Službeni glasnik BiH, broj 64/11

na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3718/08, rješavajući apelaciju Ivice Koščaka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivice Koščaka, Martina Koščaka, Dragice Papirke, Stevana Kosjera, Dušana Kosjera i Svetozara Kosjera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 294 od 8. septembra 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Ivica Koščak, Martin Koščak, Dragica Papirka, Stevan Kosjer, Dušan Kosjer i Svetozar Kosjer (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnijeli su 22. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 294 od 8. septembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. marta 2009. godine, Okružni sud je odgovor dostavio 1. aprila 2009. godine, a tuženi 23. marta 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 29. maja 2009. godine.

5. Ustavni sud je 22. septembra 2010. godine zatražio od Osnovnog suda u Prijedoru da mu dostavi na uvid spis Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj P-169/2002, što je i učinjeno 7. oktobra 2010. godine. Nakon uvida spis je vraćen Osnovnom sudu u Prijedoru 11. novembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelanti su tužbom od 4. jula 2002. godine, dopunjenom 1. augusta 2002. godine, pokrenuli spor protiv tuženog radi naknade štete, zato što u periodu od 10 godina od ubistva njihovih bliskih srodnika tuženi nije otkrio počinioce navedenog zločina, te zato što nije pokrenut krivični postupak u kom su mogli istaći zahtjev za naknadu uništene imovine, pa su ovom tužbom zatražili naknadu štete u iznosu od 30.175.000,00 USA $, i to za zapaljenu kuću, opljačkanu pokretnu imovinu, te naknadu štete za izgubljene živote tri bliska srodnika. U dopuni tužbe apelanti su tražili da im se nadoknade i troškovi njihove istrage u iznosu od 25.000,00 USA $, jer tuženi nije radio svoj posao.

8. Osnovni sud je Rješenjem od 24. oktobra 2002. godine apelantima vratio tužbu i njenu dopunu radi ispravke i dopune, iscrpno navodeći nedostatke koji treba da budu otklonjeni. Apelanti su uređenu i dopunjenu tužbu,u kojoj su istakli samo zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 293.350,00 KM, dostavili 9. decembra 2002. godine.

9. Osnovni sud je u periodu od 25. februara 2003. godine do 7. oktobra 2003. godine, kada je zaključena glavna rasprava. zakazao i održao pet ročišta, od kojih jednom apelanti nisu pristupili iako su bili uredno obaviješteni. U navedenom periodu naloženo je vještačenje vještaka građevinske struke, te je pribavljena krivična prijava koju je tuženi podnio 24. maja 1994. godine nadležnom tužilaštvu, izvršen uvid u zapisnik o uviđaju, zapisnik Odjeljenja protivpožarne zaštite, te u relevantnu dokumentaciju na temelju koje je utvrđeno da su apelanti nasljednici imovine u odnosu na koju traže naknadu štete i dr.

10. Osnovni sud je Presudom broj P-169/02 od 4. novembra 2003. godine obavezao tuženog da apelantima plati na ime naknade materijalne štete za uništenu kuću i prateće objekte, te stvari u kući iznos od 112.180,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 24. maja 1994. godine do isplate, te da im nadoknadi označeni iznos troškova postupka, a višak tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je kuću i prateće objekte zapalio nepoznati počinilac, odnosno da su izgorjeli u požaru, pa je za štetu koju su apelanti pretrpjeli odgovoran tuženi, jer kao pravno lice odgovara za štetu nastalu u vršenju ili u vezi sa vršenjem obaveznih funkcija njegovih organa, budući da je dužnost MUP-a da štiti sigurnost i imovinu građana. Osnovni sud je svoju odluku zasnovao na čl. 154. i 172, te čl. 174. i 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja koji je isticao tuženi s obzirom na to da je šteta proistekla iz krivičnog djela paljevine (ranije krivično djelo izazivanja opće opasnosti) za koje je propisana kazna zatvora osam godina i rok zastare 10 godina, a ovaj rok se primjenjuje i za naknadu štete u smislu člana 377. ZOO.

11. Tuženi je protiv presude Osnovnog suda izjavio žalbu 25. novembra 2003. godine. Apelanti, kojim je dostavljena žalba na odgovor 28. novembra 2003. godine, nisu uložili odgovor. Žalba sa spisom je dostavljena Okružnom sudu na odlučivanje 23. decembra 2003. godine.

12. Okružni sud je Presudom broj Gž-2657/03 od 4. oktobra 2005. godine uvažio žalbu tuženog, te prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanata odbio u cjelini. U obrazloženju presude je istaknuto da su, po ocjeni ovog suda, nepravilan stav i obrazloženje prvostepenog suda u pogledu osnova odgovornosti tuženog na koju je žalbom i ukazano. Okružni sud je istakao da, u skladu sa članom 180. stav 1. ZOO, za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica, uslijed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Po ocjeni Okružnog suda, pitanje odgovornosti tuženog, u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, moralo se ocjenjivati na osnovu činjenice da li je konkretno nasilje bilo usmjereno protiv državnog uređenja. Najzad, zaključeno je da apelanti nisu dokazali osnov odgovornosti tuženog za nastalu štetu, pa je primjenom člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepena presuda preinačena.

