Službeni glasnik BiH, broj 39/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5957/10, rješavajući apelaciju ZIF "Big Investiciona grupa" d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija ZIF "Big Investiciona grupa" d.d. Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000777 od 23. septembra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. ZIF "Big Investiciona grupa" d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koju zastupa Amila Eterović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 28. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-000777 od 23. septembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, kao i od tuženog "Litvastana" d.o.o. Banovići, zatraženo je 27. septembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, i od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je 7. novembra 2013. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. oktobra 2013. godine, a tuženi 16. oktobra 2013. godine. Zatim, Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. novembra 2013. godine, a Kantonalni sud 13. novembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom punomoćniku 17. decembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj Ps. 1905/04 od 10. januara 2007. godine, donesenoj po tužbi apelanta i "ABDS - Društvo za upravljanje fondovima" d.d. Sarajevo kao drugotužitelja protiv "Litvastana" d.o.o. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog duga, utvrđeno je da je apelant istupio iz članstva tuženog. Stavom II navedene presude obavezan je tuženi da otkupi ulog koji apelant ima kod tuženog u iznosu od 67.311,91 KM, kao i da naknadi troškove postupka u iznosa od 4.500,00 KM sve u roku od 60 dana od dana prijema pismenog otpravka presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 25. oktobra 2004. godine podnio tužbu protiv tuženog u kojoj je naveo da je učestvovao u privatizaciji tuženog čime je postao vlasnik 10,628605% tuženog, s ulogom 67.311,91 KM. U tužbi je dalje navedeno da je Skupština tuženog, između ostalog, odbila prijedlog individualnog ulagača E. M. da tuženi promijeni oblik iz Javnog stambenog preduzeća (u daljnjem tekstu: JSP) u Društvo s ograničenom odgovornošću (u daljnjem tekstu: DOO), kojem se suprotstavio apelant. Iz tih razloga je apelant, kako navodi u tužbi, bio prinuđen da zatraži ostvarenje svojih prava na osnovu čl. 61, 340. i 342. Zakona o privrednim društvima FBiH ("Službene novine FBiH" br. 23/99, 45/00, 2/02, 67/02 i 29/03), odnosno ostvarenje prava na istupanje iz društva i otkupa njegovog uloga po tržišnoj vrijednosti.

