Službeni glasnik BiH, broj 61/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 5582/10, rješavajući apelaciju Ljubiše Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 29. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ljubiše Markovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000749 od 18. novembra 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ljubiša Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 15. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000749 od 18. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća) od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud), kao i od suprotne strane u postupku Kabaša Krasnićija (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 16. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. oktobra 2013. godine, Kantonalni sud 22. oktobra 2013. godine, Općinski sud 28. oktobra 2013. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 7. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-4376/05 od 26. juna 2006. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi, obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. juna 2006. godine pa do isplate, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva u iznosu od 15.000,00 KM odbijen.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 20. januara 2003. godine protiv tuženog pokrenuo postupak pred Općinskim sudom radi naknade nematerijalne štete zbog klevete. Apelant je u tužbi naveo da je u dnevnom listu "Avaz" (u daljnjem tekstu: "Avaz") od 29. jula 2002. godine, u tekstu pod naslovom "Krasnići tvrdi da posjeduje dokaze da je Marković primao mito" tuženi izjavio: "Ona je aranžirala da njen suprug primi mito u ogromnom novčanom iznosu, kako bi izdao Hajradinoviću odobrenje za građenje". Apelant je 4. aprila 2003. godine uredio tužbeni zahtjev i istakao da je tuženi osim ranije navedene izjave objavljene u "Avazu" ponovo 5. septembra 2002. godine u članku pod naslovom "Zatraženo pokretanje istrage protiv Ljubiše Markovića" izjavio: "U međuvremenu se pokazalo da je Ljubiša Marković preko svoje supruge Jadranke primao ogromne količine novca, kako bi Elvisu Hajradinoviću omogućio protupravno izdavanje odobrenja o građenju." U obrazloženju tužbe apelant je naveo da su navodi neistiniti i neutemeljeni, da je iz samog podnaslova teksta vidljivo da i sam novinar konstatuje da ga tuženi teško optužuje, da mu je tuženi iznošenjem nanio nematerijalnu štetu povredom ugleda. Također, Općinski sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu osporio blagovremenost tužbe i naveo da je tužba neuredna, te osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Dalje, tuženi je naveo da nije imao namjeru da vrijeđa apelanta, zbog čega nema odgovornosti za klevetu. Također, tuženi je naveo kada ja u pitanju tekst spornog članka i ukupan izgled, ističući da je izdvojeni naslov članka "Krasnići tvrdi da posjeduje dokaze da je Marković primao mito" urednička oprema, te da se za taj dio ne može utvrđivati njegova odgovornost. U odnosu na izjavu: "Ona je aranžirala da je njen suprug primio mito u ogromnom novčanom iznosu, kako bi Hajradinoviću izdao odobrenje za građenje" tuženi ni pred sudom nije sporio da je novinaru koji je napisao članak dao tu izjavu, ali je naveo da je u momentu objavljivanja članka imao dovoljno razloga da vjeruje u istinitost tvrdnje da je apelant primio neki iznos novca da bi uradio nešto u okviru službene dužnosti što nije smio uraditi.

8. Općinski sud je nakon provedenog postupka, u skladu s članom 4. Zakon o zaštiti od klevete, utvrdio da se pojedini navodi spornog članka mogu smatrati klevetom. S tim u vezi sud je istakao da se u spornom članku za apelanta tvrdi da je primio mito u ogromnom novčanom iznosu kako bi izdao Elvisu Hajradinoviću odobrenje za gradnju. Zatim, sud je naveo da tuženi nije osporio da je u suštini izjavio da posjeduje dokaze da je apelantova supruga aranžirala da apelant primi mito u ogromnom novčanom iznosu, ali je tvrdio da je u momentu davanja te izjave posjedovao dokaz - iskaz osobe koja je također radila kao državni službenik (koja je saslušana kao svjedokinja pred sudom). Naime, tuženi je tvrdio da je gospođa koja mu je dala pisanu izjavu sama došla kod njega i dala pisanu izjavu da je prisustvovala činu nuđenja novca apelantovoj supruzi, a da je od osobe koja je nudila novac kasnije saznala da je on i isplaćen, kao i da je apelantova supruga to potvrdila. Općinski sud je, pozivajući se na član 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, cijenio da je osnovana tvrdnja tuženog da nije namjerno iznosio neistinite činjenice, s obzirom da se pouzdao u istinitost izjave trećeg lica. Međutim, sud je naveo da u toku postupka tuženi nije pružio niti jedan dokaz da je sadržaj izražavanja koji je prenesen sredstvima javnog informiranja, te izjava trećeg lica u koju se pouzdao u suštini istinita. Imajući u vidu funkciju koju je apelant obavljao u vrijeme davanja sporne izjave Općinski sud je dalje, pozivajući se na član 6. st. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete, zaključio da navodi spornog članka ne predstavljaju kritiku apelantovog rada već se apelant povezuje sa korupcijom na eksplicitan način. Posebno teška kvalifikacija, prema mišljenju suda, proizlazi iz formulacije da je apelant primio mito u velikom iznosu, jer ga ona kvalificira kao osobu sklonu vršenju protupravnih radnji. Pozivajući se na član 7. Zakona o zaštiti od klevete, Općinski sud je utvrdio da je štetnik [tuženi] zanemario činjenicu eventualne neistinitosti izjave lica koje mu je ponudilo informaciju, a koju je on zatim ponudio kao utvrđenu činjenicu, zbog čega su ispunjeni uvjeti za utvrđivanje odgovornosti tuženog. Sud je jasno naveo da se istinitost ovih navoda (o primanju mita) dokazuje samo pravosnažnom presudom, te da u toku postupka nije pružen dokaz da je protiv apelanta podignuta optužnica za krivično djelo primanja mita.

