Službeni glasnik BiH, broj 52/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5220/10, rješavajući apelaciju Rame Kajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Rame Kajića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 000370 10 U od 17. septembra 2010. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ramo Kajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 19. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 000370 10 U od 17. septembra 2010. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P 75710 od 23. februara 2010. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-48-1217-4/99 od 11. novembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda, Ministarstva i Odsjeka, te učesnika u postupku Aleksandra Ranđelovića (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), zatraženo je 10. oktobra 2013. godine, odnosno 9. decembra 2013. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. oktobra 2013. godine, Ministarstvo 24. oktobra 2013. godine, dok Odsjek nije odgovorio na apelaciju. Podnosilac zahtjeva je dostavio odgovor na apelaciju 18. decembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. decembra 2013. godine, odnosno 27. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Podnosilac zahtjeva je 30. decembra 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Trebinju, u ulici Ljube Miljanovića broj 4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) ranije vlasništvo Ministarstva odbrane RS-a, a sada Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS-a. Odlučujući o navedenom zahtjevu Odsjek je Rješenjem broj 05-050-48-1217/99 od 24. aprila 2003. godine odbio kao neosnovan zahtjev podnosioca zahtjeva jer nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana s nadležnim organom prema odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima, pa tako nije ni stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, što je uvjet za priznavanje prava na povrat. Istim rješenjem utvrđen je prestanak apelantovog prava na privremeno korištenje predmetnog stana, i to u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, s tim da apelant nema pravo na alternativni smještaj. U navedenom rješenju je također utvrđeno da će protiv apelanta kao korisnika predmetnog stana biti pokrenut krivični postupak ukoliko predmete iz stana otuđi, odnosno stan na drugi način ošteti. U obrazloženju je navedeno da apelant koristi predmetni stan na osnovu Rješenja Komande garnizona Trebinje Int. br. 27-2 od 20. aprila 1993. godine i da nema pravo na alternativni smještaj u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer je apelant 30. aprila 1991. godine živio u porodičnoj kući koja je vlasništvo njegovog oca u Trebinju.

7. Nakon što je Ministarstvo rješenjem od 15. oktobra 2003. godine odbilo kao neosnovane žalbe apelanta i podnosioca zahtjeva protiv navedenog prvostepenog rješenja, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj U-1279/03 od 27. juna 2007. godine tužbe apelanta i podnosioca zahtjeva kojim su pokrenuli upravni spor uvažio i poništio navedeno rješenje Ministarstva. Vrhovni sud je smatrao da u provedenom upravnom postupku nije utvrđeno da li je podnosilac zahtjeva riješio stambeno pitanje u Srbiji ili Crnoj Gori nakon prestanka korištenja predmetnog stana. U odnosu na apelanta Vrhovni sud je zaključio da, ukoliko podnosiocu zahtjeva ne bi pripadalo pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, u toj situaciji prestao bi i osnov za iseljenje apelanta. Imajući u vidu da je apelantovoj majci rješenjem Komande garnizona Trebinje od 20. aprila 1993. godine (na osnovu člana 15. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba porodica palih boraca i invalida rata od 1991. do 1993. godine) dodijeljen predmetni stan na korištenje, koji je koristila sve do svoje smrti 2001. godine, iz čega proizlazi da stan nije bio u kategoriji napuštenih stanova, o apelantovom pravu da nastavi korištenje stana ili da iz njega iseli, kako je utvrdio Vrhovni sud, imalo bi se odlučiti primjenom odredaba člana 21. u vezi s članom 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima u odgovarajućem sudskom postupku u smislu odredaba člana 7. Zakona o privatizaciji državnih stanova.

