Službeni glasnik BiH, broj 98/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5283/10, rješavajući apelaciju Nuritu Yassin Mohammed, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Nuritu Yassin Mohammed podnesena protiv:

- presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 U 002623 10 U od 2. marta 2011. godine, S1 3 U 001488 10 U od 29. septembra 2010. godine, S1 3 U 005704 11 U od 22. aprila 2011. godine i S1 3 U 008680 12 U od 19. januara 2012. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Nuritu Yassin Mohammed (u daljnjem tekstu: apelantica), državljanka Etiopije, koju zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ - Ured u Mostaru, podnijela je 26. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj SI 3 U 001488 10 U od 29. septembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo - Sektor za azil) broj UP-1-07/1-41-1-7-17/10 od 4. augusta 2010. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 5283/10.

2. Apelantica, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Distrikta Brčko BiH, 25. aprila 2011. godine podnijela je apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 002623 10 U od 2. marta 2011. godine, koja je registrirana pod brojem AP 1902/11.

3. Apelantica, koju je zastupao isti opunomoćenik, 4. maja 2011. godine podnijela je apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 U 005704 11 U od 22. aprila 2011. godine, koja je registrirana pod brojem AP 2000/11.

4. Apelantica, koju je, također, zastupao isti opunomoćenik, 3. februara 2012. godine podnijela je apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 008680 12 U od 19. januara 2012. godine, koja je registrirana pod brojem AP 537/12.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene četiri apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5283/10. Spojene su apelacije br. AP 5283/10, AP 1902/11, AP 2000/11 i AP 537/12.

6. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva - Sektorа za azil i Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je u periodu od 5. maja 2011. godine do 24. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

7. Sud BiH, Ministarstvo-Sektor za azil i Služba dostavili su odgovore na apelacije u periodu od 20. maja 2011. godine do 5. marta 2012. godine.

8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici u periodu od 20. maja 2011. godine do 14. marta 2012. godine.

III. Činjenično stanje


9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, izložene prema hronološkom redu donošenja inicijalnih rješenja u postupcima okončanim osporenim presudama Suda BiH, mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak po apelanticinom zahtjevu za međunarodnu zaštitu (AP 1902/11)

10. Ministarstvo - Sektor za azil je Rješenjem broj UP-1-07/1-41-1-7-16/10 od 2. augusta 2010. godine odbilo u cijelosti apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu i odredilo rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. U pravnoj pouci je određeno da protiv navedenog rješenja nije dozvoljena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. Ocijenjeno je da „nema nikakvog valjanog razloga za strah od povratka u zemlju porijekla, niti su u postupku utvrđene prepreke da se apelantica stavi pod zaštitu zemlje porijekla. Nadležni organ je utvrdio da apelantici, u slučaju povratka u zemlju porijekla, ne prijeti opasnost za život ili slobodu zbog razloga rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi“. Zaključeno je da apelantica ne ispunjava propisane uvjete za dodjelu izbjegličkog statusa u BiH. Također, utvrđeno je da apelantici ne prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, odnosno postupanje suprotno zahtjevima i garantiranim pravima iz Evropske konvencije iz 1950. godine i Konvencije o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja iz 1984. godine, što bi bio osnov za dodjelu drugog vida međunarodne zaštite - supsidijarne zaštite.

11. Sud BiH, odlučujući o apelanticinoj tužbi protiv navedenog rješenja Ministarstva - Sektora za azil, Presudom broj S1 3 U 002623 10 U od 2. marta 2011. godine odbio je tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je osporenim rješenjem konačno odbijen apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu zbog toga što je u toku postupka utvrđeno da se radi o neosnovanom zahtjevu u skladu sa članom 109. stav 1, čl. 116. i 157. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08, u daljnjem tekstu: Zakon), a da je Ministarstvo ispitalo postojanje uvjeta za dodjelu supsidijarne zaštite u skladu sa članom 105. stav 3. navedenog zakona. Sud BiH je ocijenio pravilnim zaključak Ministarstva da nisu ispunjeni uvjeti propisani Zakonom da se apelantici odobri međunarodna zaštita zbog toga što je odredbom člana 105. navedenog zakona propisano da je međunarodna zaštita status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu, a izbjeglica je, u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokola iz 1967. godine, stranac koji se, zbog osnovanog straha-od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih političkih mišljenja, nalazi van zemlje svog državljanstva, a koji ne može ili zbog straha neće da traži zaštitu zemlje čije državljanstvo ima.

12. Dalje je obrazloženo „da je stranac pod supsidijarnom zaštitom i stranac koji ne ispunjava uvjete iz definicije izbjeglice, ali u vezi sa kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla, a koji ne može ili zbog straha neće da traži zaštitu u zemlji porijekla. Dakle, prema ovoj odredbi, međunarodna zaštita se odobrava strancu koji ima status izbjeglice prema definiciji i pojmu izbjeglice koji su propisani Konvencijom i Protokolom o statusu izbjeglica i prema kojim se izbjeglicom smatra svako lice koje se, zbog osnovanog straha od proganjanja zbog rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi, nađe izvan zemlje svog državljanstva“. Dalje je istaknuto da se, prema navedenoj Konvenciji i Protokolu, ne smatra da je lice lišeno zaštite zemlje svog državljanstva ako se bez ikakvog valjanog razloga, zasnovanog na opravdanom strahu, ne stavi pod zaštitu zemlje čije državljanstvo ima, ili stranac koji bi se izložio stvarnom riziku u zemlji porijekla.

13. Sud BiH je naglasio da iz apelanticinih navoda koje je dala u postupku donošenja rješenja i navoda koje je istakla u tužbi jasno proizlazi da je zahtjev za međunarodnu zaštitu apelantica podnijela zbog toga što je „pisala članke o poražavajućem stanju ljudskih prava u zemlji porijekla, ističući veliki stepen korupcije u administraciji, o teškom ekonomskom stanju u Etiopiji, kao i o teškom položaju mladih i povećanju broja beskućnika“. Sud BiH je ocijenio da se apelantica nije našla izvan zemlje čije državljanstvo ima zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi, dakle, iz razloga usljed kojih se, u smislu citiranih propisa, strancu odobrava međunarodna zaštita, te je zaključio da je Ministarstvo pravilno utvrdilo da ne postoje razlozi da se prizna međunarodna zaštita apelantici zbog toga što je apelantica pisala navedene članke. Naglašeno je da sudsko vijeće nije moglo prihvatiti apelanticinu tvrdnju da njoj lično prijeti opasnost zbog političkog djelovanja u slučaju povratka u zemlju porijekla. Zaključeno je da apelantica nije pružila ni minimum dokaza o svom članstvu u partiji, ili o svojoj važnoj ulozi i problemima proizašlim iz njenog članstva i rada u političkoj partiji, te da joj, u slučaju povratka u zemlju porijekla, prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Istaknuto je da navedeni zaključak suda proizlazi iz apelanticinih iskaza koje je dala prilikom intervjua, ta da i sudsko vijeće smatra da je odluka tuženog organa pravilna i osnovana na zakonu.

14. Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor da tuženi u postupku za međunarodnu zaštitu nije ispitao postojanje uvjeta za dodjeljivanje supsidijarne zaštite u skladu sa članom 105. stav 3. Zakona, obrazlažući „ovo zbog toga što se strancu odobrava supsidijarna zaštita ako ne ispunjava uvjete za priznanje statusa izbjeglicе, ali u vezi sa kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla, ili postoji objektivna individualna prijetnja po život, zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje“. Budući da se radi o pružanju međunarodne zaštite, Sud BiH je imao u vidu član 109. Zakona kojim je propisano provođenje posebnog ispitnog postupka, neophodnog za utvrđivanje činjenica, razrješavanje spornih pitanja, omogućavanjе strancu da iznese dokaze, te je ocijenio da je u konkretnom slučaju postupljeno po navedenoj odredbi. U odnosu na apelanticino pravo da joj se dostava vrši posredstvom opunomoćenika, Sud BiH je naglasio da je navedeno pravo osnovano u cijelosti i da upravni organ mora svoja pismena dostavljati opunomoćeniku stranke, a u konkretnom slučaju „apelantica, nezadovoljna osporenim aktom, iskoristila je pravo na pokretanje upravnog spora posredstvom svog opunomoćenika i to nije utjecalo na nezakonitost osporenog rješenja donesenog u upravnom postupku“. Sud BiH je ocijenio da je zaključak tuženog organa pravilan, budući da apelantica kao tražiteljica međunarodne zaštite ničim nije ukazala da postoji individualna prijetnja po njen život.

Postupak za produženje mjere ograničenja kretanja (AP 5283/10)

15. Rješenjem Ministarstva - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-7-17/10 od 4. augusta 2010. godine produžena je mjera ograničenja kretanja apelantici, državljanki Etiopije, za period od 7. augusta do 4. novembra 2010. godine (period od 90 dana), zabranom kretanja izvan prostora Ustanove za prihvat stranaca-Imigracionog centra u Istočnom Sarajevu, u Lukavici (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar). Istim rješenjem je određeno da tužba ne odgađa izvršenje rješenja.

16. U obrazloženju rješenja navedeno je da je apelantica, čije je posljednje prebivalište bilo u Dilli, nakon što je 12. aprila 2010. godine izrazila namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, 21. aprila 2010. godine podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu Ministarstvu - Sektoru za azil, te da je istog dana obavljena i registracija apelantice kao podnositeljice zahtjeva. U toku postupka utvrđeno je da apelantica ne posjeduje identifikacione dokumente iz zemlje porijekla. Naime, prilikom podnošenja i registracije zahtjeva za međunarodnu zaštitu apelantica je izjavila da je njeno ime Sina Ali Kasim, da je rođena 2. maja 1986. godine u Asabu, Eritreja. Međutim, na intervjuima koji su održani 25. maja i 16. juna 2010. godine i obavljeni na arapskom jeziku apelantica je izjavila da je njeno ime Nuritu Yassin Mohammed, da je državljanka Etiopije, da je rođena 26. aprila 1981. godine u Dilli, Etiopija. Provjerom u centralnoj bazi podataka o strancima nadležni organ je utvrdio da je „Nuritu Yassin Mohammed, državljanki Etiopije, rođenoj 15. aprila 1981. godine, izdata viza tipa 'C' za ulazak u Bosnu i Hercegovinu sa važenjem od 25. oktobra 2009. godine do 25. januara 2010. godine“. Provjerom kod Granične policije Bosne i Hercegovine utvrđeno je da je evidentiran ulazak u Bosnu i Hercegovinu putem Međunarodnog aerodroma Sarajevo „lica Nuritu Yassin Mohammed, rođene 15. aprila 1981. godine, koja je prilikom kontrole službenicima Granične policije predočila lični pasoš Etiopije (čiji broj je označen u obrazloženju rješenja) u kojem se nalazila viza Bosne i Hercegovine broj A 0126304 sa rokom važenja od 25. oktobra 2009. godine do 25. januara 2010. godine“.

17. Ministarstvo - Sektor za azil, na osnovu navedenih provjera i apelanticinih iskaza, prihvatilo je da je apelantica lice sa podacima navedenim u dispozitivu osporenog rješenja. Ukazano je da je Rješenjem Ministarstva - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-7-1/10 od 30. aprila 2010. godine apelantici određena mjera ograničenja kretanja, ali pod imenom Sina Ali, koja ističe 6. augusta 2010. godine. Dalje je obrazloženo da je odredbom člana 114. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08, u daljnjem tekstu: Zakon) predviđeno da se podnosiocu zahtjeva za međunarodnu zaštitu u naročito opravdanim okolnostima mjera ograničenja može produžiti za još ukupno 90 dana. Istim članom u stavu 1. tačka c) predviđeno je da kretanje može biti ograničeno ako postoje osnovi sumnje da se radi o očitoj obmani ili zloupotrebi postupka, kako je to određeno članom 110. stav 3. tačka a) istog zakona, prema kojem se kao očigledna obmana ili zloupotreba postupka određuje slučaj kada podnosilac zahtjeva bez razumnog objašnjenja i namjerno daje lažne iskaze u postupku po zahtjevu, a ti iskazi su bitni za donošenje odluke o statusu. Zaključeno je da je apelantica tokom postupka dala niz kontradiktornih izjava vezanih za podatke o svom identitetu, zatim, iskaz sa registracije koji je u potpunosti kontradiktoran iskazu datom na intervjuu do kontradikcija i krajnje nelogičnih dijelova iskaza sa samog intervjua, što je pojašnjeno u Rješenju Ministarstva - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-7-16/10 od 2. augusta 2010. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu, te joj je određen rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju Bosne i Hercegovine.

18. Sud BiH je Presudom broj SI 3 U 001488 10 U od 29. septembra 2010. godine, odlučujući u upravnom sporu o apelanticinoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-7-17/10 od 4. augusta 2010. godine kojim je produžena mjera ograničenja kretanja, odbio tužbu kao neosnovanu.

19. Sud BiH je u obrazloženju navedene presude, između ostalog, istakao da je tuženi upravni organ pri donošenju konačnog upravnog akta, koji je predmet pobijanja, pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje utječu na donošenje odluke, te na utvrđeno činjenično stanje, uz poštivanje pravila postupka, pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje je navedeno da je, prema podacima iz spisa, a što nije osporeno ni navodima tužbe, tuženi u postupku donošenja osporenog rješenja utvrdio, a što je i apelantica kao tužiteljica potvrdila u svojim izjavama, da se koristila lažnim imenom, te da je Ministarstvo - Sektor za azil odbilo apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu.

20. Sud BiH je naglasio da su članom 1. Zakona propisani uvjeti i postupak ulaska i boravka stranaca u Bosnu i Hercegovinu, razlozi za odbijanje ulaska i boravka, razlozi za otkaz boravka i za protjerivanje stranaca, postupak podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kao i druga pitanja u vezi sa azilom, boravkom i kretanjem stranaca u Bosni i Hercegovini. Navedeno je da je odredbama Zakona jasno regulirano u kojim slučajevima se strancu odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu, te u kojim slučajevima se može ograničiti kretanje podnosiocu zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Ukazano je na član 110. stav 2. tačka c) Zakona kojim je propisano da će Ministarstvo odbiti kao neosnovan zahtjev za međunarodnu zaštitu ako se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem stjecanja međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini. Prema članu 114. stav 1. tačka c), ukoliko se pokaže da je potrebno, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno ako postoje osnovi sumnje da se radi o očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka, kako je to određeno članom 110. stav 3. Zakona. Sud BiH, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i dokaze iz konkretnog spisa, zaključio je da je nesporno utvrđeno da je apelantica stranac kojem je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, jer je ona lice koje se u toku postupka koristilo lažnim podacima. Zaključak tuženog da se apelantici produži mjera ograničenja kretanja ocijenjen je kao pravilan.

