Službeni glasnik BiH, broj 1/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2433/14, rješavajući apelaciju Muhidina Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhidina Bašića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 13 Kž od 5. novembra 2013. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine, te protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 14 Krž 2 od 10. jula 2014. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 12 Krl od 12. juna 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muhidin Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 007209 13 Kž od 5. novembra 2013. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne zatvora izrečene prema pravosnažnoj presudi do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2433/14.

2. Apelant je (bez zastupnika) 8. septembra 2014. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak i dokumentaciju s naznakom "Dopuna apelacije AP 2433/14" kojom je osporio rješenja Suda BiH br. S1 1 K 007209 14 Krž 2 od 10. jula 2014. godine i S1 1 K 007209 12 Krl od 12. juna 2014. godine. Taj podnesak je u Ustavnom sudu zaveden kao apelacija pod brojem AP 4695/14.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da je naknadno dostavljeni podnesak zaveden kao nova apelacija, te da se odnosi na pitanja u vezi s krivičnim postupkom protiv apelanta koja su predmet apelacije AP 2433/14, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2433/14 i AP 4695/14, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2433/14.

4. Dalje, Ustavni sud je Odlukom broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine odlučio o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, o njegovim navodima u vezi s navodnim kršenjem člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te o apelaciji koju je protiv istih presuda Suda BiH izjavio drugi apelant, suoptuženi u konkretnom krivičnom predmetu Mirsad Šijak, čija je apelacija bila zavedena pod brojem AP 2552/14, a zatim spojena s apelantovim predmetom AP 2433/14. U odnosu na apelaciju koju je apelant prvobitno podnio, neriješeno je ostalo pitanje navodnog kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek, što je, između ostalog, predmet ispitivanja u ovoj odluci.

5. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je 20. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek, te u odnosu na apelaciju podnesenu protiv rješenja o utvrđenim troškovima postupka.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

U odnosu na apelaciju broj AP 2433/14

7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine apelant i optuženi Mirsad Šijak proglašeni su krivim što su za vrijeme ratnog stanja u BiH i oružanog sukoba na području općine Vareš između Armije BiH i HVO-a, apelant kao načelnik Ratnog odjeljenja Službe državne sigurnosti Olovo i optuženi Mirsad Šijak kao krim. inspektor u Vojnoj policiji 122 (322) Lake brigade Armije BiH, kršeći odredbe člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, u vrijeme i na način pobliže opisan u dispozitivu presude, nasrnuli na lično dostojanstvo prema civilnom ženskom licu, dakle kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba, prisilili drugo lice upotrebom sile na seksualni odnos – silovanje. Oni su time počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s članom 180. stav 1. i članom 29. KZBiH. Za navedeno krivično djelo Sud BiH je apelanta i optuženog Mirsada Šijaka na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu odredbi čl. 39, 42. i 49. KZBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od po sedam godina. Na osnovu člana 188. stav 1. ZKPBiH, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka. Sud je naveo da će nakon pribavljanja potrebnih podataka donijeti posebno rješenje vezano za visinu troškova.

8. Analizirajući cjelokupni dokazni materijal, svaki dokaz zasebno i u njihovoj logičnoj i povezanoj cjelini, Prvostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepeno vijeće) utvrdilo je da su se u radnjama apelanta i optuženog Mirsada Šijaka stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1) tačka e) KZBiH, u vezi s članom 180. stav 1) i članom 29. KZBiH.

9. U obrazloženju presude Prvostepeno vijeće je istaklo da je prilikom ocjene dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa prihvatilo, između ostalog, pojedinačne okolnosti svjedoka, kao i njihovo moguće učešće u događajima i rizik da sebe inkriminiraju, te njihov odnos s apelantom i optuženim Mirsadom Šijakom. Prvostepeno vijeće je razmotrilo konzistentnost svjedočenja svakog svjedoka tokom direktnog ili unakrsnog ispitivanja i uporedilo ga s izjavama koje su dali tokom istrage naglasivši da se ponekad usmeno svjedočenje svjedoka razlikovalo od izjava koje su dali u istražnoj fazi. Imajući u vidu da je prošlo više od 18 godina od događaja, to je prema stavu Prvostepenog vijeća opravdano očekivati da je protek vremena utjecao na tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka. Dalje je istaknuto da se konačna odluka zasniva prvenstveno na usmenim i neposrednim svjedočenjima na glavnom pretresu, pri čemu izvjesne nedosljednosti između iskaza različitih svjedoka predstavljaju relevantan faktor u procjeni njegove dokazne težine. Prvostepeno vijeće je navelo i da je prilikom razmatranja optužnice imalo u vidu da je samo oštećena svjedočila o događaju silovanja jer je jedino ona bila u prostoriji s optuženima u vrijeme kada se desilo silovanje, a što je upravo vrlo česta pojava kada su u pitanju takvi inkriminirani događaji. Stoga je, kako je navedeno, iskaz oštećene ocijenjen s posebnom pažnjom dovodeći ga u vezu s drugim provedenim dokazima.

10. Uvjerenje Prvostepenog vijeća o krivici optuženih za silovanje oštećene (svjedokinje "A"), na način kako je to činjenično opisano u dispozitivu presude, zasnovano je prvenstveno na iskazu svjedokinje "A", koja je ujedno i oštećena krivičnim djelom, a čiji iskaz je detaljan, nedvosmislen i saglasan iskazu iz istrage u pogledu odlučnih činjenica, te potkrijepljeno iskazima drugih saslušanih svjedoka. Oštećena svjedokinja "A", kako dalje obrazlaže Prvostepeno vijeće, u iskazu je detaljno opisala svoj život prije oružanog sukoba, kao i svoje poznanstvo s apelantom (paragrafi 131. i 132. prvostepene presude), te opisala moment kada su tri vojnika, od kojih je jedan bio naoružan a drugi s beretkom, kombijem odvezla njenog brata (zaštićeni svjedok "C"), nakon čega je od komšije Mustafe Mujezinovića saznala da su ga odveli u pravcu Vareša. Prvostepeno vijeće je, dalje, istaklo da je svjedokinja odbrane Zahida Kovačević, koja je tokom inkriminiranog perioda bila angažirana kao sekretarica pri Vojnoj policiji i stacionirana u zgradi "Šumarstva", potvrdila da je u zatvor u istoj zgradi doveden i zatvoren zaštićeni svjedok "C", ali da apelanta u to vrijeme uopće nije poznavala i da ga nikada nije primijetila u zgradi "Šumarstva". Navedenu tvrdnju Prvostepeno vijeće nije smatralo uvjerljivom, jer drugi provedeni dokazi, među kojima je i dnevnik događaja koji je vodio optuženi Mirsad Šijak, pokazuje usku saradnju organa vojne i državne sigurnosti u pitanjima zarobljenika, te intenzivne kontakte između apelanta i optuženog Mirsada Šijaka.

11. U obrazloženju presude Prvostepeno vijeće opširno interpretira (str. od 38. do 50. prvostepene presude) iskaz oštećene svjedokinje "A", koji se odnosi na njen odlazak u Vareš u posjetu bratu-zaštićenom svjedoku "C". Svjedokinja "A", kako dalje navodi Sud, u svom je iskazu potanko opisala hronologiju događaja, te je opisala i svoje unutrašnje preživljavanje uoči i nakon događaja. Opisala je zbunjenost kada prvobitno nije shvatila razlog njoj upućenog obraćanja krupnog i visokog nepoznatog čovjeka kada je ušao u kancelariju upravnika, nakon čega je vidjela da iza njega ide još jedan broj lica, među kojima je i jedan niži vojnik koji je nosio deke, te opisala šta je ko od počinilaca radio i govorio, ničega se ne ustručavajući (paragraf 168. presude). Dalje je navedeno da je Vijeće u pogledu identifikacije počinilaca imalo u vidu činjenicu da je zaštićena svjedokinja "A" u svom iskazu jasno identificirala optužene imajući u vidu da ih je i ranije poznavala.

12. Dovodeći u vezu sve provedene dokaze, Prvostepeno vijeće je utvrdilo da su se u radnjama apelanta i optuženog Mirsada Šijaka stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje se terete. Kako je Prvostepeno vijeće zaključilo, apelant i optuženi Mirsad Šijak su za vrijeme ratnog stanja u BiH, tačnije 25. januara 1994. godine, u jutarnjim satima u zgradi "Šumarstva" Vareš prisilili svjedokinju "A" upotrebom sile na seksualni odnos – silovanje, dakle u svojstvu saizvršilaca počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim, postupajući s direktnim umišljajem, svjesno i voljno, sa spoznajom o karakteru preduzetih radnji. Postupajući prema naredbi Tužilaštva BiH, vještaci su proveli psihijatrijsko-psihološko vještačenje oštećene svjedokinje,,A", te sačinili pismeni nalaz i mišljenje i to na okolnosti kojeg intenziteta su traume koje je oštećena doživjela u vezi s događajem koji joj se desio, kakve su za nju nastale posljedice poslije doživljenih trauma i da li su njene psihološke reakcije-simptomi karakteristični i vezani za traumu silovanja. Tako su vještaci optužbe zaključili da su kod oštećene ustanovili postojanje simptoma silovanog lica, a taj zaključak je prihvatilo i Prvostepeno vijeće.