8. U ponovnom postupku Odsjek je Rješenjem broj 05-050-48-1217-3/99 od 23. jula 2008. godine utvrdio da je podnosilac zahtjeva 30. aprila 1991. godine bio u posjedu tog stana i da mu se kao korisniku odnosno posjedniku stan vraća u posjed, i to u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Istim rješenjem tadašnjem privremenom korisniku stana Stanislavu Đurasoviću, raseljenom licu iz Mostara, koji koristi taj stan kao alternativni smještaj, utvrđen je prestanak prava privremenog korištenja i to u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja uz pravo na drugi odgovarajući smještaj koji će se utvrditi posebnim rješenjem. Navedenim rješenjem odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed tog stana i utvrđeno da apelant nema pravo na alternativni smještaj.

9. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja Odsjeka od 23. jula 2008. godine je uvažena Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P 461/09 od 12. oktobra 2009. godine, osporeno rješenje Odsjeka je u cijelosti poništeno i predmet je vraćen Odsjeku na ponovni postupak. Ministarstvo je smatralo osnovanim apelantovе žalbene navode da nije bio obaviješten o održavanju usmene rasprave 3. jula 2008. godine čime mu je uskraćeno pravo da učestvuje u postupku suprotno odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Također, Ministarstvo je utvrdilo da iz osporenog rješenja nije jasno da li je apelant tražio pravo na alternativni smještaj ili vraćanje u posjed spornog stana na osnovu rješenja kojim je njegovoj majci stan bio dodijeljen.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

10. U ponovnom postupku Rješenjem Odsjeka broj 05-050-48-1217-4/99 od 11. novembra 2009. godine potvrđeno je da je podnosilac zahtjeva 30. aprila 1991. godine bio u posjedu tog stana (tačka I izreke rješenja). Navedenim rješenjem je podnosiocu zahtjeva kao korisniku odnosno posjedniku stana stan vraćen u posjed odmah, jer u njemu nije bio privremeni korisnik (stan je nakon apelantovog iseljenja koristio kao alternativni smještaj Stanislav Đurasović), (tačka II izreke rješenja). Istim rješenjem je utvrđeno da apelant nema pravo na alternativni smještaj (tačka III izreke rješenja). Također je utvrđeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja (tačka IV izreke rješenja).

11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odsjek u ponovljenom postupku održao usmenu raspravu 10. novembra 2009. godine uz prisustvo punomoćnika podnosioca zahtjeva, punomoćnika vlasnika stana i apelanta kao bivšeg korisnika stana i pravnog interesenta, da je izvršio uvid u već izvedene dokaze, te pribavio i druge dokaze, pa je na osnovu svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno donio navedeno rješenje. U provedenom postupku Odsjek je utvrdio da je podnosilac zahtjeva 30. decembra 1999. godine podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Dalje je utvrđeno da je Rješenjem Komande garnizona Trebinje Int. broj 16-3/82 od 4. septembra 1984. godine podnosiocu zahtjeva dodijeljen predmetni stan na korištenje u koji se podnosilac zahtjeva, prema Zapisniku o primopredaji stana Komande garnizona Trebinje Int. br. 15-4/83 od 5. septembra 1984. godine, uselio 5. septembra 1984. godine. Također je utvrđeno da podnosilac zahtjeva s nadležnim organom nije zaključio ugovor o korištenju stana. Podnosilac zahtjeva je Naredbom komandanta Podgoričkog korpusa od 24. augusta 1992. godine premješten i postavljen po mirnodopskoj formaciji u 2. armiju Podgoričkog korpusa. Potvrdom Komande garnizona Trebinje od 10. oktobra 1992. godine je potvrđeno da je podnosilac zahtjeva predao stan tom garnizonu, radi sticanja prioriteta u dodjeli stana u drugom garnizonu. Odsjek je dalje iz Rješenja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd broj 104-242 od 9. augusta 1995. godine utvrdio da je podnosiocu zahtjeva priznato pravo na invalidsku penziju. Odsjek je uvidom u Potvrdu Ministarstva odbrane Republike Srbije – Sektor za ljudske resurse broj 254-2/07 od 10. oktobra 2007. godine i uvidom u Uvjerenje Ministarstva odbrane Republike Crne Gore broj 05-8042/08-2 od 12. juna 2008. godine utvrdio da podnosilac zahtjeva na teritoriji Srbije i Crne Gore nema riješeno stambeno pitanje. Budući da je utvrdio da je podnosilac zahtjeva stan koristio od septembra 1984. godine pa sve do pred kraj 1992. godine i da ga je napustio u spornom periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, Odsjek je utvrdio da je stan bio dom podnosioca zahtjeva u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zbog toga je, kako je dalje zaključeno, za ishod konkretnog postupka irelevantno nepostojanje, odnosno nezaključivanje ugovora o korištenju stana. Budući da je nesporno da je podnosilac zahtjeva penzionisan 9. augusta 1995. godine, Odsjek je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoje smetnje iz člana 14. stav 3. Zakona o prestanku primjene, odnosno da podnosilac zahtjeva nije ostao u službi bilo kojih oružanih formacija van teritorije BiH poslije 14. decembra 1995. godine. Kod ocjene dokaza da li je podnosilac zahtjeva u smislu člana 14. stav 4. Zakona o prestanku primjene na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, Odsjek je utvrdio da podnosilac zahtjeva na prostorima Srbije i Crne Gore gdje je prekomandovan i penzionisan nije riješio stambeno pitanje, niti ostvario pravo koje odgovara tom pravu, što je nesporno utvrđeno na osnovu uvjerenja nadležnih ministarstava Srbije i Crne Gore koji o tome vode propisanu službenu evidenciju.

