Službeni glasnik BiH, broj 99/11

na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2746/08, rješavajući apelaciju Petra Maksimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Zlatko M. Knežević, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Maksimovića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-07-000042 od 20. maja 2008. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine - Komisije za carinske prekršaje Regionalnog centra Tuzla broj 03/4-4/II-broj P-3008/06 od 6. oktobra 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Petar Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca - Pisari, kojeg zastupa Fuad Prljača, advokat iz Modriče, podnio je 9. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-07-000042 od 20. maja 2008. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine - Komisije za carinske prekršaje Regionalnog centra Tuzla (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 03/4-4/II-broj P-3008/06 od 6. oktobra 2006. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 24. septembra 2008. godine, apelant je 11. oktobra 2008. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Uprave za indirektno oporezivanje Regionalni centar Tuzla (u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) zatraženo je 17. novembra 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. decembra 2008. godine, a Uprava za indirektno oporezivanje 17. decembra 2008. godine.

4. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH) 17. juna 2011. godine zatražena je dostava podataka o terminu imenovanja sudija u prekršajna odjeljenja sudova na području Federacije Bosne i Hercegovine.

5. Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH je 30. juna 2011. godine dostavilo tražene podatke.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 2. februara 2009. godine.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Rješenjem Komisije broj 03/4-4/II-broj P-3008/06 od 6. oktobra 2006. godine, okrivljeni Bahrija Ahmetašević (u daljnjem tekstu: okrivljeni) proglašen je krivim zbog prekršaja iz člana 17. u vezi s članom 8. st. 1. i 3. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 88/05 - u daljnjem tekstu: Zakon o carinskim prekršajima) što je 6. maja 2006. godine u Donjoj Lohinji, općina Gračanica, primio na držanje teretno motorno vozilo precizirano u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno teretno motorno vozilo), s redovnim njemačkim registarskim oznakama, radi dalje prodaje, koje prethodno "od strane apelanta kao uvoznika nije prijavljeno pri unosu preko carinske linije u Bosni i Hercegovini, što je utvrđeno 10.5.2006. godine neposrednom kontrolom koju su izvršili carinski službenici Tima za suzbijanje krijumčarenja UIO RC Tuzla", iako je mogao znati da je primanjem robe na držanje izvršen prekršaj iz člana 8. st. 1. i 3. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima. Okrivljenom je izrečena novčana kazna od 400,00 KM uz obavezu plaćanja u roku od petnaest dana po pravosnažnosti rješenja, uz određenje da će se izrečena novčana kazna, ukoliko ne bude plaćena u navedenom roku, zamijeniti kaznom zatvora u skladu s članom 29. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi.

9. Istim rješenjem je, na osnovu člana 19. stav 2. Zakona o carinskim prekršajima, okrivljenom izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmetnog teretnog motornog vozila u vrijednosti od 22.688,50 KM, kao predmeta prekršaja iz člana 17. istog Zakona, uz određenje da će predmetna roba, po pravosnažnosti rješenja, biti prodata putem javne licitacije. Okrivljeni je na osnovu čl. 94. i 95. Zakona o prekršajima kojim se povređuju federalni propisi ("Službene novine FBiH" br. 9/96 i 29/00) obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka, dok je, na osnovu člana 128. stav 1. tačka 1. navedenog zakona, obustavljen prekršajni postupak protiv okrivljenog Dž. A., zbog prekršaja iz člana 17. u vezi s članom 8. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima.