21. Sud BiH je apelanticin prigovor da su joj navedenim postupanjem Ministarstva - Sektora za azil povrijeđena prava garantirana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine ocijenio kao neosnovan. Obrazloženo je da navedena prava nisu povrijeđena na apelanticinu štetu zbog toga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, te da produženje ograničenja kretanja stranaca u zakonom predviđenoj proceduri ne može predstavljati povredu navedenih prava. Sud BiH je zaključio da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelomično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

Produženje mjere nadzora (AP 2000/11)

22. Ministarstvo – Služba, rješavajući po službenoj dužnosti u upravnoj stvari produženja nadzora, donijelo je Rješenje o produženju nadzora broj UP-1/18.6-07.3-29-1/11 od 14. aprila 2011. godine kojim se apelantici „bez identifikacionih dokumenata produžava mjera trajanja nadzora za period od 24. aprila 2011. godine do 23. maja 2011. godine u Ustanovi za prihvat stranaca, Služba za poslove sa strancima-Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu dok se ne izvrše potrebne provjere u vezi sa identitetom i državljanstvom i pribave putni dokumenti za apelanticu“. Rješenje je doneseno primjenom člana 99. stav 2. tačka c) kojim je propisano da se strancu može odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu, ili ako se inače identitet stranca ne može utvrditi ni u roku od šest sati od dovođenja u službene prostorije, te člana 102. stav 2. Zakona kojim je propisano da stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje, ili toliko dugo koliko je potrebno da se izvrši svrha nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju stranca pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora. Dalje, u stavu 4. istog člana određeno je da se po proteku roka od 30 dana iz člana 100. stav 3. (rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stranac može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše 30 dana ukoliko postoje uvjeti za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. Zakona tako da određivanje stavljanja pod nadzor ne može trajati duže od 180 dana.

23. U obrazloženju rješenja je naglašeno da je Rješenjem Ministarstva - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-7-16/10 od 2. augusta 2010. godine odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu i istovremeno joj je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Protiv navedenog rješenja imenovana je pokrenula upravni spor pred Sudom BiH u zakonom ostavljenom roku, koji je Presudom broj S1 3 00262310 U od 2. marta 2011. godine odbio apelanticinu tužbu. Dalje je obrazloženo da je u postupku koji je prethodio donošenju konkretnog rješenja Ministarstvo - Služba ispitalo postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloge zbog kojih je apelantici (ali pod drugim imenom) određena mjera nadzora Rješenjem Ministarstva broj UP-1/19.4. 4-07.3-158/10 od 9. aprila 2010. godine. Utvrđeno je da se nisu izmijenile okolnosti, odnosno razlozi koji su bili osnov za određivanje navedene mjere, tj. da apelantica ne posjeduje identifikacione dokumente i da i dalje postoje osnovi sumnje u istinitost navoda o njenom identitetu u skladu sa članom 99. stav 2. tačka c) i članom 100. Zakona. Navedeno je da se Služba, kao prvostepeni organ, svojim aktom od 29. marta 2011. godine obratila Ministarstvu vanjskih poslova da posreduje u Ambasadi Etiopije radi utvrđivanja apelanticinog identiteta i državljanstva, da je tražena saglasnost za prihvat i izradu putnog lista, ali da još nije dostavljen odgovor. Također, prvostepeni organ se obraćao i Direkciji za koordinaciju policijskih tijela u BiH da putem Interpola utvrdi apelanticin identitet i državljanstvo, te osigura saglasnost za prihvat i izradu putnog lista, ali da, također, još nije dostavljen odgovor.

24. Ministarstvo sigurnosti, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv navedenog prvostepenog rješenja Službe, svojim Rješenjem broj UP-2-06-07-2-55/11 od 18. aprila 2011. godine odbilo je kao neosnovanu apelanticinu žalbu, a Rješenje Službe broj UP-118.6.-07-29-1/11 od 14. aprila 2011. godine je potvrđeno.

25. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Ministarstvo sigurnosti ocijenilo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis, te donio odluku zasnovanu na zakonu. Navedeno je da iz dokaza u spisu nesporno proizlazi da se apelanticin status nije izmijenio, niti su se izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije koja je data u Rješenju o stavljanju pod nadzor broj UP-1/19.4.4-07.3-158/10 od 9. aprila 2010. godine. Konstatirano je da je nesporno da apelantica ne posjeduje identifikacione dokumente i da postoje osnovi sumnje da su navodi o njenom identitetu istiniti, te da je primjena člana 99. stav 2. tačka c) i člana 102. Zakona u konkretnom predmetu osnovana.

26. Odlučujući o apelanticinoj tužbi protiv navedenog rješenja drugostepenog organa u upravnoj stvari produženja nadzora nad strancem, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 005704 11 U od 22. aprila 2011. godine odbio tužbu kao neosnovanu.

27. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je predmet razmatranja postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelantica stavljena pod nadzor a koji su propisani članom 99. stav 2. tačka c) Zakona. Naglašeno je da iz podataka spisa proizlazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, te da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantica stavljena pod nadzor, tj. razlozi iz člana 99. stav 2. tačka c) Zakona. Naime, Sud je istakao da iz podataka spisa proizlazi da je osnov za donošenje rješenja činjenica da nadležni organ i dalje sumnja u apelanticin identitet, jer je apelantica u postupku podnošenja zahtjeva za azil i registracije navela da se zove Sina Ali Kasim, a upravni organ je provjerom u centralnoj bazi podataka utvrdio da je lice koje je ušlo u BiH na osnovu vize tipa „C“ Nuritu Yassin Mohammed.

28. Sud je zaključio da su osnovi sumnje u istinitost apelanticinih navoda o njenom identitetu osnov za dalje donošenje rješenja o produženju nadzora, odnosno da se nisu izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelantica stavljena pod nadzor u Imigracioni centar, jer Ambasada Etiopije do donošenja osporenog rješenja nije dostavila traženu dokumentaciju u vezi sa utvrđivanjem istinitosti apelanticinih navoda o njenom identitetu, te se zbog tih razloga prvostepeni organ urgencijom od 11. aprila 2011. godine ponovo obratio navedenoj ambasadi putem Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u BiH. Sud BiH je, u skladu sa članom 101. Zakona, saslušao apelanticu u roku određenom zakonom, koja u svojim navodima nije dovela u sumnju utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku.

Produženje mjere nadzora radi osiguranja provođenja rješenja o protjerivanju (AP 537/12)

29. Rješenjem Ministarstva - Službe broj UP-1-18.6.-07.3-29-11/11 od 12. januara 2012. godine apelantici je produžen nadzor radi osiguranja provođenja rješenja o protjerivanju i osiguranja udaljenja stranca iz zemlje, a mjera trajanja nadzora određena je za period od 20. januara 2012. godine do 18. februara 2012. godine. Rješenje je doneseno primjenom člana 99. stav 1. tač. a) i c), stav 2. tačka a) i člana 102. stav 4. Zakona.

30. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Zaključkom Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-39-5/11 od 19. oktobra 2011. godine odbačen apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu (azil) i istovremeno određen rok od sedam dana od dostavljanja zaključka da dobrovoljno napusti teritoriju BiH, čime je apelantica sa 21. oktobrom 2011. godine prešla u nadležnost Službe. Dalje je navedeno da prije donošenja ovog rješenja „ovaj organ nije donio produženje mjere nadzora, kako je to propisano članom 102. stav 4. Zakona, jer je isto lice bilo u postupku za odobravanje međunarodne zaštite u BiH“.

31. Naglašeno je da je apelantici „konačnim Rješenjem Službe broj UP-1/18.6-07.3-29-9/1 od 14. novembra 2011. godine, u ponovnom postupku, na osnovu čl. 87. i 88. Zakona izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH u trajanju od dvije godine, te od dana konačnosti rješenja ostavljenim rokom od osam dana za dobrovoljno napuštanje zemlje“. Navedeno je da su na apelanticin zahtjev dva puta pokretani postupci za međunarodnu zaštitu u BiH i da su odbijeni konačnim odlukama. Produženje nadzora konkretnim rješenjem temelji se na dodatnim razlozima propisanim zakonom koji su u međuvremenu nastali, tj „15. decembra 2012. godine, zbog zdravstvenih smetnji i neophodne hospitalizacije, apelantica je smještena na Neuropsihijatrijski odjel bolnice „Koševo“, gdje će boraviti do odluke ljekara o daljoj potrebi pružanja medicinske njege“. Obrazloženo je da je, zbog navedenih razloga, nadležni organ onemogućen da izvrši apelanticino udaljenje iz BiH, što je obaveza propisana zakonom nakon što je predmetno rješenje o apelanticinom protjerivanju postalo konačno, a apelantica nije ispoštovala ostavljeni rok od osam dana da dobrovoljno napusti zemlju.

32. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv Rješenja Službe broj UP-1/18.6.-07.3-29-11/11 od 12. januara 2012. godine kojim je produžen nadzor radi osiguranja provođenja rješenja o protjerivanju i osiguranjа udaljenja stranca iz zemlje, Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-4/12 od 16. januara 2012. godine odbilo kao neosnovanu apelanticinu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje.

33. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je osporeno rješenje doneseno primjenom člana 99. stav 1. tač. a) i c) i stav 2. tačka a) i člana 102. stav 4. Zakona. Istaknuto je da je Zaključkom Ministarstva - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-39-5/11 od 19. oktobra 2011. godine odbačen apelanticin ponovni zahtjev za međunarodnu zaštitu i istovremeno određen rok od sedam dana od dostavljanja zaključka da dobrovoljno napusti teritoriju BiH, čime je apelantica sa 21. oktobrom 2011. godine prešla u nadležnost Službe. Dalje je navedeno da je u obrazloženju prvostepenog rješenja ukazano da se radi o stranoj državljanki koja je koristila lažne podatke o svom identitetu, te da je na osnovu toga, kao i zbog neposjedovanja identifikacionih dokumenata stavljena pod nadzor u Imigracioni centar Rješenjem Službe broj UP-1/19.4-07.3-158/10 od 9. aprila 2010. godine. Također, Rješenjem Ministarstva - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-7-1/10 od 30. aprila 2010. godine izrečena joj je mjera ograničenog kretanja u vidu zabrane kretanja izvan prostora Imigracionog centra koja je u kontinuitetu produžavana, kao i da je o apelanticinom zahtjevu za međunarodnu zaštitu donesena pravosnažna odluka i rješenje konačnog apelanticinog statusa prešlo u nadležnost Službe. Ministarstvo je istaklo da se Služba, kao prvostepeni organ, radi kraćeg apelanticinog zadržavanja u Imigracionom centru, kao i konačnog stjecanja zakonskih uvjeta za apelanticino udaljenje iz BiH, podneskom od 29. marta 2011. godine obratila Ministarstvu vanjskih poslova da posreduje u Ambasadi Etiopije radi utvrđivanja identiteta i državljanstva, te saglasnosti za prihvat i izradu putnog lista, ali nisu dobili odgovor. Nakon više urgencija istom organu, od aprila do augusta 2011. godine, u koje je uključen i Interpol u Adis Abebi, 10. augusta 2011. godine prvostepeni organ je obaviješten „da su nadležni organi Etiopije odlučili da je apelantica, ukoliko želi, a posjeduje pasoš Etiopije, dobrodošla u Etiopiju“.

34. Dalje je naglašeno da je apelantici konačnim Rješenjem Službe broj UP-1/18.6-07.3-29-9/1 od 14. novembra 2011. godine u ponovnom postupku izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH u trajanju od dvije godine, a od dana konačnosti rješenja ostavljen je rok od osam dana da dobrovoljno napusti zemlju. Navedeno je da su na apelanticin zahtjev dva puta pokretani postupci za međunarodnu zaštitu u BiH, koji su odbijeni konačnim odlukama Sektora za azil. Posebno je navedeno da se apelantici produženje mjere nadzora temelji na dodatnim razlozima propisanim zakonom koji su nastali nakon prvobitno određene mjere nadzora, tj. zato što je 15. decembra 2011. godine, zbog zdravstvenih smetnji i neophodne hospitalizacije, apelantica smještena na Neuropsihijatrijski odjel bolnice „Koševo“, gdje će boraviti do odluke ljekara. Istaknuto je da je prvostepeni organ, u smislu člana 102. stav 7. Zakona, procijenio da se blažom mjerom nije mogla postići svrha, imajući u vidu da će apelantica onemogućiti provođenje odluke prvostepenog organa kako je to propisano članom 99. stav 1. tač. a) i c) i stav 2. tačka a) Zakona.

35. Uvidom u spis predmeta, navode i priloge žalbe, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalni propis, te donio odluku zasnovanu na zakonu. Naglašeno je da je konačnim i pravosnažnim Rješenjem Službe broj UP-1/18.6-07.3-29-9/11 od 14. novembra 2011. godine apelantici, državljanki Etiopije, izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH sa zabranom ulaska u BiH od dvije godine zbog razloga predviđenih članom 88. stav 1. tačka a) i tačka d) Zakona i naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od osam dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju. Dalje je istaknuto da je i Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.4-07.3-158/10 od 9. aprila 2010. godine apelantica stavljena pod nadzor zbog neposjedovanja identifikacionih dokumenata za period od 9. aprila 2010. godine do 8. maja 2010. godine, a da je Rješenjem Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-7-16/10 od 2. augusta 2010. godine, koje je postalo pravosnažno 2. marta 2011. godine, odbijen apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu i određen rok od petnaest dana od dana pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, a da apelantica nije napustila BiH u roku za dobrovoljno izvršenje rješenja. Imajući u vidu da je apelantici izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH, što je prema članu 99. stav 1. tač. a) i c) Zakona propisano kao osnov za određivanje nadzora, Ministarstvo je ocijenilo da je primjena člana 99. stav 1. tač. a) i c) stav 2. tačka a) Zakona u konkretnom predmetu osnovana. Ocijenjeno je da iz prvostepenog spisa proizlazi da je apelantici određena mjera nadzora u postupku provedenom prema zakonu, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije, kojim je propisano da niko ne smije biti lišen slobode osim u postupku koji je propisan zakonom. Naglašeno je da određivanje nadzora apelantici nije bilo proizvoljno, jer je stavljena pod nadzor na osnovu člana 99. stav 2. Zakona. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je ocijenilo da nije došlo do povrede prava iz čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije i člana II/3.a), b) i d) Ustava BiH.