12. U odnosu na apelanta Odsjek je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant kao bivši korisnik tog stana u toku postupka istakao da je njegovoj majci stan dodijeljen Rješenjem Komande garnizona Trebinje Int. br. 27-2 od 20. aprila 1993. godine kao majci poginulog borca Vojske RS-a. Odsjek je utvrdio da je apelant stan koristio zajedno sa svojom majkom sve do njene smrti 2001. godine i da je nakon toga nastavio da koristi predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva. Rješenjem Odsjeka od 24. aprila 2003. godine utvrđen je prestanak prava apelantovog korištenja stana, bez prava na alternativni smještaj, jer je apelant 30. aprila 1991. godine živio u porodičnoj kući koja je vlasništvo njegovog oca u Trebinju. Istaknuto je da je apelant u postupku zatražio da mu se vrati predmetni stan u posjed, naglašavajući pri tome da je domicilni stanovnik, odnosno da nije izbjeglica ili raseljeno lice. Nakon provedenog dokaznog postupka Odsjek je utvrdio da, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o stanu kojeg je napustio podnosilac zahtjeva, svako rješenje o dodjeli stana zaključeno u periodu poslije 1. aprila 1992. godine je ništavo što u konkretnom slučaju čini nevažećim akt o dodjeli stana apelantu i njegovoj majci. Budući da je utvrđeno da apelant ne spada u kategoriju izbjeglog i raseljenog stanovništva Odsjek je u obrazloženju naveo da apelant samim time ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na alternativni smještaj.

13. Apelant je protiv navedenog rješenja Odsjeka podnio žalbu Ministarstvu koju je Ministarstvo Rješenjem broj 18.05/2-P 75710 od 23. februara 2010. godine odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni upravni organ donio ispravnu i na zakonu zasnovanu odluku.

14. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva kao konačnog upravnog akta tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj 15 0 U 000370 10 U od 17. septembra 2010. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari rješavano o zahtjevu podnosioca zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana. Dalje je navedeno da, s obzirom na činjenicu koja je utvrđena u upravnom postupku da je podnosilac zahtjeva napustio taj stan između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, u stan ima pravo da se vrati u skladu s odredbom člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Prema odredbi stava 2. člana 14. tog zakona lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio. Kod utvrđene činjenice da je podnosilac zahtjeva penzionisan prije 14. decembra 1995. godine, što u apelantovoj tužbi nije niti osporeno, time podnosilac zahtjeva nije ostao u profesionalnoj vojnoj službi nakon 14. decembra 1995. godine u oružanim snagama van teritorije BiH. Također, nesporno je i da podnosilac zahtjeva nije iz stambenog fonda bivše JNA ili ustanovljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Okružni sud je utvrdio da nije od značaja za rješenje konkretne pravne stvari ukoliko je podnosilac zahtjeva stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu izvan stambenog fonda bivše JNA ili ustanovljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ. Dakle nije od značaja navod u apelantovoj tužbi da tokom postupka nije utvrđeno da li je podnosilac zahtjeva eventualno "na drugi način – nasljeđivanjem, rješenjem putem bračnog druga, člana porodičnog domaćinstva, ličnim i kreditnim sredstvima, itd." riješio stambeno pitanje, pa da su tako upravni organi propustili utvrditi "bitnu činjenicu da li su podnosilac zahtjeva i njegova supruga vlasnici stana ili kuće u Srbiji ili Crnoj Gori". Nije od značaja, kako je utvrdio Okružni sud, ni navod iz tužbe da je podnosilac zahtjeva stan predao Komandi garnizona Trebinje 18. septembra 1991. godine (kako je apelant tvrdio u tužbi zbog čega se, po apelantovom mišljenju, podnosilac zahtjeva nije mogao smatrati korisnikom stana do oktobra 1992. godine), jer je, po mišljenju Okružnog suda, prema odredbi člana 14. stav 2. Zakona o prestanku primjene pravo povratka u stan zagarantovano "bez obzira na okolnosti" pod kojim je stan napušten. Također je pravno irelevantna za ishod konkretnog postupka činjenica da podnosilac zahtjeva nije zaključio ugovor o korištenju tog stana. Naime, iz spisa predmeta, kako je dalje zaključio Okružni sud, proizlazi da je podnosilac zahtjeva taj stan dobio na korištenje na osnovu Rješenja Komande garnizona Trebinje Int.br. 16-3/82 i da je u njega uselio 5. septembra 1984. godine. Iz navedenog slijedi, kako je naveo Okružni sud, da je taj stan bio dom podnosioca zahtjeva u skladu s odredbom člana 8. Evropske konvencije. Okružni sud je zaključio da, u situaciji kada podnosiocu zahtjeva pripada pravo na vraćanje u posjed stana, onda apelant ni pod kojim uvjetima i bez obzira na činjenice koje je iznio tokom postupka i u tužbi (kontinuitet stanovanja preko 10 godina) nije mogao steći pravo korištenja ili stanarsko pravo na predmetnom stanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su upravni organi i Okružni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da je pogrešno utvrđeno pravo na povrat stana podnosiocu zahtjeva koji je predmetni stan dobrovoljno napustio zbog premještaja u vojnoj službi. Dalje je naveo da je u konkretnom slučaju povrijeđen član 170. Zakona o općem upravnom postupku jer podnosilac zahtjeva nije saslušan kao stranka u postupku, zatim u provedenom postupku nije utvrđeno da li su podnosilac zahtjeva ili njegova supruga vlasnici stana ili kuće u Srbiji ili Crnoj Gori, kao i da se taj stan ne može smatrati napuštenom imovinom u smislu člana 14. Zakona o prestanku primjene. Apelant je naveo da je stan bio njegov dom u kojem je nastavio da živi kao član porodičnog domaćinstva nakon smrti svoje majke, kao i da je u njemu živio preko 10 godina računajući od 20. aprila 1993. godine kada je njegovoj majci i njemu dodijeljen na korištenje pa sve do 2003. godine kada je "nezakonito iseljen" iz predmetnog stana.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant ponavlja navode istaknute tokom postupka i ne ukazuje na okolnosti i činjenice koje bi uticale na zakonitost pobijane odluke. Također je istaknuto da je apelant podnio i zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda koji je odbijen kao neosnovan Presudom Vrhovnog suda broj 15 0 U 000370 10 Uvp od 4. decembra 2011. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da apelantovi navodi o povredama ustavnih prava nisu osnovani, iz razloga navedenih u obrazloženju odluke tog upravnog organa.