10. Komisija je u obrazloženju rješenja, između ostalog, istakla da je na osnovu prijave za pokretanje prekršajnog postupka Odsjeka za provođenje i poštivanje carinskih i poreznih zakonskih propisa - Grupe za suzbijanje krijumčarenja Tuzla broj 05/5-2/II-18-2026 od 6. juna 2006. godine, pokrenut prekršajni postupak protiv okrivljenog i Dž. A., zbog prekršaja iz člana 17, u vezi s čl. 8. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima. Postupajući po navedenoj prijavi, Komisija je provela dokazni postupak u kojem je, između ostalog, saslušan i apelant u svojstvu svjedoka, izvršen uvid u apelantov zahtjev da mu se vrati predmetno teretno motorno vozilo, zatim prijavu za pokretanje prekršajnog postupka zajedno s priloženom dokumentacijom, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnik o uzimanju izjave od apelanta 26. maja 2006. godine kao vlasnika robe, zapisnik o utvrđivanju carinske vrijednosti od 15. maja 2006. godine, natpis "Prodaje se", kopiju apelantove putne isprave, saobraćajnu dozvolu i zeleni karton predmetnog teretnog motornog vozila. Cijeneći navode odbrane okrivljenih, te apelantovu izjavu i njegov zahtjev za povrat predmetnog teretnog motornog vozila kao i priloženu dokumentaciju u spisu, Komisija je kao nesporno u postupku utvrdila da je na apelantovom predmetnom teretnom motornom vozilu bila obavijest "Prodaje se", te brojevi mobilnih telefona pobliže označeni u obrazloženju rješenja, što, kako je Komisija zaključila, nesumnjivo ukazuje na stvarnu namjeru apelanta kao vlasnika da predmetno teretno motorno vozilo proda, budući da je, po njegovom usmenom nalogu, okrivljeni na predmetno motorno vozilo stavio obavijest o prodaji, kao i brojeve svog mobilnog telefona.

11. Dalje je navedeno da je nesporno da se predmetno vozilo, na kojem se nalazila obavijest o prodaji, a koje prethodno nije prijavljeno prilikom unosa preko carinske linije na graničnom prijelazu Šamac, 10. maja 2006. godine nalazilo kod okrivljenog što je i sam apelant, kao uvoznik, potvrdio. Također, iz priložene kopije putne isprave kao nesporno je utvrđeno da apelant, kao vlasnik predmetnog vozila, ima odobren boravak u Njemačkoj.

12. Cijeneći utvrđene činjenice, Komisija je zaključila da je nesporno da je okrivljeni primio na držanje predmetno teretno motorno vozilo, za koje je, prema okolnostima slučaja, mogao znati, da se radi o robi koju apelant kao uvoznik, prethodno, nije prijavio prilikom prelaska carinske linije, jer za nju nije dobio domaću saobraćajnu dokumentaciju, čime je, po zaključku Komisije, okrivljeni u cijelosti ostvario obilježje prekršaja iz člana 17. (primanje, držanje i promet robe kojima je učinjen carinski prekršaj) u vezi sa članom 8. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima, zbog čega je proglašen odgovornim i kažnjen.

13. Također, naglašeno je da je "okrivljeni počinio prekršaj za koji se obavezno izriče zaštitna mjera oduzimanja robe u skladu s članom 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima, ukoliko je roba vlasništvo učinioca prekršaja, odnosno, ista se mjera može izreći u skladu s članom 19. stav 2. tog Zakona i ukoliko nije vlasništvo počinioca prekršaja". Komisija je prilikom izricanja zaštitne mjere donijela odluku cijeneći sve utvrđeno, imajući u vidu da je u postupku nesporno da predmetno teretno motorno vozilo nije svojina okrivljenog kao učinioca prekršaja, nego apelanta, za što postoje dokazi u spisu (vlasnička knjižica i saobraćajna dozvola). Pored toga, činjenica je da apelant u putnoj ispravi ima upisanu boravišnu vizu te da ispunjava uvjete da se koristi institutom privremenog uvoza automobila. Ocijenjeno je da sama činjenica da je apelant kao vlasnik vozilo ostavio u Bosni i Hercegovini, te da je ono bilo namijenjeno prodaji preko posrednika, znači da se njegova namjena promijenila. Dalje je obrazloženo da se u predmetnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanta kao vlasnika vozila, da mu nije bila namjera da vozilo trajno ostavi u Bosni i Hercegovini, te da mu je ono potrebno za obavljanje redovne djelatnosti njegove firme u Njemačkoj, čijim oduzimanjem trpi štetu, jer je nelogično da do dana kada je vozilo privremeno oduzeto vlasnik nije trpio nikakvu štetu iako se, kako je apelant tvrdio, radi o osnovnom sredstvu firme kao i da apelant do 18. maja 2006. godine nije bio prinuđen da iznajmljuje vozilo identičnih karakteristika i namjene, sve dok ono nije privremeno oduzeto.

14. Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Pžp-07-000042 od 20. maja 2008. godine, odlučujući, između ostalog, i o žalbi apelanta kao vlasnika oduzetog predmetnog teretnog motornog vozila, protiv Rješenja Komisije broj 03/4-4/II-broj P-3008/06 od 6. oktobra 2006. godine, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

15. Kantonalni sud je, imajući u vidu sadržaj apelantove žalbe, u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je članom 136. stav 5. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi regulirano da vlasnik predmeta može izjaviti žalbu na rješenje o prekršaju ukoliko je tim rješenjem izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čiji vlasnik nije okrivljeni, ali samo u pogledu odluke o toj mjeri. Ispitujući osporeno rješenje u dijelu odluke o izrečenoj mjeri sigurnosti u vezi sa žalbenim navodima apelanta kao vlasnika oduzetog predmetnog teretnog motornog vozila, kao predmeta prekršaja, Kantonalni sud je ocijenio da apelant neosnovano žalbom osporava prvostepeno rješenje u dijelu odluke o izrečenoj zaštitnoj mjeri. Kantonalni sud je obrazložio da je iz dokaza izvedenih u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, prvenstveno iz izjava apelanta, okrivljenog i Dž. A., te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta - teretnog motornog vozila, fotodokumentacije vozila i natpisa uzetog sa predmetnog vozila sa svim potrebnim podacima, kao i zapisnika o utvrđivanju carinske vrijednosti tog vozila, utvrđeno, što je i Kantonalni sud prihvatio kao pravilno, da je apelant - vlasnik predmetnog vozila, okrivljenom kao posredniku, ostavio na prodaju svoje teretno motorno vozilo s njemačkim registarskim oznakama, iako ga prilikom ulaska u Bosnu i Hercegovinu nije prijavio na carinskoj liniji kao robu namijenjenu prodaji.

16. Kantonalni sud je ocijenio, imajući u vidu da je članom 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima propisano da će se roba koja je predmet učinjenog prekršaja oduzeti, i da se ona u skladu s članom 19. stav 2. navedenog zakona može oduzeti i kada nije vlasništvo učinioca prekršaja, da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je okrivljenom izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja robe - predmetnog motornog vozila. Kantonalni sud je istakao da vlasnik oduzetog predmeta, u konkretnom slučaju apelant, u skladu s članom 136. stav 5. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, može pobijati rješenje o prekršaju samo u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere, te je u skladu s tom odredbom i odlučeno o žalbenim navodima apelanta kao vlasnika predmeta samo u dijelu u kojem se žalbeni navodi odnose na izrečenu zaštitnu mjeru.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da u konkretnom slučaju imovinu predstavlja predmetno teretno motorno vozilo. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, procesnim povredama, pravu na pristup sudu kao i pogrešnoj primjeni člana 30. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, "jer je u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja stupio na snagu novi Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine". Apelant je istakao da je u pravnoj pouci osporenog prvostepenog rješenja Komisija navela da se "protiv rješenja može izjaviti žalba Federalnom vijeću za prekršaje u Sarajevu u roku od osam dana od dana prijema, te da se žalba podnosi putem ove komisije".

18. Apelant je naglasio da je "postupio na navedeni način, te je uložio žalbu iz svih zakonom određenih razloga. Dalje je navedeno da je "ovakav postupak određen čl. 30. tač. 1. i 6. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 28. decembra 2005. godine, a članom 25. tog zakona propisano je da carinsko-prekršajni postupak u Federaciji BiH u prvom stepenu vode sudovi za prekršaje prema mjestu izvršenja prekršaja..., da je organ koji je nadležan za odlučivanje o žalbama na prvostepena rješenja Kantonalni sud u Federaciji BiH. Dakle, iako je navedeni zakon već bio na snazi Komisija za carinske prekršaje je 6. oktobra 2006. godine donijela prvostepeno rješenje i dala uputu apelantu da podnese žalbu Federalnom vijeću za prekršaje, da bi se onda primijenile odredbe člana 25. i o žalbi odlučio Kantonalni sud u Tuzli. Iz navedenog proizlazi da su povrijeđena apelantova prava, naročito osnovna procesna prava, pravo na pristup sudu i korištenje redovnih pravnih lijekova". Apelant smatra da je u konkretnom slučaju njegova imovina (teretno motorno vozilo) oduzeta u postupku koji nije vođen po zakonu. Ovo stoga, što je prvostepeni organ Komisija za carinske prekršaje 6. oktobra 2006. godine donijela rješenje kojim apelantu oduzima imovinu, mada je u to vrijeme već bio na snazi Zakon o carinskim prekršajima u kojem je čl. 25. propisano da carinsko-prekršajni postupak u Federaciji BiH u prvom stepenu vode sudovi za prekršaje prema mjestu izvršenja prekršaja i da je organ nadležan za odlučivanje po žalbama Kantonalni sud. Međutim, navedenim rješenjem apelant je poučen da može izjaviti žalbu Federalnom vijeću za prekršaje, što je i učinio, da bi o istoj žalbi odlučio Kantonalni sud svojim rješenjem. Na ovaj način u postupku su pogrešno primijenjene i odredbe člana 30. Zakona o carinskim prekršajima, jer je u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja stupio na snagu i novi prekršajni zakon Federacije BiH.