9. Zatim, Općinski sud je naveo da nasuprot gore navedenom, u naslovu članka "Krasnići tvrdi da posjeduje dokaze da je Marković primio mito" tuženi lično nije izvršio identificiranje tužitelja [apelanta]trećim licima iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica, pa ne postoji Zakonom predviđeni element, na osnovu kojeg bi se sporno izražavanje moglo smatrati klevetom. Za sporni naslov, prema mišljenju Općinskog suda, u skladu s članom 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete mogli bi odgovarati autor članka i izdavač lista, a nikako tuženi koji nije pasivno legitimiran. Cijeneći navedeno Općinski sud je, postupajući prema odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) a u vezi s članom 10. Zakona o zaštiti od klevete dosudio apelantu, na ime naknade štete zbog klevete i povrede ugleda, iznos kao u izreci presude.

10. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-GŽ-06-002437 od 24. decembra 2008. godine kojom je žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud proveo postupak i donio presudu, a da pri tome nije povrijedio niti jednu odredbu ZPP-a koja bi uticala na zakonitost presude. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, u smislu člana 4. Zakona o zaštiti od klevete, radnje tuženog iznesene u članku objavljenom u "Avazu" od 29. jula 2002. godine i 5. septembra 2002. godine, treba tumačiti kao klevetu, jer je kleveta radnja nanošenja štete fizičkog i pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog lica trećem licu. Nadalje, prvostepeni sud je pravilno zaključio u spornom članku, imajući u vidu izjavu tuženog, da se radi o teškim optužbama protiv apelanta koji je prikazan kao osoba koja je sklona da vrši protupravne radnje za imovinsku korist. Prema stavu Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je ovakvim iznošenjem neistina na račun apelanta tuženi oklevetao apelanta u smislu čl. 7. i 10. Zakona o zaštiti od klevete. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi nije ničim dokazao da je sadržaj izražavanja koji je prenesen sredstvima javnog informiranja predstavlja istinu. Prema stavu Kantonalnog suda prvostepeni sud je dobro ocijenio da ovakva izjava tuženog (da je apelant koji je u to vrijeme vršilac funkcije načelnika Općine Centar primio mito) ne predstavlja kritiku već ima sve elemente klevete. Zatim, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu i u dijelu kojim je prvostepeni sud dosudio apelantu 5.000,00 KM na ime naknade štete, za šta je dao jasna obrazloženja, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe. Kantonalni sud je istakao da tuženi kao građanin ima pravo da kritizira načelnika Općine Centar, ali ta kritika mora biti argumentirana, konstruktivna i dobronamjerna. Prema mišljenju Kantonalnog suda izjave tuženog u "Avazu" koje nisu ničim potkrijepljene su čista kleveta kao što je utvrdio i prvostepeni sud.

11. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000749 od 18. novembra 2010. godine kojom je reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je primjenom člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dopustio reviziju neovisno što pobijani dio pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM (stav 2. iste odredbe), ocijenivši da je odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ispitujući pobijanu presudu Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odgovornost tuženog zasnovali na odredbi člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, jer je tuženi u ovom slučaju klevetu iznio u sredstvima javnog informiranja. Prema mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju treba primijeniti član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, kojim je propisano da za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovaraju autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem izražavanja. Prema mišljenju Vrhovnog suda kleveta iznesena u sredstvima javnog informiranja ima po pravilu za posljedicu mogućnost težeg povređivanja časti i ugleda drugog lica nego što je to slučaj predviđen u stavu 1. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete jer iznošenjem, odnosno prenošenjem neistinitih tvrđenja dolazi do saznanja neograničen, veći broj lica. Klevetničkoj izjavi, prema stavu Vrhovnog suda, daje se na taj način širi publicitet zbog čega je i predviđena odgovornost više nabrojanih lica. Vrhovni sud je stoga zaključio da tuženi, koji nije autor spornih tekstova, nije pasivno legitimiran u slučaju kada je izražavanje izneseno putem sredstava javnog informiranja, jer se pod autorom ne smatra lice koje je dalo informaciju ili izjavu sredstvima javnog informiranja, već se pod autorom u smislu navedene odredbe zakona, s obzirom da se veže za urednika i izdavača, podrazumijeva lice koje obrađuje određenu temu u objavljenoj informaciji. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da su za izražavanje u tekstovima napisanim u "Avazu", dakle putem sredstava javnog informiranja, odgovorna lica iz stava 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, a ne tuženi, te je ocijenio utemeljenim revizijski prigovor tuženoga zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da je stav Vrhovnog suda protivan članu 6. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od klevete zbog toga što je prema članu 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete "svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu i časti fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice... odgovorno za klevetu". Dakle apelant smatra da je tuženi iznio neistine, što su po njegovoj ocjeni "prvostepeni i drugostepeni sud pravilno utvrdili a što ni Vrhovni sud ne spori". Dalje, apelant navodi da prema članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete "za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja", iz čega slijedi da nema odgovornosti za "prenošenje" klevete u sredstvima javnog informiranja, tj. kada neko drugi iznese neistinite činjenice, a sredstva javnog informiranja to prenesu, što je slučaj u postupanju tuženog, čije su izjave mediji prenijeli. Apelant ističe da je "Avaz" izjave tuženog prenio i označio navodnicima, a tuženi ih je dao u prvom licu jednine, zbog čega smatra da novinar ne iznosi svoj stav, nego da prenosi tvrdnje tuženog. Iz navedenih razloga apelant smatra da je u konkretnom slučaju za klevetu odgovoran tuženi, što su po njegovoj ocjeni pravilno utvrdili prvostepeni i drugostepeni sud, a ne lica iz člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete kako smatra Vrhovni sud. Apelant također navodi da je odluka Ustavnog suda u konkretnom slučaju bitna "za primjenu materijalnog prava u drugim slučajevima", jer bi postupanje na način kako je to u ovom predmetu učinio Vrhovni sud, dovelo u pitanje "slobodu medija", odnosno negativnu posljedicu na tu slobodu, a time i na demokratičnost društva u cjelini.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju izjasnio da u cijelosti ostaje kod činjeničnog stanja koje je utvrđeno u toku prvostepenog postupka, te da u cijelosti ostaje kod razloga koje je naveo u svojoj odluci. Kantonalni sud je predložio da se apelacija usvoji i odluka Vrhovnog suda stavi van snage.

16. Općinski sud je naveo da u toku postupka pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanta na koja se poziva u apelaciji.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Cilj Zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu

Član 6. u relevantnom dijelu glasi:

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

25. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđivanja naknade štete zbog klevete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode da postupak pred Vrhovnim sudom nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Apelant osporava primjenu materijalnog prava - odredbu članа 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, na kojoj Vrhovni sud temelji pobijanu presudu. Navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava apelant zasniva na tvrdnji da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno postupili kada su primjenom člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete zaključili da je u ovom slučaju odgovoran isključivo tuženi, te da bi postupanjem po presudi Vrhovnog suda bila dovedena u pitanje sloboda medija, zbog čega tvrdi da odlučivanje po predmetnoj apelaciji ima širi značaj.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje se pokreće apelacijom, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ukinuo nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što tuženi nije autor spornih tekstova i nije pasivno legitimiran u situaciji kada je izražavanje izneseno putem sredstava javnog informiranja, jer su u tom slučaju primjenjive odredbe člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete. Tako se prema mišljenju Vrhovnog suda klevetničkoj izjavi daje širi publicitet, dolazi do većeg broja lica i ima za posljedicu mogućnost težeg povređivanja časti, iz čega jasno slijedi odgovornost više navedenih lica za štetu. Osim toga, Vrhovni sud navodi da se pod autorom ne smatra lice koje je dalo informaciju nego lice koje obrađuje određenu temu u objavljenoj informaciji, a što proizlazi iz samog teksta zakona jer ga veže uz urednika i izdavača.