13. U pogledu pitanja primjene materijalnog zakona, s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela, Prvostepeno vijeće je navelo da je prihvatilo pravnu kvalifikaciju optužbe, primijenivši odredbe važećeg KZBiH, te apelanta i optuženog Mirsada Šijaka osudilo zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) KZBiH. Prilikom odlučivanja Prvostepeno vijeće je, polazeći od zakonskog imperativa primjene blažeg zakona na učinioce, ocijenilo vrijeme izvršenja krivičnog djela i odredbe materijalnog zakona koji je bio na snazi u to vrijeme, te odredbe kasnije donesenog KZBiH, i zaključilo da je u konkretnom slučaju ipak blaži važeći Krivični zakon BiH. Pri odmjeravanju kazne za krivično djelo za koje su apelanti proglašeni krivim, Prvostepeno vijeće je, polazeći od svrhe kažnjavanja propisane članom 39. KZBiH, te slijedeći opća pravila za odmjeravanje kazne iz člana 48. KZBiH, imalo u vidu način izvršenja krivičnog djela, odnosno činjenicu da su apelanti optuženi za krivično djelo silovanja oštećene. Vijeće je uzelo u obzir sve okolnosti učinjenog krivičnog djela, a od olakšavajućih okolnosti je ocijenilo da apelant ima porodicu, njegovo korektno držanje tokom postupka, neosuđivanost, te ih je u njihovoj ukupnosti ocijenilo osobito olakšavajućim smatrajući da će se i s ublaženom kaznom u trajanju od sedam godina u konkretnom slučaju postići svrha kažnjavanja.

14. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili Tužilaštvo BiH, apelant i optuženi Mirsad Šijak, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 1 K 007209 13 Krž od 5. novembra 2013. godine apelantovu žalbu primjenom člana 309. ZKPBiH djelimično uvažilo, pa je prvostepenu presudu preinačilo u dijelu koji se odnosi na pravilnu primjenu Krivičnog zakona, na način da se djelo za koje su apelant i optuženi Mirsad Šijak proglašeni krivim pravno kvalificira kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi s članom 22 (saizvršilaštvo) istog zakona. Uvažavanjem žalbe Tužilaštva BiH, apelant i optuženi Mirsad Šijak su, primjenom istog zakonskog propisa i odredbi čl. 38. i 41. Krivičnog zakona SFRJ, za počinjeno krivično djelo osuđeni na kaznu zatvora od po sedam godina. Stavom II iste presude odbijene su kao neosnovane žalbe optuženog Mirsada Šijaka i njegovog branioca, pa je prvostepena presuda u ostalom dijelu neizmijenjena.

15. Kako je navedeno u obrazloženju drugostepene presude, apelantov branilac je žalbu izjavio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o krivičnopravnoj sankciji i troškovima postupka. Dalje je istaknuto da paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka, bez preciziranja na koji žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjan osnov za ispitivanje prvostepene presude, te će neobrazložene i nejasne žalbene prigovore odbaciti bez daljnjeg razmatranja.

16. U odnosu na žalbene navode da je Prvostepeno vijeće intervencijom koja se odnosi na vrijeme izvršenja djela u činjeničnom opisu (25. januara 1994. godine u jutarnjim satima) ne samo prekoračilo optužbu već je na taj način povrijedilo pravo na odbranu, Apelaciono vijeće je istaklo da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije izašao iz okvira optužnica budući da je apelant proglašen krivim za krivično djelo čiji su svi potrebni elementi sadržani i u samoj optužnici. Apelaciono vijeće je podsjetilo na to da se, kada se govori o identitetu između presude i optužnice, govori o identitetu radnji koje se optuženom stavljaju na teret, odnosno samog činjeničnog opisa, a ne i o pojedinim činjeničnim sudskim preciziranjima koja imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa činjenica da je prvostepeni sud za radnje optuženih pobliže pojasnio da su se dogodile u jutarnjim satima ne implicira povredu prava na odbranu.

17. Stoga, prema stavu Apelacionog vijeća, optužba ni na koji način nije prekoračena, odnosno nije povrijeđen objektivni identitet između optužbe i presude jer je oštećena saslušana prije izvođenja dokaza odbrane, pa su optuženi i njihove odbrane bili upoznati s determiniranjem vremena izvršenja inkriminiranih radnji i mogli su se pripremiti za adekvatnu odbranu. Dakle, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, iako je prvostepeni sud izvršio određene zahvate u činjeničnom opisu, radi se o takvim izmjenama koje služe tome da se činjenični opis učini jasnijim i preciznijim, odnosno da što više odgovara činjeničnom stanju. Prvostepeni sud je na osnovu činjeničnog utvrđenja u toku postupka precizirao činjenični opis a da nije dirao u dijelove optužnice koji se tiču bitnih elemenata djela, tako da se ne radi o novoj optužbi.

18. Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeni sud na iscrpan i pravno korektan način u tački 84. prvostepene presude iznio uvjerljive i u svemu dovoljne razloge zašto je smatrao da, pozivajući se i na odredbe člana 280. stav 2. ZKPBiH, opisane radnje apelanta i optuženog Mirsada Šijaka treba kvalificirati kao saizvršilačke. Prvostepena presuda u navedenoj tački ističe da su saizvršilačke radnje inkorporirane u činjenični supstrat optužnog akta, čime je i očuvan objektivni identitet između optužbe i presude. Izreka prvostepene presude je na jasan i detaljan način iznijela hronologiju inkriminiranog događaja u odnosu na zajedničke radnje počinilaca, kako one koje su neposredno prethodile samom zabranjenom seksualnom aktu tako i one koje su počinioci preduzeli u nizu na način što su nad žrtvom izvršili čin i to apelant prvi, a nakon njega Mirsad Šijak, a poslije njih i dvojica NN pripadnika Armije BiH. Imajući to u vidu, Apelaciono vijeće je zaključilo da u činjeničnom opisu dispozitiva presude ne postoje nikakve manjkavosti koje bi na bilo koji način dovele u sumnju ispravnost pravnih zaključaka prvostepene presude u vezi s institutom saizvršilaštva.

19. U odnosu na žalbene prigovore kojima se ukazuje na povredu prava na odbranu jer su odbijeni dokazni prijedlozi odbrane, Apelaciono vijeće je ukazalo na odredbu člana 263. ZKPBiH, prema kojoj pretresno vijeće ima diskreciono pravo u pogledu prihvatanja, tj. odbijanja izvođenja određenih dokaza u toku dokaznog postupka. Apelaciono vijeće je istaklo da je svjedok Mario Kapetanović već saslušan kao svjedok odbrane na okolnost službenih zabilješki koje je sačinio u svom operativnom radu, te da bi pozivanje svjedoka Mate Zeke da svjedoči na iste okolnosti samo predstavljalo nepotrebno akumuliranje dokaza, što je detaljno obrazložilo. Između ostalog, Apelaciono vijeće je navelo da izvođenje predloženog dokaza ne bi doprinijelo drugačijoj odluci suda u pogledu bitnih činjeničnih utvrđenja, s obzirom na to da postoje drugi relevantni dokazi u pogledu apelantove krivice.

20. Obrazlažući žalbeni prigovor koji se odnosi na ocjenu dokaza, Apelaciono vijeće je istaklo da je Prvostepeno vijeće u cijelosti postupilo u skladu s odredbom člana 290. stav 7. ZKPBiH, da je Pretresno vijeće iznijelo dovoljne i prihvatljive razloge za svoje stavove i utvrđenje, te iznijelo bitne dokaze koji potkrepljuju cjelinu stava koji je taj sud iskazao. Dalje je istaknuto da iz svjedočenja oštećene proizlazi da su optuženi, djelujući s još dva nepoznata pripadnika Armije BiH, zajednički, na istovjetan način, izvršili radnju silovanja i da su to počinili s očiglednom namjerom i u svojstvu saizvršilaca. Činjenica koja je utvrđena na osnovu detaljnog svjedočenja same žrtve, prema kojoj su joj ruke bile vezane za nogu od stola, predstavlja neoboriv dokaz odsustva njenog pristanka, pa Apelaciono vijeće zaključuje da izreka prvostepene presude ne sadrži u sebi nikakve nejasnoće niti protivrječnosti, kako je to apelant naveo u žalbi.

21. U pogledu navoda da je sud povrijedio princip koji se odnosi na pretpostavku nevinosti (in dubio pro reo), Apelaciono vijeće zaključuje da je Prvostepeno vijeće ispitalo sve provedene dokaze, potpuno ih ocijenilo, svaki dokaz pojedinačno, u cjelini i njihovoj međusobnoj povezanosti, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijelo odluku o pitanju krivice apelanata.

