Službeni glasnik BiH, broj 60/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 1729/10, rješavajući apelaciju
J.Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2, kao i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 12. juna 2013. donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
J.Č.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp-10-000270 od 29. aprila 2010. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. J.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 11. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-10-000270 od 29. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-08-002611-X od 17. februara 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 7. aprila 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 14. aprila 2011. godine, a Osnovni sud 18. aprila 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 26. aprila 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud je Rješenjem broj 011-0-Pžp-10-000270 od 29. aprila 2010. godine apelanta proglasio odgovornim da je 30. marta 2008. godine opisanim radnjama i u vrijeme navedeno u izreci rješenja počinio prekršaje iz člana 96. i člana 211. stav 2. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 6/06, 57/07, 97/09 – u daljnjem tekstu: ZBSP), i za prekršaj iz člana 96. ZBSP izrekao apelantu novčanu kaznu u iznosu od 100,00 KM, a za prekršaj iz člana 211. stav 2. ZBSP novčanu kaznu u iznosu od 120,00 KM, te je sud primjenom člana 237. st. 1. i 2. tačka 13. i člana 235. st. 1, 2. i 4. tačka 30. istog zakona apelantu izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 150,00 KM, a primjenom člana 357. stav 2. i člana 235. stav 4. ZBSP, za počinjene prekršaje apelantu odredio i dva kaznena boda i obavezao ga na plaćanje troškova prekršajnog postupka.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je MUP Republike Srpske, PS Banjaluka (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) 7. aprila 2008. godine podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja iz čl. 96. i 211. stav 2. ZBSP. Zatim, ukazano je da je apelant na usmenom pretresu prihvatio odgovornost za prekršaj iz člana 96. ZBSP. Međutim, apelant nije prihvatio odgovornost za prekršaj iz člana 211. stav 2. odnosno 207. stav 1. ZBSP.
8. Osnovni sud je apelantovu odgovornost za prekršaj iz člana 96. ZBSP utvrdio na osnovu njegovog priznanja i uvidom u zapisnik o uviđaju nesreće s materijalnom štetom. Apelantova odgovornost za prekršaj iz člana 207. stav 1. ZBSP je utvrđena na osnovu provedenog dokaznog postupka, ocjenom svih provedenih dokaza: izjave svjedoka Ž.G., radnika policije, koji je na jasan, uvjerljiv i argumentiran način potvrdio mjesto, vrijeme i način počinjenja prekršaja, te na osnovu dopisa ovlaštenog organa od 16. februara 2010. godine u kojem je konstatirano da je okrivljeni zahtjev za produženje saobraćajne dozvole podnio 31. marta 2008. godine, na temelju čega je utvrđeno da 30. marta 2008. godine vozilo kojim je okrivljeni učestvovao u saobraćajnoj nesreći nije bilo registrirano, nakon čega je sud stekao uvjerenje da je apelant počinio prekršaj iz čl. 96. i 207. stav 1. ZBSP pa ga je za njih i proglasio prekršajno odgovornim.
9. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Pžp-10-000270 od 29. aprila 2010. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje prvostepenog suda.
10. Okružni sud je kao neosnovane ocijenio apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. U vezi s tim je ukazano da iz stanja spisa proizlazi da su na usmenom pretresu održanom 15. februara 2010. godine provedeni svi predloženi dokazi, kako oni apelantovi tako i oni ovlaštenog organa. Na temelju ovako provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant 30. marta 2008. godine izazvao saobraćajnu nesreću, upravljajući automobilom kojem je registracija istekla 26. februara 2008. godine. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, dopis ovlaštenog organa od 16. februara 2010. godine koji je sudu dostavljen nakon okončanog usmenog pretresa, predstavlja samo potvrdu činjeničnog stanja utvrđenog na usmenom pretresu, tj. da je apelant zahtjev za registraciju podnio 31. marta 2008. godine nakon počinjenog prekršaja.
