pantiru i Ćeman


U ovom predmetu Ustavni sud Bosne i Hercegovine je:

1. odbacio dio apelacije u odnosu na član 6 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i primjenu člana 14 Evropske konvencije koji se odnosi na nediskriminaciju po osnovu nacionalnosti, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Ustavom BiH;

2. odbio kao neosnovan dio apelacije u odnosu na član 8 Evropske konvencije i član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine koji se odnose na zaštitu privatnog i porodičnog života;

3. odbio ispitati član 1 Protokola 7 uz Evropsku konvenciju.

Slažem se s dijelovima Odluke Ustavnog suda koji se odnose na tačku 1 (� � 32-37).

Međutim, ne mogu da se složim s obrazloženjem i zaključkom koji se odnose na tačke 2 i 3 (� � 42-67).

Obrazloženje Ustavnog suda se može sažeti kako slijedi. S obzirom da je moguće naći razumne argumente za utvrđenje da je odbijanje zahtjeva za odobrenje privremenog boravka u skladu sa zakonom (� 50 Odluke Ustavnog suda), u skladu s legitimnim ciljem i neophodno u demokratskom društvu (� � 51-61), osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava niti je materijalno pravo primijenjeno na proizvoljan način (� 62).

Kako se navodi odnose na primjenu dozvole za privremeni boravak u BiH, ne možemo da se pozivamo na član 1 Protokola 7 uz Evropsku konvenciju koji se odnosi na protjerivanje i koji nije relevantan u ovom predmetu (� � 63-67).

Moji razlozi za neslaganje s obrazloženjem i zaključcima Ustavnog suda o tim pitanjima su sljedeći:


1. U svom obrazloženju, Sud ne cijeni argumente i zaključke osporenih odluka. Umjesto toga, Ustavni sud razrađuje argumente koje su mogli prezentirati upravni organi i Sud BiH kako bi opravdali odbijanje dozvole za boravak. Naime, Sud supstituira svoju ocjenu obrazloženja osporenih odluka tako što balansira različite interese koje propisuje praksa Evropskog suda za ljudska prava.

Rješenja upravnih organa i presude Suda BiH odbacuju apelantov zahtjev na osnovu činjenice da, kao prvo, apelant nije ispoštovao forme propisane Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, odnosno nije prezentirao svoj zahtjev lično, da, kao drugo, nije ispunio uvjete za odobrenje boravka budući da je proglašen krivim za kazneno djelo i, kao treće, da javni interes sigurnosti ima prednost nad privatnim interesom porodičnog života. Prvi i posljednji razlog nameću određene nedoumice.

a. Što se tiče formalnih uvjeta koji su predviđeni Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, čini mi se da oni čine nekonvencionalnu prepreku za dobivanje dozvole boravka na teritoriji BiH. Ako je jasno da prije traženja takve dozvole moraju ispoštovati neki formalni uvjeti, kao što su dostava određenih dokumenata i dokaza, odbijanje ne može da ovisiti samo o činjenici da lice nije fizički prisutno i da je zahtjev dostavio njegov zakonski zastupnik. Onda bi bolest ili neki drugi fizički problem bio razlog za odbijanje dozvole boravka strancima. Odbijanje na takvim osnovama se čini izuzetno proizvoljnim. Stoga se formalni uvjeti koje propisuju Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu moraju smatrati takvim da im nedostaje potreban kvalitet zakona u državama s vladavinom prava te da ih to čini neustavnim.

b. Sud BiH je na dvije upravne instance našao da javna sigurnost - implicitno uvijek � ima prednost u odnosu na porodični život. Jedini argumenti Suda BiH koji se odnose na član 8 Evropske konvencije su sljedeći: Nadalje, ovo tijelo je utvrdilo da prava stranca na privatni i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nisu povrijeđena, s obzirom da je miješanje javnih vlasti u cilju zaštite nacionalnih interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, što je razlog zašto takvo ponašanje ima prioritet nad privatnim i porodičnim životom.

Ovakvo obrazloženje je u suprotnosti sa samom suštinom evropske prakse. Evropski sud za ljudska prava nikada nije naznačio kategoričku razliku između javnih i privatnih interesa i nikad nije dao prioritet jednom ili drugom. Stoga je potrebno da se pređe na balansiranje konkretnih interesa u svakom predmetu i ispitati da li, u konkretnim okolnostima, javni interes može opravdati miješanje u apelantov porodični život (vidi posebno predmet slučaj �ner protiv Nizozemske, Veliko vijeće br. 46410/99, 18. oktobar 2006. g.; predmet Maslov protiv Austrije, br 1638-1603, 23. juni 2008. g.;. predmet Boultif protiv Švajcarske, br 54273/00, 2. august 2001. g.).