22. U vezi sa žalbenim prigovorom apelantove odbrane da se prvostepena presuda zasniva isključivo na iskazu oštećene, svjedokinje "A", Apelaciono vijeće navodi da je Prvostepeno vijeće svoju odluku u odlučujućoj mjeri zasnovalo na iskazu oštećene "A" kao svjedokinje pod mjerama zaštite, a ne kao zaštićene svjedokinje u smislu relevantnog zakona, pa u konkretnom slučaju nije ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, uslijed čega je Apelaciono vijeće i taj istaknuti žalbeni prigovor odbilo kao neosnovan.

23. U odnosu na žalbeni prigovor koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz člana 299. ZKPBiH (status apelanata, alibi apelanata, kredibilitet oštećene kao svjedokinje, dijagnoza PTSP-a kod oštećene), Apelaciono vijeće je utvrdilo da su prigovori neosnovani, dajući jasne razloge o njima. Apelaciono vijeće je, prije svega, u kontekstu razmatranja postojanja osnova za primjenu Ženevske konvencije IV (o zaštiti civila), te ispitivanja općih elemenata u smislu krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, zaključilo da su se kod apelanta i optuženog Mirsada Šijaka stekli kriteriji percipirane lojalnosti oštećenog lica "A" prema suprotnoj strani u sukobu (HVO) vezano za njenu etničku pripadnost. Kao dokaz ispravnosti navedenog stava, Apelaciono vijeće je navelo riječi oštećene svjedokinje "A": "Prvo me silovao Muhidin Bašić. To znam jer znam kako govori, znam mu glas. Govorio je (…) vidiš kako siluju muslimani (…) je l' dobro (…) svašta je govorio". Vijeće je imalo u vidu činjenicu da se svjedok pod mjerama zaštite "C", inače brat svjedokinje "A", kao zarobljeni pripadnik HVO-a nalazio u pritvoru, što je svakako utjecalo na formiranje opisane percepcije kod optuženih. Za drugačiji zaključak, kako je dalje navedeno, nije od značaja ni činjenica da je svjedokinja "A", sa stanovišta domaćeg prava, imala isto državljanstvo kao i optuženi u čijim se rukama nalazila i što je bila pripadnica Štaba CZ u Olovu koji je kontrolirala Vlada BiH. Prilikom istraživanja postojanja mens rea kod optuženih, Apelaciono vijeće je ocijenilo činjenicu da je kod optuženih postojala puna svijest o oružanom sukobu između pripadnika Armije BiH i HVO-a kao i o etničkoj pripadnosti svjedokinje "A", što je bilo od značaja za to da je izvršioci krivičnog djela opredijele kao žrtvu.

24. U pogledu iznesenog žalbenog prigovora o apelantovom statusu, odnosno da apelant nije predstavljao dio strukture Armije BiH, Apelaciono vijeće je istaklo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant kritične prilike postupao kao učesnik jedne od strana u oružanom sukobu (paragraf 115. presude), da je upravo u vrijeme oružanog sukoba između pripadnika HVO-a i Armije BiH na području općine Vareš apelant radio na poslovima Ratnog odjeljenja Službe državne sigurnosti Olovo, a da je iz ratnog dnevnika koji je vodio optuženi Šijak vidljiva uska saradnja između vojne i državne sigurnosti o pitanju zarobljenika uz intenzivne kontakte i koordinaciju između optuženih.

25. Ispitujući tačnost žalbenih prigovora koji se odnose na postojanje apelantovog alibija, Apelaciono vijeće je istaklo da svjedoci, među kojima je i Elvedin Bisić, nisu isključili mogućnost apelantovog prisustva u zgradi "Šumarstva" u inkriminirano vrijeme, tj. u ranim jutarnjim satima. Dalje je istaknuto da to vijeće prihvata tvrdnju da su navedenog dana preduzimane operativne aktivnosti u vezi s praćenjem i ispitivanjem Taiba Gogića, kao i da je apelant bio involviran. Međutim, kako je zaključeno, to ne isključuje njegovu prisutnost u zgradi "Šumarstva" u ranim jutarnjim satima tog dana. Da su optuženi uistinu bili prisutni u navedenom objektu, a zatim otišli na spomenute lokalitete, potvrđuju i navodi svjedokinje "A" koja je precizno navela kako je čovjek s nožem u toku silovanja govorio: "Požuri, Mirsade", što očigledno upućuje na zaključak da se izvršiocima krivičnog djela, među kojima je i apelant, žurilo da na vrijeme stignu tamo gdje su se nakon gnusnog akta i uputili. Apelaciono vijeće nije prihvatilo navode žalbe prema kojima su svjedoci Bašić i Hasanpašić decidirano pojasnili način, vrijeme i mjesto apelantovog konkretnog operativnog angažmana i o tome je dalo detaljno obrazloženje u paragrafima 104–106. presude. Prema nalazu Apelacionog vijeća, jedna od ključnih činjenica koju je Prvostepeno vijeće sa sigurnošću utvrdilo odnosi se na boravak svjedokinje "A" kritičnog jutra u zgradi "Šumarstva", što je utvrđeno na osnovu njenog iskaza i saglasnih svjedočenja njenog brata, svjedoka "C", te Rifeta Alihodžića, Mustafe Mujezinovića i Šefike Karamehmedović, kao i opisom protokola obavljenih posjeta.

26. Na kraju, Apelaciono vijeće je razmatralo i žalbeni prigovor koji se odnosi na nevjerodostojnost iskaza svjedokinje "A", te je istaklo da je nesumnjivo utvrđeno da je uz četiri silovatelja kritične prilike bila prisutna samo svjedokinja "A". Prema mišljenju Apelacionog vijeća, s aspekta kredibiliteta njenog svjedočenja, to ne umanjuje dokaznu snagu za osudu optuženih prema navedenoj inkriminaciji. Dodatnu argumentaciju Prvostepeno vijeće je našlo u Pravilu 96(i) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ i njegovoj praksi (paragraf 201. presude), što je detaljno obrazložilo.

27. Apelantov prigovor da je osuđujuća presuda zasnovana samo na jednom dokazu – svjedočenju oštećene, Apelaciono vijeće smatra neosnovanim. Apelaciono vijeće je istaklo da je imalo u vidu domaću i međunarodnu praksu u predmetima seksualnog nasilja, prema kojoj nisu potrebni potkrepljujući dokazi u vezi s iskazom žrtve kada je u pitanju zločin seksualnog nasilja, te citira presude domaćih sudova i međunarodnog suda. Dalje navodi da je Prvostepeno vijeće pravilno prihvatilo svjedočenje oštećene nakon što je temeljno i brižljivo analiziralo taj dokaz, iznijelo njegovu ocjenu prema kojoj je svjedokinja pozitivno identificirala optužene kao saizvršioce tog djela, jer ih je poznavala lično još od prije rata, a njen iskaz je ocijenilo konzistentnim u odlučnim elementima, detaljnim, objektivnim i stoga uvjerljivim. Svjedokinja "A" je, kako navodi Sud, potanko opisala šta je ko pričao i radio od počinilaca, ne ustručavajući se da kaže istinu, ma koliko to za nju bilo traumatično i neprijatno. Apelaciono vijeće naglašava i karakterističan detalj iskaza svjedokinje "A" da ju je nakon silovanja boljela glava jer je za vrijeme silovanja glavom lupala o nogu od stola, a izneseni verbalni sadržaji su, prema mišljenju Vijeća, dovoljno slikoviti da ne izazivaju bilo kakvu sumnju u istinitost kazivanja o toku događaja.

28. Dalje je istaknuto da prvostepena presuda u svojoj analizi nije ostala samo na dokazu koji se odnosi na svjedočenje lica "A" jer presuda taj dokaz dovodi u vezu s ostalim dokazima, a kako to nalaže odredba člana 281. stav 2. ZKPBiH. Ti dokazi su tako povezani da čine čvrstu logičku cjelinu podobnu da isključi svako drugačije viđenje događaja u odnosu na onaj kakav je činjenično utvrdio prvostepeni sud. U odnosu na žalbene prigovore da se oštećena uopće nije sjećala unutrašnjosti zgrade i da je pokazala drugu prostoriju od one koju je prvostepeni sud utvrdio kao mjesto gdje se silovanje desilo, Apelaciono vijeće je istaklo da se u situaciji kada se žrtvi dešava nešto što je izvan uobičajenog ljudskog iskustva očekuje da se ne može svaki djelić verbalno prenijeti. Oštećena je, kako je navelo Apelaciono vijeće, jasno pojasnila o kakvoj se prostoriji radilo, te je njeno svjedočenje ocijenjeno kao vjerodostojno i uvjerljivo.

