Službeni glasnik BiH, broj 33/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović, Tudor Pantiru i Seada Palavrić, sudije Constance Grewe, Mato Tadić, Mirsad Ćeman, Margarita Caca-Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. marta 2015. godine, u predmetu broj
U 28/13, rješavajući zahtjev
Trideset šest (36) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19. stav (1) tačka a) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
OBRAZLOŽENJE
1. Trideset šest (36) poslanika Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijelo je 28. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti: čl. 1. i 2. Amandmana na Ustav Županije Posavske ("Narodne novine Županije Posavske" broj 3/2000 od 12. aprila 2000. godine); člana 9. Statuta Općine Cazin ("Službene novine Općine Cazin" broj 13/2010 od 31. decembra 2010. godine); člana 9. Statuta Općine Ključ ("Službeni glasnik Općine Ključ" broj 3/2010 od aprila 2010. godine); čl. 10. i 11. Statuta Općine Velika Kladuša ("Službeni glasnik Općine Velika Kladuša" broj 9/2007 od 25. decembra 2007. godine); člana 8. Statuta Općine Zenica ("Službene novine Općine Zenica" broj 4/08); člana 9. Statuta Općine Posušje ("Službeni glasnik Općine Posušje" broj 1/2008 od 28. januara 2008. godine); čl. 2. i 3. Odluke o grbu i zastavi Općine Bosanska Krupa ("Službeni glasnik Općine Bosanska Krupa" broj 6/09 od 29. jula 2009. godine); člana 1. Odluke o usvajanju znaka Općine Čelić broj 01-101/95 od 28. oktobra 1995. godine ("Službeni glasnik Općine Čelić" broj 4/95); člana 2. Odluke o grbu Općine Breza ("Službeni glasnik Općine Breza" broj 9/2001 od 31. decembra 2001. godine); člana 2. Odluke o grbu i zastavi Općine Visoko ("Službeni glasnik Općine Visoko" broj 2/2007 od 28. februara 2008. godine); člana 3. Odluke o grbu i zastavi Općine Vogošća broj 01-02-2387/02 od 24. septembra 2002. godine ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 29/02 od 30. decembra 2002. godine); člana 1. Odluke o usvajanju grba i zastave Općine Kupres ("Službeni glasnik Općine Kupres" broj 1/2000 od 30. marta 2000. godine), (u daljnjem tekstu: osporene odredbe).
2. Podnosioci zahtjeva su istakli da su osporenim odredbama regulirani izgledi, u zahtjevu preciziranih, grbova i/ili zastava administrativnih jedinica (općina i/ili kantona, odnosno županija) na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, navedeni grbovi i/ili zastave sadrže elemente koji su u suprotnosti s čl. II/1, II/4 i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
3. Podnosioci zahtjeva su se u prilog dopustivosti zahtjeva pozvali na član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, te stav Ustavnog suda iz Odluke o meritumu broj
U 7/05 od 2. decembra 2005. godine, prema kojem je Ustavni sud kao institucija koja podržava Ustav Bosne i Hercegovine nadležan da ispituje ustavnost svih akata, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto shodno jednoj od nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3. Ustava BiH. Dalje, ukazano je i na stav Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj
U 4/05 od 22. aprila 2005. godine, prema kojem Ustavni sud mora, kad god je to moguće, interpretirati svoju jurisdikciju tako da dopusti najširu mogućnost otklanjanja posljedica kršenja ljudskih prava. Podnosioci zahtjeva smatraju da se i u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za ocjenu ustavnosti pitanja koja proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih sporazuma o zaštiti ljudskih prava, odnosno pitanja zaštite ljudskih prava i ostvarivanja principa konstitutivnosti i prava na zabranu diskriminacije.
