Službeni glasnik BiH, broj 16/11

na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 309/08, rješavajući apelaciju Rialde Miljković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Rialde Miljković.

Utvrđuje se povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 004 132 08 Gž od 23. augusta 2010. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, isplati Rialdi Miljković iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Rialda Miljković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 28. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koju je dopunila 20. novembra 2008. godine, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-120/02 (raniji broj P-65/00) koji se odnosi na ostvarivanje prava na naknadu nematerijalne štete.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda zatraženo je 1. februara 2008. godine i 17. augusta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju, a 13. jula i 17. augusta 2010. godine zatraženo je od Kantonalnog suda i Općinskog suda da dostave kompletan sudski spis.

3. Kantonalni sud je 17. septembra 2010. godine dostavio na uvid traženi spis, kao i odgovor na apelaciju.

4. Općinski sud je 19. februara 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 22. jula 2010. godine obavijestio Ustavni sud o razlozima zbog kojih nije dostavljen sudski spis.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 1. oktobra 2010. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tada malodobna apelantica i R.M. su 15. februara 2000. godine podnijele tužbu radi naknade nematerijalne štete iz štetnog događaja od 15. oktobra 1991. godine protiv "Sarajevo osiguranja", Filijala Bihać, i Rame Hozdića (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelantica je tražila da se tuženi obavežu da joj solidarno, na ime naknade nematerijalne štete, isplate konkretno označene novčane iznose na ime duševnih bolova, pretrpljenog straha, duševnih bolova zbog trajnog smanjenja opće životne sposobnosti u vidu rente i za duševne bolove zbog naruženosti.

8. Općinski sud je, nakon što je tuženim 30. januara 2001. godine dostavio tužbu, zakazao pripremno ročište za 15. februar 2001. godine, koje je odloženo zbog neodazivanja tuženih. Na istom ročištu apelantici su uručeni podnesci koje su tuženi u međuvremenu dostavili. Naredna ročišta su zakazana za 22. mart i 19. april 2001. godine. Prvo ročište je odloženo zbog neodazivanja tuženih koji su bili uredno pozvani, dok je drugo ročište održano uz prisustvo stranaka, ali je ono odloženo na neodređeno vrijeme radi obavljanja medicinskog vještačenja.

9. U narednom periodu zakazana su tri pripremna ročišta, i to za 27. februar, 16. april i 16. maj 2002. godine, ali su ona odložena zbog neodazivanja tuženih. Također, zakazana su ročišta za 26. august, 8. oktobar, 2. decembar, kao i ročište za glavnu raspravu, 25. decembar 2002. godine.

10. Općinski sud je u konkretnom predmetu donio Presudu broj P-64/00 od 25. decembra 2002. godine kojom je apelantici dosuđena naknada nematerijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom, a dosuđena joj je i mjesečna renta od dana presuđenja pa ubuduće, sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

11. Nakon što su izjavljene žalbe protiv navedene prvostepene presude, Općinski sud je 7. marta 2003. godine dnevnom naredbom odredio da se Kantonalnom sudu izvrši dostava kompletnog sudskog spisa.

12. Kantonalni sud je Rješenjem Gž-226/03 od 17. maja 2005. godine, odlučujući o žalbama tuženih protiv prvostepene presude Općinskog suda, uvažio žalbe, a pobijanu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu i predmet vratio na ponovno suđenje zbog povrede člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je istakao da su nedostaci u obrazloženju presude to što "onemogućavaju stranci da sazna zašto je sud donio konkretnu odluku", kao i propust suda da odluči o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja po osnovu rente, te imaju značaj povrede načela saslušanja stranaka, budući da se time stranci onemogućava da se izjasni i raspravlja o razlozima na kojima je presuda utemeljena, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

13. Kantonalni sud je 17. maja 2005. godine kompletan sudski spis broj P-64/00 proslijedio Općinskom sudu, koji je predmetni spis zaprimio 3. juna 2005. godine.

14. Kako Općinski sud nije poduzimao nikakve radnje u ponovnom postupku, Općinskom sudu je 26. januara 2006. godine dostavljen pismeni Podnesak Ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine broj 73/06 od 23. januara 2006. godine u kojem navedena institucija, postupajući po apelanticinoj žalbi za zaštitu prava u konkretnom postupku, zahtijeva "aktiviranje rada u predmetu".