29. Na kraju, prema ocjeni Apelacionog vijeća, neosnovani su navodi žalbe da je oštećena željela nelegalno ostvariti određene socijalne koristi, te da je zbog toga dolazila u Udruženje žena žrtava rata. Naime, te tvrdnje je u svom iskazu predsjednica Udruženja žena žrtava rata odlučno negirala, navodeći da oštećena prilikom posjete udruženju nije htjela uzeti potvrdu, niti su je zanimale neke beneficije. Pouzdano svjedočenje oštećene, uključujući i njene moguće motive za lažno svjedočenje na koje je apelantova odbrana ukazivala u žalbi, Apelaciono vijeće je ocijenilo posebno u odnosu na svaki od istaknutih žalbenih navoda, istaknuvši da se svjedočenje oštećene ne može smatrati nepouzdanim samo zato što je bila žrtva zločina. U tom smislu, žalbeni prigovor da je oštećena svjedočila nakon dugo vremena, uslijed čega je svjedočenje nekredibilno, kako je to apelant tvrdio, ustvari govori, prema stavu Apelacionog vijeća, o intenzitetu njenog straha, o izloženosti prijetnjama apelanta kao nekoga ko je nesporno zadržao moć na osnovu položaja koji je imao protekom rata i o dubini psihičke traume kojoj je sve to vrijeme bila izložena.

30. U pogledu izrečene kazne, Apelaciono vijeće je zaključilo da je kazna od sedam godina zatvora za učinjeno krivično djelo adekvatna svim okolnostima i ličnosti apelanta kao učinioca, te da će se njome u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja i to ne samo specijalne nego i generalne prevencije.

U odnosu na apelaciju broj AP 4695/14

31. Rješenjem Suda BiH broj S 1 K 007209 12 Krl od 12. juna 2014. godine apelant je obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka (postupak pravosnažno okončan Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 007209 12 Kž od 5. novembra 2013. godine) u iznosu preciziranom o izreci rješenja. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Presudom Suda BiH broj S 1 K 007209 12 Krl od 18. januara 2013. godine (prvostepena presuda) apelant, u skladu s članom 188. stav 1. ZKPBiH, obavezan na naknadu troškova postupka, s tim da će se iznos troškova odrediti posebnim rješenjem. Sud BiH je istakao da odredba člana 188. stav 1. ZKPBiH propisuje obavezu osuđenog na plaćanje troškova postupka kada se optuženi proglasi krivim, a taj uvjet je u konkretnom slučaju ispunjen. U odnosu na visinu troškova, Sud BiH je naveo da ukupan iznos troškova sadrži: iznos troškova obavezne odbrane (u rješenju precizirani datumi naloga i iznosi), iznos troškova svjedoka i vještaka (u rješenju precizirana rješenja o naknadi troškova svjedocima i vještacima i iznosi), te iznos troškova sudskog paušala (u rješenju preciziran iznos).

32. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 00720914 Krž 2 od 10. jula 2014. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da apelantovi žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, predmet odlučivanja osporenog rješenja je utvrđivanje visine troškova postupka koje je apelant dužan platiti na osnovu pravosnažne sudske presude. Nakon pravosnažnosti presude više nije moguće ulagati novu žalbu na obavezu plaćanja troškova nego samo u odnosu na visinu. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da nije moguće upuštati se u primjenu člana 188. stav 4. ZKPBiH, odnosno odlučivati o potpunom ili djelimičnom oslobađanju od plaćanja troškova krivičnog postupka. Apelant je imao mogućnost podnijeti zahtjev za oslobađanje troškova postupka do pravosnažnosti presude kojom je proglašen krivim. Zbog toga nisu relevantni apelantovi navodi o lošoj materijalnoj situaciji, te nemogućnosti plaćanja troškova. Osim toga, u okviru izvršnog postupka sud odlučuje i kada se pojave okolnosti nakon pravosnažnosti odluke o troškovima.

33. U odnosu na žalbene navode u vezi s visinom troškova postupka, odnosno da troškovi koji su isplaćeni advokatu nisu nigdje specificirani i nisu obrazloženi, Sud BiH je naveo da su za sve troškove donesena rješenja, odnosno Tužilaštvo BiH je izdalo naloge na osnovu kojih su isplaćeni troškovi. Zbog toga nije bilo neophodno navoditi svaku pojedinu stavku na osnovu koje su isplaćeni troškovi, konkretno braniocu po slobodnoj dužnosti, jer su navedeni u nalozima. U odnosu na žalbene navode da su naknade svjedocima neosnovano isplaćene zato što njihovo odsustvo iz mjesta prebivališta nije bilo duže od osam sati, dok su neki primili naknade za topli obrok za dan kada su svjedočili, Sud BiH je naveo da odredba člana 9. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine Vijeća ministara Bosne i Hercegovine od 10. februara 2005. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vijeća ministara BiH) predviđa naknadu za ishranu i prenoćište svjedoku, vještaku, tumaču i stručnom licu pod određenim uvjetima. Međutim, žalba zanemaruje da tih osam sati obuhvata vrijeme dolaska, a putovanje sredstvima javnog prijevoza podrazumijeva određeni red vožnje koji nije prilagođen potrebama svakog pojedinca. Osim toga, Sud BiH je naveo da odredbe člana 226. stav 2. ZKPBiH propisuju da nakon podizanja optužnice osumnjičeni odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, iz čega slijedi da je apelant imao mogućnost da nakon podizanja optužnice izvrši uvid u sve spise i dokaze, pa tako i u rješenje i naloge o određivanju pojedinih troškova. Međutim, apelant to nije uradio, niti je nešto tako zahtijevao od suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije broj AP 2433/14

34. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

35. Smatra da je osuđujuća presuda zasnovana na jednom jedinom nepotkrijepljenom dokazu (iskazu svjedokinje "A"), u čemu, između ostalog, vidi povredu prava na pravično suđenje. Iskaz navedene svjedokinje smatra kontradiktornim ne samo ostalim dokazima koji su izvedeni već i samom sebi u bitnim dijelovima. Apelant je istakao okolnost da je oštećena, nakon što je prvi put nakon gotovo 20 godina izjavila da je bila žrtva seksualnog nasilja, ostvarila i prava kako je to propisano za civilne žrtve rata, odnosno pravo na penziju. Dakle, kako je apelant dalje istakao, proglašen je krivim na osnovu nepotkrijepljenog iskaza i to iskaza lica koje je imalo motiv materijalne prirode da dȃ iskaz na način koji bi omogućio postizanje statusa civilne žrtve rata. Apelant je kao primjer suprotnog postupanja Suda BiH u sličnim slučajevima naveo predmete tog suda Vuković, Tomić i Brkan u kojima je donesena oslobađajuća odluka.

36. U odnosu na pozivanje redovnog suda na Pravilo 96 Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, apelant je mišljenja da je u potpunosti zanemareno zašto je navedeno pravilo uvršteno u Pravilnik i na koji način ga MKSJ primjenjuje, te daje primjere presuda u kojima se to pravilo spominje.

37. Apelant je u dijelu apelacije "Vjerodostojnost iskaza zaštićene svjedokinje 'A'" naveo da je zaštićena svjedokinja "A" svjedočila naučeno i protivrječno i da je njeno svjedočenje kontradiktorno svjedočenju drugih svjedoka (Miralema Mehanovića, Zumre Čaušević, Bakire Hasečić, Šefike Karahmetović, Elvedina Bisića i Alije Ćizmo), te da se nije mogla sjetiti pojedinih događaja. Apelant opširno interpretira iskaze navedenih svjedoka smatrajući da redovni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje i ocijenio provedene dokaze. Smatra da je redovni sud u vezi s navodima svjedokinje "A" koji se odnose na omotavanje ljepljive trake oko njene glave donio pogrešan zaključak kada je u tom dijelu prihvatio njene navode. Naime, kako navodi apelant, niko od svjedoka optužbe (Alihodžić i Karamehmedović) i odbrane (Zumra Čaušević) nije zapazio bilo kakve fizičke promjene na glavi svjedokinje "A", a također je i sam opis položaja u kojem je navodno silovana nemoguć.

38. Apelant navodi da je odbrana predlagala svjedočenje Mate Zeke, Avgusta Matičevića, Envera Rotića, te u žalbi na prvostepenu presudu svjedočenje Taiba Gogića, kao i određeni broj materijalnih dokaza (pobrojani u apelaciji), međutim, kako navodi apelant, Apelaciono vijeće je te svjedoke i materijalne dokaze odbilo bez razmatranja navodeći da oni nemaju kvalitet da utječu na utvrđeno činjenično stanje, kako je to utvrdilo Prvostepeno vijeće. Neprihvatanjem prijedloga odbrane za izvođenje navedenih dokaza, kako smatra apelant, nije proveden princip ravnopravnosti strana u postupku, što je dovelo do povrede prava na odbranu.

39. U vezi s karakterom vjerodostojnosti oštećene kao svjedokinje pred redovnim sudom, kako dalje navodi apelant, izneseni su i drugi dokazi koje sud nije prihvatio, već je prihvatio iskaz svjedokinje koja je odmah nakon penzioniranja otišla u Udruženje žene žrtve rata i lažno ga prijavila i nastavila s prevarama ohrabrena ranijim postupkom nelegalnog penzioniranja.

