Službeni glasnik BiH, broj 63/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3440/10, rješavajući apelaciju Tahira Selimbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Tahira Selimbašića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 008784 10 KZ od 29. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 008784 09 K od 9. decembra 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Tahir Selimbašić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Aida Karavelić, advokat iz Visokog, podnio je 9. augusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 008784 10 Kz od 29. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 008784 09 K od 9. decembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda je 16. aprila 2013. godine i 9. maja 2013. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je svoj odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 22. aprila 2013. godine.

4. Kantonalni sud nije Ustavnom sudu dostavio svoj odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda na apelaciju je apelantu dostavljen 9. maja 2013. godine.

6. Ustavni sud je na sjednici od 13. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 008784 09 K od 9. decembra 2009. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnih djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom narušavanja nepovredivosti stana iz člana 184. stav 1. KZ FBiH, u vezi s članom 54. tog Zakona. Apelantu je za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. KZ FBiH, uz primjenu čl. 50. i 51. KZ FBiH, utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a za krivično djelo nepovredivosti stana iz člana 184. stav 1. KZ FBiH kazna zatvora od dva mjeseca, pa ga je sud na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu člana 54. KZ FBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Istom presudom apelant je oslobođen naknade troškova krivičnog postupka u smislu odredbe člana 202. stav 4. u vezi s članom 199. stav 2. tač. a) i g) Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), a Kazafer Alikadić i Fadila Alikadić (u daljnjem tekstu: oštećeni) su upućeni da svojim imovinsko-pravnom zahtjevom pokrenu parnični postupak u smislu člana 212. stav 3. tog Zakona.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio da je apelant učinio krivična djela za koja je optužen. Naime, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza saslušanjem svjedoka optužbe, svjedoka odbrane i materijalnih dokaza, a djelimično i apelantove odbrane, utvrdio da je apelant 22. novembra 2008. godine neovlašteno ušao u kuću oštećenih bez odobrenja i volje oštećenih iz koje se nije htio udaljiti, sve s namjerom da fizički napadne oštećene što je i učinio, nanijevši im lake tjelesne povrede. Iskazi oštećenih i saslušanih svjedoka optužbe su, prema mišljenju suda, potvrđeni objektivnim dokazima, odnosno izvještajem Policijske stanice Olovo od 22. novembra 2008. godine s tekstualnim nastavkom izvještaja - službenom zabilješkom od 24. novembra 2008. godine, te fotodokumentacijom s lica mjesta događaja PS Olovo od 10. decembra 2008. godine, kao i dopisom JU Dom zdravlja Olovo broj 1327/08 od 25. decembra 2008. godine u kojem je konstatirano da su se oštećeni 24. novembra 2008. godine obratili ljekaru i da su im konstatirane lake tjelesne povrede. Na drugoj strani, sud nije prihvatio kao osnovanu apelantovu odbranu da izvedenim dokazima nije potvrđen činjenični i pravni opis optužnice, da su iskazi svjedoka optužbe kontradiktorni, da su apelanta prethodno napali oštećeni, te da je apelant postupao u krajnjoj nuždi, jer takva ocjena dokaza odbrane, po ocjeni suda, nije ni objektivna, niti je potvrđena provedenim dokazima optužbe i odbrane. Prema tome, sud je zaključio da se događaj desio upravo na način na koji su to opisali oštećeni, dok je svjedok optužbe Zehrid Ejubović potvrdio u cijelosti iskaze oštećenih o činjenicama koje je on vidio i čuo. S tim u vezi je sud istakao da nije prihvatio navode apelantovog branioca da je ovaj svjedok pristrasno svjedočio samo zato što je prvi komšija oštećenih. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju apelant krivična djela učinio s umišljajem, da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, te da izvedenim dokazima nije dovedena u sumnju apelantova mogućnost da shvati značaj svojih djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela. Odlučujući o visini kazne sud je cijeneći olakšavajuće (raniju neosuđivanost apelanta, te njegovo korektno držanje pred sudom i materijalnu situaciju) i otežavajuće okolnosti za apelanta, a prije svega cijeneći stepen društvene opasnosti izvršenja krivičnih djela i apelantovu ispoljenu upornost pri izvršenju krivičnih djela, primjenom odredaba čl. 50. i 51. KZ FBiH, apelantu za učinjena krivična djela izrekao blaže kazne od zakonom zaprijećenih i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka, jer je sud ocijenio da bi njihovim plaćanjem bila ugrožena egzistencija apelanta i njegove porodice. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 K 008784 10 Kz od 29. aprila 2010. godine apelantovu žalbu, podnesenu protiv presude Općinskog suda od 9. decembra 2009. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi nije ponudio nikakve nove dokaze koji bi išli u prilog njegove odbrane, nego je samo komentirao činjenično stanje, nastojeći umanjiti krivičnu odgovornost. Navod žalbe da organi gonjenja nisu izvršili uviđaj istog dana kada se događaj desio nije, po ocjeni drugostepenog suda, odlučujući u konkretnom slučaju, s obzirom da je drugim dokazima nesporno dokazano da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na to pravilno primijenio zakon, te dao valjane razloge o odlučnim činjenicama. Kantonalni sud smatra da je prvostepena presuda razumljiva i jasna i da nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. U pogledu odluke o krivičnoj sankciji, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, koje se nisu promijenile od dana izricanja prvostepene presude, pa je stoga i prema mišljenju drugostepenog suda odluka o visini i vrsti krivično-pravne sankcije realna i njom se može postići svrha kažnjavanja. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da u predmetnom postupku redovni sudovi nisu potpuno utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. Naime, apelant navodi da redovni sudovi nisu s jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist, što je dovelo u konačnici do osuđujuće presude. S tim u vezi je apelant naveo da je na taj način narušen temeljni princip presumpcije nevinosti i princip in dubio pro reo, koji se prema mišljenju apelanta ogleda u tome što je sud u potpunosti vjerovao iskazima oštećenih, koji su u kontradiktornosti s ostalim izvedenim dokazima.