11. Zatim, Okružni sud je kao neosnovane ocijenio i apelantove tvrdnje da je nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka. U vezi s tim je ukazano da je članom 30. stav 2. Zakona o prekršajima propisano da se zastarjelost prekida svakom radnjom nadležnog organa preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, a u konkretnom slučaju provjera adrese stanovanja kod CIPS-a izvršena je 12. marta 2008. godine i ona predstavlja radnju koju je preduzeo nadležni organ radi gonjenja učinioca prekršaja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Apelant tvrdi da su u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka navedeni svi njegovi identifikacijski podaci, te da je kao adresu za prijem pismena dao Ulicu Nikole Tesle broj 13, ali da je ovlašteni organ zatražio, dobio i naveo podatak da je njegova adresa Ulica kralja Petra prvog Karađorđevića broj 91, te da je ova adresa pribavljena iz CIPS-a. Prema navedenom, a s obzirom da je ovlašteni organ utvrdio da adresa za dostavljanje pismena nije i adresa stanovanja, po mišljenju apelanta ne može se prihvatiti kao relevantna procesna radnja zahtjev Osnovnog suda upućen CIPS-u za dostavljanje njegove adrese stanovanja. Apelant tvrdi da ova radnja nije preduzeta u svrhu njegovog gonjenja već isključivo radi prekida toka zastarjelosti. Po apelantovom mišljenju ovakvo postupanje predstavlja zloupotrebu procesnog zakonodavstva na njegovu štetu. Zatim, apelant ističe da je proglašen odgovornim za prekršaje za koje je propisana novčana kazna od 50,00 KM do 200,00 KM, odnosno od 100,00 KM do 300,00 KM, te da se za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do 3.000,00 KM prekršajni postupak ne može pokrenuti niti voditi kada protekne godina dana i od dana kada je prekršaj počinjen, odnosno da zastarjelost u svakom slučaju nastupa kada proteknu dvije godine od izvršenog prekršaja. S obzirom da su prekršaji počinjeni do 30. marta 2008. godine, a da je Okružni sud o žalbi odlučivao tek 29. aprila 2010. godine, apelant smatra da je trebalo donijeti rješenje o obustavljanju prekršajnog postupka zbog zastarjelosti vođenja prekršajnog postupka, s obzirom da, po njegovom mišljenju, procesna radnja Osnovnog suda o pribavljanju adrese iz CIPS-a ne predstavlja procesnu radnju kojom je prekinut tok zastarjelosti vođenja prekršajnog postupka.
14. Zatim, apelant tvrdi da mu prvostepeni sud nije omogućio da se izjasni o dokazima pribavljenim i provedenim poslije usmenog pretresa. U vezi s tim ukazuje da je pretres održan 15. februara 2010. godine a dokazi, navodno, pribavljeni 16. februara 2010. godine, o čijem izvođenju nije bio obaviješten, niti im je prisustvovao. Na temelju navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da apelant pobija primjenu materijalnog prava u rješenju tog suda, a da su u tom smislu već dati razlozi u osporenom rješenju. Zatim, ukazano je da su u postupku pred redovnim sudovima ispoštovana apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, odnosno da nisu prekršena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
16. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je prilikom slanja poziva za usmeni pretres apelantu postupao prema članu 2. stav 1. tačka h) Zakona o prekršajima, prema kojem se poziv smatra uručenim slanjem na adresu fizičkog lica prijavljenu u Registru prebivališta. Također,
Osnovni sud je ukazao da je apelant na adresi pribavljenoj od Registra i primio poziv za usmeni pretres, pa da je nejasno u kojem smislu se ovaj podatak navodi u apelaciji.
17. Dalje, apelantovi navodi kojim osporava da je prekinut tok zastarjelosti predmetnog prekršajnog postupka provjerom adrese putem CIPS-a 17. marta 2009. godine ocijenjeni su neosnovanim s obzirom da je ova, kao i sve druge radnje, preduzimana s ciljem gonjenja okrivljenog
(apelanta).