b) Odgovori na apelaciju


19. Kantonalni sud je u svom odgovoru osporio navode apelacije i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Kantonalni sud je naglasio da je kao neosnovana odbijena žalba apelanta, kao vlasnika oduzetog predmeta, protiv prvostepenog rješenja Komisije koje je u odnosu na apelanta doneseno primjenom čl. 17. i 19. stav 2. Zakona o carinskim prekršajima.

20. Uprava za indirektno oporezivanje je u odgovoru na apelaciju istakla da je u provedenom prvostepenom prekršajnom postupku nepobitno utvrđeno da je, na način i u vrijeme navedeno u izreci rješenja Komisije, učinjen predmetni prekršaj. U pogledu izricanja zaštitne mjere oduzimanja predmetnog vozila, istaknuto je da je ispravno primijenjen član 19. stav 2. Zakona o carinskim prekršajima, imajući u vidu da je apelant ostavio vozilo okrivljenom radi prodaje, što znači da je vozilo promijenilo namjenu. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi o povredi procesnih prava, budući da je apelant u cilju zaštite svojih prava i interesa učestvovao u prvostepenom postupku, saslušan je u svojstvu svjedoka, cijenjen je njegov zahtjev za povraćaj privremeno oduzetog vozila, te je njegovu žalbu protiv prvostepenog rješenja razmatrao Kantonalni sud. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu člana 30. st. 1. i 6. Zakona o carinskim prekršajima, budući da je u Federaciji BiH 21. juna 2006. godine u "Službenim novinama Federacije BiH broj 31/06 objavljen Zakon o prekršajima Federacije BiH, koji je prema članu 86. stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja, s tim da će se "početi primjenjivati od dana imenovanja sudija u prekršajna odjeljenja općinskih sudova od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine". S obzirom da je u konkretnom slučaju apelant protiv prvostepenog rješenja Komisije izjavio žalbu, kao i okrivljeni, obrazloženo je da je bivša Komisija kompletan spis dostavila u nadležnost Federalnom vijeću za prekršaje, koji je kompletan spis dostavio stvarno nadležnom Kantonalnom sudu na postupak.

21. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH je u svom podnesku istaklo da su nakon provedene konkursne procedure, na sjednici Vijeća održanoj 9. novembra 2006. godine, imenovane sudije koje će odlučivati u prekršajnim predmetima u općinskim sudovima Federacije Bosne i Hercegovine. Prema odluci Vijeća, imenovane sudije su preuzele dužnost 1. decembra 2006. godine.

V. Relevantni propisi


22. U Zakonu o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 88/05) relevantne odredbe glase:

Član 8.

(Neprijavljivanje robe i nepravilno korištenje robe uvezene po povlastici)

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 40.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice:

a) ako carinskim organima ne prijavi robu koju unosi preko carinske linije (čl. 34. i 38. ZCPBiH);

b) ako robu uvezenu uz smanjenje ili oslobađanje plaćanja uvoznih dažbina ili uz primjenu tarifnih mjera propisanih drugim propisima Bosne i Hercegovine ili robu uvezenu uz povoljno tarifno postupanje koristi suprotno propisanim uvjetima (čl. 17. i 18. ZCPBiH);

c) ako robu uvezenu na osnovu carinske povlastice otuđi prije propisanog roka ili je preda drugom na upotrebu ili je upotrijebi u druge svrhe, a ne u svrhe zbog kojih je ta roba oslobođena od plaćanja uvoznih dažbina (član 176. ZCPBiH).