30. Ustavni sud napominje da iz pojmovnog određenja klevete, na način kako je ono dato u samom Zakonu o kleveti (član 4. tačka d) proizlazi da je kleveta nanošenje štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je članom 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete u stavu 1. definirana odgovornost za klevetu za svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu. U stavu 2. istog člana navedeno je da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. Stav 3. člana 6. citiranog zakona definira oblik odgovornosti štetnika, odnosno lica iz st. 1. i 2. za štetu (namjera i nepažnja). Dakle, za postojanje klevete treba kumulativno da postoje sljedeći uvjeti -postojanje/objavljivanje neistinitog sadržaja (iznošenje i pronošenje), šteta po fizičko ili pravno lice, namjera ili određeni stepen nepažnje, identifikacija lica kojem se nanosi šteta i da se izražavanje o nekome učini dostupnim trećim licima. U vezi s ovim posljednjim pojmom – načinom na koji se izražavanje o nekome čini dostupnim (pogotovo dostupnim putem medija) u sudskoj praksi se pojavilo kao sporno pitanje da li za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja mogu odgovarati samo lica pobrojana u stavu 2. člana 6. ili za klevetu može odgovarati svako lice (termin koji se navodi u stavu 1. navedenog člana) koje je novinarima iznijelo ili pronijelo klevetnički sadržaj.

31. Ustavni sud primjećuje da u je konkretnom slučaju, imajući u vidu odredbe člana 6, Vrhovni sud zaključio da tuženi ne može biti pasivno legitimiran jer je njegova izjava objavljena u novinama, zbog čega je po shvatanju tog suda primjenjiv stav 2. navedenog člana te su odgovorna lica koja su pobrojana u tom stavu. Osim toga, Vrhovni sud ne smatra da je autor (iz stava 2. člana 6) lice koje je dalo informaciju ili izjavu sredstvima javnog informiranja, već se pod autorom u smislu navedene odredbe zakona (prema mišljenju suda, jer zakon nije definirao pojam "autor") s obzirom da se veže za urednika i izdavača, podrazumijeva lice koje obrađuje određenu temu u objavljenoj informaciji.

32. Ustavni sud prije svega primjećuje da je osnova za odlučivanje u predmetima koji se tiču klevete Zakon o zaštiti od klevete (koji bi se mogao definirati kao "materijalni" po pitanju utvrđivanja klevete, s obzirom da je njime regulirana kleveta i odgovornost za klevetu), kao i Zakon o obligacionim odnosima. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o zaštiti od klevete (prilikom donošenja) kao vodeću ideju imao dekriminalizaciju klevete, koja bi trebala da doprinese većoj slobodi izražavanja medija, pa tako i općoj demokratizaciji društva. Također se prilikom donošenja zakona težilo i usvajanju evropskih standarda u ovoj oblasti, pogotovo obezbjeđenju garancija na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Tako je odlučeno da odgovornost za klevetu bude građansko-pravne prirode i da se ovim zakonima zapravo regulira naknada štete nanesene nečijem ugledu klevetničkim izražavanjem - kako bi se spriječile zloupotrebe prava na slobodu izražavanja i nanošenje štete po ugled lica o kojem se izražava. Međutim, Zakon o zaštiti od klevete ne odnosi se samo na izražavanje u medijima. Iako su ovi "drugi" slučajevi rjeđi, klevetom se može nanijeti šteta i ako izražavanje nije saopćeno u medijima. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelacije koje se tiču "klevete" koja se, pri tome, ne odnosi samo na prenošenje ili iznošenje putem sredstava javnog informiranja (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 3641/09 od 6. decembra 2012. godine dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Zatim, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu u kojoj je razmatrao slučajeve u kojim je fizičko lice tužilo za klevetu drugo fizičko lice, i to za određeni "klevetnički" sadržaj objavljen u novinama. S tim u vezi Ustavni sud će posebno skrenuti pažnju na svoje sljedeće odluke i zaključke u njima. U predmetu AP 2867/07, od 10. juna 2009. godine, apelant je osporio odluke redovnih sudova jer mu je odbijen zahtjev za naknadu štete zbog klevete - zbog objavljene izjave tuženog u okviru određenog članka u novinama (u dva lista). Prvostepeni sud je naveo da odbija prigovor pasivne legitimacije tuženog kao neosnovan, kao i da odbija apelantov zahtjev za naknadu jer u postupku nije utvrđeno da je tuženi u svojoj izjavi izvršio identifikaciju apelanta. Navod apelanta "da je jasno na koga je mislio" s obzirom da je izjavu dao listu koji je onda prikazo apelanta na naslovnici s određenom slikom prema mišljenju Kantonalnog suda nije prihvatljiv jer tuženi ne odgovara za uređivačku politiku lista, i jer je sam novinar, a ne tuženi, identificirao apelanta (u oba objavljena lista). Vrhovni sud je, rješavajući po žalbi, potvrdio prvostepenu presudu, uz konstataciju da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravo (stav 6. član 1. Zakona o zaštiti od klevete) te da je u konkretnom slučaju primjenljiv član 6. stav 2. Zakona, odnosno da tuženi nije pasivno legitimiran za tekst objavljen u sredstvima javnog informiranja, već su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. Prema tome, kako tuženi nije autor spornih tekstova stoga nije pasivno legitimiran u ovom slučaju, s obzirom da je izražavanje izneseno putem sredstava javnog informiranja. Vrhovni sud je, rješavajući po reviziji, utvrdio da su nižestepene presude zakonite i pravilne. Vrhovni sud je dalje naveo da je izjava tuženog u tekstu označena kao upravni govor, samu izjavu je ocijenio kao vrijednosni sud tuženog, a pri tome bez identifikacije apelanta i zaključio da nema klevete odnosno građansko-pravne odgovornosti tuženog. Okolnost što su u novinama (dva lista) novinari spominjali apelantovo ime, odnosno stavili određenu sliku uz tekst, prema mišljenju Vrhovnog suda ne može se staviti na teret apelantu, jer ako u tome ima elemenata klevete onda je odgovornost na licima iz člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete. Apelant se u apelaciji žalio da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi proizvoljno tumačili odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, jer je Vrhovni sud ocijenio da to što je izjavio tuženi nije kleveta, nego mišljenje i vrijednosni sud. Ustavni sud je odbacio apelaciju kao očigledno neosnovanu navodeći da su Vrhovni i Kantonalni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja te primjenom relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, utvrdili da se u izjavi tuženog objavljenoj u spornim tekstovima u novinama ne radi o kleveti, već o vrijednosnom sudu i iznošenju mišljenja tuženog o događaju koji se odnosio na njega, te da stoga takvo iznošenje nema obilježje djela klevete, pa samim tim ni odgovornosti za izneseno mišljenje. Sudovi su također detaljno i jasno obrazložili svoj stav na okolnost da je u spornim tekstovima autor teksta spominjao i imenovao apelanta, što je apelant također stavljao na teret tuženom, kao djelo klevete. Sudovi su u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete utvrdili da je za takvo iznošenje tuženi izuzet od odgovornosti za klevetu, budući da nije autor spornih tekstova, odnosno da bi odgovornost za klevetu u tom slučaju snosila lica koja ima u vidu odredba navedenog člana Zakona. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, u potpunosti prihvatio kao pravilne i na zakonu utemeljene stavove prvostepenog i drugostepenog suda.