15. Općinski sud je 1. novembra 2006. godine ponovo zaprimio podneske navedene institucije i apelantice u vezi s kojima se urgira postupanje u konkretnom predmetu.

16. Također, Općinski sud je 15. januara 2007. godine ponovo zaprimio podnesak Ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine kojim traže da Općinski sud nastavi rad u konkretnom predmetu, uz naglašavanje da apelanticina žalba, kao i priloženi spisi, pružaju dovoljno osnova za postupanje u skladu s članom 22. Zakona o ombudsmenima Federacije Bosne i Hercegovine, tj. pokretanje istrage u ovom slučaju.

17. Općinski sud je u ponovnom postupku održao ročišta 12. marta i 3. aprila 2008. godine, te uz suglasnost stranaka u smislu člana 83. ZPP-a spojio parnice u predmetima tog suda po tužbi još dvije tužiteljice protiv istih tuženih, a u vezi sa istim štetnim događajem, i to predmete br. P-120/02 (ranije P-65/00) i 192/05, tako da se svi predmeti vode pod brojem P-120/02. Općinski sud je dalje održao ročišta 8. maja, 1. jula i ročište za glavnu raspravu 18. septembra 2008. godine.

18. Presudom Općinskog suda broj P-120/02 od 17. oktobra 2008. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, tuženi su obavezani da solidarno, na ime naknade nematerijalne štete, apelantici isplate iznose precizirane u toj presudi. Apelanticin tužbeni zahtjev radi naknade štete po osnovu duševnih bolova zbog unakaženosti i zbog trajnog smanjenja opće životne sposobnosti odbijen je kao neosnovan.

19. Žalbe apelantice i tuženih protiv navedene presude Općinskog suda zaprimljene su u Općinskom sudu 7. novembra 2008. godine, a kompletan spis po žalbama Kantonalni sud je zaprimio 12. decembra 2008. godine.

20. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 P 004132 08 Gž od 23. augusta 2010. godine, odlučujući o žalbi apelantice i tuženih protiv prvostepene presude Općinskog suda, koja je donesena u ponovnom postupku, djelomično uvažio žalbu apelantice i tuženog "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, te pobijanu presudu u pogledu glavne stvari i kamata preinačio tako što je povećao iznos na ime naknade štete zbog unakaženosti, a tuženi "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo obavezan je da na sve dosuđene iznose apelantici plati zakonsku zateznu kamatu od 9. aprila 2003. godine umjesto od 15. februara 2000. godine. U ostalom dijelu žalbe apelantice i tuženog odbijene su kao neosnovane, a prvostepena presuda je potvrđena.

IV. Apelacija


a) Navodi iz zahtjeva


21. Apelantica smatra da joj je zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da je štetni događaj 15. oktobra 1991. godine u Velikoj Kladuši prouzrokovao isključivo drugotuženi Ramo Hozdić, upravljajući motornim vozilom pod utjecajem alkohola. Apelantica je navela redoslijed svih radnji koje su poduzete, posebno ukazujući da Općinski sud u ponovnom postupku "predmet nije uzeo u rad već tri godine". Smatrajući da je zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, apelantica je zatražila isplatu naknade na ime nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju


22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da sud ima veliki broj predmeta iz građanske oblasti, koji su inicirani prije više godina, a koji su u Kantonalnom sudu zaprimljeni u posljednje dvije godine, te da je na konkretnom referatu radio mali broj sudija. Kantonalni sud je naglasio da je sudija koji je bio zadužen konkretnim predmetom bio na bolovanju, ali da je o žalbama stranaka protiv prvostepene presude koja je donesena u ponovnom postupku odlučeno na sjednici vijeća od 23. augusta 2010. godine.

23. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao redoslijed rada u konkretnom predmetu i naveo da je prvostepeni postupak vodila sutkinja kojoj je mandat u Općinskom sudu prestao u martu mjesecu 2004. godine.

24. Općinski sud je konstatirao da, nakon što je strankama 9. juna 2005. godine dostavljeno rješenje Kantonalnog suda kojim je predmet vraćen na ponovni postupak, zaduženi sudija nije postupao po predmetu zbog što je nakon prijema predmeta u ovom sudu donijet plan rješavanja predmeta hitne prirode u koje nije spadao navedeni predmet. Isti sudija je trenutno i predsjednik suda i sa 7. februarom 2008. godine duži 9.000 predmeta. Općinski sud smatra da iz objektivnih razloga nije postupao u konkretnom predmetu, naglašavajući i činjenicu da sud nije popunjen potrebnim brojem sudija.

