Službeni glasnik BiH, broj 18/10

na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1468/07, rješavajući apelaciju Rajka Kojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

>Miodrag Simović, predsjednik>

Seada Palavrić, potpredsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Rajka Kojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 282 od 23. marta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-899/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-71/05 od 30. septembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Rajko Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 282 od 23. marta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-899/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-71/05 od 30. septembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od učesnika u postupku P.M i Pravobranilaštva RS-a, zatraženo je 4. septembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 28. septembra 2009. godine, Okružni sud 17. septembra 2009. godine, Osnovni 22. septembra 2009. godine, a Pravobranilaštvo 14. septembra 2009. godine. Učesnica u postupku P.M nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 12. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-71/05 od 30. septembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu u Bijeljini, ulica Gavrila Principa broj 5 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Dalje, istom presudom odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev da mu učesnik u postupku - drugotužena P.M. preda predmetni stan i naknadi parnične troškove spora. Zatim, Osnovni sud je obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove sudskog postupka u visini od 528,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude pod prijetnjom izvršenja. I konačno, Osnovni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev prvotužene Općine Bijeljina kojim se apelantu otkazuje ugovor o korištenju predmetnog stana, zaključen 31. januara 1967. godine pod brojem 659 između stambenog preduzeća "Standard" Bijeljina i apelanta, što je apelant dužan priznati i trpjeti sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude.

7. U toku postupka Osnovni sud je zaključio da utvrđeno činjenično stanje proizlazi prije svega iz apelantovih navoda, koji su potvrđeni materijalnim dokazima i navodima saslušanih svjedoka. U toku postupka Osnovni sud je utvrdio sljedeće: apelant je 1962. godine od Općine Bijeljina dobio na korištenje predmetni stan i zaključio ugovor o korištenju stana 31. januara 1967. godine. Apelant nije posjedovao kompletnu dokumentaciju za predmetni stan, jer mu je nedostajalo rješenje o dodjeli stana, ali kako je stan koristio duže od rokova predviđenih članom 30. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99; u daljnjem tekstu ZSO), nije ga bilo moguće više iseliti, sa čime se davalac stana prešutno složio. Iz navedenog se vidi da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu sa članom 11. važećeg ZSO, s obzirom da je ugovor o korištenju stana zaključen bez valjanog akta o dodjeli stana na korištenje. Predmetni stan je apelant koristio sve do izbijanja rata u Bosni Hercegovini 1992. godine, kad se u stan uselila drugotužena P.M. Iako je podnio zahtjev za povrat stana, njegov zahtjev je odbijen Rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS broj 05-050-01-920/04 od 13. septembra 2004. godine, jer apelant nije boravio u tom stanu od 1988. godine, niti je stan proglašen napuštenim.

8. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelant 1988. godine prestao koristiti taj stan jer je iz Bijeljine odselio za Beograd, a u stan je samo povremeno navraćao. Osnovni sud je zaključio da je ovakav način korištenja stana suprotan članu 47. ZSO-a koji predviđa da će ugovor o korištenju stana nosiocu stanarskog prava biti otkazan kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji su sa njim zajedno stanovali prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci. Istina, ZSO je predvidio izuzetke od ovog pravila, ali se nijedan od tih izuzetaka, kako je naveo Osnovni sud, ne odnosi na apelanta. Osnovni sud je smatrao da tužena Općina Bijeljina, u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP RS), ima pravni interes da istakne protivtužbeni zahtjev radi otkaza ugovora o korištenju stana u ovoj parnici, čime je ispunjen uvjet iz člana 50. ZSO-a. Osnovni sud je zaključio da u vrijeme dodjele stana drugotuženoj apelant nije živio u stanu niti ga koristio, nego je povremeno navraćao, pa je apelantov tužbeni zahtjev da mu se prizna da je zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu neosnovan, a protivtužbeni zahtjev tužene Općine Bijeljina da se apelantu otkaže ugovor o korištenju stana osnovan. Zbog prestanka stanarskog prava apelant više ne može tražiti iseljenje drugotužene P.M. jer više nije aktivno legitimiran za taj pravni postupak. I konačno, Osnovni sud je zaključio da u konkretnoj parnici nisu primjenjive odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01), jer je apelant napustio stan nevezano za sukobe u Bosni i Hercegovini, pa se ne smatra izbjeglicom ili raseljenim licem.