(2) Za radnje iz stava (1) ovog člana kaznit će se za prekršaj i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 4.000 KM.

(3) Za radnje iz stava (1) ovog člana kaznit će se za prekršaj fizičko lice novčanom kaznom u iznosu od 200 KM do 8.000 KM.

Član 17.

(Primanje, držanje i promet robe kojima je učinjen carinski prekršaj)

Pravno lice, Š...Ć i fizičko lice koje robu kupi, proda, primi na poklon, prikrije, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje po ma kom osnovu, za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz čl.Š...Ć čl. 8., Š...Ć ovog Zakona kaznit će se za prekršaj istom kaznom propisanom za učinioca prekršaja.

Član 19. stav 2.

(Oduzimanje robe)

(2) Roba koja je predmet prekršaja iz čl.Š...Ć, člana 8. stav (1) tačka a), člana Š...Ć, i roba koja je predmet prekršaja iz člana 17. ovog Zakona, ako je učinilac prekršaja učinio neku od radnji predviđenih u čl. Š...Ć,članu 8. stav (1) točka a), Š...Ć, može se oduzeti i kada nije vlasništvo učinioca prekršaja.

Član 25.

(Nadležnost za vođenje postupka)

(1) Carinsko-prekršajni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj u prvom stepenu vode sudovi za prekršaje, prema mjestu izvršenja prekršaja, (...)

(Organ nadležan za odlučivanje po žalbama na prvostepena rješenja je (...), Kantonalni sud u Federaciji Bosne i Hercegovine, (...)

Član 26.

(Primjena procesnog zakona)

Pri vođenju carinsko-prekršajnog postupka primjenjivat će se procesnopravne odredbe Zakona o prekršajima Š...Ć, Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH" br. 9/96 i 29/00), Š...Ć prema mjestu izvršenja prekršaja.

Član 30. st. 1. i 6.

(Ograničenje u primjeni propisa)


(1) Do stupanja na snagu novog prekršajnog zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, prekršajni postupak u prvom stepenu vodi i rješenja donosi Komisija za carinske prekršaje u regionalnim centrima Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, sastavljena od tri člana od kojih je jedan član predsjednik.

(6) Do stupanja na snagu novog prekršajnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, organi nadležni za odlučivanje po žalbama na prvostepena rješenja su okružni sudovi u Republici Srpskoj, Federalno vijeće za prekršaje u Federaciji Bosne i Hercegovine, a u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Apelacioni sud.

23. U Zakonu o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH" br. 9/96 i 29/00) relevantne odredbe glase:

Član 136. stav 5.

Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čiji vlasnik nije okrivljeni, vlasnik predmeta može izjaviti žalbu samo u pogledu odluke o toj mjeri.

24. U Zakonu o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 31/06 i 37/10) relevantne odredbe glase:

Član 83. st.1. 4. i 6.

Prestanak važenja Zakona

(1)Danom početka primjene ovog Zakona prestaje da važi Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH", br.9/96 i 29/00) i drugi zakoni kojima je uređen prekršajni postupak u Federaciji, a koji su se primjenjivali na području Federacije do dana početka primjene ovog Zakona.

(4)Federalno vijeće za prekršaje i komisije za prekršaje federalnih organa uprave prestaju raditi danom početka primjene ovog Zakona.

(6) Predmeti Federalnog vijeća u kojima nije završen postupak dostavit će se nadležnim kantonalnim sudovima na rješavanje.

Član 84. stav 3.

U postupcima u kojima je do dana početka primjene ovog Zakona izjavljena žalba na prvostepenu odluku, ili je bio u toku rok za žalbu i u njemu izjavljena žalba, postupak će nastaviti i dovršiti nadležni kantonalni sud po postupku iz ranijeg zakona.

Član 86.

Stupanje na snagu i primjena Zakona

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati od dana imenovanja sudija u prekršajna odjeljenja općinskih sudova od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine.

