Službeni glasnik BiH, broj 95/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2821/07, rješavajući apelaciju
Muhedina Zijadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Muhedina Zijadića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Livnu broj I-382/00.
Nalaže se Općinskom sudu u Livnu da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj I-382/00, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Livnu da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Muhedina Zijadića podnesena zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Livnu broj I-382/2000 od 15. maja 2000. godine, u odnosu na pravo na rad, pravo na plaću i pravo na penzijsko i zdravstveno osiguranje, zbog toga što je
ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Muhedin Zijadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Mladen Marinčić, advokat iz Livna, podnio je 23. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), uz koju je dostavio više odluka koje su donesene u izvršnim postupcima Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. Ip-72/98 i I-382/00. Apelant je apelaciju dopunio 14. decembra 2007. godine, te 23. januara i 26. maja 2008. godine. S obzirom da je apelant nekoliko puta dopunjavao apelaciju i dostavio više odluka redovnih sudova donesenih u izvršnim postupcima, Ustavni sud je dopisom od 22. septembra 2008. godine tražio od apelanta da, u skladu s članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelaciju precizira. Apelant je 7. oktobra 2008. godine otklonio ukazane nedostatke na taj način što je izričito naveo da je apelacija podnesena zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-382/2000 od 15. maja 2000. godine. Apelant je 22. decembra 2008. godine, te 20. januara, 2. marta i 12. marta 2010. godine ponovo dostavio dopune apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Poduzeća drvne industrije "Cincar" Livno zatraženo je 30. novembra i 3. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. decembra 2007. godine, a Općinski sud 24. decembra 2007. godine.
3. Ustavni sud je 26. januara 2010. godine zatražio od Općinskog suda spis predmeta broj I-382/00. Općinski sud je 4. februara 2010. godine dostavio traženi spis.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 24. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj P-402/98 od 19. februara 1999. godine, koja je postala pravosnažna 22. jula 1999. godine, utvrđeno je da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog Poduzeća drvne industrije "Cincar" Livno, pa je, prema tome, tuženi obavezan da apelantu omogući da obavlja poslove i radne zadatke u skladu sa svojim radnim sposobnostima, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude i pod prijetnjom izvršenja, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. Apelant je 12. maja 2000. godine podnio prijedlog za izvršenje navedene presude Općinskog suda tako da mu se omogući da "nesmetano obavlja buduće poslove koji odgovaraju njegovim radnim sposobnostima, zapljenom svih novčanih sredstava dužnika, koja se bilo gdje slobodna nađu, do visine namirenja mjesečnog osobnog dohotka, sa svim doprinosima, u iznosu od 400,00 KM mjesečno, počev od 1.8.1993. godine pa ubuduće dok se okolnosti ne promijene, zapljenom pohranom i na javnoj dražbi prodajom svih pokretnih stvari dužnika te svih nepokretnih stvari, a sve navedeno do visine namirenja glavnog duga od 400,00 KM mjesečno počev od 1.8.1993. godine, pa ubuduće dok se okolnosti ne promijene, zakonskih zateznih kamata, počev od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate do visine namirenja svih doprinosa na mjesečni iznos od 400,00 do visine namirenja troškova ovog izvršenja, koliko oni budu, te dostavom tako izvršenjem postignutih novčanih sredstava na ruke vjerovnika".
8. Općinski sud je dozvolio predloženo izvršenje Rješenjem broj I-382/2000 od 15. maja 2000. godine, koje je postalo pravosnažno 25. oktobra 2000. godine. Zatim je donio Rješenje broj I-382/2000 od 18. januara 2002. godine o zabilježbi rješenja o izvršenju u zemljišnu knjigu.
9. Međutim, Općinski sud je nakon toga donio Rješenje broj I-382/00 od 4. maja 2007. godine kojim je stavio van snage Rješenje o izvršenju broj I-382/2000 od 15. maja 2000. godine kojim je dozvoljeno izvršenje zapljenom svih novčanih sredstava Poduzeća drvne industrije "Cincar" Livno (u daljnjem tekstu: izvršenika) i zapljenom, pohranom i prodajom na javnoj dražbi izvršenikovih pokretnih i nepokretnih stvari, te je obustavio izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari i ukinuo sve provedene izvršne radnje.