4. Podnosioci zahtjeva su istakli da se suština zahtjeva odnosi na činjenicu da osporene odredbe nisu u skladu s ustavnim principima ravnopravnosti konstitutivnih naroda i zabrane diskriminacije. Prema njihovom mišljenju, kao elementi grbova i zastava utvrđuju se i elementi vjerskog i nacionalnog karaktera (simboli polumjeseca, ljiljana, šahovnica, siluete vjerskih objekata i sl.), koji simboliziraju samo jedan konstitutivni narod. Na taj se način, prema njihovom mišljenju, dovode u diskriminirajući položaj drugi narodi, odnosno drugi konstitutivni narodi, tim prije što smatraju da grbovi i zastave administrativnih jedinica, javnih institucija, ne mogu imati vjerski karakter.
5. U zahtjevu je ukazano na to da je nesporno pravo jedinica lokalne samouprave na jedan ili više simbola koji održavaju historijsko, kulturno i prirodno naslijeđe, ali da ono ne podrazumijeva ekskluzivitet u uživanju tog prava u odnosu na samo jednu naciju. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, simboli jedinica lokalne samouprave morali bi biti sačinjeni i opisani prema pravilima heraldike, te da njihov sadržaj, oblik i upotreba budu regulirani statutom jedinica lokalne samouprave u skladu s Ustavom i njime zagarantiranim pravima.
6. Najzad, podnosioci zahtjeva ukazali su i na odluku Ustavnog suda Republike Srpske donesenu povodom gotovo identičnog zahtjeva za ocjenu ustavnosti simbola Općine Nevesinje od 20. februara 2013. godine, u kojoj je iskazan stav da odredbe Statuta Općine Nevesinje nisu u skladu s Ustavom, uz obrazloženje da grb Općine Nevesinje, simbol te jedinice lokalne samouprave, treba da sadrži elemente koji predstavljaju tradiciju, te kulturno i historijsko naslijeđe svih građana lokalne zajednice, tako da svi oni mogu da se identificiraju s tim obilježjem. Podnosioci zahtjeva ukazuju na to da je Ustavni sud Republike Srpske zaključio da grb Općine Nevesinje sadrži elemente koji predstavljaju vjerski i nacionalni identitet samo srpskog naroda, pa da je tako narušena ustavna garancija zabrane diskriminacije i poštivanja ljudskih prava. Najzad, istaknuto je da je identično mišljenje izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Srpske u kojoj je ispitivana ustavnost simbola Grada Banja Luka.
Relevantni propisi
7.
Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Član II
Ljudska prava i osnovne slobode
1. Ljudska prava
Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
4. Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta
3. Pravni poredak i nadležnosti institucija
b) Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to pitanje:
-
Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
-
Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
9. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijelo je trideset šest poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Podnosioci zahtjeva tvrde da su osporenim odredbama prekršeni čl. II/1, II/4. i III/3.b) Ustava BiH. U prilog dopustivosti zahtjeva, u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH, podnosioci zahtjeva pozvali su se na stavove Ustavnog suda u odlukama br.
U 7/05 i
4/05.
11. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u situacijama kada je pokretano pitanje usaglašenosti nekog općeg akta koji nije izričito naveden u odredbi člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u svakom pojedinačnom predmetu ocjenjivao okolnosti konkretnog slučaja u odnosu na nadležnost koja mu je dodijeljena na osnovu navedenog člana, te shodno tome i izražavao stav da li će konkretni zahtjev za ispitivanje tih akata ocijeniti dopustivim. Pri tom, Ustavni sud naglašava da može dati vlastitu pravnu kvalifikaciju činjenica, te da ga ne obavezuje kvalifikacija koju daju strane u predmetu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 6/06 od 29. marta 2006. godine, tačka 21, "Službeni glasnik BiH" broj 40/08), kao i da je konačni autoritet u pogledu tumačenja i primjena Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 9/09 od 26. novembra 2010. godine, stav 70, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 48/11).