34. U predmetu AP 551/07 od 29. aprila 2009. godine (dostupna na web-stranci Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelanti (fizičko lice i politička stranka) su tražili naknadu štete zbog klevete u postupku protiv tuženih (Općina Tuzla i fizičko lice), a zbog spornog akta koji je drugotuženi uputio Izbornoj komisiji BiH (u kojem je tražio da Izborna komisija utvrdi provjeru podataka za prvoapelanticu, u vezi sa njenim političkim angažmanom), a navodi iz spornog akta su objavljeni i u jednom listu, te je apelantima nanijeta šteta. Kantonalni sud je nakon provedenog postupka naveo da se u konkretnom slučaju ne može raditi o kleveti, jer je u spornom aktu samo iznijeto mišljenje prvotuženog pa ne postoji odgovornost za klevetu u skladu s članom 7. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, dok je za određene činjenice iz spornog akta Kantonalni sud utvrdio da su tačne. U vezi sa zahtjevom apelanata za naknadu štete zbog iznošenja pojedinosti vezanih za sporni akt u novinama, Kantonalni sud je utvrdio da apelanti u toku cijelog postupka nisu ničim dokazali da je drugotuženi prezentirao sadržaj spornog akta novinama te da je ovaj navod neosnovan. Osim toga, sud je naveo da je članom 6. stav 2. ZZK propisano da su "za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja", pa, kako drugotuženi nije autor predmetnog članka, niti su apelanti dokazali da je prvotuženi na bilo kakav način vršio nadzor nad sadržajem časopisa, ovi navodi o postojanju klevete su, prema mišljenju Kantonalnog suda, također neosnovani. Vrhovni sud je, rješavajući po apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu presudu i istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude, o svim navodima iznesenim u tužbi, dao valjane razloge koje je zasnovao na relevantnim zakonskim odredbama. Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu jer nije utvrdio da postoje povrede odredaba parničnog postupka, niti odredaba Zakona o zaštiti od klevete. U obrazloženju navedene revizione presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud smatra da sporna izražavanja ne predstavljaju klevetu kako to definira član 4. tačka d. ZZK zato što se zapravo radi samo o iznošenju sumnje. Kako sumnja predstavlja mišljenje kao vrijednosni sud, to u skladu s članom 7. stav 1. ZZK ne postoji odgovornost tuženih za klevetu. Apelanti su osporili navedene presude navodeći i povredu prava na pravično suđenje zbog toga što su smatrali da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o zaštiti od klevete zato što je nesporno dokazano da su prvotuženi i drugotuženi iznijeli klevetu. Osim toga, apelanti su smatrali da i samo dostavljanje spornog akta Izbornoj komisiji i Skupštini Tuzlanskog kantona predstavlja klevetu zato što je na taj način sadržaj spornog akta postao dostupan i trećim licima, odnosno poslanicima u Skupštini, pa, samim time, i medijima, za što je odgovoran drugotuženi. U odnosu na žalbene navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio da su oni očigledno neosnovani jer su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto smatraju da sadržaj spornog akta ne predstavlja klevetu u smislu člana 4. tačka d. Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega apelantima i ne pripada naknada štete u smislu ovog zakona. Zatim, sudovi su dali jasna obrazloženja zašto se ni navodi iznijeti u spornom članku ne mogu smatrati klevetom, već mišljenjem, odnosno vrijednosnim sudom, budući da je samo izražena sumnja i to na oprezan način. Pri tome, Ustavni sud je naveo da su sudovi dali detaljno obrazloženje o tome da je u konkretnom slučaju moguće primijeniti samo član 7. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete kojim je propisano šta se smatra iznesenim mišljenjem koje ne predstavlja klevetu i koje ne pretpostavlja odgovornost za klevetu. Osim toga, Ustavni sud je ocijenio kao detaljna i argumentirana obrazloženja sudova o tome zašto smatraju da apelantima ne pripada naknada štete zbog objavljivanja sadržaja spornog akta u novinama, te zašto smatraju da drugotuženi ne može odgovarati za iznošenje sadržaja spornog akta u sredstvu javnog informiranja. Ustavni sud je zaključio da su sudovi na zadovoljavajući način obrazložili zašto su na konkretan slučaj primijenili odredbe Zakona o zaštiti od klevete u kojima je eksplicitno navedeno ko se može smatrati odgovornim za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja.