8. Općinski sud je zaključio da je investicioni fond dioničko društvo čija je isključiva djelatnost prikupljanje finansijskih sredstava i investiranje u prenosive vrijednosne papire, kao i svako drugo investiranje s ciljem sticanja dobiti, te da je apelant na osnovu javne ponude dionica postao vlasnik udjela od 10,62860%, odnosno uloga od 67.311,91 KM. Imajući u vidu Zakon o privatizaciji preduzeća ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 38/04 i 44/04), Općinski sud je naveo da taj zakon propisuje da je društvo koje je privatizirano javnom ponudom dionica obavezno da se prilikom prve registracije nakon dobijanja rješenja o privatizaciji registrira u dioničko društvo, što tuženi nije izvršio. Dakle, kako je naveo Općinski sud, apelant nije stekao dionice tuženog koji je privatiziran koje bi mogle kotirati na berzi ili kojima bi se trgovalo na javnim tržištima vrijednosnih papira, a što je i jedna od osnovnih djelatnosti apelanta kao investicionog fonda. Dalje, na osnovu čl. 340. i 342. Zakona o privrednim društvima FBiH kao i člana 17. Statuta tuženog predviđena je mogućnost člana društva da istupi iz društva, a s obzirom da su se ispunili razlozi koji se svode na nezakonito postupanje članova društva i to promjenom oblika tuženog društva u društvo s ograničenom odgovornošću, apelant je spriječen da ispunjava svoje obaveze, kao što je trgovina vrijednosnim papirima. U skladu s tim, Općinski sud je utvrdio da je osnovan apelantov zahtjev za istupanje iz društva s obzirom da su se stekli uvjeti predviđeni članom 340. stav 2. Zakona o privrednim društvima FBiH. Također, kako je utvrdio Općinski sud, svaki član društva s ograničenom odgovornošću koji istupi iz društva ima pravo da mu se nadoknadi tržišna vrijednost njegovog udjela na dan prestanka članstva. U skladu s tim, a na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještakа ekonomske struke, Općinski sud je utvrdio da prema poslovnim knjigama i finansijskim izvještajima tuženog vrijednost apelantovog osnivačkog udjela iznosi 67.312,00 KM ili 10,63 % s 31. decembrom 2005. godine. Apelantove navode da je iz godišnjih finansijskih izvještaja utvrđeno da tuženi nije evidentirao niti je imao osnova da evidentira promjene na vrijednosti udjela, odnosno svog upisanog dijela, sud nije prihvatio. Stoga, nalaz i mišljenje vještaka Općinski sud je u cijelosti prihvatio zbog toga što ga je sačinilo stručno lice za navedenu oblast koje je u svom radu koristilo parametre za kojе sud smatra da su adekvatni u konkretnom slučaju, zbog čega je sud i odlučio kao u izreci presude i u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 003 0 Pž-07-000 046 od 2. decembra 2009. godine žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da tuženi u žalbi neosnovano prigovara prvostepenom sudu da je povrijedio odredbu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem dijelu: ZPP FBiH), utvrdivši da iz sadržaja spisa proizlazi da je pobijanom odlukom odlučeno u granicama zahtjeva iz tužbe. Dalje, po mišljenju Kantonalnog suda, tuženi neosnovano prigovara prvostepenom sudu da je preuranjeno donio odluku kojom se usvaja apelantov tužbeni zahtjev, iako navodno nisu ispunjeni uvjeti za donošenje ovakve odluke propisani odredbama člana 340. Zakona o privrednim društvima FBiH. Dalje je navedeno da iz sadržaja spisa i pobijane odluke proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio činjenice od kojih zavisi pravilna primjena čl. 340. i 342. Zakona o privrednim društvima FBiH, a nakon toga je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev. Naime, na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio i pored protivljenja apelantovog punomoćnika koji je zatražio zaštitu manjinskih dioničara, a u skladu s članom 61. Zakona o privrednim društvima FBiH, da je promjenom oblika tuženog u d.o.o. apelant spriječen da ispunjava svoje obaveze, a to je trgovina vrijednosnim papirima, zbog čega je ispunjen uvjet za njegovo istupanje iz formiranog društva propisan odredbom člana 340. stav 2. citiranog Zakona. Nakon toga, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio član 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima FBiH prema kojem svaki član društva koji istupi iz društva ima pravo da mu se nadoknadi tržišna vrijednost njegovog udjela na dan prestanka članstva. Navedeno je da je tržišnu vrijednost apelantovog udjela prvostepeni sud utvrdio na osnovu stručno i objektivno urađenog nalaza vještaka ekonomske struke. Vještak je u svom nalazu utvrdio da prema poslovnim knjigama i finansijskim izvještajima tuženog vrijednost apelantovog osnivačkog udjela iznosi 67.312,00 KM ili 10,63% s 31. decembrom 2005. godine, a iz godišnjeg finansijskog izvještaja je utvrdio da tuženi nije evidentirao, niti je imao osnova da evidentira promjene na vrijednost udjela odnosno svog upisanog kapitala. Kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je zaključio da je prigovor tuženog da je apelantova tužba neblagovremena neosnovan zbog toga što apelant nije podnio zahtjev da društvo otkupi njegove dionice u roku od osam dana od dana održavanja Skupštine Društva na kojoj je odlučeno o prоmjeni oblika društva u d.o.o. (shodno članu 255. Zakona o privrednim društvima), već se radi o tužbi člana Društva radi istupanja, koja se podnosi neovisno o tome da li su Statutom utvrđeni uvjeti, postupak i posljedice istupanja i da li je prethodno zahtjev za istupanje podnesen Društvu. Dalje je navedeno da je neosnovan navod žalbe da je apelant morao prije podnošenja tužbe tražiti poništenje upisa tuženog u sudski registar, jer takva obaveza člana društva koji istupa iz društva ne proizilazi iz odredbi člana 340. do 342. citiranog Zakona o privrednim društvima FBiH. Također je ocijenjen neosnovanim žalbeni navod da u pobijanoj odluci mora biti naveden dan prestanka članstva, jer se u tom pogledu radi o tužbi za utvrđenje, kojom se traži od suda istupanje iz društva, pa dan donošenja presude predstavlja dan istupanja iz društva. Kantonalni sud navodi da tuženi osnovano ističe da su u tužbi navedena dva tužitelja, i to apelant i "ABDS Društvo za upravljanje fondovima", ali ovaj žalbeni prigovor nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Naime, iz sadržaja spisa se vidi da je u petitu tužbe navedeno da se traži utvrđivanje da je apelant istupio iz članstva tuženog i da se nalaže tuženom da upravo ovom društvu nadoknadi na ime uloga iznos od 67.311,91 KM, a presuda se odnosi na apelanta, a ne i na "ABDS Društvo za upravljanje fondovima". Iz navedenih razloga Kantonalni sud je na osnovu člana 226. ZPP FBiH žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000777 od 23. septembra 2010. godine revizija tuženog je uvažena, obje nižestepene presude preinačene tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je apelant istupio iz članstva Društva tuženog i da se naloži tuženom da otkupi ulog koji apelantovo Društvo ima u Društvu tuženog u iznosu od 67.311,91 KM, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.500,00 KM.