18. Najzad, ukazano je da je usmeni pretres zakazan za 15. februar 2010. godine, da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaj iz člana 96. ZBSP ali ne i za prekršaj iz člana 211. stav 1. istog zakona, pa je proveden dokazni postupak. U postupku je saslušan prisutni svjedok Ž.G., izvršen uvid u zapisnik o uviđaju saobraćajne nesreće sa skicom lica mjesta, apelantovu saobraćajnu dozvolu, polisu osiguranja i zeleni karton, te je naknadno dostavljen dopis podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka
(MUP RS), kojim je potvrđeno činjenično stanje utvrđeno na usmenom pretresu zbog čega je zaključeno da nema potrebe da se zakaže novi usmeni pretres radi uvida apelanta u dostavljeni dopis, s obzirom da se on o činjeničnom stanju koje je dopisom potvrđeno već i izjasnio.
19. Na temelju navedenog, Osnovni sud je zaključio da nema povrede člana 6. Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
20.
Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 34/06, 1/09 i 29/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Ostala značenja izraza
(1) Posebni izrazi u smislu ovog zakona imaju sljedeće značenje:
(...)
h) Uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkog lica koja je evidentirana u Registru prebivališta i boravišta a koju vodi Glavni centar za obradu podataka u Bosni i Hercegovini, (...)
Član 28.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka
(1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:
a) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen;
Član 30.
Tok i prekid zastarjelosti
(1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen,(...)
(2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak, odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, (...)
(3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. ovog zakona.
Član 40.
Sadržaj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka
(1) Obrazac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka propisuje Ministarstvo pravde Republike Srpske i sadrži sljedeće podatke:
(...)
c) u slučaju da se radi o fizičkom licu, ime i prezime okrivljenog i, njegova adresa iz Registra prebivališta i boravišta građana (...)
Član 61.
Žalbeni osnovi
Rješenje o prekršaju može se pobijati:
(...)
b) zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima;
(...)
Član 63.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju
Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen s obzirom:
c) da li je nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka ili (...)
Član 68.
Preinačenje rješenja o prekršaju
(1) Ako prvostepeni sud okrivljenog oglasi krivim, a drugostepeni sud, u postupku po žalbi, utvrdi da se zbog bitne povrede prekršajnog postupka ili kršenja materijalnih propisa o prekršaju, postupak nije mogao ni voditi preinačiće rješenje o prekršaju i obustaviti prekršajni postupak.
(...)
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Pžp-10-000270 od 29. aprila 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. maja 2010. godine a apelacija je podnesena 11. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
25. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
28. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22).
29. Ustavni sud naglašava svoj stav da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br.
U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i
U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03), pa će Ustavni sud u svjetlu navedenih standarda ispitati apelantovu apelaciju.
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi "zloupotrijebili procesno pravo na njegovu štetu". Po njegovom mišljenju ovo se ogleda u činjenici da je Osnovni sud pribavljao adresu od CIPS-a iako je u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka kao adresa za prijem pismena bila navedena druga a ne adresa iz CIPS-a. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je radnja pribavljanja adrese preduzeta samo da bi se prekinuo tok zastarjelosti.
31. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da je članom 2. Zakona o prekršajima određeno da je uručenje poziva poštom uručenje poziva na adresu fizičkog lica u CIPS-u. Nadalje, članom 46. istog zakona je određeno da zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, pored ostalog, mora da sadrži adresu iz CIPS-a.
32. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka "sadržao sve njegove identifikacijske podatke", te adresu za prijem pismena. Međutim, apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedna dokaz, da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka sadržao i adresu iz CIPS-a, koja je obavezan element u smislu člana 46. Zakona o prekršajima. Zatim, u skladu s članom 2. Zakona o prekršajima, poziv se može smatrati uredno dostavljenim samo ako je dostavljen na adresu fizičkog lica prijavljenu u CIPS-u. S obzirom da apelant ne navodi da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka sadržao adresu iz CIPS-a, kako je propisano članom 46. Zakona o prekršajima, Ustavni sud smatra opravdanim obrazloženje redovnih sudova da je Osnovni sud bio obavezan ovu adresu pribaviti od CIPS-a kako bi osigurao urednu dostavu. Pri tom,
Ustavni sud primjećuje da apelant ne osporava ni da je na ovako pribavljenoj adresi primio poziv za usmeni pretres. Prema navedenom, ne može se prihvatiti apelantova tvrdnja da je Osnovni sud radnju pribavljana adrese od CIPS-a preduzeo samo da bi prekinuo tok zastarjelosti vođenja prekršajnog postupka i tako "zloupotrijebio procesno pravo na njegovu štetu".
