Službeni glasnik BiH, broj 40/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 753/12, rješavajući apelaciju Hidajeta Bećulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hidajeta Bećulića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001173 10 Rev od 6. decembra 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hidajet Bećulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor-Varoši podnio je 23. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 001173 10 Rev od 6. decembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 001173 09 Gž od 16. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 001173 08 P od 27. augusta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je u postupku zastupalo Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 27. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 3, 5. i 22. decembra 2014. godine i 19. januara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 001173 08 P od 27. augusta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 001173 09 Gž od 16. decembra 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 650.000,00 KM od čega na ime obične štete 500.000,00 KM i na ime izgubljene dobiti 150.000,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tužene 26. septembra 2008. godine, navodeći da se na teritoriji općine Kotor-Varoš nalazila njegova pilana "Hrast" koja mu nije vraćena od 1992. godine. Ukazao je na to da vlasti Republike Srpske nisu spriječile uništavanje i otuđivanje njegove imovine i da je hala pilane potpuno uništena a mašine odvezene.

7. U toku postupka je utvrđeno da je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 201-101049-271 od 19. novembra 2002. godine potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik nekretnina koje su predmet ovog spora. U odnosu na prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja koji je u postupku istakla tužena, sud se pozvao na odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok). U svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok), kako je propisano u stavu 2. tog člana. Utvrđeno je da je zastoj zastarijevanja trajao sve do 19. juna 1996. godine, te da je prvog narednog dana počeo teći zbog toga što su ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji RS ukinuti odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine koja je istog dana stupila na pravnu snagu ("Službeni glasnik RS" broj 1/94 - posebno izdanje). Stoga je sud, imajući u vidu da je tužba podnesena 29. septembra 2008. godine, utvrdio da je podnesena po proteku objektivnog zastarnog roka i da je zbog toga nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete u predmetnoj pravnoj stvari.

8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da zastarjelošću, u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO, prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju demontiranjem pilane i odvoženjem mašina prouzrokovana šteta apelantu nastala u novembru 1992. godine. U to vrijeme odlukom Predsjedništva Srpske Republike u Bosni i Hercegovini od 15. aprila 1992. godine bilo je već proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, a kasnije i ratno stanje koje je ukinuto Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine, koja je istog dana stupila na pravnu snagu. Istaknuto je da, pošto rat u odnosu na rokove zastarjelosti ima karakter nesavladive prepreke iz člana 383. ZOO za čijeg trajanja se može smatrati da su na apelantovoj strani postojali opravdani razlozi za propuštanje da se obrati nadležnom sudu, to je, imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, došlo do zastoja toka zastarjelosti do 19. juna 1996. godine. Od tog dana je počeo teći rok zastarjelosti potraživanja naknade štete za apelanta. Pošto je apelant tužbu za naknadu štete podnio 29. septembra 2008. godine, to je ona podnesena izvan objektivnog roka od pet godina, kako je propisano odredbom člana 376. stav 2. ZOO, pa je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je ustanovio da je apelantovo potraživanje zastarjelo i kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 73 0 P 001173 10 Rev od 6. decembra 2011. godine odbio.

10. U obrazloženju revizione presude se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno ustanovili da od 19. juna 1996. godine počinju teći rokovi zastarjelosti predmetnog potraživanja u smislu odredaba člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 388. ZOO kojom je propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u smislu osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

11. Međutim, pošto je apelant podnio tužbu prvostepenom sudu 29. septembra 2008. godine, tj. nakon 12 godina od dana kada se ima uzeti da mu je šteta pričinjena, tj. od 19. juna 1996. godine, i od kada su mu počeli teći rokovi zastarjelosti predmetnog potraživanja, prema mišljenju Vrhovnog suda, zaključak nižestepenih sudova da je osnovan prigovor tužene u pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja je pravilan, odnosno da je apelantov zahtjev zastario u smislu odredaba člana 376. st. 1. i 2. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je njegov tužbeni zahtjev bio usmjeren na povrat stvari (pravo na imovinu ne zastarijeva), ili na isplatu protuvrijednosti za imovinu koju mu je tužena oduzela a u vezi s kojom posjeduje "urednu dokumentaciju".

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Okružni sud navode da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

14. U odgovoru na zahtjev Osnovni sud navodi da tužbeni zahtjev nije bio postavljen tako da se njime traži povrat stvari ili isplata njihove novčane protuvrijednosti, nego da je tražena naknada imovinske štete.

15. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 180. stav 1.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo

(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći

(1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 383.
Nesavladive prepreke

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Član 388.
Podizanje tužbe

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Član 392. stav 1.
Rok zastare u slučaju prekida

(1) Nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 17/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: "društveno-politička zajednica" zamjenjuju se riječju: "država".

18. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93), član 180. briše se.

19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme odlučenja relevantne odredbe glase:

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 229. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Član 366.

Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su preduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu preduzeli.

20. Aneks 7. Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:

Član I stav 1.

Zaštita

1) Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak lica koja su napustila njihovu teritoriju, uključujući i ona koja su dobila privremenu zaštitu trećih zemalja.

Član VII
Osnivanje Komisije

Strane ovim osnivaju nezavisnu Komisiju za raseljena lica i izbjeglice (Komisiju). Komisija će imati sjedište u Sarajevu i može imati, prema potrebi, urede na drugim lokacijama.

Član VIII
Saradnja

Strane će sarađivati sa Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke bez odgađanja i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.

Član XI
Mandat

Komisija će zaprimati i odlučivati o zahtjevima za nekretnine u Bosni i Hercegovini kad imovina nije bila dobrovoljno prodana ili na drugi način prenesena nakon 1. aprila 1992. godine i kada podnosilac zahtjeva nije u posjedu te imovine. Zahtjevi se mogu postavljati za vraćanje imovine ili umjesto vraćanja za pravednu naknadu.

Član XII st. 1. i 7.

Postupak pred Komisijom

1) Nakon primanja zahtjeva Komisija će odrediti zakonitog vlasnika imovine za koju je postavljen zahtjev, kao i vrijednost te imovine. (...)

7) Odluke Komisije su konačne, a bilo koja isprava o vlasništvu, donacije, hipoteke i drugi pravni instrumenti koje načini ili dodijeli Komisija priznat će se kao zakoniti u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Član XV
Pravila i propisi

Komisija će donijeti pravila i propise u skladu s ovim sporazumom, nužne za provođenje funkcija koje iz njega proizlaze. Pri stvaranju ovih pravila i propisa Komisija će uzeti u obzir domaće zakone o pravu vlasništva. Strane će sarađivati s Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke bez odgađanja i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.

21. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti koji je napustio nepokretnost ima pravo na vraćanje te nepokretnosti sa svim pravima koja je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nepokretnosti.

Član 10.

Zahtjev iz člana 9. Zakona vlasnik, posjednik, odnosno korisnik napuštenih nepokretnosti podnosi nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u opštini na čijoj se teritoriji nalazi nepokretnost.

22. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službeni glasnik RS" br. 31/99 i 52/02) u relevantnom dijelu glasi:

Republika Srpska

Član 1.

Ovim zakonom reguliše se povratom u posjed na teritoriji Republike Srpske upravno izvršenje Odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je uspostavljena na osnovu Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.

Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. stav 1. ili 2. (tražilac izvršenja).

Upravni organ nadležan za imovinsko-pravne poslove u opštini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana, odnosno stanove na kojim postoji stanarsko pravo, po zahtjevu.

23. Zakon o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" broj 4/92 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 27/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Služba javne bezbjednosti vrši upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose, naročito na: neposrednu zaštitu ustavnog uređenja od nasilnog ugrožavanja i promjena i ugrožavanja bezbjednosti zemlje; zaštitu života i lične bezbjednosti građana; sprječavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje i hvatanje počinilaca krivičnih djela; održavanje javnog reda i mira; obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata; kriminalističko-tehnička vještačenja; bezbjednost saobraćaja na putevima i određene poslove i zadatke bezbjednosti u drugim oblastima saobraćaja; kontrolu prelaženja državne granice; boravak i kretanje stranaca; putne isprave za prelazak državne granice; nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije; protivpožarnu zaštitu; promet i uskladištenje opasnih materija; pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opće opasnosti prouzrokovane elementarnim nepogodama i epidemijama.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 001173 10 Rev od 6. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 30. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).

31. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept "imovine" u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati "imovinskim pravima" i zbog toga predstavljati "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

32. U konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj imovini. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade materijalne štete nastale uništenjem predmetnih nekretnina, odnosno zbog nemogućnosti da ih vrati, u skladu sa Aneksom 7. Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum). Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka utvrđeno da apelant posjeduje odluku CRPC-a od 19. novembra 2002. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik nekretnina koje su predmet ovog spora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predmetno potraživanje nesumnjivo predstavlja apelantovu"imovinu", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5070/10 od 29. maja 2014. godine, tačka 41, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Dalje, u vezi s pitanjem da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud je zaključio da odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu štete predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) Da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa?

35. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelantov tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju odbijen zbog toga što su redovni sudovi utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 367. st. 1. i 2. ZOO. Redovni sudovi su navedeno obrazložili time da je apelant tužbu podnio 29. septembra 2008. godine, nakon 12 godina od dana kada se ima uzeti da mu je šteta pričinjena, tj. od 19. juna 1996. godine i od kada su mu počeli teći rokovi zastarjelosti predmetnog potraživanja. Pri tome redovni sudovi nisu uzeli u obzir odluku CRPC-a u kontekstu prekida zastare u smislu odredbe člana 388. ZOO.

36. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su pokretale pravno pitanje prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 388. ZOO u kontekstu donošenja odluke CRPC-a (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5070/10 od 29. maja 2014. godine, već citirana). Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu utvrđeno da su apelanti u postupku pred CRPC-om ishodovali konačnu i obavezujuću odluku za sve nadležne organe u BiH, kojom je, prema pravilima CRPC-a utemeljenim na relevantnim propisima u BiH, utvrđeno da je pravna prednica apelanata 1. aprila 1992. godine bila savjestan posjednik spornih nekretnina. Polazeći od značaja CRPC-a, kao nespornog autoriteta u relevantnom periodu za sporna pitanja u vezi s napuštenom imovinom, čiji je primaran zadatak bio da svojim odlukama omogući povrat imovine izbjeglicama i raseljenim licima na prostoru cijele Bosne i Hercegovine koju su zbog ratnih okolnosti napustili, kao u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelanti u okolnostima konkretnog slučaja podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje. Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev apelanata bio usmjeren upravo na ove nekretnine i na tuženu Republiku Srpsku, koja je, u konačnici, bila obavezna da vrati imovinu apelantima, čime su preduzete relevantne radnje s ciljem utvrđivanja, osiguravanja ili ostvarivanja potraživanja. Dakle, Ustavni sud je zaključio da su apelanti podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje, u smislu odredbe člana 388. ZOO, koje je trajalo sve do 4. marta 1999. godine, kada je CRPC donio konačnu i obavezujuću odluku, kada je zastarijevanje, u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO, počelo ponovo teći (poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u rok zastarijevanja određen zakonom). Prema odredbi člana 361. stav 1. ZOO, rokovi iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. su ponovo počeli teći 5. marta 1999. godine.

37. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio i da je podnošenje zahtjeva Ministarstvu (20. oktobar 2000. godine) u okolnostima konkretnog slučaja relevantna procesna radnja koja je, prema odredbi člana 388. ZOO, dovela do prekida zastarijevanja, koje je počelo teći 5. marta 1999. godine, te da je prekid zastarijevanja trajao sve do 29. augusta 2001. godine, kada je Ministarstvo donijelo zaključak, od kada su rokovi ponovo počeli teći 30. augusta 2001. godine, prema odredbi člana 361. ZOO. Dakle, imajući u vidu da je tužba Osnovnom sudu podnesena 10. maja 2002. godine, Ustavni sud je ustanovio da je podnesena blagovremeno, u rokovima propisanim odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Navedenu praksu Ustavni sud je podržao i u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 303/10 od 4. jula 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Dovodeći u vezu citirane odluke Ustavnog suda br. AP 5070/10 i 303/10 sa činjeničnim i pravnim stanjem u konkretnom predmetu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju redovni sudovi prilikom odlučivanja o prigovoru tužene u pogledu zastarjelosti nisu uzeli u obzir postojanje odluke CRPC-a od 9. novembra 2002. godine i eventualno postupka pred nadležnim ministarstvom za povrat apelantove imovine, te u kontekstu navedenog utvrdili da li je apelantovo potraživanje zastarjelo. Naime, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, prilikom odlučivanja o zastarjelosti potraživanja redovni sudovi moraju uzeti u obzir samu činjenicu da se apelant obratio CRPC-u. Pri tome Ustavni sud napominje da se u svojim dosadašnjim odlukama nije bavio time da li je, i pored te okolnosti (obraćanje CRPC-u ili nadležnom ministarstvu), nastupila zastarjelost potraživanja, budući da je utvrđivanje takvih činjenica zadatak redovnih sudova.

39. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se razlozi koji su navedeni u odlukama br. AP 5070/10 i AP 303/10 u cijelosti mogu primijeniti i na odlučivanje povodom ove apelacije, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da miješanje u apelantovu imovinu nije bilo zakonito.

Ostali navodi

40. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer su, u suštini, isti kao i navodi u vezi s povredom prava na imovinu, što je Ustavni sud već ispitao.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada miješanje u apelantovu imovinu nije bilo zakonito, budući da redovni sudovi prilikom odlučivanja o prigovoru zastare apelantovog potraživanja nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.