Službeni glasnik BiH, broj 11/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2152/09, rješavajući apelacije Pepe Pavića i Fikreta Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbijaju se kao neosnovane apelacije Pepe Pavića i Fikreta Hasanovića podnesene protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Herecgovine broj 097-0-Kž-09-000039 od 11. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-0-K-08-000109 od 2. februara 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Pepo Pavić i Fikret Hasanović (u daljnjem tekstu: apelanti), na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, koje zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 7. jula 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Kž-09-000039 od 11. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu obustavljanje postupka izvršenja kazne zatvora apelantima do donošenja odluke o apelacijama.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2152/09 od 8. septembra 2009. godine Ustavni sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere. U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, te je Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2152/09 i AP 2153/09 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2152/09.

3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. i 15. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Apelacioni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelacije 28. septembra 2009. godine i 6. januara 2010. godine, a Tužilaštvo 22. i 29. septembra 2009. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su opunomoćeniku apelanata 9. novembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-K-08-000109 od 2. februara 2009. godine apelanti su proglašeni krivim zato što su, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, prema civilnom stanovniku izvršili silovanje, čime su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa su osuđeni na kaznu zatvora od po šest godina, te su obavezani platiti troškove krivičnog postupka i paušal za rad suda, dok je oštećena C. M. sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Tužilaštvo podnijelo Osnovnom sudu optužnicu od 10. marta 2008. godine protiv apelanata zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. Navedena optužnica je potvrđena 13. marta 2008. godine. Pri tako podnesenoj optužnici tužilac je ostao do kraja glavnog pretresa, te je nakon dovršenog dokaznog postupka izvršio izmjenu činjeničnog opisa optužnice, a pravna kvalifikacija ostala je kao u prvobitno podnesenoj optužnici.

9. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u dokaznom postupku sud saslušao brojne svjedoke. Osnovni sud je kao svjedoka saslušao i oštećenu C. M. Također su saslušani i apelanti. Na osnovu člana 237. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZKPDB) pročitan je iskaz svjedoka M. M., jer je navedeni svjedok preminuo 14. septembra 2004. godine. Osnovni sud je izvršio i uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju.

10. Osnovni sud je naveo da je svestrano ocijenio sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj vezi, te utvrdio da su apelanti na način kako je opisano u dispozitivu presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Istaknuto je da je navedenu konstataciju sud zasnovao na iskazima saslušanih svjedoka, te materijalnoj dokumentaciji u spisu. Osnovni sud je naveo iskazima kojih svjedoka je poklonio vjeru, ističući da su iskazi tih svjedoka saglasni kako međusobno, tako i sa ostalim provedenim dokazima. Također je naveo da su navedeni iskazi precizni i jasni.

11. Istaknuto je da je iskaz oštećene C. M. sud prihvatio u cijelosti, jer je oštećena opisala radnje koje su sporne prilike prema njoj preduzeli apelanti, kao i kako se osjećala u tim trenucima. Prema mišljenju Osnovnog suda, oštećena je sasvim realno predočila strah koji je osjećala, uzimajući u obzir nesporno utvrđene činjenice, i to: da su apelanti tom prilikom imali automatske puške, da je bila zajedno sa ostalim licima srpske nacionalnosti smještena u kući O. B., gdje je čekala razmjenu, te je objektivno i mogla očekivati da bi svako pružanje otpora moglo dovesti do teških posljedica, odnosno da je bila toliko uplašena za svoj život da nije smjela pružati bilo kakav otpor. Osnovni sud je istakao da su spolni odnosi nad oštećenom izvršeni protiv njene volje. Navedeno je da, prema ocjeni Osnovnog suda, način na koji se oštećena ponašala nakon izvršenog silovanja, da nije mogla razgovarati ni sa svojim suprugom, da je zatečena sutradan ujutro uplakana od svjedoka P. T., da se spremala na razmjenu, da je pred Okružnim sudom u Tuzli nastojala sve da sakrije kako bi se što prije pridružila svojoj djeci, jasno ukazuje da oštećena nije imala niti jedan razlog da izmišlja događaj koji bi joj samo odgodio odlazak iz Bojića. Istaknuto je da su ovi navodi oštećene našli potvrdu posredno ili neposredno u drugim izvedenim dokazima.

12. Osnovni sud nije prihvatio iskaze apelanata, jer su prvenstveno usmjereni na izbjegavanje krivične odgovornosti, nedosljedni su, neprecizni i konfuzni.