10. Općinski sud je u obrazloženju rješenja istakao da u izvršnom postupku vrijedi načelo formalnog legaliteta, prema kojem se postojanje potraživanja tražioca izvršenja, te aktivna i pasivna legitimacija stranaka mogu dokazati samo izvršnom ispravom, koja predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost prisilnog izvršenja i koja mora biti podobna za izvršenje. Dalje, naveo je da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni povjerilac i dužnik, predmet, vrsta i obim obaveze, kao i vrijeme ispunjenja obaveze, a da nedostatak bilo kojeg od tih elemenata dovodi do nepodobnosti izvršne isprave za izvršenje. U vezi s navedenim, Općinski sud je primijetio da je Presudom tog suda broj P-402/98 od 19. februara 1999. godine, čije se izvršenje traži, utvrđeno da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog i da je tuženik dužan da mu omogući obavljanje poslova i radnih zadataka u skladu s njegovim radnim sposobnostima. Međutim, tom presudom nije utvrđeno da apelantu pripada pravo na plaću i doprinose, nije utvrđena tačna visina plaće i doprinosa i nisu priznate zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose plaće, niti je izvršenik obavezan na isplatu nekog iznosa. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je predmetna presuda izvršna u odnosu na obavezu izvršenika da apelantu omogući obavljanje poslova i zadataka u skladu s njegovim radnim sposobnostima, ali da se na osnovu te presude ne može provesti predloženo izvršenje kojim se traži isplata plaća i doprinosa sa zakonskim zateznim kamatama, jer takav prijedlog za izvršenje ne odgovara sadržini te presude.
11. Dalje, sud je citirao član 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03 i 39/06, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršnom postupku), kojim je propisano da se izvršenje obustavlja po službenoj dužnosti i ukidaju sve izvršne radnje ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. Stavom 3. tog člana je propisano da će se izvršenje obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. Prema svemu navedenom, sud je zaključio da se na osnovu predmetne presude nije moglo donijeti Rješenje o izvršenju broj I-382/2000 od 15. maja 2000. godine i da izvršenje treba obustaviti jer je nemoguće, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 63. st. 1. i 3. ZIP-a.
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj I-382/00 od 4. maja 2007. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 010-0-Pž-07-000-026 od 30. augusta 2007. godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, s obrazloženjem da je u pravosnažnom rješenju o izvršenju precizno navedeno šta apelant traži prijedlogom za izvršenje, pa zbog toga nije bilo mjesta donošenju pobijanog rješenja o obustavi izvršnog postupka.
13. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj I-382/00 od 14. decembra 2007. godine, čiji sadržaj je i u ranijem rješenju od 4. maja 2007. godine.
14. Kantonalni sud je Rješenjem broj 010-0-Gž-08-000-107 od 2. aprila 2008. godine uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Općinskog suda broj I-382/00 od 14. decembra 2007. godine, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da je pogrešan zaključak Općinskog suda da je predloženo izvršenje nemoguće, s obzirom da je izrekom Presude broj P-402/98 utvrđeno da je izvršenik dužan apelantu "omogućiti ostvarivanje prava iz radnog odnosa". Kantonalni sud je naveo da među ta prava spada i ostvarivanje plaća koje je apelant zatražio svojim prijedlogom za izvršenje i koje je dozvoljeno rješenjem od 15. maja 2000. godine. Također, Kantonalni sud je istakao da Općinski sud ne može ulaziti u tumačenje rješenja o izvršenju koje je pravosnažno i izvršno, te mu je naložio da izvršenje provede.
16. Ponovni postupak pred Općinskim sudom je u toku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da je mu je zbog neprovođenja pravosnažnog rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad, pravo na plaću i pravo na penzijsko i zdravstveno osiguranje. Naime, apelant navodi da je Općinski sud, umjesto da provede pravosnažno i izvršno rješenje o izvršenju, svojim rješenjima stavio to rješenje van snage, obustavio izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari i ukinuo sve provedene izvršne radnje. Međutim, Kantonalni sud je ukinuo ta rješenja Općinskog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak koji još uvijek traje, zbog čega apelant smatra da su mu povrijeđena navedena prava. Pored toga, apelant se žali da je na osnovu predmetnog rješenja o izvršenju određeno izvršenje protiv izvršenika zabilježbom tog rješenja u zemljišnoj knjizi, ali da su nekretnine na kojima je izvršena zabilježba izvršenja prodate u drugom izvršnom postupku vođenom po prijedlogu drugog tražioca izvršenja protiv istog izvršenika, a da apelant "nije bio obaviješten o prodaji tih nekretnina", niti mu je data mogućnost ravnopravnog učestvovanja u tom postupku.
b) Odgovori na apelaciju
18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u Rješenju broj I-382/2000 od 4. maja 2007. godine obrazloženi razlozi zbog kojih je odlučeno kao u izreci tog rješenja, te je istakao da ostaje pri tim razlozima, iako je Kantonalni sud ukinuo predmetno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Također, naveo je da su u toku postupka pred tim sudom pravilno primjenjivane odredbe materijalnog i procesnog prava, te da nisu prekršena apelantova ustavna prava.