40. Dalje, apelant navodi da iz cijelog postupka, kao i iz same prvostepene presude, proizlazi da oštećena u postupku ima status zaštićene svjedokinje na čijem se iskazu, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka), nije smjela zasnovati cijela presuda, pa u prilog tome navodi paragrafe presude u kojima se lice "A" navodi kao zaštićena svjedokinja "A".

41. Apelant smatra da je zbog zaštite identiteta oštećene i konstantnog upozoravanja predsjednice Sudskog vijeća o obavezi zaštite identiteta tog lica čitavo suđenje bilo nepravično, suprotno njegovom pravu da se suoči s onim ko ga tereti, onemogućeno je efektivno provođenje istrage i unakrsno ispitivanje. Apelant je kao primjer opasnosti korištenja anonimnih svjedoka naveo slučaj Tadić pred MKSJ kada je odbrana tek slučajno otkrila lažno svjedočenje svjedoka. Taj slučaj je, kako navodi apelant, ukazao na to da procjena pouzdanosti svjedočenja anonimnih svjedoka koju obavlja samo tužilaštvo nije dovoljna i ne može biti adekvatna zamjena za provjeru koju čini odbrana.

42. Apelant ističe da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je optužba prekoračena. Navodi da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud više puta u izreci prvostepene presude naveo činjenice koje se bitno razlikuju od činjenica sadržanih u optužnici, a da je drugostepeni sud to ignorirao. Na taj način, kako smatra apelant, redovni sud je sam izmijenio optužnicu navodeći druge činjenice, te ga stavio u nepovoljniji položaj. Ističe da je izmjenom dispozitiva optužnice u smislu vremenskog određenja događaja (u jutarnjim satima) prekršeno pravo na odbranu na njegovu štetu. Navodi da je tokom glavnog pretresa odbrana iznijela brojne dokaze na okolnost ključne činjenice gdje se nalazio taj dan. Odbrana, kako tvrdi apelant, nije bila i nije mogla biti upoznata s činjenicom da je Prvostepeno vijeće prihvatilo iskaz lica "A" u odnosu na sve okolnosti, pa tako i na vrijeme događaja, tako da nije znala da je neophodno da izvodi dokaze isključivo na okolnosti apelantovog boravka u jutarnjim satima. Izrekom presude, kako dalje navodi apelant, predstavljena je sasvim nova optužba u bitnim dijelovima u odnosu na optužnicu, a sud nije naveo razloge za ta odstupanja u pogledu odlučnih činjenica i na taj način preuzeo autonomnu i samostalnu akuzatorsku ulogu od koje optuženi mora biti zaštićen.

43. Apelant navodi da je za postojanje saizvršilaštva, prema članu 29. KZBiH, potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke, zajednička odluka i kolektivna izvršilačka volja i preduzimanje radnji kojim se na odlučujući način učestvuje u ostvarenju krivičnog djela. Smatra paušalnim utvrđenje da su u predmetnom događaju učestvovali on, Mirsad Šijak i dva NN pripadnika Armije BiH, jer je Tužilaštvo bilo dužno dokazati a sud utvrditi identitet tih lica, što predstavlja imperativnu obavezu Tužilaštva.

44. Dalje, apelant tvrdi da je činjenično stanje paušalno i netačno utvrđeno, te da se sud bazirao na špekulacijama i nagađanjima a ne na dokazima koji su njemu išli u prilog, pa je redovni sud primjenom principa in dubio pro reo trebao da ga oslobodi. Kao primjer kada se Ustavni sud upustio u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrđivali činjenice, apelant je naveo odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 311/04 i 5/05. Apelant je istakao da su redovni sudovi manipulirali s vremenom trajanja putovanja svjedokinje "A" na relaciji Careva Ćuprija – Vareš, zanemarili iskaze svjedoka Elvedina Bisića, Dževada Tirića, Alije Ćizmo, kao i svjedokinje Zahide Kovačević, te nezakonito identificirali optuženog Mirsada Šijaka.

45. Apelant prvostepenu presudu smatra nedovoljno obrazloženom u odnosu na način kako su on i optuženi Mirsad Šijak djelovali kao saizvršioci. Također, navodi da je nedovoljno obrazloženje presude u odnosu na status lica "A", da li je to lice bilo civil, da li je pripadalo istoj ili suprotnoj strani u sukobu. U odnosu na izrečenu kaznu zatvora, apelant je istakao da je Apelaciono vijeće odmjerilo identičnu kaznu kao i Prvostepeno sudsko vijeće pri tome ignorirajući propisani minimum i maksimum kažnjavanja. Na kraju, apelant opširno navodi svoje sumnje da se u konkretnom slučaju radilo o montiranom krivičnom postupku i njegovom zaustavljanju i uklanjanju da se kao vrhunski profesionalac suprotstavi organiziranom kriminalu.

46. Apelant je istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da je njegova odbrana u žalbi specificirala na koji način su greške prvostepenog suda utjecale na konačnu odluku, međutim, drugostepeni sud se nije upustio u razmatranje žalbe, te je na taj način pokazano da u konkretnom slučaju pravni lijek u sistemskom smislu nije učinkovit. Način na koji je prvostepeni sud obrazložio prvostepenu odluku, prema apelantovom mišljenju, doveo je do izuzetno teške situacije prilikom pripremanja i ulaganja žalbe. Drugostepeni sud je odbio žalbene prigovore bez razmatranja žalbenih navoda, te je na taj način dodatno uzrokovao povredu prava na djelotvoran pravni lijek. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i obaveže Sud BiH da hitno ponovi postupak i otkloni nastale povrede ljudskih prava.

b) Odgovor na apelaciju broj AP 2433/14

47. U odnosu na navode koji su predmet razmatranja u ovoj odluci, Sud BiH je naveo da ostaje pri svemu što je iznio u odgovoru na apelaciju suoptuženog Mirsada Šijaka o kojoj je odlučeno u Odluci Ustavnog suda broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine (vidjeti stav 23. spomenute odluke, dostupna na www.ustavnisud.ba).

48. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelacione navode.

c) Navodi iz apelacije broj AP 4695/14

49. U odnosu na osporena rješenja apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da nije osnovano obavezan na naknadu troškova. Navodi da su troškovi previsoko određeni, odnosno da nisu pravilno odmjereni, tj. da je pogrešno primijenjena Odluka Vijeća ministara BiH, posebno čl. 9. i 13 (troškovi za pratioca svjedoka). Apelant ističe da je dobio sva rješenja u vezi s postupkom, ali da nije znao za rješenja za isplatu troškova braniocu, da ga branilac nije poučio o pravu na uvid u spis, te da je izbjegavao razgovor o isplatama troškova postupka. Apelant navodi da Sud BiH u osporenom rješenju nije argumentirano odgovorio na njegove žalbene navode.

d) Odgovor na apelaciju broj AP 4695/14

50. U odnosu na apelantove navode, Sud BiH je naveo da se ti navodi svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja u osporenim rješenjima. Naročito, Sud BiH je istakao da je Apelaciono vijeće jasno naglasilo da je predmet odlučivanja isključivo visina troškova krivičnog postupka, te da nakon pravosnažnosti presude protiv apelanta on nema zakonsku mogućnost podnošenja žalbe protiv odluke o obavezi plaćanja koja je sadržana u toj presudi. Osim toga, Sud BiH smatra da je odluka o visini troškova jasno obrazložena, te da nema potrebe posebno odgovarati na te navode, pa je citirao dijelove iz osporenog rješenja.

51. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelacione navode.

V. Relevantni propisi

52. U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, "Službeni list RBiH" br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 142. stav 1.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], prisiljavanje na prostituciju ili silovanja […], ili ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

53. U Krivičnom zakonu BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Saučinilaštvo

Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 173. stav 1. tačka e)

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:

(…)

e) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje)

(…)

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

54. U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

Član 15.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 45.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja

(1) Osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

Član 188. st. 1. i 4.
Troškovi postupka kad se optuženi oglasi krivim

(1) Kad Sud optuženog oglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka.

(4) U odluci kojom rješava o troškovima, Sud može osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili djelimično troškove krivičnog postupka iz člana 185. stava 2. tačke a. do h. ovog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osobe koju je on dužan da izdržava. Ako se ove okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može izdati posebno rješenje kojim oslobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

Član 226. stav 2.
Podizanje optužnice

(2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

Član 235.
Isključenje javnosti

Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne sigurnosti ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, osobnog i intimnog života optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.

Član 280.

(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge "tužioca" u pogledu pravne ocjene djela.

Član 297.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(…)

j) ako je optužba prekoračena,

(…)

55. U Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 21/03, 61/04, 55/05; citiran prema neslužbenoj prečišćenoj verziji objavljenoj na: http://www.sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/ZAKON_O_ZASTITI_SVJEDOKA_POD_PRIJETNJOM_I_UGROZENIH_SVJEDOKA_-_precisceni,_nezvanicni_tekst.pdf) relevantne odredbe glase:

Član 3.
Svjedoci pod prijetnjom i ugroženi svjedoci

(1) Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane za njegovo svjedočenje, ili svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja.