9. Presudom Okružnog suda broj Gž-899/05 od 15. decembra 2005. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je apelant obavezan da drugotuženoj P.M. na ime naknade dodatnih troškova parničnog postupka isplati iznos od 528,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Ispitujući prvostepenu presudu u smislu člana 221. ZPP RS-a, Okružni sud je našao da je prvostepeni sud činjenično stanje potpuno utvrdio i pravilno primijenio materijalno pravo, bez povreda na koje ukazuje žalba i bez povreda na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Okružni sud je pošao od činjenice da je apelant imao priznato stanarsko pravo nad predmetnim stanom, po osnovu njegovog korištenja duže od osam godina, ali da mu je ono prestalo zbog nekorištenja stana duže od šest mjeseci. Ni samom žalbom apelant ne osporava činjenice da su on i članovi porodičnog domaćinstva stan prestali koristiti 1988. godine, da je te godine apelant odjavio svoje prebivalište u Bijeljini i prijavio ga u Beogradu, te da je od tada u stan samo povremeno navraćao sve do useljenja drugotužene. Okružni sud je naveo da član 6. ZSO-a zahtijeva da se stambene potrebe ostvaruju "trajnim življenjem i stanovanjem u stanu". Apelantovo napuštanje stana i prepuštanje drugim licima da ga koriste, uz povremeno navraćanje u njega, jasno manifestuje da on taj stan nije smatrao mjestom "trajnog življenja i stanovanja". Također, Okružni sud je zaključio da se taj stan ne može smatrati napuštenom imovinom niti se na njega može primijeniti tzv. "imovinski zakoni", iz razloga koje je temeljno elaborirao Osnovni sud.

10. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-118-0-Rev-06-000 282 od 23. marta 2007. godine apelantova revizija protiv drugostepene Presude Okružnog suda broj Gž-1467/02 od 12. novembra 2003. godine je odbijena.

11. Vrhovni sud je utvrdio da su pretpostavke za otkazivanje ugovora o korištenju stana postojale do 30. aprila 1991. godine i da je u konkretnom sporu relevantan period nekorištenja stana samo do tog datuma stoga što je odredbama Zakona o stambenim odnosima precizirano da se "Š....Ćnosiocu stanarskog prava može dati otkaz o korištenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od šest mjeseciŠ....Ć" pod uvjetima koji su određeni ovim zakonom. Kako su utvrdili nižestepeni sudovi, stekli su se uvjeti iz odredbe člana 47. ZSO-? za otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana zbog toga što nije korišten duže od šest mjeseci. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su u vrijeme dodjele spornog stana drugotuženoj (august 1992. godine) bili ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o korištenju stana apelantu, i da je osnovan protivtužbeni zahtjev davaoca stana na korištenje da se apelantu otkaže ugovor o korištenju predmetnog stana. Dalje, zakonskim odredbama kojima je regulirano pitanje povrata imovine (tzv. "imovinski zakoni") određeno je da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva imaju pravo da se vrate u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. S obzirom na to da je apelant prije ovog roka prestao koristiti stan i trajno se preselio u Beograd ne može se smatrati izbjeglicom, odnosno raseljenim licem koje je stan napustilo u navedenom periodu, a, s druge strane, ostvarene su pretpostavke da se primijeni član 47. ZSO-? o otkazu ugovora o korištenju stana. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije koristio stan duže od zakonom propisanog roka i da nema status izbjeglice ili raseljenog lica na kojeg bi se mogle primijeniti zakonske odredbe o povratu stana.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On smatra da je neodrživ pravni stav sudova da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da je apelantovo stanarsko pravo na spornom stanu prestalo u ranijem periodu i da u konkretnom slučaju nisu primjenjivi imovinski zakoni. Apelant smatra da su nižestepeni sudovi dali pogrešnu procjenu dokaza koji su provedeni u toku postupka, što je bila osnova za pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je stekao stanarsko pravo u skladu sa tada važećim zakonskim odredbama, a pravnu valjanost ugovora o korištenju stana nije osporio nijedan organ. Općina Bijeljina nije mogla tražiti otkaz ugovora o korištenju stana pozivom na član 54. ZPP RS-a zbog posjedovanja navodnog pravnog interesa za otkaz ugovora o korištenju stana, niti primijeniti član 47. ZSO-? na njegov slučaj. Apelant je u vrijeme početka ratnog sukoba u BiH bio zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je zbog ratne situacije privremeno ustupio drugim licima, ali je Općina Bijeljina stan dodijelila drugotuženoj P.M.