36. Odlučujući o apelanticinim tužbama protiv navedenog prvostepenog i drugostepenog rješenja, Sud BiH je, radi vođenja jedinstvenog postupka, izvršio spajanje navedenih predmeta i Presudom Suda BiH broj S1 3 U 008680 12 U od 19. januara 2012. godine odbio tužbu kao neosnovanu.

37. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je, u skladu sa odredbama člana 101. stav 4. Zakona, predsjednik Vijeća Suda BiH zakazao saslušanje apelantice za 19. januar 2012. godine kojem nije pristupila ni apelantica, niti njen opunomoćenik, a na zapisnik je konstatirano da je Sudu dostavljen dopis-obavijest Službe od 18. januara 2012. godine u kojem je navedeno da je apelantica, zbog lošeg zdravstvenog stanja, smještena u bolničku ustanovu „Koševo“ - Odjel psihijatrije, da je zadržana na liječenju i da, zbog navedenih okolnosti, nije u mogućnosti da prisustvuje zakazanom saslušanju. Dalje je istaknuto da je apelantici osporenim rješenjem tuženog Ministarstva produžen nadzor u Imigracionom centru za period od 20. januara 2012. godine do 18. februara 2012. godine zbog toga što je prvostepeni organ po službenoj dužnosti, u smislu člana 102. stav 4. Zakona, ispitao da li postoje uvjeti za produženje nadzora apelantici, te je utvrdio da se nisu izmijenile okolnosti, niti razlozi zbog kojih je donesena mjera stavljanja apelantice pod nadzor. Naglašeno je da je predmet razmatranja u konkretnom postupku postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelantica stavljena pod nadzor a koji su propisani članom 99. stav 1. tačka c) Zakona (određivanje stavljanja pod nadzor stranca radi osiguranja udaljenja iz zemlje). Sud BiH je naveo da iz podataka spisa, kao i iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantica stavljena pod nadzor, tj. razlozi iz člana 99. stav 1. tačka c) Zakona. Zaključeno je da je osnov za donošenje rješenja o produženju nadzora dalje osiguranje provođenja rješenja o protjerivanju i osiguranjе udaljenja stranca iz zemlje. Ocijenjeno je da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, jer je prvostepeni organ pravilno primijenio zakon kada je utvrdio da i dalje postoje uvjeti za produženje nadzora nad apelanticom kao strancem. Prema ocjeni Suda BiH, nisu se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelantica stavljena pod nadzor u Imigracioni centar, budući da je apelantica 15. decembra 2011. godine, zbog zdravstvenih smetnji i neophodne hospitalizacije, smještena na Neuropsihijatrijski odjel bolnice „Koševo“, te da je prvostepeni organ onemogućen da izvrši udaljenje apelantice iz BiH, što je zakonom propisana obaveza nakon što je rješenje o apelanticinom protjerivanju postalo konačno, jer apelantica nije postupila u ostavljenom roku od osam dana da dobrovoljno napusti teritoriju BiH.

38. Sud BiH je naglasio da je Rješenjem Ministarstva - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-7-16/10 od 2. augusta 2010. godine odbijen apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan, te da je istovremeno naloženo apelantici da napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, a Sud BiH je svojom presudom od 2. marta 2011. godine odbio apelanticinu tužbu kao neosnovanu. Dalje je navedeno da je Zaključkom Ministarstva - Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-39-5/11 od 21. oktobra 2011. godine odbačen apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu, te da je određen rok od sedam dana od dostave zaključka da dobrovoljno napusti teritoriju BiH. Odlučivanje o apelanticinom statusu prešlo je u nadležnost Službe, budući da je navedenim zaključkom apelanticin zahtjev odbačen, a podnesena tužba nije odgađala izvršenje rješenja.

39. Prvostepeni organ je, ispitujući sve okolnosti i činjenice, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o stranoj državljanki koja je koristila lažne podatke o svom identitetu, te da je zbog tog i razloga što nije posjedovala identifikacione dokumente bila stavljena pod nadzor Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.-07.3-158/10 od 9. aprila 2010. godine. Tokom boravka u Imigracionom centru apelantica je iskazala namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu pa je, stoga, rješavanje statusa tužiteljice prešlo u nadležnost Službe, koja joj je u dva navrata izricala mjeru ograničenja kretanja. Kada je po njenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu donesena pravosnažna odluka, rješavanje statusa tužiteljice-apelantice je 9. marta 2011. godine prešlo u nadležnost Službe za poslove sa strancima. U tom periodu, a radi što kraćeg zadržavanja u Imigracionom centru, prvostepeni organ je preduzimao mjere obraćanja Ministarstvu vanjskih poslova BiH, Direkciji za koordinaciju policijskih tijela, sve radi pribavljanja putne isprave za apelanticu, te radi utvrđivanja i potvrde njenog stvarnog identiteta. Dalje, prvostepeni organ se, s obzirom na to da je apelantica izjavila da se njena putna isprava nalazi kod zaposlenika Ambasade Kraljevine Saudijske Arabije, toj ambasadi obratio sa ciljem da se putna isprava dostavi kako bi se apelantica vratila u zemlju porijekla. Na navedeni upit prvostepeni organ je zaprimio dopis od 21. septembra 2011. godine u kojem je istaknuto da apelantica u navedenoj ambasadi ne posjeduje nikakve lične stvari, kao ni pasoš. Dalje, apelantica je 26. septembra 2011. godine ponovo iskazala namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu pa, shodno tome, prvostepeni organ nije mogao preduzimati mjere radi pribavljanja putne isprave. U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja prvostepeni organ je ispitao i postojanje izmijenjenih okolnosti, pa je utvrdio da je apelantici izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH konačnim Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj OP-1/18.6-07.3-29-9/11 od 14. novembra 2011. godine sa zabranom ulaska i boravka u trajanju od dvije godine uz ostavljanje roka da dobrovoljno napusti zemlju. Imajući u vidu da je, zbog zdravstvenih smetnji i neophodne hospitalizacije, apelantica smještena na Neuropsihijatrijski odjel bolnice „Koševo“, gdje će boraviti do odluke ljekara o daljnjoj potrebi pružanja medicinske njege, Sud BiH je ocijenio da je prvostepeni organ onemogućen da izvrši udaljenje apelantice iz BiH, te je prihvatio zaključak da se radi o opravdanim okolnostima i valjanom osnovu za produženje nadzora nad apelanticom.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