19. Podnosilac zahtjeva je u odgovoru naveo da je stan koristio na osnovu rješenja o dodjeli stana od 5. septembra 1984. godine pa do augusta 1992. godine kada je po potrebi službe premješten u Podgoricu. Istakao je da je u konkretnom slučaju odlučujuća činjenica što je stan napustio u periodu od 1. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, bez obzira na razloge napuštanja, kao i da su ispunjeni zakonski uvjeti za dobijanje stana u povrat, a to su da nije riješio stambeno pitanje u nekoj drugoj državi i da nije ostao u službi u nekoj drugoj vojsci. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 2.

Odredbe ovog zakona se primjenjuju na nepokretnosti, uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo ("stanovi"), koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim: pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.

Član 2.

Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u članu 1. ovog zakona kojima je nastalo pravo na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ukinu u skladu sa ovim zakonom.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine prestaje važiti. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom, ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 19. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.

Nosilac stanarskog prava na stan 1. aprila 1992. godine koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava i kojem je naknadno dodijeljeno drugo stanarsko pravo koje prestaje prema ovom članu ima pravo da podnese zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa ovim zakonom.

Član 3.

Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine koji je napustio nekretninu ima pravo na vraćanje te nekretnine sa svim pravima koje je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nekretnine.

Član 11.

Rješenje o vraćanju nekretnine vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku, sadrži:

- odluku kojom prestaje pravo privremenog korisnika,

- rok za iseljenje privremenog korisnika. [...]

Član 14.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.

Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio.

Izuzetno od prethodnog stava, nosilac stanarskog prava na stanu koji je vlasništvo Ministarstva odbrane Republike Srpske, a koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u profesionalnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Republici Srpskoj.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Republici Srpskoj ni nosilac stanarskog prava na stanu iz prethodnog stava koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili ustanovljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

Sve do sada donesene obavezujuće i konačne sudske odluke kojima se nalaže povrat stana nosiocu stanarskog prava u skladu sa ovim zakonom sprovodi nadležni sud. Svaki pokrenuti sudski postupak vezan za povrat stana nosiocu stanarskog prava se nastavlja, osim u slučaju kada ga obustavi nosilac stanarskog prava, dok se novi zahtjevi za povrat stanarskog prava podnose nadležnom organu u skladu sa članom 18. ovog zakona.

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 15 0 U 000370 10 U od 17. septembra 2010. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant koristio i vanredni pravni lijek - zahtjev za vanredno preispitivanje presude o kome je odlučio Vrhovni sud Presudom broj 15 0 U 000370 10 Uvp od 4. decembra 2011. godine, međutim da apelant nije osporio i tu presudu, niti je obavijestio Ustavni sud o toj odluci. Stoga će Ustavni sud ispitati apelaciju u okviru apelacionih navoda koji se odnose na osporene odluke i postupak okončan navedenom presudom Okružnog suda. Osporenu presudu Okružnog suda apelant je primio 23. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na poštivanje dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

28. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana podnosiocu zahtjeva iako je apelant bio u posjedu stana na osnovu rješenja kojim je taj stan dodijeljen njegovoj majci i njemu kao članu porodičnog domaćinstva. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi s ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

29. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na navode apelacije, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

31. Ustavni sud zapaža da je u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora utvrđeno da je podnosilac zahtjeva stan koristio na temelju rješenja Komande garnizona Trebinje od 4. septembra 1984. godine o dodjeli stana, te da nije zaključio ugovor o korištenju stana. Podnosilac zahtjeva je radi potreba vojne službe prekomandovan iz Garnizona Trebinje u Garnizon Podgorica (Republika Crna Gora), te je prema potvrdi od 10. oktobra 1992. godine stan predao Garnizonu Trebinje radi sticanja prioriteta u dodjeli stana u drugom garnizonu. Organi uprave i Okružni sud su utvrdili da, s obzirom da je podnosilac zahtjeva napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, ima pravo da se vrati u njega u skladu s odredbom člana 14. Zakona o prestanku primjene, koji je u konkretnom slučaju i primijenjen.