35. U predmetu AP 2272/06, od 18. decembra 2008. godine (dostupno na web-stranci Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) pred redovnim sudovima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati određeni iznos na ime štete po osnovu klevete. Kantonalni sud je, analizirajući sporne članke, obrazložio da je u konkretnom slučaju tuženi, autor ratnog dnevnika, samo iznosio subjektivno viđenje događaja, te da takvo subjektivno stajalište ne podliježe dokazivanju istinitosti ili neistinitosti. Kantonalni sud je istakao da namjera autora nije bila vrijeđanje i klevetanje u dijelovima teksta koji se odnosi na apelanta. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je dopustiv sam način autorovog izražavanja u spornim tekstovima, jer se prikazuje dati historijski trenutak kroz dnevnik kao izraz književne forme, pa se ne može prihvatiti da ovakav način izražavanja predstavlja iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica predviđenih odredbama člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za građansko-pravnu odgovornost tuženog, već da je izneseno mišljenje autora izuzeto od odgovornosti za klevetu, u smislu odredaba člana 7. stav 1. tačka a) navedenog zakona. Rješavajući po žalbi Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu i naveo da na osnovu ocjene samog teksta proizlazi da je tuženi na temelju svojih viđenja događaja iznosio vrijednosni sud i svoje mišljenje o tim događajima. Ako se ima u vidu da je to iznošenje bilo u granicama razumnog, ne može smatrati da je takvo iznošenje predstavljalo djelo klevete i da podliježe građansko-pravnoj odgovornosti. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da apelantov subjektivni osjećaj povrijeđenosti nije odlučan za ocjenu i zaključak da se vrijednosni sud koji je iznio tuženi kvalificira po članu 4. Zakona o zaštiti od klevete. Zatim, Vrhovni sud je, razmatrajući u reviziji apelantove navode u kojima je istakao da se tužbeni zahtjev ne odnosi na knjigu niti na ratni dnevnik, već na tekstove objavljene u dnevnom listu za koje smatra da su klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja te da za to odgovara autor, zaključio da se tuženi ne može smatrati autorom. Naime, navedeni članci imaju "autorsko" samo u onom dijelu koji je autoriziran, odnosno u kojem je direktno preneseno kazivanje tuženog u njegovoj knjizi i on bi samo po tom osnovu mogao odgovarati, da to što je u konkretnom slučaju napisano ne predstavlja vrijednosni sud i izneseno mišljenje. Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan i apelantov stav da je odgovornost tuženog kao autora utemeljena na članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, jer se po toj odredbi utvrđuje odgovornost lica vezanih za sredstva javnog informiranja, pa se po tome osnovu tuženi ne bi mogao legitimirati kao odgovorno lice, jer se pod autorom, uz urednika i izdavača, smatra i autor teksta, a u konkretnom slučaju to nije sam tuženi, jer u tekstu osim onog što je tuženi autorizirao i što je i preneseno kao insert iz njegove knjige, ima i drugih dijelova koji nisu apelantovi, a to je kreacija naslova, podnaslova i objavljenih slika. Apelant se žalio da su sudovi donijeli nezakonite odluke u kojima su pogrešno ocijenili da je tuženi objavljivanjem spornih članaka neistinitog sadržaja u dnevnom listu iznio vrijednosni sud i mišljenje autora, a ne klevetu. Ustavni sud je apelaciju odbacio kao prima facie neosnovanu, te je u vezi s pravom na pravično suđenje naveo da su sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, te primjenom relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, utvrdili da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti već o vrijednosnom sudu i iznošenju autorovog mišljenja, te da takvo iznošenje ne podliježe građansko-pravnoj odgovornosti autora, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete koje su analizirali.