12. Tako je u predmetima br.
U 4/05 i
U 7/05, na koje ukazuju i podnosioci zahtjeva, Ustavni sud, polazeći od teksta iz člana VI/3.a) Ustava BiH,
uključujući ali ne ograničavajući se na to, zaključio da može vršiti kontrolu ustavnosti i pravnih akata nižeg ranga od zakona kada takvi akti pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 4/05 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 7/05 od 2. decembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 45/05). U navedenim odlukama predmet osporavanja bili su statuti jedinica lokalne samouprave (Grad Sarajevo, Grad Istočno Sarajevo, Grad Banja Luka). U oba predmeta podnosioci zahtjeva tvrdili su da odredbe kojima je u navedenim aktima reguliran sastav gradskih vijeća odnosno skupština gradova krše princip o konstitutivnosti naroda i princip zabrane diskriminacije jer isključuju odnosno ne omogućavaju ni minimum učešća svih konstitutivnih naroda. Ustavni sud je zaključio da se zahtjevi za ocjenu ustavnosti odnose na pitanja koja proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava, te da se tiču ostvarivanja ljudskih prava i ustavnih principa, tj. principa konstitutivnosti naroda i prava na zabranu diskriminacije, te da je nadležan za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH.
13. Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj
U 3/04 podnosilac zahtjeva, između ostalog, zatražio ocjenu ustavnosti pojedinačno označenih rješenja nadležnih općinskih organa na području Grada Sarajevo o izmjeni naziva ulica, parkova, trgova i mostova u pojedinim gradskim općinama tvrdeći da su promjene izvršene bez saglasnosti sva tri konstitutivna naroda, kao i da novi nazivi duboko vrijeđaju nacionalna osjećanja srpskog naroda, jer sadrže imena ratnih muslimanskih paravojnih formacija, te kao takvi predstavljaju jednu od prepreka za povratak Srba u Sarajevo kao glavni grad BiH, pri tom se pozivajući na princip zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 3/04 od 27. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Odlučujući o zahtjevu u tom dijelu, Ustavni sud je zaključio da nije nadležan za odlučivanje, s obzirom na prirodu osporenih akata, odnosno konkretnih rješenja za koja je zaključio da kao akti izvršne vlasti ne predstavljaju vrstu općih normativnih akata, odnosno propisa za koje je Ustavni sud, u skladu s članom VI/3.a) Ustava BiH, nadležan ocjenjivati ustavnost.
14. Ustavni sud ukazuje na to da je u predmetu broj
U 7/10 preispitivao osnovanost tvrdnji podnosioca zahtjeva da je osporenim odredbama Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, između ostalog, izvršena majorizacija konstitutivnih naroda jednih nad drugim u ostvarivanju njihovog ustavima zagarantiranog prava na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj
U 7/10 od 26. novembra 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/11). Ustavni sud je zaključio da se zahtjevom prvenstveno postavlja pitanje usaglašenosti odredaba Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske s Ustavom Republike Srpske, a o čemu je nadležan da odlučuje Ustavni sud Republike Srpske, pa, shodno tome, nije moguće zasnovati nadležnost Ustavnog suda, u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj
U 7/10 od 26. novembra 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/11).
15. Dalje, u predmetu broj
U 1/09 podnosilac zahtjeva je tvrdio da su tri podzakonska akta, te odluka koju je donijela Vlada FBiH kao provedbene propise kojim je omogućeno provođenje Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, a kojim je država BiH preuzela i obaveze i odgovornost za staru deviznu štednju, prekršeni, a između ostalog i ustavno pravo na imovinu, kao i princip nediskriminacije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 1/09 od 20. maja 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da nije nadležan da ocjenjuje ustavnosti u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH jer osporeni akti ne predstavljaju opće akte za čiju je ocjenu ustavnosti nadležan u smislu navedene odredbe, kao i da ne vidi nijedan razlog zbog kojeg bi osporeni akti pokretali pitanja kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda.