32. U vezi s navedenim, u kontekstu statusa podnosioca zahtjeva za povrat stana, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je slična pravna pitanja, u kontekstu zahtjeva za povrat stana lica koje je predalo stan vlasniku stana razmatrao u svojoj Odluci AP 816/10 od 22. oktobra 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 816/10, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 90/13, stav 37). U tom predmetu Ustavni sud je utvrdio da nema kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov zahtjev za povrat stana u Brčko distriktu BiH, kojeg je apelant (apelant je bivši nositelj stanarskog prava) napustio zbog prekomande u Niš. U toj odluci, na koju se Ustavni sud sada poziva, je navedeno da Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u odnosu na apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed u obrazloženju osporene presude dao razloge zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev, pozivajući se pritom na relevantne odredbe Zakona o vraćanju napuštene imovine, Zakona o izmjenama i dopunama, te odredbu člana 4. stav 3. Pravilnika o stanovima u JNA. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti u smislu odredbe člana 12. Zakona o vraćanju napuštene imovine za donošenje rješenja o vraćanju apelantu predmetnog stana u posjed, budući da je apelantu kao ranijem nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu to pravo prestalo na zakonit način. Pritom Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno ukazali da je navedeni zaključak utemeljen na utvrđenju da se apelant, zbog prekomande u Niš, sa porodicom 7. aprila 1992. godine iselio iz tog stana, te da je naknadnim aktom od 29. aprila 1992. godine potvrdio da je stan predao svojom voljom, te da je apelant riješio svoje stambeno pitanje. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je nakon apelantovog iseljenja, u skladu s odredbom člana 4. stav 3. Pravilnika o stanovima u JNA, taj stan dat na korištenje trećem licu, kao licu zaposlenom u Garnizonu Brčko, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku organa uprave, odnosno Osnovnog suda i Apelacionog suda, kada su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelantovo stanarsko pravo prestalo, budući da je svojom voljom stan predao Komandi garnizona u Brčkom zbog dobijanja stana u Komandi garnizona u Nišu. Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku oba suda da je apelantov zahtjev za poništenje navedenog rješenja [kojim je trećem licu D. D. dodijeljen predmetni stan] neosnovan. Naime, u obrazloženju presuda je jasno ukazano da je rješenje kojim je stan dodijeljen trećem licu doneseno nakon što je prethodno ispunjen uvjet u skladu s odredbom člana 4. stav 3. tada važećeg Pravilnika o stanovima u JNA, budući da se apelant kao raniji nosilac stanarskog prava na tom stanu, zbog prekomande u Niš, odselio iz stana, a da je D. D. vratio Komandi garnizona dvosoban stan koji je do tada koristio (op. cit. AP 816/10, st. 37. i 38).

33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva prekomandovan iz Garnizona Trebinje u Garnizon Podgorica u okviru mirnodopskih potreba vojne službe koju je obavljao, te je iz tih razloga napustio i predao Komandi garnizona Trebinje stan s pravom prioritetnog rješavanja stambenog pitanja u drugom garnizonu. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u navedenoj Odluci AP 816/10 da je nositelju stanarskog prava prestalo stanarsko pravo zbog prekomande i dobrovoljne predaje stana Komandi garnizona, koji se odmah nakon toga dalje daje na korištenje i otkup, Ustavni sud smatra da se navedeni stav odnosi i na konkretni slučaj. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi kao nesporno da je s predmetnim stanom postupljeno identično, budući da je stan dodijeljen apelantovoj majci rješenjem Komande garnizona Trebinje od 20. aprila 1993. godine kao majci poginulog borca Vojske RS-a. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju u osporenoj presudi ne može naći obrazloženje koje bi ispunjavalo standarde prava na pravično suđenje za stav organa uprave i Okružnog suda da podnositelju zahtjeva, prema članu 14. Zakona o prestanku primjene, pripada pravo na povrat stana koji je dobrovoljno predao Komandi, dakle – nije ga napustio zbog ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini, i koji se u takvom slučaju uopće ne može smatrati napuštenim ni formalno ni neformalno u smislu člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene, budući da je na tom stanu podnosiocu zahtjeva stanarsko pravo prestalo na zakonit način primjenom propisa koji su doneseni prije ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini.