13. Prema mišljenju Osnovnog suda, činjenica da su apelanti silovali oštećenu, na način opisan u dispozitivu presude, utvrđena je na osnovu iskaza oštećene. Pri tome je konstatirano da je iskaz oštećene doveden u vezu sa ostalim provedenim dokazima.

14. Konstatirano je da nesporna činjenica da su apelanti bili u spornoj kući na mjestu i u vrijeme, kako je opisano u dispozitivu presude, proizlazi iz svih provedenih dokaza, pa i iskaza optuženih kada se dovedu u vezu sa ostalim dokazima. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeno nedvosmisleno ukazuje da su krivično djelo silovanja koje je počinjeno nad oštećenom mogli izvršiti isključivo apelanti. Dalje je navedeno da je nesumnjivo svjedok K. K., koji je prethodno bio osumnjičen zajedno sa apelantima za vrijeme izvršenja radnje silovanja, bio u prizemlju sporne kuće, te kada je vidio šta se dešava, upozorio apelante da je u pitanju starija žena, a što je potvrdila i oštećena u svom iskazu.

15. Istaknuto je da su svjedoci O. T., M. K., O. M. i H. H. potvrdili da je, zbog prijavljenog krivičnog djela silovanja nad oštećenom, vođena istraga pred Okružnim sudom u Tuzli pod brojem Ki-276/93, a što potvrđuje i sadržina materijalne dokumentacije koju je predočilo Tužilaštvo, a posebno navod O. M., postupajućeg istražnog sudije, o tome da su operativnim radom pronađeni apelanti i K. K.

16. Uvidom u materijalnu dokumentaciju, te dovodeći je u vezu sa iskazom svjedoka M. S., utvrđeno je da je oštećena pod rednim brojem 13 bila na spisku za razmjenu predviđenu za 8. maj 1993. godine, ali je pored njenog imena i imena M. M., I. I. i M. I. navedeno da nisu dovedeni zbog istrage. Oštećena je ponovo bila označena za razmjenu za 17. august 1993. godine pod rednim brojem 9.

17. Osnovni sud je naveo da se bitna obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ sastoje u tome da se, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba, naredi ili izvrši napad na civilno stanovništvo ili pojedina lica koji je imao kao posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, da se vrše ubistva ili silovanja, kao i druge radnje propisane navedenim zakonom.

18. Istaknuto je da je Ženevskom konvencijom o zaštiti civilnih lica u vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) propisano da se visoke strane ugovornice obavezuju poštivati Konvenciju i da će joj osigurati poštivanje u svim okolnostima. Osnovni sud se pozvao na čl. 3. i 27. Ženevske konvencije i član 4. Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju.

19. Osnovni sud je konstatirao da je nesumnjivo utvrđeno da su apelanti u vrijeme oružanog sukoba kao pripadnici Vojne policije II korpusa Armije BiH izvršili silovanje nad civilom C. M., koja nije učestvovala u neprijateljstvima, na način opisan u dispozitivu presude, postupajući time suprotno Ženevskoj konvenciji, odnosno Dopunskom protokolu uz Ženevske konvencije, tj. kršeći time pravila međunarodnog prava. Prema mišljenju Osnovnog suda, time su u potpunosti ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ zbog čega su apelanti proglašeni krivim.

20. Dalje je Osnovni sud istakao da se krivično djelo silovanje sastoji u tome da se prinudi na obljubu drugo lice upotrebom sile ili prijetnje da će se neposredno napasti na njegov život ili tijelo. Radnja izvršenja navedenog krivičnog djela sastoji se od dva akta, i to prinude na obljubu i same obljube.

21. Utvrđeno je da je krivično djelo izvršeno uz upotrebu prijetnje kojom je stavljeno u izgled oštećenoj da će joj biti naneseno zlo, i to u formi konkludentnih radnji. Da je postojala neposredna prijetnja, nesumnjivo je utvrđeno iz načina na koji su apelanti postupali, odnosno apelanti su bili uniformirani i naoružani automatskim puškama, te tako ušli u kuću u kojoj je bila smještena oštećena C. M. Apelanti su oštećenoj naredili da izađe iz kuće, a zatim joj jedan od njih svukao suknju i donji veš. Istaknuto je da su apelanti opisanu prijetnju prema oštećenoj preduzeli u vrijeme kada je na teritoriji Bosanske Bijele bilo ratno stanje, a oštećena se nalazila u kući O. B. kao lice druge nacionalnosti koje je čekalo na razmjenu. Prema tome, prema mišljenju Osnovnog suda, oštećena je objektivno mogla očekivati napad na vlastiti život i tijelo ukoliko ne bi postupila po naredbama apelanata. U takvoj situaciji nije se mogao očekivati adekvatan otpor kojim bi se oštećena suprotstavila napadačima, odnosno apelantima. Navedeno je da iz svih provedenih dokaza proizlazi da kod oštećene nije postojao dobrovoljni pristanak na spolni odnos.

22. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Apelacioni sud Presudom broj 097-0-Kž-09-000039 od 11. maja 2009. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni tako što je apelante za počinjeno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, za koje su prvostepenom presudom proglašeni krivim, osudio na kaznu zatvora u trajanju od po pet godina, dok je u pogledu odluke o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

23. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da nije u pravu branilac apelanata kada u žalbi tvrdi da krivičnopravne radnje apelanata nemaju obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, budući da nije utvrđeno da su upotrebom sile ili prijetnje da će napasti na život ili tijelo drugo lice prisilili na spolni odnos u smislu odgovarajućih odredaba člana 88. KZSRBiH, odnosno odredaba člana 200. stav 1. važećeg KZ Distrikta Brčko BiH. Istaknuto je da, prema ocjeni Apelacionog suda, primarno obilježje ovog oblika (silovanje) krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva predstavlja postupak apelanata koji, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava za vrijeme rata, kao pripadnici oružanih snaga jedne od suprotstavljenih strana izvrše obljubu nad žrtvom bez njenog pristanka. U takvim okolnostima "sila ili prijetnja" koja se zahtijeva radi svladavanja pretpostavljenog otpora žrtve poprima specifičan karakter prinude koja, u smislu krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, predstavlja seksualnu penetraciju (obljubu) u ovom slučaju vaginalne i oralne naravi bez saglasnosti žrtve. U takvoj situaciji obljuba (silovanje) je direktna posljedica prinude (izravna prijetnja po život oštećene), jer je izvršena pod okolnostima koje isključuju bilo kakav otpor žrtve (oštećena je lice koje je prisilno premješteno iz svoje kuće, ograničena joj je mogućnost kretanja, dolazak nepoznatih i naoružanih lica u kasnim noćnim satima za vrijeme policijskog sata, izdavanje naredbe oštećenoj da napusti prostoriju u kojoj je smještena sa mužem i uvjerenje oštećene da je ta nepoznata lica vode na strijeljanje). Pri takvom specifičnom vidu prinude isključena je svaka mogućnost dobrovoljnosti konkretnog spolnog odnosa.

24. U vezi s navedenim istaknuto je da je član 142. stav 1. KZSFRJ po svojoj naravi blanketna norma, te da odredbe člana 88. KZSRBiH, odnosno člana 200. stav 1. važećeg KZDB nisu norme na čiju primjenu upućuje član 142. KZSFRJ, nego su to odgovarajuće odredbe Ženevske konvencije, odnosno odgovarajuće odredbe Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju. Sve navedeno, prema mišljenju drugostepenog suda, jasno ukazuje da su proizvoljne tvrdnje branioca da se u konkretnom slučaju eventualno moglo raditi o krivičnom djelu spolnog odnosa sa nemoćnim licem iz člana 201. KZDB, koje nije obuhvaćeno krivičnim djelom ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ i za koje je krivično djelo nastupila zastara krivičnog gonjenja.