40. U prvoj podnesenoj apelaciji kojom je osporavala Presudu Suda BiH broj 001488 10 U od 29. septembra 2010. godine (vezanu za odluke o ograničenju kretanja) apelantica je navela da smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te da, opreza radi, ukoliko Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o lišavanju slobode, već o ograničenju kretanja, apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela hronologiju događanja nakon što je 21. aprila 2010. godine podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu, te je navela da je lišena slobode uz proizvoljne i paušalne razloge Sektora za azil, čime je prekršeno njeno pravo na slobodu i sigurnost. Također, navela je da je „izricanje mjera nastalo kao rezultat grubog kršenja domaćih propisa, proizvoljnog utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnih propisa, te da se radilo o proizvoljnom lišavanju slobode apelantice“. Apelantica je naglasila da u postupku rješavanja njenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije rađeno po hitnom postupku, da lišavanje slobode nije provedeno u skladu sa zakonom, niti se može podvesti pod izuzetke propisane članom 5. stav 1. tač. a) do f) Evropske konvencije. Apelantica smatra da je Sektor za azil morao ocijeniti „zašto je neophodno produžiti mjeru ograničenja kretanja sa maksimalnim rokom i da li je mjera ograničenja zaista potrebna“. U odnosu na ove navode, apelantica se pozvala na presudu (Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, par. 70) i istakla da „konkretna mjera produženja ograničenja kretanja radi navodne obmane i zloupotrebe postupka nije imala svrhe i nije uopće bila potrebna“. Dalje, smatrajući da je žrtva nezakonitog ograničavanja slobode protivno članu 5. Evropske konvencije, apelantica je, pozivajući se na član 5. stav 5. Evropske konvencije, na ime odštete zatražila iznos od 3.000,00 KM, navodeći da je „lišena slobode dodatnih 90 dana iako nije postojao nikakav razlog, niti zakonski osnov za ovu mjeru“. Apelantica je precizirala da, ukoliko Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o lišavanju slobode, već o ograničenju slobode kretanja, osporenim odlukama je prekršeno pravo na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

41. Apelantica, dalje, smatra da joj je osporenim presudama Suda BiH kojim su odbijene njene tužbe u upravnom sporu protiv rješenja kojim je u cijelosti odbijen njen zahtjev za međunarodnu zaštitu, zatim, određeno produženje mjere trajanja nadzora za određeni period, te produženje mjere nadzora radi osiguranja provođenja rješenja o protjerivanju (koje presude je apelantica osporila u apelacijama br. AP 1902/11, AP 2000/11 i AP 537/12) povrijeđeno pravo na život, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije. Naglasila je da se protiv nje ne vodi nikakav prekršajni ni krivični postupak, te da je proizvoljno lišena slobode, da samo krivični sud u krivičnom postupku pruža dovoljno garancija za preispitivanje odluke o hapšenju i lišavanju slobode, a da Zakon o upravnim sporovima ne može pružiti takve garancije, te da Ministarstvo sigurnosti nije sudska vlast. Apelantica je navela da je „izražavajući političko mišljenje za vrijeme rada u organizaciji 'Godna Lalimat' u zemlji porijekla, pisala članke o poražavajućem stanju ljudskih prava u zemlji porijekla, ističući veliki stepen korupcije u administraciji, teško ekonomsko stanje u Etiopiji, težak položaj mladih i povećanje broja beskućnika. Njeni članci su objavljeni, te je zbog toga tužiteljicu pratila policija“. Naglasila je da član 3. Evropske konvencije uključuje jednu od temeljnih vrijednosti u demokratskom društvu, odnosno da apsolutno zabranjuje torturu ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje (vidi presudu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989. godine, Serija A br. 161, str. 35, st. 09-91). Apelantica je navela da, ukoliko bi došlo do izgona iz BiH, bila bi podvrgnuta torturi, mučenju i nečovječnom postupanju, a sud je dužan u postupku utvrditi da li postoji stvarni rizik i da li bi udaljavanje apelantice bilo u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelacije


42. U odgovoru na apelacije Sud BiH je istakao da nije došlo do povrede odredaba Ustava BiH i Evropske konvencije na koje se pozvala apelantica, naglašavajući da sloboda kretanja može biti djelomično ili potpuno ograničena u skladu sa odredbama Zakona, odnosno da je priznavanje statusa međunarodne zaštite u domenu javne vlasti.

43. Ministarstvo - Sektor za azil u svojim odgovorima navelo je da je apelantici ograničeno kretanje zbog toga što nije podnijela niti pokazala nijedan identifikacioni dokument iz zemlje porijekla na osnovu kojeg bi se mogao utvrditi njen identitet. Naglašeno je da je navedena činjenica veoma bitna kada se ima u vidu da se apelantica koristila lažnim imenom prilikom registracije i podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u BiH, a da je diskreciona ocjena nadležnog organa kome će ograničiti kretanje na osnovu svih okolnosti određenog slučaja, što je apelanticin slučaj. Dalje je istaknuto da se izjava tražitelja međunarodne zaštite o njegovom identitetu uzima kao vjerodostojna, ali da u slučajevima kakav je apelanticin, kada postoji sumnja, mogu se primijeniti određene mjere, ili pokrenuti određeni postupci kako bi se utvrdio njen identitet. Istaknuto je da je odbijen apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu, jer je u toku postupka utvrđeno da se radi o neosnovanom zahtjevu, u skladu sa članom 109. stav 1. i čl. 116. i 157. stav 2. Zakona. Naglašeno je da se apelantica nije našla izvan zemlje čije državljanstvo ima zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje vjere, rase, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi, kako je to definirano Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine. Navedeno je da je zahtjev odbijen, jer apelantica nije pružila ni minimum dokaza o svom članstvu u partiji, o njenoj važnoj ulozi, te da joj u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost po život ili slobodu i zbog razloga vjere, rase, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti mučenje ili nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.

44. U odgovoru na navode apelacije broj AP 537/12 (podnesene protiv odluka kojim je produžena mjera nadzora radi osiguranja provođenja rješenja o protjerivanju) Ministarstvo - Služba, između ostalog, istaklo je da nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije, budući da je Sud BiH, rješavajući konkretan upravni spor, u smislu člana 102. stav 2. Zakona, ocijenio postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, tj. uvjeta za dalje produženje nadzora. Istaknuto je da je konačnim i pravosnažnim Rješenjem ovog organa broj UP-1/18.6-07.3-29-9/11 od 14. novembra 2011. godine, na osnovu čl. 87. i 88. stav 1. tač. a) i d) Zakona, apelantici izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH uz zabranu ulaska i boravka u trajanju od dvije godine, sa ostavljenim rokom od osam dana od dana prijema konačnog rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije, te da apelantica nije ispoštovala dobrovoljni rok. Dalje, u odnosu na apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu, pravosnažnim Rješenjem Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-7-16/10 od 2. augusta 2010. godine zahtjev je odbijen, a zatim i Zaključkom Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-1-39-5/11 od 19. oktobra 2011. godine, po ponovnom apelanticinom zahtjevu, taj zahtjev je odbačen. Naglašeno je da apelantica, ni nakon pravosnažno okončanih navedenih postupaka u segmentu međunarodne zaštite, nije ispoštovala rok za napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da rješenja o produženju nadzora nisu posljedica proizvoljnog postupanja, već da se radi o postupku koji je proveden u skladu sa Zakonom, da je ispoštovano i apelanticino proceduralno pravo, uključujući i postupak habeas corpus iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, budući da su rješenja o produženju nadzora bila predmet sudskog preispitivanja. Također je navedeno da je povreda člana 3. Evropske konvencije detaljno ispitivana u postupku rješavanja po zahtjevu za međunarodnu zaštitu, te da se navodi o povredi navedenog člana Evropske konvencije ne mogu dovesti u vezu sa sudskim postupcima iz kojih su proizašle pobijane presude.