16. Najzad, Ustavni sud ukazuje i na to da su u predmetu broj
U 15/08 predmet ocjene ustavnosti bili akti koji svojim karakterom ne predstavljaju akte koji su izričito pobrojani u članu VI/3.a) Ustava BiH, niti se mogu podvesti pod pojam akata koji sadrže opću normu i kojim se regulira određeno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 15/08 od 3. jula 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 73/09). Ustavni sud je zaključio da je nadležan za odlučivanje jer je zahtjevom pokrenuto pitanje spora između BiH i entiteta Republika Srpska u vezi s ustavnim pitanjem poštivanja podjele nadležnosti iz člana III/1.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, te pitanja iz čl. III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine, pa da je, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud jedini nadležan da odlučuje o predmetnom sporu.
17. Shodno navedenom, proizlazi da sama činjenica da su osporene odredbe sadržane u pravnim aktima koji nisu izričito pobrojani u članu VI/3.a) Ustava BiH, a kako ukazuju i podnosioci zahtjeva, nije prepreka za odlučivanje Ustavnog suda o konkretnom zahtjevu. Međutim, u isto vrijeme to ne znači i da svaki pravni akt niže pravne snage od zakona ili ustava entiteta može biti predmet ocjene ustavnosti u smislu nadležnosti iz citirane ustavne odredbe, kao i da će svako pozivanje na principe sadržane u Ustavu BiH nužno rezultirati postojanjem spora za koji je jedino nadležan za odlučivanje Ustavni sud BiH.
18. U konkretnom slučaju, osporene odredbe koje, kako smatraju podnosioci zahtjeva, krše principe konstitutivnosti i zabrane diskriminacije sadržane su u ustavu kantona, te statutima i odlukama općinskih vijeća u Federaciji BiH.
19. Ustavni sud ukazuje na to da su pitanje unutrašnje organizacije entiteta, njihovih administrativnih jedinica i jedinica lokalne samouprave, a time i konkretno pitanje načina reguliranja simbola tih jedinica, u skladu s članom III Ustava BiH, u isključivoj nadležnosti entiteta i da su ta pitanja uređena njihovim ustavima i zakonima. Ustav BiH ne sadrži niti jednu odredbu o tom pitanju. Shodno navedenom, članom I/1. Ustava FBiH određeno je da FBiH ima svu vlast, nadležnosti i odgovornosti koje Ustavom BiH nisu date u isključivu nadležnost institucija BiH. Istom odredbom određeno je i da Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi, zajedno sa Ostalima, i građani FBiH, ravnopravno uređuju FBiH. Dalje, kako bi te garancije bile osigurane, Ustav FBiH, između ostalog, u članu IV/C/3/10 stav 2. tačka b) propisuje da je Ustavni sud FBiH nadležan da na zahtjev premijera kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom organu kantona odlučuje da li su ustavi kantona ili predloženi amandmani na ustave kantona u skladu s Ustavom FBiH. Istom odredbom u tački d) propisano je da je Ustavni sud FBiH nadležan da na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li je neki predloženi ili usvojeni propis koji je donio neki organ kantonalne, gradske ili općinske vlasti u skladu s tim Ustavom. U tom smislu, i konkretno pitanje koje je u isključivoj nadležnosti FBiH, tj. da li način na koji su određeni simboli administrativnih jedinica u FBiH krši princip konstitutivnih naroda i princip diskriminacije kao principe koji su sadržani u Ustavu BiH, ali i Ustavu FBiH, koji kroz postojeće mehanizme osigurava njihovu zaštitu i ostvarivanje, nameće se u prvom redu kao pitanje usaglašenosti s Ustavom FBiH.