25. Apelacioni sud je, također, naveo da branilac apelanata pogrešno tumači stanje u kome se u vrijeme počinjenja predmetnog krivičnog djela nalazila oštećena C. M., dovodeći to stanje u istu ravan sa stanjem duševne bolesti, duševnog poremećaja, nedovoljnog duševnog razvoja, neke druge duševne smetnje ili kakvog drugog stanja zbog kojeg lice nije sposobno za otpor, kako je to definirano u zakonskom opisu radnje počinjenja krivičnog djela spolni odnos s nemoćnim licem iz člana 201. stav 1. KZDB. Prema iskazu same oštećene, ona se nije suprotstavila apelantima pri počinjenju krivičnog djela zbog toga što je u momentu kada su apelanti došli po nju i izveli je vani, bila uvjerena da je vode na strijeljanje imajući u vidu ranija iskustva sa oružanim formacijama koje su s istim ciljem iz kuće izvodili i njenog muža. U takvoj situaciji oštećena zbog straha za vlastiti život nije htjela pružati otpor, znajući da u nakani neće moći spriječiti uniformirana i naoružana lica koja su je izvela iz kuće. Prema mišljenju Apelacionog suda, takvo stanje oštećene se u kvalitativnom smislu bitno razlikuje od duševnog stanja lica koja štiti član 201. stav 1. KZDB i ne može se dovesti ni u kakvu vezu sa "bespomoćnim stanjem zbog kojeg žrtva nije sposobna za otpor". Istaknuto je da oštećena nije bila "nemoćna da pruži otpor", nego je, zbog okolnosti u kojim se zatekla (ratno okruženje, naoružani napadači, kasni noćni sati, policijski sat i zabrana kretanja svih civila), zbog straha za vlastiti život, odlučila da ne pruža otpor, jer bi pružanje otpora u konkretnom slučaju bilo faktički nemoguće i rizično za njen život. Dakle, radi se o licu koje je sposobno da pruži otpor koji je, zbog specifičnog vida prinude, izostao, a ne o licu koje uopće nije sposobno da pruži otpor kako se to u žalbi neosnovano ističe. Stoga, prema mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon na štetu apelanata u smislu člana 298. stav 1. tačka d. ZKPDB kada je radnje apelanata koje im se stavljaju na teret pravno ocijenio kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija


26. Apelanti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 7. Evropske konvencije (princip širokog tumačenja krivičnog zakona na štetu optuženog) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju tumačili odredbu člana 142. KZSFRJ preširoko, na štetu apelanata i nezakonito. Ističu da je krivično djelo silovanja definirano u članu 88. KZSRBiH i zbog toga je obaveza Osnovnog suda podrazumijevala utvrđivanje elemenata sile ili prinude učinjene prema licu radi izvršenja obljube. Ističu da pravilno tumačenje odredbe člana 142. KZSFRJ ukazuje da subjektivni odnos oštećene prema izraženoj namjeri učinilaca krivičnog djela da nad njom izvrše obljubu nije obilježje predmetnog krivičnog djela i da njena procjena da, zbog postojanja određenih okolnosti, ne treba ili ne smije da pruža otpor napadačima predstavlja osnovu za stvaranje zaključka da je ona zbog tih okolnosti eventualno bila nesposobna za otpor. U tom slučaju se ne bi radilo o krivičnom djelu silovanja, nego o krivičnom djelu obljube nad nemoćnim licem iz člana 90. KZSRBiH (ili spolni odnos sa nemoćnim licem iz člana 201. KZDB). Eventualna radnja izvršenja krivičnog djela obljube nad nemoćnim licem ne može ni pod kojim uvjetima biti označena kao radnja silovanja koja je članom 142. KZSFRJ propisana kao radnja izvršenja ratnog zločina. Navode da je odlukama sudova u prvi plan stavljen subjektivni odnos oštećene prema određenom događaju, što ukazuje na preširoko tumačenje zakona a što je nedopušteno u smislu odredbe člana 7. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelacije


27. U svom odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da je u svojoj odluci dao jasne razloge, te detaljno pojasnio postojanje obilježja krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret, ujedno povlačeći jasnu liniju koja razgraničava krivično djelo silovanje iz člana 88. KZSRBiH i obljube nad nemoćnim licem iz člana 90. KZSRBiH. Tom prilikom nije u prvi plan istaknut subjektivni odnos oštećene prema okolnostima pod kojim je izvršena obljuba nad njom, nego je subjektivno stanje oštećene razmatrano u kontekstu njene nemogućnosti da pruži otpor, imajući u vidu da je u momentu kada su je optuženi izvodili iz prostorije u kojoj je bila smještena, oštećena bila uvjerena da je vode na strijeljanje. U takvoj situaciji, prema mišljenju Apelacionog suda, bilo kakav otpor od oštećene se nije mogao očekivati, a niti zahtijevati sa aspekta postojanja obilježja krivičnog djela iz člana 88. KZSRBiH.

28. U svom odgovoru Osnovni sud je naveo da su navodi apelacija neosnovani i da ostaje pri obrazloženju svoje odluke.

29. U svom odgovoru Tužilaštvo je navelo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

V. Relevantni propisi


30. Krivični zakon Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" broj 47/11) u relevantnom dijelu glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakona

Član 5.