36. Ustavni sud primjećuje da se konkretnom apelacijom prvi put problematizira primjena materijalnog prava, odnosno primjena člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, jer je Vrhovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za izjavu koju je tuženi dao novinaru, navodeći da je jasno definirana odgovornost lica nabrojanih u stavu 2. člana 6. ako je izjava iznijeta u sredstvima javnog informiranja. Dakle, iz stava Vrhovnog suda proizlazi da stav 1. i stav 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete "isključuju" jedan drugoga i da se odgovornost lica koje je dalo izjavu (kada mu je sadržaj izjave u svojoj potpunosti i neizmijenjen iznijet u sredstvima javnog informiranja) ne utvrđuje, već za iznijeti sadržaj odgovaraju isključivo lica iz stava 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete samo zato što je takva izjava objavljena u medijima.

37. Ustavni sud prije svega podsjeća da je cilj i ideja Zakona o zaštiti od klevete omogućiti "pozitivan protok informacija" radi opće informiranosti društva u svim sferama, odnosno promoviranja prava na slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja štiti sadržaj izražavanja kao i način na koji je iznesen i primjenjuje se i na izražavanje koje može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti (kako je regulirano članom 2. Zakona). Naravno, sloboda izražavanja nije apsolutna, i ona podrazumijeva poštovanje prava lica o čijem radu i djelu se iznosi određeni sadržaj. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u tom smislu najveća i najznačajnija uloga medija, a stav 2. člana 6. zapravo se i koristi s ciljem "kontroliranja" pisanja medija (onako kako je predviđeno pozitivnim zakonima i u skladu sa članom 10. Evropske konvencije).

38. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je stav Vrhovnog suda u konkretnom slučaju da tuženi ne odgovara za svoju izjavu jer je izjava objavljena u sredstvima javnog informiranja, bez obzira što je tuženi nesporno iznio određeni sadržaj i ne spori da je sadržaj izjave, kao takav, objavljen u novinama. Ustavni sud smatra da bi se na ovakav način potpuno isključila smisao samog zakona da za iznošenje ili pronošenje neistinitih informacija odgovara svako lice (iz stava 1. člana 6). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se takvim restriktivnim tumačenjem gubi smisao člana 6. Zakona o zaštiti od klevete posmatranog u svojoj sveukupnosti i bitno se mijenja smisao i cilj zakona ograničavanjem odgovornosti za "svako lice". U tom slučaju za klevetu bi odgovarala lica iz stava 2. člana 6, čak i kada se ograde od sadržaja objavljene izjave, kao što je u konkretnom predmetu i apelant naveo (u presudu Općinskog suda apelant navodi da je iz samog podnaslova teksta vidljivo da i sam novinar konstatuje da ga tuženi teško optužuje). Ustavni Sud može da podrži stav (kako proizlazi iz osporene presude) Vrhovnog suda da iznošenje klevetničkog sadržaja u novinama predstavlja kvalificirani "teži oblik klevete" zbog načina na koji je izvršen - jer identificira određenu osobu većem broju lica, pri tome joj nanoseći štetu, čime je i sama šteta veća. Međutim, Ustavni sud zapaža da smisao sadržaja stava 1. i stava 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete ne upućuju na isključivu odgovornost novinara za klevetnički sadržaj objavljen u sredstvima informiranja, već mogućnost da uz lica iz stava 2. člana 6. za izjavu odgovara i "svako lice", te da se za svakog posebno utvrdi ili ne utvrdi odgovornost. Osim toga, u daljnjem tekstu člana 6. u stavu 3. je jasno navedena povezanost lica iz stava 1. i stava 2. – štetnika - kada se govori o utvrđivanju odgovornosti te je navedeno "lice iz stavova 1. i 2. odgovorno je za štetu ako je u namjerni ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice". Ustavni sud smatra da bi se izdvajanjem stava 2. od ostalog konteksta člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, kao i cijelog zakona, apsolutno ograničila mogućnost novinara i novina da na adekvatan način prenesu sadržaj iskaza osobe koju intervjuiraju, odnosno da obave svoj posao profesionalno, a što bi vodilo autocenzuriranju zbog straha od odgovornosti, čime bi se direktno uticalo na novinarstvo kao profesiju, slobodu izražavanja, kao i pravo javnosti na informiranje, kao bitnog segmenta demokratskog društva, pogotovo kada novinari postupaju u dobroj vjeri (bona fidae), a što su sve relevantni faktori o kojima sud vodi računa u toku postupka.