V. Relevantni propisi


25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 94.

Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 217. st. 1, 3. i 4.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

VI. Dopustivost


27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak bio u toku, te da je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 004 132 08 Gž od 23. augusta 2010. godine, što znači da je apelacija i u vrijeme podnošenja bila dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum


31. Apelantica smatra da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi


34. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

b) Period koji se uzima u obzir


36. Parnični postupak je pokrenut 15. februara 2000. godine, kada je apelantica Općinskom sudu podnijela tužbu radi naknade nematerijalne štete. Ustavni sud zapaža da je predmet okončan u ponovnom postupku donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 01 0 P 004132 08 Gž od 23. augusta 2010. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelanticinog tužbenog zahtjeva za utvrđivanje prava na nematerijalnu štetu je trajao od 15. februara 2000. godine sve do 23. augusta 2010. godine, tj. u periodu nešto dužem od 10 godina, a koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka


37. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanje naknade nematerijalne štete koju je apelantica pretrpjela povređivanjem u saobraćajnoj nezgodi 15. oktobra 1991. godine koju je prouzrokovalo putničko motorno vozilo kojim je upravljao drugotuženi Ramo Hozdić, a koje je bilo osigurano kod prvotuženog. Dakle, predmetni spor se ne može okarakterisati kao naročito složen.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su Općinskom sudu do donošenja prve odluke trebale nepune tri godine, a da je Kantonalnom sudu u žalbenom postupku trebalo nešto više od dvije godine da donese rješenje kojim je presudu Općinskog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak, zbog utvrđenih bitnih povreda parničnog postupka koje su uticale na donošenje zakonite i pravilne odluke. Ustavni sud primjećuje da je odluka Općinskog suda u ponovljenom postupku donesena nakon perioda dužeg od tri godine, u kojem Općinski sud nakon vraćanja spisa sa Kantonalnog suda u periodu od dvije godine i osam mjeseci nije poduzeo ni jednu procesnu radnju. Također, Ustavni sud primjećuje da, iako je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom protiv presude prvostepenog suda donesene u ponovnom postupku okončan u relativno kratkom vremenskom periodu, nešto dužem od godinu dana, ukupan period trajanja ovog postupka do pravosnažnog okončanja konkretnog postupka iznosi preko deset godina. Ustavni sud smatra da za ovako dugo trajanje nije ponuđeno valjano i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka koji se ne može okarakterisati kao naročito složen, a naročito imajući u vidu značaj koji je ovaj postupak imao za apelanticu. Kantonalni i Općinski sud su se u odgovorima na apelaciju pravdali velikim brojem neriješenih predmeta i malim brojem sudija. Međutim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

39. Ustavni sud preopterećenost sudstva, na koju su se pozvali Kantonalni i Općinski sud, generalno, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije, kako je već rečeno, dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; vidi odluke Ustavnog suda broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; broj AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sudovi nisu obrazložili, posebno Općinski sud, da li je poduzeo konkretne mjere s ciljem da poboljša rješavanje ne samo velikog broja predmeta hitne prirode, već i drugih predmeta, posebno onih koji su vraćeni na ponovni postupak, za koje su rokovi postupanja u takvom postupku zakonom propisani. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti općenit navod o velikom broju predmeta, a da pri tom ne uoči namjeru i konkretan rad nadležnog organa u rješavanju protiv navedenih problema.

40. Osim toga, Ustavni sud iz stanja predmeta nije mogao utvrditi eventualan apelanticin doprinos ukupnoj dužini postupka, naprotiv apelantica i Ombudsmen Federacije Bosne i Hercegovine su svake godine, tj. 2006. i 2007, urgirali da Općinski sud djeluje u ponovnom postupku.

41. S obzirom na činjenicu da je nadležnim sudovima bilo potrebno duže od 10 godina za donošenje konačne odluke o tužbi za naknadu nematerijalne štete i da se, imajući u vidu provedenu analizu postupka, za takvo dugo trajanje postupka odgovornost u najvećem dijelu može pripisati Općinskom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Kompenzacija


42. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

43. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao duže od 10 godina, apelantici se određuje naknada u visini od 1.500 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak


44. Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u predmetu koji se tiče određivanja naknade na ime nematerijalne štete trajao duže od deset godina, a ta dužina postupka može u najvećoj mjeri staviti na teret Općinskom sudu, koji nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!