(1) Prema učiniocu krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

31. Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

(1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

32. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini) relevantne odredbe glase:

Član 3.


U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar slijedeće odredbe:

(1) prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupat će se u svakoj prilici, čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kom drugom sličnom mjerilu.

U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima slijedeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročiti sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;

(b) uzimanje talaca;

(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrijedljivi i ponižavajući postupci;

[.....].

Član 27.


Zaštićena lica imaju pravo, u svakoj prilici na poštovanje svoje ličnost, svoje časti, svojih porodičnih prava, svojih vjerskih uvjerenja i obreda, svojih navika i svojih običaja. S njima će se, u svako doba, postupati čovječno i ona će naročito biti zaštićena od svakog čina nasilja ili zastrašivanja, od uvreda i javne radoznalosti.

Žene će posebno biti zaštićene protiv svakog napada na njihovu čast, a naročito protiv silovanja, prinuđavanja na prostituciju ili bilo kojeg oblika bestidnog napada. Vodeći računa o odredbama koje se odnose na stanje zdravlja, na godine života i na pol, strane u sukobu u čijoj vlasti se nalaze zaštićena lica postupat će prema svima njima s istim obzirima, bez ikakve nepovoljne diskriminacije, zasnovane naročito na rasi, vjeroispovjesti, ili političkim ubjeđenjima.

Ipak, strane u sukobu mogu preduzimati u odnosu na zaštićena lica, mjere kontrole ili sigurnosti koje budu potrebne s obzirom na ratno stanje.

33. U Dopunskom protokolu uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) (Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini) relevantne odredbe glase:

Član 4. – Osnovne garancije


(1) Sve osobe koje ne uzimaju direktno učešće ili koje su prestale da učestvuju u neprijateljstvima, bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. One će u svim prilikama biti humano tretirane, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati da ne smije biti preživjelih.

(2) Ne dirajući u načelni karakter naprijed navedenih odredaba, slijedeća djela protiv osoba pomenutih u stavu 1. jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu:

(a) nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne;

[.....];

e) vrijeđanje ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak, silovanje, prinudna prostitucija i svaki oblik nedoličnog napada;

[.....].

VI. Dopustivost


34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 097-0-Kž-09-000039 od 11. maja 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Pepo Pavić je primio 8. juna 2009. godine, apelant Fikret Hasanović 9. juna 2009. godine, a apelacije su podnesene 7. jula 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


38. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo garantirano članom 7. Evropske konvencije (princip širokog tumačenje krivičnog zakona na štetu optuženog) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...]

39. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

40. Apelanti, u suštini, smatraju da radnje koje im se stavljaju na teret nemaju obilježje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, već eventualno krivičnog djela obljube nad nemoćnim licem iz člana 90. KZSRBiH za koje je nastupila zastara krivičnog gonjenja.

41. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

43. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud smatra da je u konkretnom krivičnom postupku proveden obiman dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanata zasnovana na sveukupnoj analizi brojnih izvedenih dokaza uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o krivičnoj odgovornosti apelanata. Pri tome redovni sudovi su za svoje odluke primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim presudama dati su jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena krivična odgovornost apelanata, jer je za svaki prihvaćeni i neprihvaćeni dokaz dato logično i ubjedljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi su zaključili da su se u radnjama apelanata stekla bitna obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, budući da su apelanti u vrijeme oružanog sukoba kao pripadnici Vojne policije II korpusa Armije BiH izvršili silovanje nad civilom C. M., koja nije učestvovala u neprijateljstvima, na način kako je to bliže opisano u dispozitivu presude. Utvrđeno je da su na takav način apelanti postupali suprotno Ženevskoj konvenciji, odnosno Dopunskom protokolu uz Ženevsku konvenciju, tj. suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava. Redovni sudovi su istakli da je odredba člana 142. stav 1. KZSFRJ blanketna norma, te da ona ne upućuje na primjenu odredbe člana 88. KZSRBiH, odnosno člana 200. stav 1. KZDB, već upućuje na odredbe Ženevske konvecije i Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju, odnosno na odredbe međunarodnog humanitarnog prava.