VI. Dopustivost


25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-07-000042 od 20. maja 2008. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. jula 2008. godine a apelacija je podnesena 9. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje


30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radilo o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radilo o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radilo o "krivičnoj optužbi", protiv Bahrije Ahmetaševića, kojem je i izrečena zaštitna mjera oduzimanja robe (predmetnog vozila) koja je i bila predmet konkretnog prekršaja, ali koja je apelantovo vlasništvo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom postupku odlučivalo i o apelantovim imovinskim pravima, odnosno da se ishod postupka odnosio na apelantova građanska prava, te zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

32. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, koji se odnose na pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

33. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno prava na pristup sudu zbog pogrešne primjene člana 30. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, a s tim u vezi i korištenja redovnih pravnih lijekova, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije iznosio u izjavljenoj žalbi, već ih je iznio prvi put pred Ustavni sud. Samim tim, apelant nije omogućio nadležnim organima, u konkretnom slučaju Kantonalnom sudu, da raspravlja o tim pitanjima. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine i Odluka broj AP 818/08 od 13. oktobra 2010. godine-dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na iznesene navode ne postoji opravdan apelantov zahtjev. Također, Ustavni sud ističe da je apelant, kao vlasnik oduzetog predmeta u smislu člana 136. stav 5. Zakona o prekršajima, koji je primjenjivan kao procesni zakon, mogao "izjaviti žalbu samo u pogledu odluke o toj mjeri".

34. Osim navedenog, u vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni člana 30. Zakona o carinskim prekršajima u smislu da je rješenje o carinskom prekršaju donijela Komisija 6. oktobra 2006. godine te da je apelantu dala pravnu pouku prema kojoj može žalbu podnijeti Federalnom vijeću za prekršaje, mada je u to vrijeme već bio na snazi Zakon o carinskim prekršajima u kojem je članom 25. propisano da carinsko-prekršajni postupak u Federaciji BiH u prvom stepenu vode sudovi za prekršaje i da je organ nadležan za odlučivanje po žalbama Kantonalni sud, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u ovakvom postupanju ne nalazi procesne propuste koji bi ukazivali da je došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Naime, članom 30. st. 1. i 6. navedenog zakona propisana su ograničenja u primjeni propisa, koja su uvjetovana stupanjem na snagu novog prekršajnog zakonodavstva. Nesporno je da, u smislu navedene odredbe, novo prekršajno zakonodavstvo u Federaciji Bosne i Hercegovine predstavlja Zakon o prekršajima te da je članom 83. st. 4. i 6. tog zakona propisano da Federalno vijeće za prekršaje i komisije za prekršaje prestaju raditi danom početka primjene zakona, a da je članom 86. navedenog zakona propisano da se taj zakon počinje primjenjivati danom imenovanja sudija u prekršajna odjeljenja općinskih sudova od Visokog sudskog i tužilačkog vijeće BiH. Budući da iz informacije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH proizlazi da su sudije u prekršajna odjeljenja sudova imenovane 9. novembra 2006. godine, od tog datuma se u Federaciji BiH primjenjuje novo prekršajno zakonodavstvo u smislu člana 86. Zakona o prekršajima, odnosno do tog datuma je predmetni prekršajni postupak bio u nadležnosti Komisije, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u situaciji kada je u konkretnom slučaju Komisija odluku o prekršaju donijela 6. oktobra 2006. godine. S obzirom na navedeno, pokazuju se neosnovanim i apelacioni navodi koji se odnose na pouku o pravnom lijeku. Naime, članom 83. stav 6. Zakona o prekršajima propisano je da će se predmeti Federalnog vijeća u kojima nije završen postupak dostaviti nadležnim kantonalnim sudovima na rješavanje, odnosno članom 84. stav 3. istog zakona propisano da će, u postupcima u kojima je do dana početka primjene tog zakona izjavljena žalba na prvostepenu odluku, ili je bio u toku rok za žalbu i u njemu izjavljena žalba, postupak nastaviti i dovršiti nadležni kantonalni sud prema postupku iz ranijeg zakona. S obzirom na navedeno, nesporno je da su u apelantovom slučaju odluku o prekršaju donijeli nadležna komisija, u čijoj nadležnosti je prema članu 30. stav 1. Zakon o carinskim prekršajima bio prekršajni postupak u prvom stepenu do stupanja na snagu novog prekršajnog zakonodavstva, odnosno da je odluku o žalbi donio Kantonalni sud u čijoj je nadležnosti rješavanje o žalbama počevši od dana početka primjene Zakona o prekršajima.

35. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i nadležna Komisija, nasuprot navodima apelacije, u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Pri tome je Kantonalni sud ocijenio da je apelant neosnovano osporio prvostepeno rješenje, budući da je iz dokaza koji su izvedeni u prethodnom postupku, prvenstveno iz izjava apelanta, koji je u predmetnom postupku saslušan u svojstvu svjedoka na okolnosti konkretnog slučaja, zatim izjave okrivljenog, te potvrde o privremenom oduzimanju predmetnog teretnog vozila, fotodokumentacije vozila i natpisa sa svim potrebnim podacima, koji je uzet s predmetnog vozila, kao i zapisnika o utvrđivanju vrijednosti vozila, utvrđeno da je apelant kao vlasnik, uz pomoć okrivljenog kao posrednika, ostavio na prodaju svoje teretno motorno vozilo, iako ga prilikom ulaska u Bosnu i Hercegovinu nije prijavio na carinskoj liniji kao robu namijenjenu prodaji. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke, kojima je određena zaštitna mjera oduzimanja vozila koje je vlasništvo apelanta, donesena u skladu sa zakonom, budući da je odredbom člana 19. stav 2. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine propisano da se roba koja je predmet prekršaja može oduzeti i kada nije vlasništvo učinioca prekršaja o čemu se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenično utvrđenje suda i Komisije, nesporno i radi. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja odluka zadovoljavaju standarde određene članom 6. stav 1. Evropske konvencije, naglašavajući da u navedenom postupku niti jedno procesno pravo apelantu nije bilo uskraćeno. Iz navoda apelacije, kao i iz obrazloženja osporenih odluka, proizlazi da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na saslušanje, apelanta je zastupalo stručno lice (advokat), a Kantonalni sud i Komisija su, na način koji nije bio proizvoljan, razmotrili sve apelantove prijedloge i navode, dok je odluka o zaštitnoj mjeri zasnovana na važećoj zakonskoj odredbi (član 19. stav 2. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine).

36. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i odluku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da su osporene odluke donijeli nadležni Kantonalni sud i nadležna Komisija u smislu čl. 30. st. 1. i 6. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine i čl. 83. st. 1, 4. i 6, 84. stav 3. i 86. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine, te da postupcima navedenih organa nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu i korištenje pravnih lijekova. Ustavni sud zaključuje da je apelant u konkretnom slučaju imao pristup sudu, omogućeno mu je i koristio je pravne lijekove.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu


38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

39. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ističući da "svaka fizička i pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine i niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Ustavni sud nalazi da je predmetno teretno motorno vozila, koje je bilo predmet konkretnog prekršaja i u odnosu na koje je izrečena zaštitna mjera njegovog oduzimanja, čije vraćanje je apelant zahtijevao, predstavlja apelantovu imovinu. Stoga se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo i o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

40. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iziskuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo koje se ogleda u tome što izrečena zaštitna mjera obuhvata "lišavanje" apelanta od predmetnog vozila koje je njegovo vlasništvo, a koje je predmet prekršaja.

41. Da bi lišavanje imovine bilo u skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono mora biti: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti (vidi Ustavni sud, Odluku AP 2078/05 od 12. aprila 2006. godine. U pogledu zakonitosti, miješanje u imovinu je zakonito samo ako je zakon koji je osnova za takvo miješanje (a) pristupačan građanima, (b) formuliran s odgovarajućom tačnošću i preciznošću da bi se građanima omogućilo da mu prilagode svoje postupke i (c) kompatibilan s vladavinom prava, što znači da pravna sloboda odlučivanja koju uživaju izvršni organi ne smije biti neograničena, odnosno zakon mora građanima osigurati odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja (vidi Doma za ljudska prava, Odluka broj CH/02/8202 od 4. aprila 2003. godine, stav 144). U pogledu javnog interesa mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Drugim riječima nadležan organ mora utvrditi je li uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, odluku u predmetu Sporrong i L�nnroth od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, st. 69. i 73). Prilikom utvrđivanja postojanja pravične ravnoteže, država ima široku slobodu odlučivanja u pogledu odabira sredstava primjene i utvrđivanja opravdanosti posljedica takve primjene u javnom interesu radi ostvarivanja svrhe predmetnog zakona.