V. Relevantni propisi


45. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 87.
(Mjera protjerivanja)

(1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.

Član 88.
(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja)

(1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

d) …nakon što su se stekli uslovi iz člana 117.(Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) ovog zakona, a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim Zakonom;

Član 99. stav 1. tač. a) i c) i stav 2. tačka c)
(Određivanje stavljanja pod nadzor)

(1) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor:

a) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;

b) radi osiguranja udaljenja stranca iz zemlje;

(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje;

c) u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu ili se inače identitet ne može utvrditi ni u roku od šest sati od dovođenja u službene prostorije.

Član 100. stav 3.


(3) Na osnovu rješenja Službe, stranac se može zadržati pod nadzorom toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže 30 dana.

Član 102. st. 2. i 4.


(2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.

(4) Po proteku roka od 30 dana iz člana 100. stav 3. ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 30 dana, ukoliko postoje uslovi za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. (…)

Član 105.
(Definicija međunarodne zaštite)

(1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu.

(2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.

(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.

Član 110.
(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu)

(1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnov za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.

(2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako:

d) se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH;

Član 114.
(Ograničenje kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu)

(1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:

c) postoje osnovi sumnje da se radi o očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka kako je to određeno članom 110. stavom 3. ovog zakona.

(2) Kretanje se ograničava:

b) zabranom kretanja van specijalizirane ustanove za prihvat stranaca.

Član 116.
(Odluke po zahtjevu za međunarodnu zaštitu)

Po zahtjevu za međunarodnu zaštitu Ministarstvo donosi odluku kojom se:

i. zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija, a strancu određuje rok u kojem mora napustiti BiH;

Član 117.
(Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu)

Stranac čiji je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen pravosnažnom odlukom iz člana 116. (Odluke po zahtjevu za međunarodnu zaštitu) tačka c) ili (...), a koji ne napusti BiH u određenom roku, bit će protjeran iz zemlje u skladu s članom 88. (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) stav (1) tačka d) ovog zakona.

46. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.


U upravnim sporovima Sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudija, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

U upravnim sporovima pokrenutim protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor odlučuje sudija pojedinac.

Član 19.


Izuzetno od stava 1. ovoga člana, tužba protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor podnosi se u roku od 24 sata od uručenja, odnosno dostave rješenja drugostepenog tijela u upravnom postupku, odnosno protekom toga roka ako u njemu drugostepena odluka nije donesena. U sporovima iz ovog stava Sud odlučuje po hitnom postupku, saslušava stranca i sudsku odluku donosi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja tužbe.

Član 36.


Sud donosi presudu, odnosno rješenje većinom glasova sudskog vijeća.

O vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik, koji potpisuju svi članovi vijeća i zapisničari.

Vijećanje i glasanje vrši se bez prisustva stranaka.

VI. Dopustivost


47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

48. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

49. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Suda BiH, i to: Presuda broj S1 3 U 001488 10 U od 29. septembra 2010. godine, koju je apelantica primila 30. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2010. godine, Presuda broj S1 3 U 002623 10 U od 2. marta 2011. godine, koju je apelantica primila 9. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 27. aprila 2011. godine, Presuda broj S1 3 U 005704 11 U od 22. aprila 2011. godine, koju je apelantica primila 26. aprila 2011. godine a apelacija je podnesena 4. maja 2011. godine i Presuda broj S1 3 U 008680 12 U od 19. januara 2012. godine, koju je apelantica primila 23. januara 2012. godine a apelacija je podnesena 3. februara 2012. godine. Dakle, protiv navedenih presuda nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu, a apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


Postupak povodom zahtjeva za odobravanje međunarodne zaštite i postupci u vezi sa produženjem mjere ograničenja kretanja i produženjem mjere nadzora


51. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava, i to: pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti


52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

53. U konkretnom slučaju apelantica je lice kojem je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i kojem su produžene mjere ograničenja kretanja i mjere trajanja nadzora za određeni period dok se ne izvrše potrebne provjere u vezi sa identitetom i državljanstvom apelantice, kao i radi osiguranja provođenja rješenja o protjerivanju. Apelantica se poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće pitanje postojanja dozvoljenog osnova vezanog za slobodu prema članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.

Član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije


54. Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi, Evropski sud, Aksoy protiv Turske, presuda od decembra 1996. godine, stav 76, Izvještaji 1996-VI). Iz teksta člana 5. jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema „svima“. U članu 5. stav 1. tač. a) do f) Evropske konvencije data je iscrpna lista dozvoljenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008).

55. Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava i da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu u smislu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva, u konkretnom slučaju Zakona, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije dozvoljava državi da kontrolira slobodu stranaca u imigracionom kontekstu.

56. Ustavni sud iz spisa konkretnog predmeta uočava da je u svim postupcima prisutna sumnja u apelanticin identitet, budući da je apelantica u postupku podnošenja zahtjeva za azil navela da se zove Sina Ali Kasim, a nadležni organi su provjerom u centralnoj bazi podataka utvrdili da je u BiH ušlo lice na osnovu vize tipa „C“ Nuritu Yassin Mohammed. Sud BiH je ocijenio da iz apelanticinih navoda, koje je dala u postupku donošenja osporenih odluka, jasno proizlazi da je zahtjev za međunarodnu zaštitu apelantica podnijela zato što je pisala članke o poražavajućem stanju ljudskih prava u zemlji porijekla, ističući veliki stepen korupcije u administraciji, o teškom ekonomskom stanju u Etiopiji, kao i o teškom položaju mladih i povećanju broja beskućnika. Dalje je utvrđeno da se apelantica nije našla izvan zemlje čije državljanstvo ima zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi (kako je to određeno Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine), dakle, iz razloga zbog kojih se, u smislu zakonskih propisa, strancu odobrava međunarodna zaštita, te je zaključeno da ne postoje razlozi za priznavanje međunarodne zaštite apelantici zbog toga što je pisala članke navedenog sadržaja. Naime, u postupcima je utvrđeno da apelantica nije pružila minimum dokaza o svom članstvu u partiji, o njenoj važnoj ulozi, te da joj u slučaju povratka u zemlju porijekla, prijeti opasnost po život ili slobodu zbog vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti mučenje ili nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.