34. Također, Ustavni sud primjećuje da je cilj donošenja Zakona o prestanku primjene bilo vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava, te da je ratio legis Zakona da se on primjenjuje na lica koja su, zbog ratnih okolnosti, bila dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica, što po ocjeni Ustavnog suda nisu okolnosti u konkretnom slučaju. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, tj. činjenicu da je podnosilac zahtjeva dobrovoljno predao stan radi prekomande, koji se prema propisima odmah dalje davao na korištenje i otkup, Ustavni sud zaključuje da je u ovom upravnom postupku i postupku upravnog spora u odnosu na zahtjev podnosioca zahtjeva za povrat stana proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

35. S druge strane, u odnosu na apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, Ustavni sud zapaža da su se organi uprave i redovni sudovi na različite načine izjašnjavali o pravu i statusu apelanta, posebno u svjetlu zaključka da podnosilac zahtjeva ima pravo da se vrati u predmetni stan. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud smatrao da, ukoliko podnosiocu zahtjeva ne bi pripadalo pravo na vraćanje stana u posjed u toj situaciji bi prestao i osnov za iseljenje apelanta, a imajući u vidu da je apelantovoj majci rješenjem Komande garnizona Trebinje od 20. aprila 1993. godine taj stan dodijeljen na korištenje, koji je koristila sve do svoje smrti 2001. godine, iz čega proizlazi da taj stan nije bio u kategoriji napuštenih stanova, o pravu apelanta da nastavi korištenje tog stana ili da iz njega iseli, imalo bi se odlučiti primjenom odredaba člana 21. u vezi sa članom 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima u odgovarajućem sudskom postupku u smislu odredaba člana 7. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Ustavni sud dalje ističe da je u konačnici Okružni sud zaključio da, u situaciji kada podnosiocu zahtjeva pripada pravo na vraćanje u posjed stana, onda apelant ni pod kojim uvjetima i bez obzira na činjenice koje je iznio tokom postupka i u tužbi nije mogao steći pravo korištenja ili stanarsko pravo na tom stanu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su se, iako je apelant u prethodnoj fazi istog upravnog postupka iseljen iz tog stana, u konačnici u osporenim odlukama organi uprave i sud prevashodno bavili statusom podnosioca zahtjeva, zbog čega je apelantov zahtjev za povrat u posjed stana ostao nedovoljno razjašnjen i dosljedno tome nejasan s aspekta primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da zaključci Ustavnog suda da su organi uprave i redovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo u odnosu na zahtjev podnosioca zahtjeva, u konkretnoj situaciji stavlja pred Okružni sud zadatak da u novonastalim okolnostima detaljno razmotri status predmetnog stana kao i status apelanta u odnosu na taj stan. Pri tome Ustavni sud naglašava kako okolnost da je zaključio da su organi uprave i sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da podnosiocu zahtjeva pripada pravo na povrat stana ni na koji način ne prejudicira relevantne implikacije tog zaključka na prava i status apelanta. Međutim, Ustavni sud zaključuje da apelant koji je u postupku učestvovao kao pravni interesent i koji je stan koristio kao član porodičnog domaćinstva njegove majke, koji joj je dodijeljen 1993. godine, i s kojom je prema utvrđenju upravnih organa koristio stan do njene smrti, ima pravni interes da o njegovom zahtjevu za povrat stana odluče nadležni organi u svjetlu utvrđenih činjenica.

36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada proizvoljna primjena materijalnog prava na zahtjev za povrat stana prijeratnog korisnika ima implikacije na rješavanje prava i statusa apelanta u pogledu predmetnog stana.

39. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.