42. U konkretnom slučaju, izrečena je zaštitna mjera na osnovu člana 19. st. 1. i 2. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, koja se odnosi na oduzimanja robe koja je bila predmet prekršaja koji je propisan istim zakonom. Navedene zakonske odredbe su primjenjive i na pravna i na fizička lica, a roba koja je bila predmet prekršaja može se oduzeti i kada nije vlasništvo učinioca prekršaja. Navedeni zakon je objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 88/05. Tekst zakonskih odredbi na koje se pozivaju prvostepeni organ i Kantonalni sud je jezički jasan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant mogao predvidjeti suštinu zaštitne mjere "ako carinskim organima ne prijavi robu koju unosi preko carinske linije" i tu robu da na držanje, radi prodaje, drugom fizičkom licu.

43. Dalje, Ustavni sud smatra da je zakonsko uređenje oblasti carinskih prekršaja na carinskom području Bosne i Hercegovine nesumnjivo u javnom interesu. Država Bosna i Hercegovina ima određenu slobodu odlučivanja prilikom određivanja carinskih prekršaja, između ostalog, i pravo na izricanje zaštitnih mjera za učinjene prekršaje, kako bi se osiguralo poštivanje zakonom propisanih uvjeta vezanih za uvoz robe i njeno korištenje. Stoga Ustavni sud smatra da je sprečavanje kršenja zakonom propisanih uvjeta u vezi s uvozom robe, kojim se, između ostalog, zahtijeva i prijavljivanje carinskim organima robe koja se unosi preko carinske linije, legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Presuda Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske, od 3. jula 1995. godine, serija A, br. 296-A, stav 39. i dalje).

44. Konačno, izricanje zaštitnih mjera za nepoštivanje propisanih uvjeta i ponašanja prilikom uvoza robe na carinsko područje Bosne i Hercegovine je prikladan način, koji stoji na raspolaganju organima vlasti da destimulira takve aktivnosti i utiče na suzbijanje krijumčarenja. U konkretnom slučaju, nadležni organi su činjenično stanje utvrdili, a apelant je saslušan u svojstvu svjedoka, te je kao uvoznik robe u svojoj izjavi potvrdio da se predmetno vozilo nalazilo kod okrivljenog i da se na njemu nalazila obavijest "Prodaje se", a da prethodno nije prijavljeno kao roba namijenjena prodaji prilikom unosa preko carinske linije GP Šamac. Također, apelant je koristio pravni lijek protiv prvostepene odluke, budući da je navedenom odlukom izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čiji vlasnik nije okrivljeni (vlasnik je apelant). Kantonalni sud je u vijeću odlučio o navedenoj apelantovoj žalbi isključivo u dijelu odluke o izrečenoj zaštitnoj mjeri, imajući u vidu relevantnu odredbu Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi.

45. S obzirom da je u prethodnim tačkama ove odluke, dakle, utvrđeno da je apelant zakonito lišen imovine u javnom interesu, Ustavni sud još treba odgovoriti na pitanje da li je to lišavanje apelanta imovine proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

46. Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanta njegove imovine, odnosno vozila za koje nije izmirio carinsku obavezu, a koje je dalje predao okrivljenom u cilju prodaje, u skladu sa zakonom i javnim interesom, te da je proporcionalno cilju uvođenja carinske discipline i prevencije pojava prometovanja robom koja je predmet carinskog prekršaja, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta u poređenju s ostalim učesnicima u prometu robom koja se uvozi na domaće carinsko područje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je izrečena zaštitna mjera, tj. oduzimanje apelantovog vozila koje je bilo predmet prekršaja, proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići Zakonom o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, u smislu uspostave carinske discipline koja je uvjet normalnog funkcioniranja svake moderne države.

47. Slijedi da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u predmetnom postupku, te je apelacija u odnosu na ove navode neosnovana.

VIII. Zaključak


48. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti je u predmetnom postupku u suštinskom smislu apelantu bilo uskraćeno pravo na pristup sudu ili bilo koje procesno pravo propisano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je zaštitna mjera oduzimanja apelantovog vozila, koje je bilo predmet prekršaja, proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići Zakonom o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine.

50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!