11. Obrazlažući razloge za ovakvu odluku, Vrhovni sud je naveo da je prema odredbi člana 340. stav 1. Zakona o privrednim društvima FBiH, a koji se odnosi na istupanje i isključenje člana iz društva, propisano da se ugovorom ili statutom utvrđuju uvjeti, postupak i posljedice istupanja iz društva, a stavom 2. tog člana (na kojem nižestepeni sudovi temelje svoju odluku), propisano je da član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanje iz društva ako su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu, ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze, ili mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi donijeli odluke polazeći od shvatanja da apelant ima pravo na tužbu radi istupanja neovisno o tome da li su statutom utvrđeni uvjeti, postupak i posljedice istupanja i da li je prethodno zahtjev za istupanje podnio tuženom, kao i da li je donesena i kakva je odluka organa društva.

12. Po mišljenju Vrhovnog suda, u slučaju kakav je ovaj, kada se apelant kao član društva koristi pravom na sudsku zaštitu na temelju člana 340. stav 2. Zakona o privrednim društvima FBiH, on to može učiniti samo kada za to postoje opravdani razlozi, a to su: da su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze, ili da mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze, a to sud cijeni u svakom konkretnom slučaju. Apelantova tvrdnja (kao razlog istupanja) da je i pored njegovog protivljenja na održanoj skupštini usvojen prijedlog tuženog da se registruje kao d.o.o., da je zbog toga spriječen da ispunjava svoje obaveze - trgovinu vrijednosnim papirima, po ocjeni Vrhovnog suda, je irelevantna i ne predstavlja opravdan razlog koji bi mu davao pravo na istupanje sa stanovišta primjene člana 340. stav 2. Zakona o privrednim društvima FBiH. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelant nije dokazao (nakon što se tuženi registrovao kao d.o.o.), da je preduzimao bilo šta u pogledu ostvarivanja svojih članskih prava i obaveza u društvu, što bi potvrđivalo da je bio spriječen u ostvarivanju tih prava i obaveza ili da mu je društvo nametnulo nesrazmjerne obaveze, i da je društvo poslovalo na način kojim je njemu pričinjena šteta, pa je taj apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je zaključio da apelantovo članstvo u društvu tuženog nije moglo prestati s obzirom da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti koje propisuje član 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima FBiH. Naime, da bi članu koji istupa iz društva članstvo zaista i prestalo, potrebno je da mu u smislu te zakonske norme društvo isplati i naknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva.