b) Odgovor Općinskog suda na apelaciju


12. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud postupao u skladu sa ZKP-om, te da su apelantu bila osigurana sva prava obuhvaćena pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dalje je sud naveo da je na zapisniku s glavnog pretresa od 11. novembra 2009. godine apelant kao optuženi bio poučen da se smatra nevinim sve dok se pravosnažnom presudom pred sudom ne dokaže da je kriv, te je upoznat s ostalim pravima. S tim u vezi je sud naveo da je donio presudu nakon savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza pojedinačno, posebno dovodeći ih u međusobnu vezu, rukovodeći se načelom slobodne ocjene dokaza. Stoga je sud konstatirao u svom odgovoru da su paušalni i neutemeljeni apelantovi navodi da je taj sud povrijedio institut in dubio pro reo, kao i da je taj sud osigurao ravnopravnost stranaka u predmetnom krivičnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se on poziva u ovoj apelaciji.

V. Relevantni propisi


13. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 50.
Ublažavanje kazne

Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:

a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;

b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Član 51.
Granice ublažavanja kazne

(1) Kad postoje uvjeti za ublažavanje kazne iz člana 50. (Ublažavanje kazne) ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

a) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do pet godina zatvora;

b) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od tri ili više godina, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora;

c) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od dvije godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci zatvora;

d) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od jedne godine, kazna se može ublažiti do tri mjeseca zatvora;

e) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najviše jedne godine, kazna se može ublažiti do trideset dana zatvora;

f) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere, umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna;

g) ako je za krivično djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje mjere, kazna se može ublažiti do pet dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do 150 KM.

(2) Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo.

Član 54.
Stjecaj krivičnih djela

(1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:

a) ako je za neko od krivičnih djela u stjecaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu;

b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći dvadeset godina;

c) ako su za sva krivična djela u stjecaju propisane kazne zatvora do tri godine, jedinstvena kazna zatvora ne može biti veća od osam godina;

d) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih kazni.

(3) Ako je za neka krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga krivična djela u stjecaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu po odredbama stava 2. tač.od b) do d) ovog člana.

(4) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u stjecaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni izreći će jedinstvenu novčanu kaznu po odredbi stava 2. tačke d) ovog člana.

(5) Ako je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po odredbama stava 2. tač. b) i c) ovog člana.

Član 184.
Narušavanje nepovredivosti doma

(1) Ko neovlašćeno prodre u tuđi dom ili zatvorene prostorije ili se na zahtjev ovlašćenika otamo ne udalji, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Službena osoba koja učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana u vršenju službe, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Član 362.
Nasilničko ponašanje

(1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lahko tjelesno ozlijeđena, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.
Jednakost u postupanju

Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost


15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 29. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 8. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 9. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. […]

22. Ustavni sud smatra da je u ovom postupku utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

23. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

24. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu niti će se miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

25. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o postojanju krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti odlučeno na osnovu provedenih brojnih dokaza i optužbe i odbrane, te da je Općinski sud, nakon sadržajne analize i ocjene svih dokaza, našao da je dokazano postojanje krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. KZ FBiH-a u sticaju s krivičnim djelom narušavanja nepovredivosti stana iz člana 184. stav 1. istog Zakona u inkriminiranom periodu, kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude. Analizirajući tako provedeni dokazni postupak pred prvostepenim sudom, drugostepeni sud je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio krivični zakon kada je apelantove radnje okvalificirao kao naprijed navedena krivična djela, dajući pritom jasne i precizne razloge.

26. Po mišljenju Ustavnog suda obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je prvostepeni sud prekoračio princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih u ovom postupku.

27. Ustavni sud smatra kako, osim nezadovoljstva zaključcima prvostepenog i drugostepenog suda o kojima je, kako je već zaključeno, dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava standard prava na pravično suđenje, apelant nije dao bilo kakav relevantan argument koji bi mogao dovesti u pitanje kršenje navedenoga načela. Ustavni sud smatra kako su razlozi koje je prvostepeni sud naveo u odnosu na svoje ubjeđenje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret zadovoljavajući s aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva, te s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, kao što je već naglasio, Ustavni sud smatra kako ovakvo obrazloženje zadovoljava u cijelosti i načelo in dubio pro reo, tim prije što nema ništa što ukazuje da sud neki od izvedenih dokaza nije cijenio ili da je o nekom dokazu dao proizvoljno obrazloženje. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom krivičnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak


29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je Općinski sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje u pogledu osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, a koje je u cijelosti prihvatio Kantonalni sud, kao i da navedena obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je Općinski sud prekoračio princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, posebno principa in dubio pro reo.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!