To je upravo ono što u osporenim odlukama nije učinjeno, a što nije učinio ni Ustavni sud uprkos obrazloženju u predmetu AP 1222/07 (� 92): U pogledu mišljenja Suda BiH, čak i kad bi se moglo dokazati da je apelant predstavljao prijetnju nacionalnoj sigurnosti, nacionalna sigurnost nema automatski prednost u odnosu na prava iz člana 8. Evropske konvencije. Mora se ocijeniti je li miješanje u pravo proporcionalno, uzimajući u obzir ozbiljnost i hitnost prijetnje i ozbiljnost posljedica po prava koje bi nastale prisilnim udaljavanjem apelanta iz zemlje.

Stoga je Sud trebao usvojiti apelaciju, ukine osporene odluke te predmet vratiti Sudu BiH na ponovni postupak kako bi dao opravdane argumente za svoje odlučenje kojim je apelantu odbio dozvolu boravka. Odnosno, suština mog neslaganja se manje odnosi na pitanje konačnog odlučenja da je u ovom predmetu javni interes važniji od porodičnog života, a više na činjenicu da je način na koji je ovaj zaključak postignut, nezakonit.

2. U svom obrazloženju, Ustavni sud odbija da uzme u obzir apelantove navode koji se odnose na član 1 Protokola br. 7 uz Evropsku konvenciju (� � 63-67) s obzirom da predmet apelacije nije apelantovo protjerivanje nego zahtjev za stalni boravak. Odluke o boravku i protjerivanju su usko povezane (vidi izdvojeno mišljenje u predmetu AP 3927/09). Odbijanje dozvole boravka podrazumijeva oduzimanje pasoša i obavezu napuštanja teritorija unutar određenog roka, u konkretnom slučaju, osam dana. Dakle, vjerovatno je da apelant neće imati priliku da ospori odluku o protjerivanju čak i ako se takva odluka usvoji. Samo u slučaju da on ne ode "dobrovoljno", takva odluka o protjerivanju je potrebna. Ali, kao što je naglašeno u izdvojenom mišljenju u predmetu br. AP 3927/09: Činjenica da sama odluka ne daje ovlaštenje za izvršenje te naredbe ne opravdava mišljenje Ustavnog suda da bi apelant djelovao na dobrovoljnoj osnovi ako bi ispoštovao naredbu. Naredba je naredba. To je prisilna mjera iako ne sadrži odredbe o njenom izvršenju. Jasno je da apelant ne bi djelovao na dobrovoljnoj osnovi ako bi napustio zemlju u roku od 15 dana jer on aktivno osporava naredbu u kojoj se od njega traži da napusti zemlju.

Dakle, razlog na koji se Ustavni sud BiH poziva se čini čisto formalnim, jer izbjegava da ispita apelantove navode. Ipak, ovi navodi zaslužuju da budu ispitani, pogotovo što je primjena člana 6 Evropske konvencije isključena u ovom predmetu. U tom smislu, odluka u predmetu AP 1222/07 (� 93) naglašava: U slučaju kada dokazi dati zbog opravdavanja miješanja mogu utjecati na nacionalnu sigurnost, sudovi moraju utvrditi proceduru kojom će se osigurati ocjena dokaza tako da se apelantu da najbolja mogućnost da se suoči sa dokazima i da ih oboriŠ...Ć.

Iako su u ovom predmetu uključene tri instance, sve tri su isključile primjenljivost člana 6 Evropske konvencije, a niko nije spomenuo proceduralne zahtjeve propisane članom 1 Protokola br. 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, naime, naveo povredu prava na porodični život u ovom kontekstu i tražio da se sasluša njegova supruga. Čak i ako nadležni sud nije dužan da odgovori na svaki argument ili sasluša svakog svjedoka, činjenica da upravni organi i Sud BiH nisu uopće uzeli u obzir postojanje porodičnog života i uticaj njihove odluke na taj porodični život (vidi o ovom pitanju posebno Evropski sud, predmet Maslov protiv Austrije, Veliko vijeće 28. juni 2008. g., str 57-58) nameće se zaključak da apelant nije imao koristi od odgovarajućih procesnih garancija u ovom postupku.

U zaključku, uz dužno poštovanje, izjavljujem svoje neslaganje s gore navedenim pitanjima.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!