39. Zatim, Ustavni sud primjećuje da, kada se st. 1. i 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete tumače i primjenjuju u svojoj međusobnoj povezanosti, proizlazi da lice koje da izjavu novinama iznosi ili pronosi određeni klevetnički sadržaj, a novinar (odnosno novine) izjavu kao takvu može da objavi ali može i dalje da iznosi klevetnički sadržaj. Ovo "dalje" iznošenje od strane autora i ostalih nabrojanih lica iz člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete ogledalo bi se u njihovom odnosu prema "osnovnom" izražavanju, odnosno izjavi lica, kako ga tretiraju u novinama, koliko ga obrađuju i dorađuju, kakvi su naslovi i podnaslovi koji prate "osnovno izražavanje", a koji su "djelo" novinara (a ne sadržaj konkretne izjave), kao i druge elemente koji su inače od važnosti kada je u pitanju odgovornost novinara i ostalih lica za iznošenje određenog klevetničkog sadržaja. S tim u vezi, u skladu s odredbama ZPP-a, svako lice iz stava 1. i lica iz stava 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete za izjavu koja se izjavi/objavi u sredstvima javnog informiranja bi mogli biti tretirani kao suparničari. Ustavni sud primjećuje da tužitelj sebi povećava (mada ne nužno) šanse za veći uspjeh u postupku, veću visinu odštete, bržu naplatu i drugo, ukoliko tužbenim zahtjevom obuhvati sva lica (iz stava 1. i stava 2. člana 6. Zakona) i utvrdi za svako odgovornost za klevetu. Međutim, imajući u vidu dispoziciju koju stranke imaju u parničnom postupku, činjenica da je tužen samo jedan od "suparničara" nije razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, ako se nesporno utvrdi njegova odgovornost za klevetnički sadržaj, kao u konkretnom slučaju. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud postupao upravo u ovom pravcu kada je napravio razliku između dijela spornog teksta koji je izjavio tuženi i naslova. Naime za sporni naslov Općinski sud je naveo da tuženi nije izvršio identificiranje apelanta trećim licima, zbog čega nema elementa klevete u odnosu na apelanta, ali bi za to mogla odgovarati ostala lica iz člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete (vidi tačka 9. odluke). Ustavnom sudu se ovakvo postupanje prvostepenog suda čini ispravnim u pravcu onoga što je ratio Zakona o zaštiti od klevete, a to je sloboda izražavanja ali uz poštivanje standarda izražavanja (kako za profesionalce-novinare tako i za svako lice koje iznosi i pronosi određeni sadržaj) da se ne gubi suština izražavanja, ali i ne oskrnavi lik osobe o kojoj se izražava, uz jasno definiranu odgovornost štetnika i zaštitu ugleda.

40. U kontekstu svega navedenog Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, pozivajući se na član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, odbio apelantov tužbeni zahtjev za izjavu koju je nesporno dao a koja je objavljena u sredstvima javnog informiranja, nalazeći da tuženi nije pasivno legitimiran, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na povredu prava na zabranu mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja. S obzirom da je suština apelacije povreda prava na pravično suđenje zbog osporene odluke Vrhovnog suda, kao i da nema ništa što ukazuje da je povreda člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u konkretnom predmetu moguća, Ustavni sud neće razmatrati ovaj navod.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo odnosno član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev utvrdivši da tuženi nije pasivno legitimiran, jer mu je izjava koju je dao objavljena u novinama, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.