33. Slijedom navedenog, kao što su redovni sudovi i obrazložili, Ustavni sud smatra dostatnim obrazloženje redovnih sudova da procesna radnja pribavljanja adrese od CIPS-a u konkretnom slučaju predstavlja radnju koja je preduzeta radi gonjenja učinioca prekršaja i kao takva ima karakter procesne radnje koja prekida tok zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka.
34. Zatim, Ustavni sud zapaža da su apelantu stavljeni na teret prekršaji za koje, s obzirom na visinu zaprijećene kazne (do 3.000,00 KM) u skladu s članom 28. Zakona o prekršajima, zastarjelost pokretanja i vođena prekršajnog postupka nastupa u roku od jedne godine od kada je prekršaj počinjen, odnosno u skladu s članom 30. istog zakona, kada protekne dva puta onoliko vremena od počinjenja prekršaja koliko se traži u smislu člana 28. tog zakona, bez obzira na prekide zastarjelosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prekršajni postupak protiv apelanta pokrenut zbog dva prekršaja koja je počinio 30. marta 2008. godine, a da je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda od 29. aprila 2010. godine.
35. Apelant je i u žalbi protiv prvostepenog rješenja izričito ukazivao da je nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka, što, prema članu 63. Zakona o prekršajima, predstavlja jedan od osnova za povredu materijalnog propisa o prekršajima. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 68. Zakona o prekršajima, u situaciji kada drugostepeni sud, odlučujući o žalbi utvrdi da se prekršajni postupak nije mogao ni voditi, pored ostalog, zbog kršenja materijalnog propisa o prekršajima, rješenje o prekršaju ima se preinačiti i postupak obustaviti. Okružni sud je zaključio da je radnjom pribavljana adrese od CIPS-a tok zastarjelosti prekinut, pa da su aplantovi navodi o zastarjelosti neosnovani. Nesporno je da je preduzimanjem navedene radnje tok zastarjelosti prekidan u smislu člana 30. stav 2. Zakona o prekršajima. Međutim, ni iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja, kao ni iz odgovora Okružnog suda na apelantove navode, ne može se zaključiti da je Okružni sud pri tom imao u vidu i rok iz člana 30. stav 3. Zakona o prekršajima, tj. protek dvije godine od dana kada je prekršaj počinjen bez obzira na prekide toka zastarjelosti koji, u stvari, predstavlja apsolutni rok zastarjelosti za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka, odnosno da je okolnosti konkretnog slučaja cijenio i u vezi sa ovom zakonskom odredbom. Naime, u postupku odlučivanja po apelantovoj žalbi, prije donošenja osporenog rješenja Okružnog suda proteklo je dva puta onoliko vremena koliko se traži članom 28. istog zakona za zastarjelost od počinjenog prekršaja bez obzira na prekide toka zastarjelosti, tj. nastupio je rok zastarjelosti iz člana 30. stav 3. Zakona o prekršajima. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje da je nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka u njegovom slučaju osnovane.
36. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud pri ocjeni apelantovih žalbenih navoda o zastarjelosti vođenja prekršajnog postupka potpuno zanemario član 30. stav 3. Zakona o prekršajima, te tako u okolnostima konkretnog slučaja arbitrarno primijenio materijalno pravo, što je za rezultat imalo povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud propustio da okolnosti konkretnog slučaja cijeni u vezi s relevantnom zakonskom odredbom o zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka i tako utvrdi postojanje uvjeta za vođenje prekršajnog postupka protiv apelanta, što je za rezultat imalo arbitrarnu primjenu prava na apelantovu štetu.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.