(2) Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete i maloljetnik.

(3) Zaštićeni svjedok je onaj svjedok koji se saslušava prema odredbama čl. 14. do 23. ovog zakona.

Član 7.
Red izvođenja dokaza na glavnom pretresu

U toku glavnog pretresa, Sud može saslušati svjedoke pod prijetnjom i ugrožene svjedoke u najskorije moguće vrijeme i ima mogućnost da sasluša te svjedoke na glavnom pretresu drugačijim redoslijedom od onog koji je propisan u ZKP-u BiH.

Član 8.
Ispitivanje

(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolirati način ispitivanja svjedoka kada se ispituje ugroženi svjedok, posebno u cilju zaštite svjedoka od uznemiravanja i zbunjivanja. […]

Član 11.
Izuzeci od direktnog izvođenja dokaza

Pri odlučivanju da li se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, Sud će također uzeti u obzir potrebu da se osigura zaštita svjedoka pod prijetnjom koji bi se mogao izložiti, ili njegova porodica, velikoj ličnoj opasnosti, odnosno zaštita ugroženog svjedoka koji bi se mogao izložiti značajnoj duševnoj boli ako bi se pojavio na glavnom pretresu.

Član 14.
Saslušanje zaštićenog svjedoka

U izuzetnim okolnostima, kada postoji očigledna opasnost za ličnu sigurnost svjedoka ili njegove porodice i opasnost je tako ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguće da se ta opasnost umanji nakon što je svjedok dao iskaz, ili je vjerovatno da će se opasnost povećati zbog davanja iskaza, Sud može saslušati zaštićenog svjedoka u skladu sa čl. 15. do 23. ovog Zakona.

[…]

Član 23.
Neophodnost drugih dokaza za donošenje presude

Sud ne može zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazima pribavljenim u skladu sa članom 11. ili čl. 13. do 22. ovog zakona.

56. U Pravilniku o postupku i dokazima (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, donesen na 28. plenarnoj sjednici 17. jula 2003. godine, dostupan na: http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/pravilnik_o_postupku_i_dokazima_lat.pdf) relevantne odredbe glase:

Pravilo 96

Dokazi u slučajevima seksualnog delikta

U slučajevima seksualnog delikta:

(i) neće se tražiti dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve;

(ii) pristanak se ne može upotrijebiti kao odbrana ako je žrtva

(a) bila izložena nasilju, prisili, zatočenju slobode ili psihičkom pritisku, ili joj se istim prijetilo, ili je imala razloga da se toga boji, ili

(b) razumno vjerovala da bi, ako se ona ne povinuje, neko drugi mogao biti tome izložen, ili bi mu se moglo prijetiti ili ga time zastrašivati;

(iii) prije nego što se prihvate dokazi o pristanku žrtve, optuženi mora uvjeriti pretresno vijeće in camera da su ti dokazi relevantni i vjerodostojni;

(iv) ranije seksualno ponašanje žrtve ne prihvata se kao dokaz u postupku.

57. U Odluci o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine Vijeća ministara Bosne i Hercegovine od 10. februara 2005. godine relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovom odlukom uređuje se način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti, svjedocima, vještacima, tumačima, stručnim i drugim licima kad po pozivu suda ili na osnovu odluke suda učestvuju u sudskom postupku, troškovi oštećenog u krivičnom postupku, u posebnim sudskim postupcima i visina paušalnog iznosa u krivičnom postupku.

Član 2.

1. Troškovi krivičnog postupka su:

a) troškovi za svjedoke, vještake, tumače i stručna lica i troškove uviđaja;

b) podvozne troškove osumnjičenog, odnosno optuženog;

c) izdatke za dovođenje osumnjičenog, odnosno optuženog ili lica lišenog slobode;

d) podvozne i putne troškove službenih lica;

e) troškove liječenja osumnjičenog, odnosno optuženog dok se nalazi u pritvoru, kao i troškove porođaja, osim troškova koji se isplaćuju iz fonda za zdravstveno osiguranje;

f) troškove tehničkog pregleda vozila, analize krvi i prijevoza leša do mjesta obdukcije;

g) paušalni iznos;

h) nagradu i nužne izdatke branioca;

i) nužne izdatke oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika.

2. Paušalni iznos utvrđuje se zavisno od trajanja i složenosti postupka, kao i imovnog stanja onoga ko se obavezuje na plaćanje paušalnog iznosa.

3. Troškovi iz stava 1. tačke a) do f) ovog člana i nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju se unaprijed iz sredstava Tužilaštva, odnosno Suda, a naplaćuju se kasnije od lica koja su dužna da ih naknade po odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH.

Organ koji vodi krivični postupak dužan je da sve troškove koji su unaprijed uplaćeni unese u popis koji se prilaže spisu.

Član 9.

Naknadu za ishranu i prenoćište određuje sud, odnosno organ koji vodi postupak, prema cijeni ishrane i prenoćišta hotela, izuzev "A" kategorije.

Naknada za ishranu pripada svjedoku, vještaku, tumaču i stručnom licu, ako je zbog odazivanja na poziv moralo provesti van svog prebivališta, odnosno boravišta više od osam časova, računajući i vrijeme za koje treba da se izvrši svjedočenje, vještačenje, tumačenje ili neka druga radnja, kao i vrijeme potrebno za povratak u prebivalište, odnosno boravište.

VI. Dopustivost

58. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

59. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

60. U apelaciji broj AP 2433/14 predmet osporavanja je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 007209 13 Krž, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

61. U apelaciji broj AP 4695/14 predmet osporavanja je Rješenje Suda BiH broj S1 K 007209 14 Krž 2 od 10. jula 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je navedeno rješenje doneseno 10. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 8. septembra 2014. godine, apelacija je blagovremena, tj. podnesena je u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

62. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

63. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da obje apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

64. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje u apelaciji broj AP 2433/14

65. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

66. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

67. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o sljedećem: a) da je prekoračena optužnica, odnosno da je Sud BiH suprotno zakonu izmijenio optužnicu, čime je, između ostalog, apelant onemogućen i u adekvatnoj pripremi svoje odbrane; b) da su presude zasnovane na iskazu jednog svjedoka, oštećene, a da taj iskaz nije potkrijepljen drugim dokazima, čime je prekršen i princip in dubio pro reo; c) da je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku, između ostalog i zbog zaštite oštećene kao svjedokinje, te zbog odbijanja izvođenja određenih dokaza koje je apelant predložio u žalbi; d) da su obrazloženja u osporenim presudama nedostatna u odnosu na apelantovu odgovornost za krivično djelo za koje je osuđen, na status oštećene kao civilne žrtve rata, na apelantov status, odnosno pitanje zaraćenih strana i na odbijanje apelantovih žalbenih navoda koji se tiču saizvršilaštva. U suštini, apelant smatra da je zbog svega navedenog činjenično stanje paušalno i netačno utvrđeno.

a) Pitanje navodnog prekoračenja, odnosno nezakonite izmjene optužnice

68. Apelant smatra da je optužnica nezakonito izmijenjena na njegovu štetu zato što je prvostepeni sud u dispozitivu osporene presude naveo činjenice koje se bitno razlikuju od činjenica sadržanih u optužnici, a drugostepeni sud apsolutno ignorirao te navode. Apelant, u tom smislu, opširno izlaže jezičke razlike između optužnice i sadržaja dispozitiva prvostepene presude. Ono na čemu apelant naročito insistira jeste da je optužnica nezakonito izmijenjena zato što je Sud BiH u dispozitivu naveo da je krivično djelo počinio u jutarnjim satima kritičnog dana, mada takva odrednica nije stajala u optužnici.

69. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant optužnicom bio optužen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) KZBiH, u vezi s članom 180. stav 1. i članom 29. KZBiH, a da je drugostepenom presudom proglašen krivim i osuđen za isto krivično djelo, ali na način kako je ono bilo propisano članom 142. stav 1. KZSFRJ, koji je ocijenjen blažim za apelanta. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant isti prigovor iznio i u žalbi protiv prvostepene odluke, pa je taj prigovor Apelaciono vijeće raspravilo i analiziralo na način koji zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje na to da to u kojem se dijelu dana dogodio inkriminirajući događaj ne čini bitno obilježje bića krivičnog djela za koje je apelant osuđen, kao i da je apelant bio optužen i osuđen za isto krivično djelo, zbog čega se ne mogu prihvatiti njegovi navodi o tome da je sud, dodavanjem odrednice "u jutarnjim satima" u dispozitivu presude, nezakonito izmijenio optužnicu. Također, Ustavni sud smatra da takvo preciziranje vremena počinjenja djela nije suštinski na bilo koji način umanjilo apelantovo pravo na odbranu, pogotovo zbog toga što je, kako je i drugostepeni sud obrazložio, oštećena saslušana prije izvođenja dokaza odbrane, tako da je apelantu iz tog svjedočenja bila poznata okolnost prema kojoj se događaj desio u jutarnjim satima, o čemu je oštećena uvjerljivo svjedočila. Ustavni sud, dalje, ukazuje na to da je prvostepeni sud to pitanje raspravio i u dijelu presude koji se ticao apelantovog alibija, da je uzeo u obzir sve apelantove navode i izvedene dokaze, pa je, ocjenjujući te dokaze na način predviđen zakonom, zaključio da se apelantovi navodi i tvrdnje u vezi s tim pitanjem ne mogu prihvatiti. Apelaciono vijeće je razmotrilo iste apelantove žalbene navode i zaključilo da prvostepeni sud nije dirao u dijelove optužnice koji se tiču bitnih elemenata djela, tako da se ni u kojem slučaju ne radi o novoj optužbi, kako je to tvrdio apelant. Dakle, ne mogu se prihvatiti apelantovi navodi da je Apelaciono vijeće ignoriralo te njegove žalbene navode. Naprotiv, i prvostepeni i drugostepeni sud su dali dovoljne i jasne razloge o tome zašto smatraju da se ne radi o novoj optužbi, a Ustavni sud smatra da u takvim obrazloženjima zaključaka redovnog suda nema proizvoljnosti koja bi mogla voditi kršenju prava na odbranu kao dijela prava na pravično suđenje.

70. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da je optužnica nezakonito izmijenjena na apelantovu štetu, niti da je dodavanjem u dispozitivu presude odrednice "u jutarnjim satima" apelant onemogućen u pripremi odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o nezakonitoj izmjeni optužnice i, s tim u vezi, kršenju prava na odbranu.

b) Navodno zasnivanje presude samo na iskazu oštećene i princip in dubio pro reo

71. Apelant smatra da je osuđujuća presuda zasnovana samo na iskazu oštećene koji nije potkrijepljen drugim dokazima, te da je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je prekršen princip in dubio pro reo.

72. Prije razmatranja tih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

73. Također, Ustavni sud ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, odnosno ukoliko odluka suda sadrži dovoljna i jasna obrazloženja o odlučnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

74. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da su sudovi, nakon provedenog postupka, zaključili da je, u vrijeme i na način podrobno opisan u dispozitivu prvostepene presude, silovao oštećenu. Apelant u apelaciji opširno izlaže zašto smatra da je sud pogrešno primijenio Pravilo 96 Pravilnika o dokazima i postupku Haškog tribunala, te iznosi svoja razmišljanja o tome zašto je to pravilo uopće uvedeno, pa navodi i druge primjere presuda MKSJ u kojima je taj sud odbio osuditi optuženo lice samo na osnovu iskaza jednog svjedoka koji nije mogao biti potkrijepljen drugim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se Pravilo 96 Pravilnika o dokazima i postupku odnosi na dokaze u slučajevima seksualnog delikta, za šta je apelant i osuđen, a ne odnosi se općenito na ocjenu dokaza u drugim slučajevima. Naime, tim pravilom je eksplicitno propisano da se u slučajevima seksualnog delikta neće tražiti dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve. Ustavni sud zapaža da je MKSJ, primjenjujući to pravilo u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., naveo da Žalbeno vijeće smatra da je, u skladu s Pravilom 96 Pravilnika, Vijeće imalo osnov da ne zahtijeva potkrepu svjedočenja žrtava silovanja. Pretresno vijeće, dakle, s tim u vezi nije učinilo grešku i bilo je potpuno svjesno inherentnih problema koje presuditelju postavljaju odluke donesene isključivo na osnovu svjedočenja žrtava (presuda Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, predmet broj IT-96-23&IT-96-23/1-A od 12. juna 2002. godine, stav 281). Apelant se pogrešno poziva na druge presude MKSJ u kojima je taj sud odbio prihvatiti samo iskaz jednog svjedoka koji nije bio potkrijepljen drugim dokazima, jer se u tim predmetima nije radilo o seksualnom deliktu (što se vidi i iz citata koje apelant koristi za svoju argumentaciju), kao što je ovdje slučaj. Osim toga, Apelaciono vijeće je, ispitujući iste te navode iznesene u apelantovoj žalbi, ukazalo na domaću i međunarodnu praksu u predmetima seksualnog nasilja, prema kojoj nisu potrebni potkrepljujući dokazi u vezi s iskazom žrtve kada je u pitanju zločin seksualnog nasilja, ukazavši pri tome i na relevantnu praksu Suda BiH.

75. Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama u odnosu na to pitanje dati dovoljno jasni razlozi i da nema ničega što ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno ili da su postupak proveli na apelantovu štetu. Iako su osporene presude u odlučujućem dijelu zasnovane na iskazu oštećene, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je ocijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, da je apelant imao mogućnost da te dokaze preispituje i da iznosi vlastite dokaze, te da je svoje zaključke o tome zašto prihvata iskaz oštećene prvostepeni sud obrazložio na način koji ne dovodi u pitanje pravo na pravično suđenje. Takve zaključke je kao ispravne prihvatilo i Apelaciono vijeće, koje je također detaljno i opširno dalo razloge o tome.

76. Što se tiče navoda da je prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da apelant te navode povezuje isključivo s ocjenom svih provedenih dokaza, a naročito s iskazom oštećene, te da nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi primjenu tog principa doveo u pitanje. Naprotiv, apelant svojim argumentima samo želi sudsku ocjenu dokaza zamijeniti vlastitom ocjenom, što znači da se navodi o kršenju tog principa zasnivaju na apelantovom nezadovoljstvu zaključcima suda o njegovoj krivici. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.

c) Navodno kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku i pitanje zaštite oštećene kao svjedokinje

77. Apelant smatra da mu je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku i zbog toga što je Sud BiH odredio određene mjere zaštite oštećene kao ugrožene svjedokinje, pa zbog toga nije mogao, kako je naveo, provesti vlastitu istragu na odlučujuće okolnosti, a osporava i vjerodostojnost svjedokinje. Također, smatra da je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što je Sud BiH odbio provesti dokaze koje je predložio u žalbi.

78. U vezi s tim navodima, koji su u suštini usmjereni na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud zapaža da oštećena nije imala status zaštićene svjedokinje, u smislu Zakona o zaštiti svjedoka, jer ona nije saslušavana kao zaštićena svjedokinja, u smislu člana 2. stav 3. tog zakona, odnosno na način propisan odredbama čl. 14–23. tog zakona. Naime, oštećena je imala status ugrožene svjedokinje, u smislu člana 2. stav 2. Zakona o zaštiti svjedoka, što se vidi i iz obrazloženja prvostepenog suda koji je naveo da je isključio javnost s glavnog pretresa (prema prijedlogu tužioca, uz saglasnost odbrane), imajući u vidu da se radi o svjedokinji koja je istovremeno oštećena krivičnim djelom silovanja, te da svjedočenje pred optuženima za nju predstavlja dodatnu traumu, odnosno da je bilo neophodno radi zaštite ličnog i intimnog života svjedokinje. Dakle, oštećena je saslušana na glavnom pretresu u prisustvu apelanta i njegovog branioca, oni su znali njen identitet, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o tome da je ona saslušana kao anonimni svjedok, imali su mogućnost unakrsnog ispitivanja, a mjere koje je sud preduzeo radi zaštite oštećene kao ugrožene svjedokinje bile su isključenje javnosti s glavnog pretresa i označavanje oštećene kao "svjedokinje A", čime nije učinjeno ništa čime bi se naštetilo apelantovoj odbrani.

79. Ustavni sud ukazuje i na to da je iste apelantove prigovore raspravilo i Apelaciono vijeće koje je ukazalo na to da je oštećenoj pravilno dodijeljen status svjedokinje pod mjerama zaštite a ne status zaštićene svjedokinje, jer bi je u protivnom sud morao saslušati na način propisan čl. 14–23. Zakona o zaštiti svjedoka, što nije učinjeno. Terminološko označavanje oštećene u presudi kao zaštićene svjedokinje nije, prema mišljenju Apelacionog vijeća, ali i prema mišljenju Ustavnog suda, odlučujuće u odnosu na princip ravnopravnosti strana u postupku, jer nema ničega što bi osnovano moglo ukazati na to da je taj princip prekršen na navedeni način.

80. U vezi s tvrdnjom da je pravo na ravnopravnost strana prekršeno i zbog odbijanja Suda BiH da izvede određene dokaze koje je apelant predložio, Ustavni sud najprije podsjeća na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojima član 6. stav 3.d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o tim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da su njegovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost Suda BiH ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naprotiv, razloge za takvo postupanje Sud BiH je jasno i detaljno obrazložio, a te razloge Ustavni sud ne može ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.

d) Navodi o nezadovoljavajućem obrazloženju odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja

81. Apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka suprotna pravu na pravično suđenje, naročito u obrazloženju zaključka sudova o apelantovoj krivici, zaključka sudova o statusu oštećene kao civilne žrtve rata i apelantovom statusu kao učesnika u oružanom sukobu, te o odbijanju apelantovih žalbenih navoda koji se tiču saizvršilaštva. Apelant je vrlo opširno iznosio svoje viđenje tih pitanja, ali se njegovi navodi u suštini svode na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je već ukazao na to da nije njegov zadatak da procjenjuje zaključke sudova o činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, već da ispita eventualnu povredu ustavnih prava.