57. Dalje, Ustavni sud uočava da je odredbama Zakona jasno propisano u kojim slučajevima se strancu odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu, te u kojim slučajevima se može ograničiti kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Ustavni sud ima u vidu da je apelantici kao strancu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, jer je utvrđeno da se u toku postupka koristila lažnim podacima, odnosno da se njen zahtjev zasnivao na očiglednoj obmani i zloupotrebi postupka s ciljem stjecanja međunarodne zaštite u BiH, te da postoje i dalje osnovi sumnje u istinitost apelanticinih navoda o njenom identitetu i da se radi o očiglednoj obmani. Zahtjev za međunarodnu zaštitu je odbijen, jer je u toku postupka utvrđeno da se radi o neosnovanom zahtjevu u skladu sa članom 109. stav 1. i čl. 116. i 157. stav 2. Zakona. O produženju mjere ograničenja kretanja i produženju mjere nadzora odlučeno je u smislu člana 99. stav 2. tačka c) i člana 102. stav 2. Zakona. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je ocijenjeno postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, tj. uvjeta za produženje nadzora (pri tome da li se blažom mjerom može postići svrha u smislu Zakona), te je utvrđeno da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, već da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantica stavljena pod nadzor, tj. razlozi iz člana 99. stav 2. tačka c) Zakona. Rješenja o produženju ograničenja kretanja i produženju nadzora, kao i rješenje u vezi sa međunarodnom zaštitom nisu posljedica proizvoljnog postupanja, budući da je postupak proveden u skladu sa Zakonom, a ispoštovano je i proceduralno apelanticino pravo, uključujući i postupak habeas corpus iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije. Također, u konkretnom postupku odlučivanja o zahtjevu za međunarodnu zaštitu nadležni organi su ispitali i postojanje uvjeta za supsidijarnu zaštitu propisanu Zakonom, te ocijenili da nisu ispunjeni uvjeti propisani Zakonom. Ustavni sud naglašava da je apelantici nadležni organ konačnim i pravosnažnim Rješenjem broj UP-1/18.6-07.3-29-9/11 od 14. novembra 2011. godine, na osnovu čl. 87. i 88. stav 1. tač. a) i d) Zakona, izrekao mjeru protjerivanja sa teritorije BiH uz zabranu ulaska i boravka u trajanju od dvije godine sa ostavljenim rokom od osam dana od dana prijema konačnog rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju, ali da apelantica nije ispoštovala određeni rok.

58. Iz navedenih činjenica nesporno proizlazi da su u apelanticinom slučaju organi uprave (Sektor, Služba i Ministarstvo) a, zatim, i Sud BiH detaljno ispitali okolnosti apelanticinog slučaja i u svim navedenim postupcima koji su okončani osporenim presudama, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona, dali detaljne razloge zašto je odbijen apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu, zašto joj je izrečena mjera ograničenja kretanja, zašto je apelantici produžen nadzor za određeni period, odnosno dati razlozi za produženje mjere nadzora zbog apelanticinog protjerivanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno ukazuje da su u apelanticinom slučaju, u smislu relevantnih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, u svim navedenim postupcima ispoštovani svi proceduralni zahtjevi propisani Zakonom. Pri tome Ustavni sud smatra da je neophodno naglasiti da u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi ukazivalo na eventualnu povredu apelanticinog prava na slobodu i sigurnost ličnosti u situaciji kad su nadležni organi kontinuirano preduzimali poslove iz svoje nadležnosti kako bi se apelanticin status i, samim tim, njeno zadržavanje u Imigracionom centru sveli na najmanju moguću mjeru. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su u periodima koji su obuhvaćeni odlukama koje su predmet ove apelacije nadležni organi preduzeli brojne aktivnosti u smislu utvrđenja apelanticinog identiteta i, samim tim, utvrđivanja zemlje apelanticinog porijekla, a što nesporno, s obzirom na odredbe Zakona, predstavlja prethodno pitanje za donošenje rješenja o apelanticinoj deportaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantici, koja u Bosni i Hercegovini, prema utvrđenju upravnih organa i suda, boravi nezakonito, osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, budući da je nesporno da je njeno zadržavanje u Imigracionom cenrtu praktično sve vrijeme bilo obuhvaćeno provođenjem neophodnih radnji radi apelanticine deportacije.

59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, te da su apelanticini navodi neosnovani.

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni


60. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

Član 3. Evropske konvencije glasi:


Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

61. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama donesenim u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode prema nekim licima. Pri tome intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni, u suštini, dovode do povrede navedenih ustavnih prava.

62. Apelantica je istakla da je to pravo povrijeđeno u postupku u kojem je odbijen njen zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica poziva na povredu navedenog prava, jer je u postupku koji je okončan osporenim odlukama utvrđeno da ne postoje razlozi za primjenu principa non refoulement, tj. zabrane vraćanja propisane članom 91. Zakona, čija će posljedica, prema apelanticinim tvrdnjama, biti njeno vraćanje u zemlju porijekla gdje će biti podvrgnuta torturi i nehumanom tretmanu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i nadležni organi proveli postupak u kojem su utvrđivali da li postoje razlozi za „zabranu vraćanja“ u zemlju porijekla, u smislu člana 91. Zakona, s ciljem eventualnog odobravanja međunarodne zaštite, u smislu člana 105. Zakona, te zaključili da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za zabranu apelanticinog vraćanja u zemlju porijekla, te da ne postoji realna opasnost da bi apelantica u zemlji porijekla mogla biti izložena tretmanu koji je zabranjen članom 3. Evropske konvencije.

63. Ustavni sud zapaža da se u kontekstu utvrđivanja uvjeta za „zabranu vraćanja“ iz člana 91. Zakona mora utvrditi individualna opasnost za pojedinca i ta opasnost mora biti realna, a ne samo moguća. U konkretnom slučaju nadležni organi (Ministarstvo i Sud BiH) utvrdili su da apelantica „nije pružila ni minimum dokaza o svom članstvu u partiji, ili o svojoj važnoj ulozi u problemima proizašlim iz njenog članstva i rada u političkoj partiji“, da u slučaju povratka u zemlju porijekla, postoje razlozi zbog kojih joj lično prijeti opasnost po život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili da joj u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.

64. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da su se nadležni organi pozvali i na činjenicu da je apelantica u postupku po zahtjevu za međunarodnu zaštitu, bez razumnog objašnjenja i namjerno, davala lažne iskaze a ti iskazi su bitni za donošenje odluke o statusu, čime je zloupotrijebljen postupak s ciljem stjecanja međunarodne zaštite.

65. S obzirom na to da su nadležni organi savjesno i detaljno ispitali da li postoje razlozi za primjenu principa non refoulement (zabrane vraćanja), te utvrdili da ne postoje razlozi za primjenu navedenog principa i o tome dali jasno obrazloženje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, u postupku odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite, nije prekršeno apelanticino pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Ostali navodi


66. U odnosu na apelanticine navode da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da se razmatranje ovih navoda čini bespredmetnim, budući da su navodi o povredi ovih prava identični navodima o povredi prava iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3. i 5. Evropske konvencije, koje je Ustavni sud razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak


67. Kada se u postupku donošenja odluke po zahtjevu za međunarodnu zaštitu, produženja mjere ograničenja kretanja i produženja mjere nadzora radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, u smislu člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije, te kada pri lišavanju slobode apelantice nije bilo proizvoljnosti, jer je lišena slobode na osnovu odredbe člana 99. stav 2. tačka c) Zakona, i kada su ispoštovana neophodna proceduralna apelanticina prava, jer je rješenje o zahtjevu za međunarodnu zaštitu, rješenje o stavljanju pod nadzor, odnosno o produženju nadzora, kao i rješenje o protjerivanju bilo predmet sudskog preispitivanja, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, nema povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

68. U postupku donošenja odluke o međunarodnoj zaštiti apelantice, produženja mjere ograničenja kretanja i produženja mjere nadzora kad apelantica nije dokazala da joj u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost zbog političkog djelovanja, nema povrede prava na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

69. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!