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodna kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o izvršnom postupku relevantne odredbe glase:
I - OSNOVNE ODREDBE
Član 5. stav 1.
Hitnost i redoslijed postupanja
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
VIII - ODGAĐANJE, OBUSTAVA I OKONČANJE IZVRŠENJA
Član 63.
Obustava izvršenja
(1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravomoćno ukinuta.
3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz prethodnog stava sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.
(5) Izvršenje na pojedinim predmetima će se na prijedlog izvršenika obustaviti ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za prigovor, provođenjem izvršenja zahvaćeni predmeti koji nisu određeni u rješenju o izvršenju, a izuzeti su od izvršenja ili je na njima mogućnost izvršenja ograničena.
(6) Rok za prijedlog zbog razloga iz stava 4. ovog člana iznosi osam dana i počinje teći od dana kada je izvršenik saznao da je izvršenjem zahvaćen predmet koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kojem je mogućnost izvršenja ograničena. Nakon isteka roka od trideset dana od preduzimanja radnje kojom su zahvaćeni predmeti iz stava 4. ovog člana prijedlog iz te odredbe više se ne može podnijeti.
(7) Rješenjem o obustavi izvršenja ukinut će se sve provedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica.
VI. Dopustivost
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Dopustivost u odnosu na pravo na rad, pravo na plaću i pravo na penzijsko i zdravstveno osiguranje
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na apelantove navode o povredi prava na rad, prava na plaću i prava na penzijsko i zdravstveno osiguranje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;
26. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad, te pravo na plaću i pravo na penzijsko i zdravstveno osiguranje nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine), gdje je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada, a u članu 9. pravo na socijalno osiguranje. Uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine � "Nediskriminacija". S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad i prava na penzijsko i zdravstveno osiguranje, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je u ovom dijelu apelacija nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
VII. Meritum
27. Apelant tvrdi da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neprovođenja pravosnažnog rješenja o izvršenju odnosno nerazumne dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka.
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom zahtjevu da se u izvršnom postupku omogući izvršenje pravosnažne i izvršne presude, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo izvršni postupak 12. maja 2000. godine, a taj postupak do dana donošenja ove odluke nije okončan. Prema tome, predmetni izvršni postupak traje skoro 10 godina.
31. Ustavni sud ponavlja da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda: složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Ustavni sud zapaža da je izvršni postupak hitne prirode i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na njegovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Dalje, s obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom izvršnom postupku.
33. Dalje, Ustavni sud zapaža da ni nakon skoro 10 godina otkako je apelant podnio prijedlog za izvršenje, odnosno od 12. maja 2000. godine, nadležni sudovi nisu donijeli konačnu odluku u predmetnom izvršnom postupku. Ustavni sud dalje zapaža da je do ovakve situacije došlo zbog različitih pravnih shvatanja sudova o tome da li je dozvoljeno izvršenje zakonito, te da li ga je trebalo obustaviti ili ne. Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak da ulazi u ovo pitanje i način na koji će se izvršni postupak u konkretnoj pravnoj stvari okončati. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantova nemogućnost da dođe do konačne odluke u vezi sa zahtjevom za izvršenje u periodu od 10 godina svakako predstavlja kršenje principa "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, pred kojim je predmetni postupak u toku u vrijeme donošenja ove odluke, dužan da bez odlaganja okonča taj postupak na jedan od načina propisanih odredbama Zakona o izvršnom postupku, pri čemu Ustavni sud ne prejudicira kakva će ta odluka u suštini biti.
34. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud i Kantonalni sud u svojim odgovorima na apelaciju nisu pružili nikakve argumente kojima bi pokušali opravdati činjenicu da predmetni postupak nije okončan već skoro 10 godina, a s druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je u konkretnom slučaju apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u vezi s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu izvršenja pravosnažne odluke suda koji je hitne prirode kada nadležni sudovi u periodu od 10 godina nisu donijeli konačnu odluku o zahtjevu za izvršenje, a za takvo prolongiranje sudovi nisu dali bilo kakve razloge.
38. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.