13. Apelantima je presuda Okružnog suda uručena 18. januara 2006. godine i protiv nje su izjavili reviziju 10. februara 2006. godine. Tuženi je na reviziju dostavio odgovor 28. februara 2006. godine, a apelantima je odgovor uručen 3. marta 2006. godine. Spis je dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje po izjavljenoj reviziji 27. marta 2006. godine.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 118-Rev-06-000 294 od 8. septembra 2008. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je konstatirano da je presuda Okružnog suda pravilna, ali ne zbog toga što apelanti nisu dokazali da im je šteta nastupila uslijed terorističkog akta u smislu člana 180. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da je članom 377. ZOO propisano da, u situaciji kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično djelo je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za krivično gonjenje. Dalje, ukazano je da se citirana odredba može primijeniti samo ako je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornog učinioca. Izuzetno, u parničnom postupku može se utvrđivati postojanje krivičnog djela iz kog je šteta nastala u slučaju kada je krivični postupak obustavljen, ili se nije mogao ni pokrenuti zbog smrti okrivljenog ili duševnog oboljenja, ili zato što je amnestiran, ili pomilovan, odnosno ako postoje druge okolnosti koje isključuju odgovornost učinioca ili gonjenje. U takvoj situaciji djelovanje parničnog suda nije usmjereno na utvrđivanje krivične odgovornosti, već da bi, radi pružanja jače zaštite prava oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, primijenio pravila o zastarjelosti iz člana 377. ZOO. Vrhovni sud je istakao da iz spisa proizlazi da je krivična prijava protiv nepoznatog počinioca za krivično djelo paljevine (ranije krivično djelo izazivanja opće opasnosti) podnesena 1994. godine ali da apelanti, na kojim je kao tužiocima bio teret dokazivanja u smislu člana 7. ZPP, nisu dokazali postojanje okolnosti uslijed kojih je bilo apsolutno nemoguće da se krivični postupak protiv učinioca krivičnog djela okonča. Na temelju navedenog zaključeno je da se nisu stekli uvjeti za primjenu roka zastarjelosti iz člana 377. ZOO. Dalje, ukazano je na član 376. st. 1. i 2. ZOO prema kojim zahtjev za naknadu štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje ju je učinilo, odnosno da ovakva potraživanja zastarijevaju u svakom slučaju u roku od pet godina od nastanka štete. S obzirom na to da je ratno stanje trajalo sve do 19. juna 1996. godine, Vrhovni sud je usvojio stanovište da se od ovog datuma ima računati i početak roka zastarjelosti, pa je, imajući u vidu činjenicu da su apelanti tužbu podnijeli 1. augusta 2002. godine, zaključio da su u trenutku podnošenja tužbe već bili protekli subjektivni i objektivni rokovi iz člana 376. ZOO, odnosno da je potraživanje tužilaca zastarjelo, te da je, stoga, pravilna i odluka drugostepenog suda kojom je zahtjev apelanata odbijen.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


15. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava ogleda se, prije svega, u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 376. ZOO, a koja je, po mišljenju apelanata, rezultat pogrešnog tumačenja pravila tereta dokazivanja koje je dato u osporenoj presudi Vrhovnog suda. Naime, apelanti smatraju da su prema ovakvom tumačenju trebali dokazati nemogućnost, nevoljnost ili nesposobnost nadležnog tužioca da okonča krivični postupak po krivičnoj prijavi podnesenoj 1994. godine, odnosno da bi ovo, eventualno, mogli dokazati samo da su nadležnog tužioca predložili za svjedoka, a što opet ne bi bio egzaktan i mjerljiv dokaz, jer bi predstavljao samo subjektivan stav jednog lica. Dalje, apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da je parnični postupak pokrenut 4. jula 2002. godine, a prvostepena presuda je donijeta 4. novembra 2003. godine, Okružni sud je o žalbi odlučivao skoro dvije godine, odnosno Vrhovni sud o reviziji dvije godine, pa su zatražili da im na ime naknade nematerijalne štete bude isplaćeno 18.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju


16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ponovio razloge i obrazloženja iz osporene presude, odnosno da apelanti nisu dokazali nikakve okolnosti koje bi ukazivale na to da su postojale nesavladive prepreke za vođenje krivičnog postupka protiv nepoznatog počinioca konkretnog krivičnog djela, te da nemogućnost vođenja krivičnog postupka nije posljedica nesavladivih prepreka.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima i obrazloženju koje je dao u svojoj presudi.

18. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelanti uredno pozivani tokom cijelog postupka, da su imali opunomoćenika, te da je apelant Dušan Kosijer i lično učestvovao na ročištima pred Osnovnim sudom, te, najzad, da je Vrhovni sud pravilno primijenio materijalno pravo. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o zahtjevu za naknadu materijalne štete koji nije bio zasnovan na zakonu zbog zastare, tuženi smatra da apelantima nije povrijeđeno ni pravo na imovinu.