13. U tom pravcu, po mišljenju Vrhovnog suda, tuženi osnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava navodeći da su nižestepeni sudovi neosnovano obavezali tuženog da otkupi udio apelanta kao prvotužitelja u iznosu od 67.311,91 KM. Vrhovni sud navodi da cijena dionice ne predstavlja njenu nominalnu (knjigovodstvenu vrijednost), već da se njena tržišna vrijednost može utvrditi odnosom ponude i potražnje na berzi, tako da tržišna vrijednost dionica raste bez obzira na nominalnu (knjigovodstvenu) vrijednost i obrnuto, pa ako je slab interes za kupovinu dionica bez obzira na njenu knjigovodstvenu vrijednost njena tržišna vrijednost će stagnirati i padati. Vrhovni sud navodi da se prema tome, imajući u vidu utvrđene činjenice da apelantove dionice nisu bile predmet kupovine i prodaje na tržištu vrijednosnih papira, suprotno shvatanju nižestepenih sudova nije moglo čak ni pretpostaviti po kojoj cijeni bi se na tržištu vršila njihova kupoprodaja. Iz tih razloga sudski vještak je i naveo da nije ni mogao odrediti njihovu tržišnu već samo knjigovodstvenu vrijednost. S obzirom da apelant drugim pravno relevantnim činjenicama nije dokazao tržišnu vrijednost udjela, to sa stanovišta člana 342. Zakona o privrednim društvima FBiH nije bilo uvjeta da se obaveže tuženi na isplatu nominalne (knjigovodstvene) vrijednost udjela u iznosu od 67.311.91 KM. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelant smatra da su povrede njegovih ustavnih prava nastale zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da preduzeća koja su privatizirana "javnom ponudom dionica" ne moraju nakon provedene privatizacije registrovati novo društvo u mješovitom vlasništvu koje je nastalo nakon kupovine dionica kao "dioničko društvo", već da dioničari novonastalog društva sami odlučuju o obliku organiziranja privatiziranog društva. Po apelantovom mišljenju, novo društvo nastalo u postupku privatizacije nema pravni kontinuitet s državnim preduzećem iz kojega je nastalo, jer u njegovu imovinu ulaze samo one stvari i prava koja su navedena u aktivnom privatizacijskom podbilansu. Sve ostalo ostaje u državnom vlasništvu, odnosno ono što nije izričito u aktivnom bilansu i sve stvari iz neutralnog bilansa neprivatizirane, a obaveze "bivšeg" preduzeća pobrojane u pasivnom podbilansu preuzima država odnosno nadležna Agencija za privatizaciju. Apelant smatra da postupak javnog upisa dionica u postupku privatizacije predstavlja samo dio postupka sukcesivnog osnivanja novog dioničkog društva u mješovitoj svojini u skladu s odredbama Zakona o privrednim društvima FBiH. Apelant zaključuje da je Vrhovni sud morao primijeniti Zakon o privatizaciji preduzeća i druge citirane propise da bi pravilno primijenio materijalno pravo, a ne samo odredbe Zakona o privrednim društvima FBiH, koje je također previše usko tumačeno. Apelant smatra da je pogrešno obrazloženje Vrhovnog suda da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo jer Zakon o privatizaciji preduzeća ne sadrži niti jednu odredbu koja direktno obavezuje novoprivatizirana društva da u prvoj registraciji svoj statusni oblik registruju kao "dioničarsko društvo".

16. Apelant zaključuje da on jednostavno nije mogao, a nije niti smio, sredstva koja su upisana u njegov kapital, trošiti na kupovanje udjela u društvo s ograničenom odgovornošću kojima se ne trguje niti na jednom javnom uređenom tržištu u FBiH iz jednostavnog razloga što takvo "tržište udjela" nije niti do danas uspostavljeno u FBiH.

b) Odgovor na apelaciju


17. U vezi s navodima apelacije, Vrhovni sud smatra da pri donošenju pobijane odluke nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.

18. Kantonalni sud također navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, kao i njegovo pravo imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Općinski sud navodi da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i na imovinu.

20. Tuženi također navodi da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu, pa predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.

V. Relevantni propisi


21. U Zakonu o privrednim društvima FBiH ("Službene novine FBiH" br. 23/99, 45/00, 2/02, 67/02 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 340.
Istupanje i isključenje člana

Ugovorom ili statutom utvrđuju se uvjeti, postupak i posljedice istupanja iz društva.

Član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanje iz društva, ako su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze, ili mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze.

Član 342.


Istupanjem i isključenjem iz članstva u društvu prestaju prava koja iz tog članstva proizlaze.

Član koji je istupio i član koji je isključen ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva. (...)