44. Dakle, u predmetnom postupku je utvrđeno da ratni zločin protiv civilnog stanovništva predstavlja postupak apelanata koji, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava za vrijeme rata, kao pripadnici oružanih snaga jedne od suprotstavljenih strana izvrše obljubu nad oštećenom bez njenog pristanka. U takvim okolnostima, prema mišljenju Apelacionog suda, "sila ili prijetnja" koja se zahtijeva radi svladavanja pretpostavljenog otpora žrtve poprima specifičan karakter prinude. U takvoj situaciji obljuba (silovanje) je direktna posljedica prinude, jer je izvršena pod okolnostima koje isključuju bilo kakav otpor žrtve. U tom pogledu Apelacioni sud je detaljno naveo koje su to okolnosti postojale, a koje isključuju otpor žrtve. Stoga je zaključeno da je pri takvom specifičnom vidu prinude isključena svaka mogućnost dobrovoljnosti konkretnog spolnog odnosa. Prema tome, Apelacioni sud je ocijenio da su proizvoljne tvrdnje branioca apelanata da se eventualno moglo raditi o krivičnom djelu spolni odnos sa nemoćnim licem iz člana 201. KZDB koje nije obuhvaćeno krivičnim djelom ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ i za koje krivično djelo je nastupila zastara krivičnog gonjenja. U navedenom Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu pravne kvalifikacije radnji apelanata koje su im stavljene na teret uz primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Navedena obrazloženja redovnih sudova ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi.

45. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona


46. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije zbog širokog tumačenja zakona od redovnih sudova na štetu apelanata. Navedeno obrazlažu time da je u prvi plan stavljen subjektivni odnos oštećene prema konkretnom događaju.

Član 7. Evropske konvencije glasi:


1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

47. Imajući u vidu navode apelanata, Ustavni sud podsjeća da član 7. Evropske konvencije objedinjuje načelo da samo zakon može ustanoviti kazneno djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Zbog toga, prvi zadatak suda jeste provjeriti da li je, u vrijeme kada je optuženi počinio radnju koja je dovela do optuživanja i kažnjavanja, bila na snazi odredba domaćeg ili međunarodnog prava koja je takav akt činila kažnjivim.

48. Istovremeno, član 7. Evropske konvencije zabranjuje, prvo: širenje područja primjene postojećih krivičnih djela na radnje koje ranije nisu bile krivična djela i, drugo: široko tumačenje krivičnog zakona na štetu optuženog, naprimjer, analogijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Come i drugi protiv Belgije, aplikacija br. 32472/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96, 33210/96 i 145, ECHR 2000-VII).

49. U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (serija A br. 260-A, str. 22, stavak 52) Evropski sud je tumačio član 7. Evropske konvencije tako da taj član nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na aplikantovu štetu, već taj član, mnogo općenitije, sadrži načelo da samo zakon može ustanoviti postojanje krivičnog djela i da samo zakon može propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i načelo da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Evropski sud je posebno istaknuo da je ovaj zahtjev člana 7. Evropske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržaja relevantne odredbe, ukoliko je potrebno i uz pomoć tumačenja suda, može shvatiti koje krivične radnje i propusti ga mogu učiniti krivično odgovornim.

50. Razmatrajući navode apelanata u kontekstu navedenog, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost, niti široko tumačenje krivičnog zakona na štetu apelanata od redovnih sudova u smislu člana 7. Evropske konvencije. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, apelanti su bez ikakve sumnje iz sadržaja odredbe člana 142. stav 1. KZSFRJ mogli shvatiti koje krivične radnje i propusti su ih mogli učiniti krivično odgovornim.

51. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju osporenim presudama nije došlo do povrede prava apelanata iz člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek


52. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima…

53. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi sa pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. Međutim, iz apelacije proizlazi da apelanti kršenje ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

54. Ustavni sud podsjeća, imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivna posljedica za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene odluku koju osporava u njegovu korist (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A broj 161, stav 120).

55. Ustavni sud ukazuje na to da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu svojih prava u predmetnom krivičnom postupku, koje su oni i koristili. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi oni bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije.

56. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


57. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge zašto su se u radnjama apelanata koje su im stavljene na teret stekla bitna obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

58. Budući da su apelanti u predmetnom krivičnom postupku imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu svojih prava, koje su oni i koristili, ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi oni bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije.

59. Ne postoji povreda prava iz člana 7. Evropske konvencije budući da redovni sudovi nisu široko tumačili krivični zakon na štetu apelanata. Također, apelanti su bez ikakve sumnje iz sadržaja odredbe člana 142. stav 1. KZSFRJ mogli shvatiti koje krivične radnje i propusti su ih mogli učiniti krivično odgovornim.

60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!