V. Relevantni propisi


19. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojim se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u toku postupka.

Član 12.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim.

20. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 180.

Odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija

(1) (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.

(3) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Član 376.

Potraživanje naknade štete

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom

(1) Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-Rev-06-000 294 od 8. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 25. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelanti pobijaju navedene presude Vrhovnog i Okružnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. Povreda prava na pravično suđenje, prema mišljenju apelanata, ogleda se u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO o zastarjelosti potraživanja po zahtjevu za naknadu štete, a koja je rezultat pogrešnog tumačenja Vrhovnog suda pravila o teretu dokazivanja, kao i u činjenici da im je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Pravo na donošenje odluke u razumnom roku


Relevantni principi


29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir


30. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut tužbom pred naležnim sudom 4. jula 2002. godine, a okončan je Presudom Vrhovnog suda od 8. septembra 2008. godine. Dakle, cjelokupni postupak odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata je trajao šest godina i dva mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka


31. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da značajan broj materijalnih dokaza koje je bilo neophodno prikupiti, obavljeno vještačenje, kao i informacije koje su se ticale krivične prijave i nepoznatog počinioca krivičnog djela ukazuju na relativnu složenost konkretnog predmeta, ali da ona nije bila takvog karaktera da bi bila od odlučujućeg značaja za trajanje postupka.

32. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su u toku postupka koji je pred tri sudske instance trajao ukupno šest godina i dva mjeseca donijete tri odluke, odnosno da je postupak odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata pravosnažno okončan.

33. S obzirom na to da se radilo o relativno složenom predmetu, te predmetu koji po zakonu nije određen kao hitan (postupak povodom žalbe je trajao jednu godinu i šest mjeseci, odnosno povodom revizije dvije godine i šest mjeseci, a na šta apelanti posebno ukazuju), postupku koji je ukupno trajao šest godina i dva mjeseca, te u nedostatku bilo kakvih dokaza koji bi upućivali na zaključak da je ukupna dužina postupka uzrokovana propustima redovnih sudova, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje neosnovani.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje


35. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

36. Pogrešna primjena materijalnog prava, po mišljenju apelanata, ogleda se u činjenici da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da u konkretnom slučaju treba primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 376. ZOO, a ne iz člana 377. ZOO, stavljajući im u obavezu da dokazuju objektivno nemoguće, tj. "...postojanje okolnosti uslijed kojih je bilo apsolutno nemoguće da se krivični postupak protiv učinioca tog djela okonča...".

37. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude istakao da se član 377. ZOO može primijeniti samo ako je pravosnažnom osuđujućom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornog lica za učinjeno krivično djelo. U konkretnom slučaju, a što apelanti i ne osporavaju, krivična prijava je podnesena protiv nepoznatog počinioca nadležnom tužilaštvu, ali kako se i u apelaciji navodi, istraga nije okončana i nije podignuta optužnica. Iz navedenog proizlazi da u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda nije postojala pravosnažna i izvršna presuda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i lica odgovornog za njegovo počinjenje u smislu člana 377. ZOO. Dalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da se izuzetno i u parničnom postupku može utvrđivati postojanje krivičnog djela iz kog je šteta nastala, i to: kada je krivični postupak obustavljen, kad se nije mogao pokrenuti, kad je okrivljeni umro ili duševno obolio, kada je amnestiran ili pomilovan, odnosno ako postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu krivičnu odgovornost ili gonjenje. Shodno navedenom, a pozivajući se na član 7. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da je na apelantima kao tužiocima bio teret dokazivanja da je krivični postupak bilo nemoguće okončati, a pošto su to propustili učiniti, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti član 377. ZOO. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. S tim u vezi, ukazano je da je početak roka zastarjelosti u konkretnom slučaju trebalo računati od 19. juna 1996. godine kao dana kad je prestalo ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da su apelanti tužbu podnijeli 1. augusta 2002. godine, odnosno nakon proteka roka od tri, odnosno pet godina utvrđenih članom 376. st.1. i 2. ZOO. S obzirom na to da apelanti i u apelaciji izričito navode da su tužbeni zahtjev temeljili na članu 180. ZOO, a imajući u vidu stav 3. citiranog člana kojim je regulirano da pravo na naknadu štete uzrokovane aktom nasilja, terora ili uslijed javnih demonstracija zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete, Ustavni sud smatra da obrazloženje i razlozi zbog kojih je Vrhovni sud utvrdio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti rokovi iz člana 376. ZOO ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje pravičnost postupka u smislu prava na pravično suđenje.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi


39. Najzad, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da kršenje ovog prava apelanti zasnivaju na identičnim navodima kao i u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak pred tri sudske instance u relativno složenom predmetu, koji je pravosnažno okončan, trajao šest godina i dva mjeseca, a okolnosti konkretnog slučaja ne upućuju na zaključak da su trajanju postupka doprinijeli redovni sudovi svojim namjernim propuštanjem, te kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na temelju kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da su pri tome postupali proizvoljno i diskriminatorski.

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!