20. Ustavni sud primjećuje da je Ustavni sud FBiH u Presudi broj
U 21/10 od 22. februara 2011. godine utvrdio da odredbe Statuta Općine Kiseljak kojima je bio propisan izgled grba nisu u skladu s Ustavom FBiH. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano na to da se sa simbolima sadržanim u grbu, tj. zlatnim ljiljanom, identificiraju Bošnjaci, a sa šahovnicom Hrvati, da je legitimno pravo Bošnjaka i Hrvata da putem zakonodavnih mehanizama očuvaju svoju tradiciju, te kulturu i identitet, ali da jednako pravo mora biti priznato i Srbima kao konstitutivnom narodu, posebno imajući u vidu da su Ustavom FBiH identitet konstitutivnih naroda, kao i obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture i tradicije, te kulturno naslijeđe definirani kao vitalni nacionalni interes konstitutivnih naroda, a takvo pravo u konkretnom slučaju nije omogućeno niti je dato Srbima. Na osnovu navedenog zaključeno je da su takvim rješenjem grba dovedeni u neravnopravan položaj srpski narod i drugi građani u odnosu na Bošnjake i Hrvate, bez objektivnog i razumnog opravdanja, a što je protivno osnovnom ustavnom principu kojim se garantira ravnopravnost Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih građana Bosne i Hercegovine na čitavoj njenoj teritoriji, te je u neskladu s odredbama o konstitutivnosti naroda propisanih u amandmanima XXVII i XXXVIII na Ustav Federacije. Najzad, u prilog svom stavu Ustavni sud FBiH pozvao se i na stav Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj
4/04 od 31. marta 2006. godine, a u kojoj su, u to vrijeme važeći, grb i zastava Federacije BiH zbog navedenih razloga ocijenjeni protivni Ustavu BiH.
21. Ustavni sud primjećuje da su se podnosioci zahtjeva, u prilog tvrdnji da je način propisivanja simbola suprotan ustavnom principu o konstitutivnosti naroda i principu zabrane diskriminacije, pozvali i na dvije odluke Ustavnog suda Republike Srpske. Tako je u Odluci Ustavnog suda Republike Srpske broj
U 30/10 od 20. februara 2013. godine utvrđeno da nisu u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske odredbe Statuta Grada Banja Luka kojim je određen izgled grba Grada Banja Luka. U obrazloženju odluke ukazano je na to da je grb Grada Banja Luka zvanični simbol te jedinice lokalne samouprave i kao takav, prema ocjeni Suda, treba da bude prihvatljiv za sve građane te teritorijalne jedinice, što je utvrđeno i navedenim odredbama Ustava Republike Srpske. Budući da je osporenim odredbama Statuta propisano da središnji dio grba simbolizira temelje Saborne crkve u bijeloj boji, a da je u sredini temelja krst sa ocilima u crvenoj boji, nesporno je, prema ocjeni Suda, da se radi o simbolima koji predstavljaju kulturu, tradiciju i historijsko naslijeđe samo srpskog naroda, odnosno da se ne radi o simbolima s kojima se mogu identificirati svi građani koji žive u tom gradu. Gotovo identično obrazloženje Ustavni sud Republike Srpske ponovio je i u odluci u kojoj je razmatrao grb Općine Nevesinje, a na koju također ukazuju podnosioci zahtjeva.
22. Ustavni sud podsjeća na raniji stav da je nadležan da podržava Ustav BiH, ali da nema nadležnost da podržava i ustav entiteta, jer je to pitanje u isključivoj nadležnosti entitetskog ustavnog suda. Izuzetak od tog pravila postoji samo u slučaju kada entitetski ustavni sud tumači i primjenjuje entitetski ustav suprotno Ustavu BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj
AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud smatra da poštivanje principa konstitutivnosti naroda i principa nediskriminacije u pogledu načina propisivanja simbola administrativnih i lokalnih jedinica kao pitanja koje je u isključivoj nadležnosti entiteta prije svega pokreće pitanje usklađenosti akata koji sadrže odredbe o ovom pitanju s ustavom entiteta, za koje je konačni autoritet ustavni sud entiteta. Također, imajući u vidu relevantnu praksu entitetskih sudova, u istom činjeničnom i pravnom pitanju, konkretno Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud smatra da ne postoje ni okolnosti koje bi ukazale na to da entitetski ustavni sudovi, konkretno Ustavni sud FBiH, tumače i primjenjuju entitetski ustav suprotno Ustavu BiH. Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije nadležan da odlučuje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH.
24. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.