b) Odgovor na apelaciju


13. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da su razlozi za donošenje navedene presude dati u njenom obrazloženju, pa je apelacija iz tih razloga neosnovana.

14. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da u presuđenju predmetne stvari nisu učinjene povrede prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine i međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH na kojima apelacija zasniva svoje razloge, te je apelacija neosnovana.

15. Osnovni sud je iznio tok cjelokupnog postupka pred redovnim sudovima utvrdivši da navodi apelacije o povredi ustavnih prava koje navodi apelant nisu osnovani i da apelaciju treba odbiti.

16. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštva RS-a se navodi da su odluke sudova pravilne i zakonite, da nisu povrijeđena ustavna prava koja apelant navodi i da apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi


17. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 do 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93 do 31/99) relevantne odredbe glase:

"Član 47.

Otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci.

Član 50.

Otkaz ugovora o korištenju stana daje se nosiocu stanarskog prava koji se podnosi nadležnom sudu."

18. U Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) relevantne odredbe glase:

"Član 2. stav 3.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.

Član 14.

Š.....ĆLice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo."

VI. Dopustivost


19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 282 od 23. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvenciju, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

25. Član 6. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

26. Apelant navodi da su osporene odluke donesene na temelju nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S obzirom da se radi o apelantovim građanskim pravima, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.

27. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).

28. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi sa njegovim tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je on zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da drugotuženu treba obavezati da taj stan napusti uz plaćanje parničnih troškova apelantu. Osim toga, apelant je smatrao da sud nije mogao donijeti odluku kojom se otkazuje ugovor Općine Bijeljina o korištenju stana.

29. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak ispitati je li postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

30. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe ZSO-a i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. ZSO-om je predviđeno da se može otkazati stanarsko pravo svakom licu koje, pod uvjetima predviđenim zakonom, stan ne koristi duže od šest mjeseci, a taj je uvjet u konkretnom slučaju ispunjen. Pravnu prirodu tog otkaza ne mijenja činjenica da je tek protivtužbom Općine Bijeljina dat otkaz na ugovor o korištenju stana. Sudovi su pošli od činjenice da je apelant de facto imao stanarsko pravo na predmetnom stanu, ali da mu je ono prestalo zbog toga što stan nije korišten duže od šest mjeseci. U toku sudskog postupka je nesporno utvrđeno da su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva stan prestali koristiti 1988. godine, da je te godine apelant odjavio svoje prebivalište u Bijeljini i prijavio ga u Beogradu, te da je od tada u stan samo povremeno navraćao sve dok nije uselila drugotužena P.M. Okružni sud je naveo da član 6. ZSO-a zahtijeva da se stambene potrebe ostvaruju "trajnim življenjem i stanovanjem u stanu", a taj uvjet apelant nije ispunio. Redovni sudovi su zaključili da na konkretan slučaj valja primijeniti član 47. ZSO-a koji predviđa da "otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci.Š.....Ć"

31. Dalje, Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na ustavne odredbe koje se odnose na stanarsko pravo u ovom slučaju, ustvari, pozivanje na pravo izbjeglica i raseljenih lica da se neometano vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koja im je oduzeta zbog ratnih sukoba koji su otpočeli 30. aprila 1991. godine. Pravo izbjeglica i raseljenih lica je pravo na osnovu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koji se izričito primjenjuje na sve oblike oduzimanja imovine do kojih je došlo prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovina predviđa da će ovo pravo biti osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da ove odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju pravnu snagu Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini prema kojem je povratak izbjeglica i raseljenih lica važan cilj u eliminaciji negativnih konsekvenci rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 14/00 usvojio stav da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti), s ciljem da se vrati imovina njihovim predratnim korisnicima. Međutim, sudovi su utvrdili da se apelantova pravna situacija mora posmatrati u kontekstu činjenice da on nema status izbjeglice odnosno raseljenog lica, nego činjenicu da je stan napustio 1988. godine, dakle nevezano za ratne sukobe, i da mu je dat otkaz ugovora o korištenju stana zbog toga što ga nije koristio u vremenu dužem od šest mjeseci.

32. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da je apelant napustio Bijeljinu i sporni stan još 1988. godine te da u njemu nije živio 30. aprila 1991. godine, jer je imao prebivalište u Beogradu, a ne u Bijeljini. Zbog tih razloga nije bilo moguće na apelanta primijeniti odredbe o statusu izbjeglica i raseljenih lica, s jedne strane, uz činjenicu da je apelant, odlaskom u Beograd i ne koristeći stan nevezano za ratne sukobe, ispunio uvjete da davalac stana na korištenje otkaže ugovor o korištenju stana iz razloga navedenih u članu 47. ZSO-a. Dakle, Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu prihvatili apelantove navode da on ima status izbjeglice i da prema tom osnovu polaže pravo na povrat stanarskog prava s obzirom na to da i s?m apelant nije sporio da je predmetni stan napustio 1988. godine. Sud je potvrdio otkaz ugovora o korištenju stanarskog prava i utvrdio da se na apelanta ne mogu primijeniti tzv. imovinski zakoni s obzirom na to da 1. aprila 1992. nije koristio stan, niti je imao status izbjeglice ili raseljenog lica koji bi mu omogućavao da povrati stanarsko pravo. Konačno, u tim činjenicama ne postoji proizvoljna primjena zakonskih odredaba, niti te činjenice ukazuju da su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom predmetu, niti da su proizvoljno primijenili materijalno pravo.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom


34. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."

35. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).

36. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

37. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f), Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).

38. Na osnovu dokaza izvedenih u toku parničnog postupka, redovni sudovi su utvrdili da je apelant 1988. godine prestao koristiti predmetni stan jer je iz Bijeljine odselio za Beograd, da bi u stan navraćao samo povremeno. Redovni sudovi su naveli da tužena Općina Bijeljina, u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP RS), ima pravni interes da istakne protivtužbeni zahtjev radi otkaza ugovora o korištenju stana u ovoj parnici, čime je ispunjen uvjet iz člana 50. ZSO-a. Osim toga, redovni sudovi su zaključili da u vrijeme kada je stan dodijeljen drugotuženoj apelant u njemu nije živio niti ga koristio, nego je povremeno navraćao, pa je apelantov tužbeni zahtjev da mu se prizna da je zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu neosnovan, a protivtužbeni zahtjev tužene Općine Bijeljina da se apelantu otkaže ugovor o korištenju stana je osnovan. Zbog prestanka stanarskog prava apelant više ne može tražiti iseljenje drugotužene P.M. jer više nije aktivno legitimiran za taj pravni postupak. I konačno, Osnovni sud je zaključio da je apelant napustio stan nevezano za sukobe u Bosni i Hercegovini, pa se zbog toga ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem, sa pravima koja proističu iz tog statusa.

39. Ustavni sud primjećuje da je apelant prestao koristiti stan, napuštajući ga 1988. godine, tako da se on ne može smatrati stanom u kojem apelant ostvaruje svoje stambene potrebe "trajnim življenjem i stanovanjem u stanu". Stoga, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, taj stan ne može smatrati apelantovim domom, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


40. S obzirom na odluku Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na dom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u slučaju kada su osporenim presudama dati jasni i precizni razlozi za odlučenje, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je sudski postupak bio nepravičan.

42. Ustavni sud smatra da apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije nije povrijeđeno kada su nadležni organi utvrdili da je apelant svojevoljno prestao koristiti predmetni stan prije 30. aprila 1991. godine, nevezano za oružani sukob, i da nema status izbjegle ili raseljene osobe, pa se taj stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije.

43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!