Službeni glasnik BiH, broj 7/18

ČETVRTI ODJEL


PREDMET DORIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE


(Aplikacija br. 68811/13)


PRESUDA


STRASBOURG

7.11.2017. godine

Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće redakcijske izmjene.

U predmetu Dorić v. Bosna i Hercegovina,


Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu:

Carlo Ranzoni, predsjednik,

Faris Vehabović,

Péter Paczolay, sudije,

i Andrea Tamietti, zamjenik registrara Odjela,

nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 17.10.2017. godine,

donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK


1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije protiv Bosne i Hercegovine (br. 68811/13) koju je prema članu 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija") Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine J. Dorić ("aplikant") dana 14.10.2013. godine.

2. Aplikanta su zastupali A. Nakić i A. Jusić, advokati iz Sarajeva. Vladu Bosne i Hercegovine ("vlada") zastupala je njena tadašnja agentica, gđa M. Mijić.

3. Dana 31.1.2015. godine aplikacija je dostavljena vladi.

ČINJENICE


4. Aplikant je rođen 1952. godine, a živi u Sarajevu.

5. Godine 1999. aplikant je pokrenuo parnični postupak protiv svog poslodavca, lokalne policije, tražeći povratak na posao i naknadu štete. Njegov zahtjev na kraju je odbijen.

6. Prvostepenu presudu donio je Općinski sud u Sarajevu dana 17.4.2006. godine.

7. Drugostepenu presudu donio je Kantonalni sud u Sarajevu dana 27.3.2008. godine.

8. Presudu je u trećem stepenu donio Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine dana 26.1.2010. godine.

9. Dana 19.4.2010. godine aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u kojoj se žalio prema članu 6. stav 1. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1 zbog ishoda i dužine radnopravnog spora.

10. Dana 10.4.2013. godine Ustavni sud utvrdio je povredu prava aplikanta na suđenje u razumnom roku i odbio preostali dio njegovog zahtjeva. Ustavni sud nije dosudio odštetu.

PRAVO


I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. stav 1. KONVENCIJE


11. Aplikant se žalio da je dužina postupka bila nespojiva sa zahtjevom koji se odnosi na "suđenje u razumnom roku". On se pozvao na član 6. stav 1. Konvencije koji u relevantnom dijelu glasi:

"Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama... svako ima pravo na...suđenje u razumnom roku....pred...sudom..."

12. Period koji je potrebno uzeti u razmatranje počeo je 12.7.2002. godine kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, u ocjeni opravdanosti vremenskog perioda koji je protekao nakon tog datuma, mora se uzeti u obzir stanje postupka u to vrijeme (vidjeti Simić protiv Srbije, br. 29908/05, tačka 15., 24.11.2009.).

Period o kojem je riječ završen je 26.1.2010. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu (vidjeti tačku 8. u tekstu). Prema tome, on je trajao više od sedam godina i šest mjeseci na tri nivoa nadležnosti.

A. Dopuštenost


1. Sud zapaža da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3.(a) Konvencije. Sud također primjećuje da ona nije nedopuštena ni po bilo kojem drugom osnovu, te se stoga mora proglasiti dopuštenom.

B. Meritum


14. Sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta, te u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje aplikanta i nadležnih vlasti, te šta je za aplikanta bilo u pitanju u samom sporu (vidjeti, među mnogim drugim izvorima, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, tačka 43., ESLJP 2000-VII). Sud također ponavlja da je u radnopravnim sporovima neophodna posebna revnost u postupanju (Ruotolo protiv Italije, 27.2.1992., tačka 17., Serija A br. 230-D).

15. Sud je često utvrđivao povrede člana 6. stav 1. Konvencije u predmetima u kojima su pokretana slična pitanja poput onog u predmetnom slučaju (vidjeti Frydlender, citiran gore u tekstu).

16. Nakon što je pregledao sve materijale koji su mu podneseni, Sud smatra da vlada nije iznijela bilo kakve činjenice ili argumente koji bi ga mogli ubijediti da donese drugačiji zaključak u predmetnom slučaju. Imajući u vidu svoju sudsku praksu po ovom pitanju, Sud smatra da je u ovom predmetu dužina postupka bila pretjerana i nije ispunila zahtjev koji se odnosi na "razuman rok".

Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE


17. Pozivajući se na član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, aplikant se dalje žalio zbog ishoda radnopravnog spora. Međutim, u svjetlu svih materijala koji su u njegovom posjedu, te u mjeri u kojoj je stvar koja je predmet pritužbe u njegovoj nadležnosti, Sud zaključuje da ova pritužba ne otkriva bilo kakve naznake povrede prava i sloboda utvrđenih u Konvenciji ili njenim Protokolima. Slijedi da je ovaj dio aplikacije očigledno neosnovan te se mora odbiti u skladu s članom 35. tačke 3.(a) i 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE


18. Član 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ako zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je riječ omogućava samo djelimično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani."

A. Odšteta


19. Aplikant je potraživao 3.500 eura na ime nematerijalne štete, te 84.589,59 eura na ime materijalne štete.

20. Vlada je osporila te zahtjeve.

21. Sud smatra da aplikant nije pokazao postojanje uzročno-posljedične veze između utvrđene povrede i materijalne štete koju navodi; Sud stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane, Sud dosuđuje aplikantu 1.600 eura na ime nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci


22. Aplikant je također zahtijevao 2.000 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom.

2. Vlada je osporila taj zahtjev.

3. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je pokazano da su oni stvarno nastali, da su bili neophodni i da je njihov iznos opravdan. To znači da ih je aplikant platio ili da ih je dužan platiti u skladu sa zakonskom ili ugovornom obavezom, te da su oni bili neizbježni kako bi se spriječile utvrđene povrede ili da bi se dobilo obeštećenje. Sud zahtijeva podnošenje računa i faktura sa stavkama troškova koje sadrže dovoljno detalja kako bi Sud mogao utvrditi u kojoj mjeri su navedeni uslovi ispunjeni (vidjeti Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 2312/08 i 34179/08, tačka 94., ESLJP 2013. (izvaci)). U predmetnom slučaju, imajući u vidu dokumente u posjedu Suda i navedene kriterije, Sud smatra da je opravdano dosuditi iznos od 500 eura po ovoj stavci.

C. Zatezna kamata


25. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,


1. Proglašava pritužbu u pogledu dužine postupka dopuštenom, a preostali dio aplikacije nedopuštenim;

2. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije;

3. Utvrđuje

(a) da tužena država mora aplikantu isplatiti, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose koji će se pretvoriti u valutu tužene države prema kursu na dan izmirenja:

(i) 1.600 eura (hiljadu šest stotina eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;

(ii) 500 eura (pet stotina eura), kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;

(b) da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedene iznose plaćati obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

4. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu naknadu.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 7.11.2017. godine, u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Pravila Suda.

Andrea Tamietti
zamjenik registrara


Carlo Ranzoni
predsjednik

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!