VI. Dopustivost


22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000777 od 23. septembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


26. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanje obaveze tuženog da otkupi ulog koji apelant ima kod tuženog, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje odnosi se na navodno pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 340. i 342. Zakona о privrednim društvima FBiH o opravdanosti razloga odnosno postojanju uvjeta za istupanje apelanta iz društva tuženog i ostvarenje prava koja iz toga prema navedenim zakonskim odredbama slijede. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno primijenio relevantne pozitivno-pravne propise (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su ih primijenili nadležni sudovi. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio odluke nižestepenih sudova cijeneći da su ti sudovi nepravilno primijenili čl. 340. i 342. Zakona o privrednim društvima FBiH kad su zaključili da apelant ispunjava uvjete za istupanje iz članstva tuženog, jer su mu ostali članovi tuženog navodno prouzrokovali štetu, odnosno spriječili da ispunjava svoje obaveze, odnosno nametnuli mu nesrazmjerene obaveze. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao razloge zašto je neosnovan stav nižestepenih sudova da se nakon izvršene privatizacije javnom prodajom dionica kod prve registracije društva moraju registrovati kao dioničko društvo, a Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na Zakon o privrednim društvima FBiH, obrazložio da se apelant može koristiti pravom na sudsku zaštitu samo kada za to postoje opravdani razlozi, a to su: da su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu, ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze, ili da mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze. I konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da u toku postupka nije utvrđeno da je apelant bio spriječen u ostvarivanju svojih prava i obaveza ili da mu je društvo nametnulo nesrazmjerne obaveze, te da je društvo poslovalo na način kojim je njemu pričinjena šteta.

33. Ustavni sud, kao prvo, smatra da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno u ocjeni svih sudova da apelant ima pravo na tužbu radi istupanja iz društva tuženog neovisno o tome da li su statutom utvrđeni uvjeti, postupak i posljedice istupanja i je li prethodno tuženom podnio zahtjev za istupanje, kao i je li donesena i kakva je odluka organa društva. Međutim, pokretanje tužbe prema Zakonu o privrednim društvima FBiH, u slučaju kakav je ovaj, kada se apelant koristi pravom na sudsku zaštitu i tužbom kod suda traži istupanje temeljem člana 340. stav 2. Zakona o privrednim društvima FBiH, apelant može preduzeti samo kada za to postoje zakonom predviđeni razlozi. Nema proizvoljne primjene prava u zaključku Vrhovnog suda da, suprotno nižestepenim sudskim odlukama, nisu postojali opravdani razlozi za apelantovo istupanje iz društva tuženog, a to su: da su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze, ili da mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze, a to sud cijeni u svakom konkretnom slučaju. Apelant nije, dakle, dokazao da je poduzimao bilo što u pogledu ostvarivanja svojih članskih prava i obaveza u društvu, što bi potvrđivalo da je bio spriječen u ostvarivanju tih prava i obaveza, ili da mu je društvo nametnulo nesrazmjerne obaveze, i da je društvo poslovalo na način kojim je njemu pričinjena šteta. Zbog nedokazanosti opravdanih razloga za istupanje, taj zahtjev je Vrhovni sud odbio kao neosnovan, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu arbitrarnost u primjeni propisa. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi čl. 340. i 342. Zakona o privrednim društvima FBiH na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Također, po ocjeni Ustavnog suda, nema proizvoljne primjene prava iz člana 342. Zakona o privrednim društvima FBiH jer nije bilo uvjeta da se tuženi obaveže na isplatu nominalne vrijednosti udjela apelantovih dionica u društvu tuženog. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne, detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje, te primjećuje da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, kao i da takvo obrazloženje iz osporene odluke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, kako je konačna odluka u ovom predmetu presuda Vrhovnog suda kojom je ovaj spor, između ostalog, riješen primjenom Zakona o privrednim društvima FBiH, uzimajući u obzir činjenice spora koje su utvrdili nižestepeni redovni sudovi, to Ustavni sud apelacione navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra u cijelosti neosnovanim.

34. Ustavni sud zaključuje da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu


35. Apelant, također, smatra da mu je osporavanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se u suštini apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak


36. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu proizvoljnosti u primjeni prava u slučaju kada Vrhovni sud na utvrđene činjenice primijeni pozitivne zakonske propise, a za šta je dao jasna, detaljna i logična obrazloženja.

37. Također, nema povrede niti prava na imovinu zaštićenog odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada se navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava s obzirom na već zaključeno u odnosu na pravo na pravično suđenje.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!