82. Osim toga, Ustavni sud ističe da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

83. Apelant svoje navode u tom dijelu zasniva na tvrdnji da odluke nemaju odgovarajuće obrazloženje, ali Ustavni sud takve navode ne može prihvatiti. Naime, obje osporene presude sadrže detaljna, opširna i jasna obrazloženja o svim odlučujućim činjeničnim i pravnim pitanjima, uključujući i pitanja koja apelant posebno ističe, a to su pitanje apelantove krivice, postojanja oružanog sukoba, sukobljenih strana, statusa oštećene kao civilne žrtve rata i pitanje saizvršilaštva. Osim toga, drugostepenom presudom su dati opsežni i detaljni odgovori na ista pitanja koja je apelant postavio i u žalbi, pa Ustavni sud smatra da u ovim apelacionim navodima nema ničega što pokreće pitanje kršenja ustavnog prava na pravično suđenje, a apelantovo nezadovoljstvo zaključcima suda ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o tome da presude nisu obrazložene u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

84. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

Navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek u apelaciji broj AP 2433/14

85. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku koji je rezultirao osporenim odlukama. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje u apelaciji broj AP 4695/14

86. Apelant osporava i navedena rješenja Suda BiH, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

87. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja Rješenja Suda BiH broj S1 K 007266 11 Krn od 9. septembra 2011. godine slijedi da je apelantu, u smislu člana 45. stav 1. ZKP, postavljen branilac po službenoj dužnosti, budući da je izjavio da mu je potreban branilac kojeg nije u mogućnosti finansirati, te da mu se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. Ustavni sud, dalje, nalazi da je prvostepenom Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine, između ostalog, apelant proglašen krivim i da je u smislu člana 188. stav 1. ZKPBiH obavezan na naknadu troškova postupka. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007209 13 Kž od 5. novembra 2013. godine potvrđen je taj dio prvostepene presude.

88. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je neosnovano obavezan na naknadu troškova, kao i zato što visina tih troškova nije odmjerena u skladu s Odlukom Vijeća ministara BiH, odnosno da Sud BiH nije argumentirano odgovorio na njegove žalbene navode.

89. Ustavni sud nalazi da odredba člana 188. stav 1. ZKPBiH propisuje opći stav da kada se optuženi proglasi krivim obavezan je naknaditi troškove postupka. Dalje, odredbe člana 188. stav 4. ZKPBiH propisuju da sud može u odluci kojom rješava o troškovima osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili djelimično određene troškove krivičnog postupka, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koje je on dužan da izdržava. Ako se te okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može izdati posebno rješenje kojim oslobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, nesporno je da pred sudom moraju postojati određeni argumenti prije donošenja odluke o troškovima, budući da u odluci kojom rješava o troškovima sud odlučuje o oslobađanju od troškova. Iz obrazloženja osporavanih rješenja slijedi da je, budući da je apelant proglašen krivim, ispunjen osnovni uvjet iz člana 188. stav 1. ZKPBiH. Dalje, predmet odlučivanja osporenog rješenja je utvrđivanje visine troškova postupka koje je apelant dužan platiti na osnovu pravosnažne sudske presude, a nakon pravosnažnosti presude više nije moguće ulagati novu žalbu na obavezu plaćanja troškova nego samo u odnosu na visinu. Zbog navedenog nisu relevantni apelantovi navodi o lošoj materijalnoj situaciji, te nemogućnosti plaćanja troškova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporavanih rješenja, tj. da je Sud BiH na argumentiran način obrazložio zašto su apelantovi žalbeni navodi neosnovani.

90. U odnosu na navode u vezi s visinom troškova i pogrešnom primjenom Odluke Vijeća ministara BiH, Ustavni sud je već ranije u odluci ukazao na to da nije njegova obaveza da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, već da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava.

91. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Odlukom Vijeća ministara BiH uređen način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka, koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti, svjedocima, vještacima, tumačima, stručnim i drugim licima kad na poziv suda ili na osnovu odluke suda učestvuju u sudskom postupku, troškovi oštećenog u krivičnom postupku, u posebnim sudskim postupcima i visina paušalnog iznosa u krivičnom postupku. Daljnjim odredbama navedene odluke precizirani su uvjeti i ograničenja za ostvarivanje naknade troškova, vrste troškova, te vrijednost boda na osnovu kojeg se utvrđuje visina troškova. U konkretnom slučaju, prvostepeno rješenje sadrži precizne naloge na osnovu kojih su isplaćivani precizno navedeni iznosi apelantovom braniocu, zatim precizno su navedena rješenja o naknadi troškova svjedocima i vještacima s preciznim iznosima, te visina troškova sudskog paušala. Osim toga, iz žalbe na prvostepeno rješenje, koju je apelant dostavio uz apelaciju, vidljivo je da je apelant ukazivao na pogrešnu primjenu člana 9. Odluke Vijeća ministara. Ustavni sud konstatira da i u odnosu na taj apelantov navod osporeno rješenje sadrži argumentirano obrazloženje. U vezi s apelantovim navodom o troškovima za pratioca svjedoka, Ustavni sud konstatira da iz apelantove žalbe nije vidljivo da je apelant taj navod isticao, pa se ne može zaključiti da je Sud BiH propustio dati odgovor na to pitanje. U vezi s apelantovim navodima da nije bio upoznat s rješenjima za isplatu troškova advokatu, Ustavni sud ukazuje na argumentirano obrazloženje osporenog rješenja iz kojeg slijedi da, prema članu 226. stav 2. ZKPBiH, nakon podizanja optužnice osumnjičeni odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, iz čega slijedi da je apelant imao mogućnost da nakon podizanja optužnice izvrši uvid u sve spise i dokaze, pa tako i u rješenje i naloge o određivanju pojedinih troškova. Međutim, apelant to nije uradio, niti je nešto takvo zahtijevao od Suda BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i te apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.

92. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Navodi o kršenju prava na imovinu u apelaciji broj AP 4695/14

93. Apelant tvrdi da mu je osporavanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i svoje tvrdnje zasniva na navodno neosnovanom obavezivanju na plaćanje troškova postupka, te pogrešnoj primjeni Odluke Vijeća ministara BiH. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključak u vezi s tim navodima apelacije iznio u prethodnim stavovima odluke, u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ocjenjuje neosnovanim.

VIII. Zaključak

94. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije:

a) kada je Sud BiH u dispozitivu odluke dodao precizniju odrednicu o vremenu izvršenja krivičnog djela koja nije bila sadržana u optužnici, zato što je apelant optužen i osuđen za isto djelo, pa takva intervencija Suda BiH nije nezakonito izmijenjena na apelantovu štetu, niti predstavlja onemogućavanje apelantu da pripremi odbranu;

b) kada su u slučajevima seksualnih delikata osporene presude u odlučujućem dijelu zasnovane na iskazu oštećene, a Sud BiH je proveo opsežan dokazni postupak i apelant je imao mogućnost da sve dokaze preispituje i da iznosi vlastite dokaze, te kada je Sud BiH svoje zaključke o tome zašto prihvata iskaz oštećene obrazložio jasno i uvjerljivo na način koji ne dovodi u pitanje pravo na pravično suđenje, čime nije prekršen ni princip in dubio pro reo;

c) kada je Sud BiH oštećenoj dodijelio status svjedokinje pod zaštitom, u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka, a saslušana je na glavnom pretresu uz isključenje javnosti, ali u prisustvu apelanta i branioca, koji su je mogli unakrsno ispitati, pa se ne može govoriti o kršenju prava na ravnopravnost strana u smislu prava na pravično suđenje;

d) kada je Sud BiH dao jasna, detaljna i uvjerljiva obrazloženja svojih zaključaka o svim spornim činjeničnim i pravnim pitanjima, a apelant je nezadovoljan takvim zaključcima i osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava;

e) kada se apelant žali da zbog loše materijalne situacije nije u mogućnosti platiti troškove postupka, a nije tražio oslobađanje od plaćanja troškova prije pravosnažnosti osuđujuće presude, iako u tome nije bio onemogućen, te kada osporena odluka o visini troškova postupka sadrži detaljna i jasna obrazloženja svih troškova koje je Sud BiH uzeo u obzir.

95. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka o visini troškova postupka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.

96. Također, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja člana 13. Evropske konvencije kada se apelantovi navodi zasnivaju isključivo na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a nema ničega što ukazuje na to da mu je bilo onemogućeno korištenje pravnih lijekova, niti je apelant na bilo koji način doveo u pitanje djelotvornost raspoloživih pravnih lijekova, već je nezadovoljan rezultatom postupka.

97. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

98. Ova odluka ni na koji način ne stavlja van snage Odluku Ustavnog suda broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine.

99. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.